Kijev i Chernobyl

Goran se nedavno vratio iz Ukrajine. Šalje nam fotke iz Kijeva i Chernobyla

Fotke i tekst – Goran Soco

Što je veće od megalomanskih sovjetskih spomenika u čast pobjede u WW2? Još veći megalomanski spomenici u čast pobjede u WW2. Moram priznat da me Kyiv prilično iznenadio. Očekivao sam velegrad koji je dobrim dijelom ostao u osamdesetima, a dočekao me moderni, otvoreni “Beč istočne Europe”.

Ukrajinci su arhetip pravih Slavena. Zabavni, otvoreni, vole piti… I vole piti. Par pojava kod njih vrlo brzo uočiš:

– Jako vole tetovaže

– Nigdje nisam vidio toliko električnih cigareta

– Vole piti

– Mislim da ne postoji mjesto na svijetu s toliko prekrasnih žena

Jesam rekao da vole piti?

S druge strane, 80 km sjeverno od Kyiva, tik uz bjelorusku granicu postoji mjesto gdje vrijeme ipak je stalo u osamdesetima. Točnije, stalo je 26.04.1986 u 1 sat, 23 minute i 40 sekundi. Pripyat, nekoć grad s 40.000 stanovnika, danas grad duhova.

Generalno gledano, cijeli Exclusion zone, područje veličine Luxembourga, relativno je siguran ako stalno nosiš sa sobom dosimeter. Razina radijacije je nešto viša od prosjeka, ali ništa zabrinjavajuće, barem ne kratkoročno. Unutar nje i dalje rade ljudi, ali po sistemu 15 dana rada, 15 dana van zone.

Problem su mnogi hotspotovi koji iz raznih razloga mogu imati 100 pa i 1.000 puta više razine od normalnih, a poznati su samo neki.

Tako u Pripyatu postoji jedino križanje na svijetu na kojem je zabranjeno zaustavljanje i jedino na kojem nema ograničenje brzine. Dok smo ga prelazili dosimeter je u samo jednom trenutku skočio na 100+ mSv/h i to metar iznad površine.

Unutar zone se nalazi danas napušteni i jedan od 3 sovjetska doomsday radara. To ogromno čudovište visoko 150 metara i 700 metara dugo je trebalo presresti signal potencijalnog američkog nuklearnog napada i aktivirati MAD (mutual assured destruction) protokol, odnosno uzvratiti istom mjerom. Srećom nije poslužio svrsi i sad ostaje kao trajni i jako skupi spomenik ljudske gluposti.

Bilo kako bilo, zanimljivo je vidjeti kako priroda odgovori kad čovjek zasere pa je tako flora i fauna unutar zone doživjela renesansu.

I na kraju recimo da smo sigurni narednih 100 godina koliko bi ova, treća po redu kupola trebala trajati. Lokalci se šale da će na kraju cijeli svijet postati kupola jer je jedino riješenje koje imamo za sad da gradimo svaku iduću preko prethodne. I tako još minimalno 24.000 godina…