Još uvijek putujemo s Antonijom kroz Kinu. U Slijedeća tri djela putovati ćemo u mjesto Hangzhou pa krenimo odmah na prvi dio.

Za velike kineske gradove poput Pekinga i Šangaja čuli su vjerojatno svi. Prvi je glavni grad Kine koji trenutno broji više od 25 milijuna ljudi s okolicom, dok je još veći Šangaj s okolicom narastao na nevjerojatnih 34 milijuna stanovnika, iako službeni podatci ipak prikazuju manje brojke. Kako god okrenete – gužva je ogromna. I ne, Šangaj nije najveći grad u Kini. Veći od njega navodno je Chongqing, grad u unutrašnjosti Kine, grad za koji je britanski Guardian ustvrdio da je jedan od onih gradova u Kini za koji nikada niste čuli, ali eto, postoji i u njemu živi više od 38 milijuna ljudi.

Hangzhou je također relativno nepoznat grad izvan Kine. Ali je zato u Kini opjevan u mnogobrojnim pjesmama, poznat kao grad za uživanje, opuštanje. Hangzhou je ujedno i središte bogate Zhejiang provincije. Prije nego što je postao predsjednik Kine, Xi Jinping bio je na čelu provincije Zhejiang koja je za vrijeme njegove vladavine bilježila rast BDP-a od prosječnih 14 posto. Nitko to posebno ne slavi, takva je ekonomija i svi u tome uživaju za razliku od nas gdje i malih 1,7 posto izaziva salve pohvala našoj političkoj eliti zaslužnoj za takav grandiozan uspijeh.

Središte bogate provincije Zhejiang nekadašnji je carski grad Hangzhou. Bogate povijesti i kulture, grad se smjestio oko vjerojatno najpoznatijeg jezera u Kini, Zapadnog jezera, koje je od 2011. na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine. Jezero je tijekom povijesti bilo nadahnuće mnogim pjesnicima, umjetnicima, piscima, a i niz nevjerojatnih događaja zbivao se upravo uz jezero. Teško je točno utvrditi što je istina, a što samo legenda, no to možda nije niti od presudnoga značaja za milijune turista koji su posjetili grad. Marko Polo hvali grad biranim riječima, a u parku pored Zapadnoga jezera izgrađen je i njegov spomenik. Jasno piše da je dotični Polo koji je ondje živio bio iz Italije. Riječ je o još jednoj temi o kojoj bi se moglo raspravljati, ali općeniti je stav svijeta da je Polo iz Italije. Ako ćemo baš u detalje, Korčula na kojoj je Polo navodno rođen u to je vrijeme bila dio Italije. Polo je nakon povratka iz Kine živio u Veneciji gdje je i umro. Nema zapisa da je igdje išta pisao na hrvatskome jeziku, nema papira koji kaže da je on Hrvat. Jedinu malu nadu da smo mi Hrvati ipak na dobrom putu da dokažemo da je Polo bio naš čovik daje nam prastari dokument koji se čuva u Venecijanskim arhivima, a na kojem je upisano Polovo ime tijekom kupovine kuće. Tada je uz ime vlasnika nadopisano i da se radi o strancu. E sada, je li to bio naš stranac ili ne – vrijeme će pokazati. Venecijanac u vrijeme kupovine kuće nije bio. A u Hangzhou zasigurno nije postao Kinez. Iako je navodno potpuno prihvatio kineski način življenja, puno puta i obnašao neke visoke dužnosti u gradu, Hangzhou kasnije u svojoj knjizi često spominje u superlativima. Najpoznatija njegova izjava o gradu glasi: “Hangzhou je najveličanstveniji grad na svijetu”. Ne izlazi mi ta rečenica iz glave dok otkrivam grad i stalno se pitam je li to itko ikada rekao za moj rodni Bjelovar? I ako nije – zašto nije? I što bi Polo danas rekao za grad Hangzhou koji trenutno ima više od osam milijuna stanovnika, a zbog udaljenosti od svega 180 kilometara od Šangaja proglašen izvrsnom destinacijom za vikend-odmor.

Brzi vlakovi povezuju Šangaj i Hangzhou pa je već za 45 minuta moguće maknuti se iz šangajske gužve i utonuti u mir koji pruža Zapadno jezero, uživati u vrhunskim restoranima koji ga okružuju i pronaći iznimno povoljan smještaj, kao i niz zanimljivih atrakcija i nevjerojatno kreativno osmišljenih muzeja, raznih besplatnih događanja na otvorenom. Za one koji vole spore vožnje vlakovima, na raspolaganju im je spori vlak koji istu relaciju od Šangaja do Hangzhoua prođe za sat i 41 minutu. O brzini ovisi i cijena. Najjeftinija karta jest ona za sporu vožnju, a iznosi 44 kune. Za brzi vlak karta iznosi 210 kuna. Vozila sam se s oba − sa sporijim je veći gušt jer se u prolazima može zapaliti cigareta, doduše ilegalno, ali može se, a i putnici su nekako opušteniji, možda u skladu s izrekom: “Čemu žurba, na odmoru si!”.

Svi su susretljivi i prepuni savjeta oko toga gdje i što jesti, što posjetiti, kako pregovarati za cijenu vožnje u tradicionalnim kineskim brodovima po jezeru. Jezero je toliko popularno da je pronašlo svoje mjesto i na novčanici od jednog yuana. Najposjećenije je u proljeće kada oko njega cvjetaju stotine tisuća različitih voćki, a najviše breskvi koje cijelom prostoru daju romantičnu notu. Zato oko jezera uvijek šeću stotine zaljubljenih parova. Umorite li se od šetnje, tu je i popularni mini vlakić na struju koji neprekidno kruži oko jezera i razvozi umorne šetače. Sve je složeno idealno za one koji nisu u kondiciji. U Kini se i na najviše planine, a posebice na one koje su za široke mase, redovito postavljaju dizala, pokretne stube, a nadaleko je poznato da se s Velikog kineskog zida može spustiti i toboganom. I na brda uokolo Zapadnog jezera može se pokretnim stepenicama. Jako zgodno ako ste umorni od šetnje. Ali i pomalo smiješno. Kina oduvijek oduševljava svojim izumima.

Nedavno sam dobila iznimno zanimljivu knjigu “Ja, Mate svjetski”. Mate svjetski zapravo je bio Mate Šimunović iz Stilja kod Vrgorca. Iz istog je kraja i Stipe Božić. Mate i  njegov pas Globus prešli su pješice, zatim biciklom i malenom jedrilicom impresivnih i velikih 360 000 kilometara. Putovanje je trajalo 19 godina, a od 1928. do 1947. Mate je obišao 70 država i tisuće otoka i otočića u Indijskom i Tihom oceanu. Za mnoge domorodce susret s Matom bio je prvi susret s bijelcima. Mene su posebno oduševili Matini opisi Kine i njegova iskustva u toj velikoj zemlji. Dok pišem o ptuovanjima Kinom ne mogu se oteti dojmu da ona i danas jednako oduševljava svoje turiste, putnike namjernike. Pa unatoč svom silnom napretku, dolasku tehnologija i činjenici da smo uistinu postali globalno selo ljudi su zapravo na svim stranama svijeta ostali isti – znatiželjni, dobronamjerni i srdačni prema strancima i gostima. Zato je i moguće proputovati pola svijeta a da ti se ništa ne dogodi. A doma te blagajnica pokrade u lokalnoj trgovini. Svijet je daleko sigurnije mjesto nego što se to može uvidjeti gledajući loše vijesti. Dokaz tome je i Mate Šimunović koji je o svojem fantastičnom životnom podvigu i putovanjima diljem svijeta ispisao 26 dnevničkih bilježnica te ispunio ogromnu putničku knjigu u kojoj su mu se upisali mnogobrojni državnici i slavne osobe. Prava je sreća da je sve to ostalo sačuvano do današnjih dana, a poslužilo je kao materijal za knjigu koju je uredio Stipe Božić. Po povratku u Hrvatsku Mate pokušava snimiti film o svojim putovanjima, ali ne pronalazi sredstva za to. Nije uspio ni objaviti knjigu, nije bilo sponzora, a osim pokojeg članka u novinama, o njegovim putovanjima po svijetu u Hrvatskoj se malo toga zna. Umro je bez da je ikad ostvario želju i snimio film ili objavio knjigu. I mene je strah da ću doživjeti takvu sudbinu i da će sve što sam ikad napisala ostati samo u e-mailovima mojih prijatelja. Na sreću po Matu, posao na knjizi i filmu mnogo je godina nakon Matine smrti odradio Stipe Božić. Knjigu koju je sastavio od Matinih zapisa trebao bi pročitati svatko tko želi putovati, a nikad nije otišao dalje od granica Lijepe Naše. Ipak, pročitati bi je trebali i oni koji su proputovali svijet. Isto vrijedi i za dokumentarni film. I ostale knjige iz opusa Stipe Božića prava su inspiracija i dokaz da ništa nije nemoguće – samo je ponekad potrebno malo više upornosti i hrabrosti te puno znanja kako bi se osvojili svi vrhovi svijeta, neovisno o tome radi li se o pravim vrhovima ili samo metaforama za neke druge ciljeve u životu. Svi znamo – najlakše je odustati… 

