Nakon drugog djela, evo nas i na posljednjem. U ovom djelu saznati ćemo ponešto o kinskoj svili i kineskoj prehrani pa krenimo.

Svila je oblikovala povijest kineske nacije, njihov je najvažniji izvozni proizvod kroz stoljeća. Otkrivanje tajne kako se izrađuje svila plaćala se glavom, a sam dudov svilac najcjenjenija je životinjica Kine, uz nacionalnu životinju pandu. Nikad mi nije bilo posve jasno kako je odabrana baš panda umjesto dudovoga svilca, bez obzira na to što je panda slatka i umiljata, a dudov svilac je – pa samo dudov svilac. Debele pande po cijeli dan jedu bambus i samo bambus te ostatak vremena zadaju glavobolju svojim čuvarima jer se premalo pare. S dudovim svilcem nema danas problema, tajnu izrade svile zna cijeli svijet, no samo je jedna svila prava – ona kineska. Naravno, uz uvjet da vas spretni kineski trgovci nisu prevarili i prodali vam sintetiku pod svilu. Sve je moguće kada ste u Kini. No, već na prvi pogled i dodir može se razaznati razlika.

Kineski nacionalni muzej svile u Hangzhou najveći je muzej svile na svijetu otvoren 1992., a od 2004. godine svim svojim posjetiteljima nudi besplatan ulaz. Nudi i besplatan vodič, besplatan audiovodič, besplatne letke sa svim informacijama. I naravno, sve posjetitelje uči kako prepoznati pravu svilu. Kroz osam ogromnih izložbenih dvorana posjetitelji mogu detaljno upoznati način izrade svile, pa i sami se okušati u tom delikatnom poslu. Najstariji izloženi komad svile ima 5 630 godina i pravi je mamac za sve posjetitelje. Izložbeni primjerci svile dolaze sa svih strana Kine i detaljno prikazuju različitu modu kroz dinastije. Fotografije, filmovi, ogromni strojevi za izradu svile, maleni strojevi, boje i mnogo više nudi se svim posjetiteljima koji ovdje lako mogu provesti sate. Pametnom strategijom poslovanja i korištenjem društvenih mreža muzej privlači publiku svih generacija jer zapravo za sve nudi nešto. Oni stariji dive se povijesti vlastite nacije, oni mlađi pokušavaju sudjelovati u nizu interaktivnih stvari koje muzej nudi – od bojanja svile do izrade suvenira. Muzej vrvi posjetiteljima, a opet, s obzirom na veličinu cijelog muzejskog kompleksa, uvijek možete pronaći kutak samo za sebe. Muzej redovito organizira i zanimljiva predavanja o povijesti čaja, puta svile, mode… Izloženi eksponati savršena su kulisa za mnogobrojne selfije koje srednjoškolci rade uz pomoć stručnih voditelja muzeja koji na opće iznenađenje sjajno znaju i engleski. Moramo znati, govori simpatična Kineskinja, jer nas ponekad i kineske škole traže vođenje na engleskome jeziku. Svila je oduvijek važna u našoj kulturi. Česta je to tema razgovora i između poslovnih ljudi, a s obzirom na sve veći broj stranaca u Kini, o svili se sve više govori i na engleskome.

Naravno, razgledavanje završava u trgovini suvenirima gdje, budući da niste platili kartu, vodiča ili išta drugo, možete potrošiti mrvicu više. Ovo mrvicu uzmite sa zadrškom jer ovdje svi potroše daleko više od planiranog jer je izbor odjeće velik i nudi za svakoga ponešto, a radi se o pravoj svili. Umorite li se od razgledavanja i kupovine, tu vas očekuje i malena čajana u kojoj možete predahnuti. Predahu pogoduje i pogled na uređen park unutar kompleksa u kojem je također moguće predahnuti. Razgledavanje ovog muzeja zahtijeva malo više vremena, ali nudi jedinstven uvid u povijest Kine, svile i tradicije.

