KENIJA I TANZANIJA Sedmi dio: Bijela Masajka

Napisala: Lea Bijač

Jedva smo dočekali svitanje. Vrijedni Masai mladići su, u skladu s mogućnostima i dostupnim namirnicama, pripremili pristojan doručak. Samo za nas, jedine goste kampa. Bilo nam je izuzetno drago vidjeti i službeno zaposlene Masaije, one koji su pokazali inicijativu i napravili odmak od pustog čuvanja životinja i lutanja divljinom. Kuhali su nam, čistili, punili spremnike vodom i štitili nas od grabežljivaca. Bili smo prava mala obitelj.

Moj post počeo je još jučer. Sljedeća dva dana na hranu sam morala zaboraviti. Nisam bila u situaciji vrijednoj rizika. Papa Masai, David i Beatus otišli su na jutarnju safari vožnju, takozvani „game drive“, a ja sam ostala unutar kampa, s obzirom na to da se zdravstveno stanje nije nimalo popravilo. Povjerili su me jednom od zaposlenika, Lucasu, izvornom Masaiju. Svojom fizionomijom odudarao je od ostalih. Nije bio ni visok ni vitak, kakvi u pravilu Masai muškarci jesu, već nizak i prosječne, no mišićave građe. Nedostatak dva donja zuba i kružni ožiljci na obrazima ipak su odavali njegovu pripadnost plemenu. Iako smo u strahu od napada divljih životinja u pratnji Masaija išli baš svugdje, pa čak i do 20-ak metara udaljenog prostora za objed, Lucas me odlučio povesti u šetnju divljinom. Na sebi je imao uniformu, no ponio je i crveni komad tradicionalne Masai tkanine. I koplje. „Životinje su u strahu od Masaija. Vide li nas, pobjeći će glavom bez obzira“, uvjeravao me. Tako je i bilo. 50-ak metara udaljeni bivol dao se u bijeg čim nas je spazio. Lucas je bacao koplje u prazno, pokazujući mi kako se ubija lav. I sama sam se okušala, ali nije išlo. „Nisi ti za to“, zaključio je smijući se. Kao pravi lavovi, sjeli smo u hladovinu i pričali. Opisivala sam mu Hrvatsku i život u Europi, on Tanzaniju i svoj život ratnika. Iako skroman, taj mi je kamp dao osjećaj pripadanja i drugog doma. Mali princ kaže da čovjek samo srcem dobro vidi, dok je ono bitno očima nevidljivo. A moje je srce tada bilo puno. Osjećajući se kao bijela Masajka, bila sam najistinskiji sretna.

Muški dio ekipe za to je vrijeme krstario Serengetijem. Uživali su u njegovim ljepotama i brojnim životinjama. Kako im je razlog za smještanje u skromniji kamp zbog požara u dogovorenom lodžu bio sumnjiv, zaputili su se vidjeti je li se požar stvarno dogodio ili smo jeftino prevareni. Zatvoreni lodževi i radnici na krovovima uklonili su sve sumnje.

Pridružila sam im se u popodnevnoj turi, kad mi se zdravlje u nekoj mjeri stabiliziralo. Ali nisam obukla bijelo. Nikad se ne zna. Voljela sam Serengeti. Možda najviše od svih mjesta koje smo u Africi posjetili. