M i ja svoje doživljaje s putovanja obično dijelimo kroz fotografije na društvenim mrežama, ali putovanje u Kinu ostavilo je na nas tako snažan dojam da smo osjetili želju da i na ovaj način podijelimo svoje utiske s ovog nezaboravnog putovanja.
Tekst i fotke: Ruzica Jurcevic
Uostalom, Kina zaslužuje da se o njoj govori, ne samo zbog dojmova koji će nas pratiti cijeli život, već i zbog avantura koje smo doživjeli dok smo se snalazili u ovoj zemlji koja je toliko drugačija, ne samo po infrastrukturi, već i po kulturi, povijesti, prirodi i načinu života.
Odlučili smo se za Kinu kao destinaciju jer smo uspjeli pronaći povoljne povratne karte za Šangaj, po cijeni od 640 eura, s polaskom iz Zagreba. Naše 17-dnevno putovanje obuhvatilo je šest gradova u jednoj kružnoj ruti: Šangaj, Peking, Xi’an, Changsha, Zhangjiajie, Guilin i ponovo Šangaj. Pripreme (što organizacijske, što kondicijske) započele su tri mjeseca prije putovanja. Preko interneta smo unaprijed kupili karte za vlakove između gradova, kao i sve ulaznice za znamenitosti, kako bismo izbjegli duža čekanja u redovima. Instalirali smo sve moguće aplikacije koje bi nam mogle pomoći, poput WeChat-a, Alipay-a, aplikacija za metro u Šangaju i Pekingu, aplikaciju za glasovno prevođenje, nekoliko aplikacija za navigaciju i VPN. Napravili smo detaljan itinerar putovanja, unaprijed rezervirali smještaje te naučili glavne riječi i fraze na kineskom jeziku. Neki naši poznanici koji su već posjetili Kinu samo su rekli „sretno“ kada su shvatili da ne idemo s putničkom agencijom. Tek kasnije smo shvatili zašto. Jer, Kina je … izazov. I to veliki, ako putujete sami, a niste dobro pripremljeni. Mi, „prekaljeni svjetski putnici“ koji svako putovanje planiramo do najsitnijih detalja, smatrali smo da nas ništa ne može iznenaditi. No, prevarili smo se. Nismo bili pripremljeni na to da su neke informacije s interneta biti netočne (iako su bile stare par mjeseci), pa da određeni autobusi više ne postoje ili imaju drugačije oznake, da adrese smještaja neće uvijek biti točne na kartama, da VPN aplikacija neće raditi, da će nam četiri od sedam rezerviranih vlakova biti otkazano, … No, bez obzira na sve izazove, Kina je putovanje koje ćemo pamtiti cijeli život. To je bila avantura u pravom smislu te riječi. Pa počnimo s putopisom:
Putovanje je započelo otkazivanjem leta iz Zagreba za Frankfurt, no srećom smo bili prebačeni na let za Zürich. Nakon tri sata čekanja u zagrebačkoj zračnoj luci, dva sata leta do Züricha, konačno smo krenuli na 13-satni let prema Šangaju. Taj velegrad dočekao nas je sunčanim vremenom i temperaturom od 37°C. Prvi izazov bio je zamijeniti nešto novca i kupiti SIM karticu s kineskim brojem i pristupom internetu. Iako gotovo nikada ne mijenjamo novac na aerodromima zbog visoke provizije, sretni smo što smo to napravili odmah jer mjenjačnica u gradovima – nema. Jedina mjesta koja nude zamjenu novca su banke, no procedura je vrlo spora (toliko spora da smo odustali nakon 40 minuta čekanja u jednoj banci), a novac možete mijenjati tek nakon 13:30 sati (jer tada službeno dobivaju tečajne liste). SIM kartica nas je koštala 30 eura i uključivala je 30 GB internetskog prometa, što je bilo dovoljno za oboje. Kako je Google (i sve njegove aplikacije) zabranjen u Kini, koristili smo M-ov mobitel kao mobilnu pristupnu točku za moj mobitel na kojem je bio instaliran VPN. Teoretski, VPN je trebao zaobići blokadu na Google-ove stranice i aplikacije, no u praksi je vrlo malo funkcionirao.
Kako nam je Šangaj bio samo polazna točka za Peking, taj prvi dan smo iskoristili za aklimatizaciju i obilazak nekih od najvažnijih znamenitosti grada, poput Narodnog trga i parka, Wukang i Taikang ulica te turističkog marketa Yuyuan.
Šetali smo glavnom ulicom Nanjing, koja nas je odvela do Bunda, kilometarske šetnice uz rijeku Huangpu s fenomenalnim pogledom na nebodere kao što su Oriental Pearl TV Tower, Shanghai World Financial Center, Shanghai Tower i Jinmao Tower.
Pogled s Bunda na najpoznatije nebodere Šangaja
World Financial Center, Jinmao tower i Shanghai tower
Još nesvjesni da smo stigli u Kinu, upijali smo sve znamenitosti, fotografirali sve i svašta te vrludali ulicama. A onda smo se u kasno popodne zaputili na glavni željeznički kolodvor jer smo imali rezerviran sleeper vlak, odnosno noćni vlak koji nas je trebao prevesti iz Šangaja u Peking. Poseban doživljaj bio je voziti se njihovim vlakovima .
Sustav kineske željeznice je izuzetno organiziran, vrlo sličan onome u zračnim lukama: prolazite kroz sigurnosnu kontrolu na ulasku na kolodvor, prolazite boarding s putovnicom (nije potrebno ići na šalter po papirnate karte), a vaše rezervirano mjesto vas čeka u jednom od 20 vagona.
Željeznički kolodvor u Pekingu
Odlučili smo putovati vlakom između gradova jer je bilo praktičnije. Iako su udaljenosti između gradova ogromne (na primjer, udaljenost između Šangaja i Pekinga je oko 1200 km, što je usporedivo s udaljenošću između Zagreba i Istanbula), njihovi bullet vlakovi prelaze te udaljenosti u kratkom vremenu, dosežući brzinu do 310 km/h. Sve karte za vlakove smo kupili još u Hrvatskoj putem jedne od internetskih putničkih agencija, i to iz dva razloga. Prvo, kao strani turist ne možete kupiti karte preko službene stranice kineske željeznice jer niste državljanin Kine, pa morate ići preko agencije. Drugo, karte se rasprodaju izuzetno brzo, pa ne želite riskirati s kupnjom karte dva-tri dana prije polaska na šalteru kolodvora, jer ih ili neće biti ili ćete morati platiti znatno više za prvi razred. Karte za vlak kreću u prodaju 15 dana prije i za svaku kupnju karte trebate upisati svoj broj putovnice. Preko agencije smo uspjeli kupiti karte za sve vlakove osim za jedan, jer su rasprodane u roku jednog sata, no brzo smo uspjeli osigurati karte za drugi vlak.
Nažalost, već prvog dana naišli smo na probleme s vlakovima. Vožnju sleeper vlakom od Šangaja do Pekinga pokvario je tajfun koji je pogodio zemlju, što je rezultiralo otkazivanjem ne samo ovog vlaka, već i sljedeća četiri. Otkazivanje vlaka nas je neugodno iznenadilo jer smo se našli u još nepoznatoj zemlji, u devet sati navečer, bez rezervnog plana. Nakon početnog šoka smo se pribrali, otišli na šalter i kupili jedine karte koje su preostale za Peking i to tek sutradan popodne – bullet vlak u prvoj klasi za 240 eura (za usporedbu, noćni vlak je koštao duplo manje). Sve ostale karte bile su rasprodane, a bilo nam je ključno da sutradan stignemo u Peking, jer plan putovanja nije dopuštao prevelike izmjene. Kasnije nam je agencija vratila novac za sve otkazane vlakove, pa smo barem djelomično pokrili nove izdatke za karte. Preko aplikacije za smještaj koju sam, sva sreća, imala instaliranu na mobitelu pronašli smo dva kreveta u hostelu negdje na periferiji Šangaja, pa smo tako neočekivano proveli prvu noć u ovom gradu. Sutradan smo tek navečer bullet vlakom stigli do Pekinga (za šest sati) te tako propustili razgled Nebeskog hrama, za kojeg smo imali rezervirane karte za to jutro. Nije nam preostalo ništa drugo nego prijaviti se u hotel i potom otići na rezance s povrćem uz Tsingtao pivo.
Kineski zid je strm i nije lako hodati po njemu
Sljedeći dan smo se iz Pekinga uputili na Kineski zid, i to na ulaz Mutianyu. Na internetu smo pronašli informacije da postoji direktni turistički autobus od stanice Dongzhimen Wai do ulaza Mutianyu, no mi ga nismo uspjeli pronaći. Nakon 45 minuta uzaludnog traženja tog autobusa i žaljenja što nismo odabrali bliži i lakše dostupni Badaling ulaz, odlučili smo se za alternativni put do Zida, za koji smo, srećom, unaprijed imali napisane upute. Ukrcali smo se na lokalni Bus 916 Express, koji ne vozi direktno do ulaza na Kineski zid.