U Kini na kineskome jeziku izlaze moje priče o putovanjima tom najmnogoljudnijom zemljom svijeta. Istovremeno, u završnim sam pripremama za izdavanje svoje prve knjige putopisa. Zapravo, nedostaju mi još samo sponzori. Sve je drugo spremno. Kaže kineska poslovica: “Nadaj se najboljem, budi spreman na najgore”. Vođena tom drevnom kineskom mudrošću, mogu reći – ništa od knjige putopisa. Nešto slično rekla mi je i spisateljica Jasna Horvat čija knjiga “Vilijun” o pričama Marka Pola upravo stiže na kinesko tržište. Velik je to uspjeh za naše malo nakladništvo. No, najmlađi Kinezi već uvelike uživaju u našim pričama koje su na kinesko tržište u ogromnim nakladama uz kineske partnere plasirali umjetnički i bračni par Andrea Petrlik Huseinović i Kašmir Huseinović iz Kašmir prometa. Njihove beskrajno kreativne slikovnice trenutno se mogu kupiti u 29 zemalja svijeta, a prevedene su na čak 23 jezika. Svijet je danas mnogo manji nego u vrijeme kada je njime putovao Marko Polo, zaključujem u razgovoru s Jasnom Horvat, uz uvjet da vjerujemo kako je Polo ipak putovao i proživio avanture iz svoje svjetski poznate knjige “Putovanja Marka Pola” jer prema nekim tvrdnjama, sve te priče pripadale su nekim drugim putnicima, a ne Marku. Da stvar bude još zanimljivija, slavnu knjigu nije uopće napisao sam Marko Polo, već Rustichello da Pisa – u to vrijeme pisac ljubavnih romana koji je s Polom završio u zatvoru. Kako bi vjerojatno skratili zatvoreničke dane, krenuli su u pisanje.

Zanimljivo je i da je Polo bio ismijavan u društvu zbog svojih priča o Kini, često naglašavajući razliku u veličinama i broju onoga što je opisivao. Kako u to vrijeme u talijanskome jeziku nije postojala riječ za broj milijun, za velike pojmove koristio se izraz “tisuću tisuća”. Polovo srednje ime bilo je Emilio. Uz još malo modificiranja njegovoga imena došlo se do novog broja – emilijuni. Naravno, on je u svoje vrijeme smatran čudakom, lažovom, čovjekom koji govori neistine. Nisu baš njegovi venecijanski sugrađani vjerovali u sve što ovaj govori, ali s obzirom na to da su se njegovi zapisi očuvali do današnjih dana, neke su mu stvari ipak povjerovali. I to diljem svijeta, jer je navodno upravo njegova knjiga treća najprodavanija knjiga na svijetu, odmah iza Biblije i Kur’ana. Svoju knjigu o putovanjima napisanu na francuskome jeziku Polo je navodno planirao dati francuskom dvoru u nadi da će oni imati više razumijevanja za njegove pustolovine, možda ga ponovno poslati u Kinu. Kao i svi pravi umjetnici, ljudi izvan svojega vremena i prostora, Polo je bio neshvaćen, a tek godinama kasnije njegovi su zapisi počeli biti važan dio svake putničke torbe. Navodno je s njegovom knjigom putovao i Kolumbo, ali i tisuće drugih istraživača koji su koristili njegove karte kao glavne putokaze za Aziju u kojoj je Polo proveo dvadesetak godina. Navodno. Naime, Polo je u knjizi zaboravio navesti neke bitne detalje iz svakodnevnog života u Kini poput štapića za jelo. Nisu baš niti sve udaljenosti među gradovima dobro navedene. Ono zbog čega mnogi ponajviše sumnjaju u Polove priče i život u Kini jest to što ga niti jedna jedina povijesna knjiga Kine ne spominje, a spominju tisuće imena drugih važnih i manje važnih ljudi. Jednako kao što se postavlja pitanje oko podrijetla Marka Pola, mnogi se pitaju je li on ikada stigao u Kinu ili su sve bile samo laži, od prve do zadnje stranice njegove popularne knjige. Navodno je njegov dom u Kini bio Hangzhou, grad o kojem se mnogo pisalo posljednjih mjeseci jer je upravo tamo održan veliki Summit G20, susret najmoćnijih država svijeta.

Nekoliko sam puta bila u ovom uistinu čarobnom gradiću od osam miliona stanovnika, no zbog zagađenja sve su moje fotografije pomalo sive i tmurne, iako je vrijeme bilo divno… No, za vrijeme susreta najmoćnijih ljudi svijeta obustavljeni su svi radovi u gradu i oko njega, sve tvornice imale su pauzu te su mnogobrojni uzvanici i svjetski mediji imali prilike vidjeti zašto mnogi obožavaju ovaj grad i govore da je bez razloga zapostavljen na listi gradova koje obvezno treba vidjeti kad dođete u Kinu. U obilasku grada posjetila sam i poznati muzej tradicionalne medicine i uz sva silna čuda kineske medicine tamo pronašla izloženu i knjigu zapisa Marka Pola. Izgledala je staro, puno korišteno i ofucano. U njoj je sve navodno napisano na kineskom, ali budući da je knjiga u staklu nisam to mogla provjeriti. Ovaj svjetski putnik bio je pravi polyglot. Tim vise me raduje sto se i moje priče objavljuju u Kini. Možda jednog dana tamo objavim i knjigu. Kažu da se obično na kinesko tržište kreće s manjim brojem knjiga, od pet do deset milijuna primjeraka. U Hrvatskoj se kreće s petsto komada. Uz uvjet da uopće krenete u samostalno izdavaštvo.

I za kraj jedna kineska poslovica koja kaže: “Pravi je gospodin onaj tko je spreman pomoći drugima u ostvarivanju njihovih ciljeva”. Ako znate nekog gospodina spremnog pomoći, neka mi se javi. Moj je kontakt poznat redakciji. I svima koji koriste Facebook. Potražite me na profile – Antonija Putić

Antonija Putić