Ako nakon razgledavanja ogladnite / nema problema jer Hangzhou nudi veliki broj restorana za gladne turiste. Kuhinja pokrajine Zhejiang u kojoj je glavni grad Hangzhou spada u  jednu od osam tradicionalnih kuhinja Kine, koje se zatim još dijele u 57 podvrsta. Da, Kina je toliko velika da postoji bezbroj raznih podjela – po zemljopisnom položaju, religiji, tradiciji… Osim mnogobrojnih vrhunskih stranih kuhara u gradu, tu se može probati i ono najbolje od stare kineske kuhinje, a da to nužno nije patka. Općenito, hrana Zhejiang provincije nije masna, a  ima svjež i mekan okus s odležanim mirisom. Mene to pomalo podsjeća na takozvani pac kod mesa, ali u Kini to ima sasvim drugi značaj.

Uz meso, ovdje su iznimno popularni izdanci bambusa koji se pripremaju i u juhama, na salatu, kao glavno jelo prženo, pirjano ili rađeno na pari. Izdanci bambusa se i kisele, kao što mi kiselimo krastavce, samo manje kiselo. Mene priprema bambusa podsjeća često na popularnu pjesmu Nadalina koja kaže: “Jaja se, to cili svit zna, moredu spravljat na mali milijun načina” – isto vrijedi i za izdanke bambusa. Više od polovice tradicionalnih jela u Hangzhou sadržavaju i bambus.

U susjednim gradovima Hangzhoua popularna delicija je i perad i morska riba jer su mnogi gradovi smješteni uz Pacifik. Nisam ljubiteljica ribe u Kini jer za razliku od naše pripreme s malo soli i maslinova ulja, eventualno malo ružmarina, u Kini se na ribu natrpa toliko začina da kada ne biste vidjeli oblik ribe, teško biste mogli reći što jedete. Zato je pak Kinezima naš način pripreme ribe poprilično jednostavan i gotovo uvijek polaze od pretpostavke da smo mi siromašan narod koji, eto, ni za začine nema. Za začine možda još i imamo, ali za ribe je sve manje novca. Navodno je vrlo popularna delicija i riba iz Zapadnog jezera, iako ja nikada nisam vidjela ribice ili ribarske brodove na jezeru kako love ribu. Međutim, svi restorani s ribljim jelovnikom nude i ribu iz Zapadnog jezera. Ono što je još tipično za pripremu ribe jest činjenica da je riba često polusirova i da kada je posluže nema previše dekoracija. Naravno, jede se i sve ostalo što dolazi iz Pacifika ili okolnih rijeka i jezera.

Uz popularna slana jela, prvenstveno meso koje stoji neko vrijeme u soli, a tek se onda priprema, ovdje su popularne i slastice koje su se proizvodile za imućnije slojeve društva. Danas, zahvaljujući ekonomskoj politici Kine, te si slastice mogu priuštiti svi. Vrlo popularno tradicionalno slatko jelo su posebne jabučice umočene u rastopljeni šećer. Mladi posebno vole topljeni šećer od kojeg vješti kuhari izrađuju leptire, zmajeve, paunove, čuda! Sve što se priprema mora biti efektno i zanimljivo. Takav je i cijeli grad.

Na svakom je uglu nešto zanimljivo i vjerujem da bi se ovdje moglo provesti godine, kao što ih je navodno proveo i Marko Polo. Kineska je tradicija očaravajuća, teško se oteti dojmu da bez obzira na sve kulturne razlike koje postoje među nama, u Kini je život mnogo lakši i jednostavniji, oku i nepcu ugodniji. A i novčaniku jer bez obzira na to što naši političari obećavali u predizbornim kampanjama, teško da će nam biti bolje. I uvijek me zbog toga čude ljudi koji odluče kukati i čekati ta bolja vremena umjesto da odu tamo gdje je već bolje i probaju iskoristiti život i mogućnosti koje on nudi na najbolji mogući način. Putovanje je sastavni dio života, sretni su oni koji putuju i imaju priliku istražiti ovaj naš mali svijet.

Antonija Putić