Umjesto toga, morali smo izaći na stanici Huairou North i prijeći na drugi autobus sa suprotne strane ceste. Nakon sat vremena vožnje, koja nas je koštala 2 yuana ili 0,27 eura, vozač nam je signalizirao da je vrijeme da izađemo i čekamo drugi autobus. Kako autobus nije dolazio, odlučili smo (na sreću taksista koji su nas stalno oblijetali) uzeti taksi zajedno s još jednim parom koji se također uputio na Kineski zid. Nakon malo pregovaranja i spuštanja cijene, napokon smo, četiri sata od polaska iz hotela, stigli pred ulaz Mutianyu i žičaru koja nas je odvela na Kineski zid. Sam zid je prilično strm i dobro smo se oznojili hodajući njegovim najljepšim dijelom, od tornja broj 14 do 23, a potom i natrag do tornja 6. Hodati po Zidu, jednoj od najvažnijih znamenitosti svijeta, i uživati u predivnom zelenilu koje ga okružuje, doista je neprocjenjivo iskustvo. To je jedno od mojih najdražih uspomena s ovog putovanja
Nakon dobra tri sata hodanja gore-dolje po Zidu, radovali smo se spuštanju toboganom u podnožje brda. Međutim, kada smo shvatili da ćemo čekati u redu više od dva sata, odlučili smo se za spuštanje žičarom. To se pokazalo kao odlična odluka jer smo sačuvali noge dodatnog napora (druga opcija bila je planinarenje do dolje koje traje oko sat vremena). Nakon povratka u Peking, taj smo dan još obišli i područje oko Bell & Drum tornjeva, koje se sastoji od nekoliko hutonga, odnosno starih kineskih četvrti s uskim uličicama i kućicama. Za kraj, svratili smo u Qianmen ulicu, koja nas je podsjetila na İstiklal ulicu u Istanbulu, s mnoštvom restorana i trgovina. Posebnu čar ulici daje stari turistički tramvaj, Dangdang Che, koji prolazi kroz nju.
Qianmen ulica u Pekingu sa starim tramvajem i s Zhengyangmen vratima u pozadini
Sljedeći dan obišli smo impresivni Zabranjeni grad, nekadašnju carsku palaču kineskih dinastija Ming i Qing, koja se sastoji od 800 zgrada i 9999 prostorija. Pripremili smo se za dugo čekanje u redu za ulaz, no na naše iznenađenje, ušli smo za manje od 10 minuta.
To nam je dobro došlo jer smo imali dovoljno vremena za posjet Jingshan parku iznad Zabranjenog grada i brzinski obilazak Ljetne palače, prije nego što smo krenuli vlakom do grada Xi’ana. Dan prije nam je otkazan sleeper vlak za Xi’an, pa smo opet morali kupiti druge (naravno, skuplje) karte i jednu dodatnu noć prespavati u Xi’anu.
Iz Xi’ana smo ujutro krenuli prema Vojsci terakota, jednom od najvažnijih arheoloških otkrića 20. stoljeća. Danas je to muzej koji sadrži kolekciju od preko 8000 figura vojnika i konja u prirodnoj veličini. Oslanjajući se na informacije s interneta da postoji autobus broj 306 koji vozi direktno do muzeja s glavnog željezničkog kolodvora, opet smo proveli 40-ak minuta u uzaludnoj potrazi za tim autobusom. Na kraju smo, prema sugestijama prolaznika, otišli metroom do stanice Huaqing Pool i tamo se ukrcali u turistički autobus koji vozi do muzeja.
Autobusi su dolazili jedan za drugim, tako da nismo dugo čekali u redu – taman dovoljno da kupimo karte za autobus putem QR koda koji je bio postavljen tamo. Kada smo stigli, dočekala nas je velika gužva, no isplatilo se vidjeti to arheološko čudo.
Dio muzeja bio je zatvoren, pa smo se brzo vratili u Xi’an kako bismo nastavili s obilaskom znamenitosti. Osim Bell tornja (Slika 14), posebno nas je oduševila šetnja muslimanskom četvrti. Tu smo, osim starih kuća i arhitekture iz dinastija Ming i Qing, otkrili i predivnu Veliku džamiju koju svakako preporučujemo obići. U Huimin ulici smo kušali tipično jelo Xi’ana, tzv. roujiamo – mariniranu govedinu ili janjetinu posluženu unutar svježe pečene lepinje. Navečer smo se uputili do Velike pagode divlje guske, gdje smo planirali uživati u predstavi velike glazbene fontane. Nažalost, informacije s interneta o početku predstave bile su netočne, pa smo morali čekati dva sata. Na kraju smo, umorni od čekanja i hodanja cijeli dan, odustali i vratili se u hotel…
Drugi dio putopisa uskoro…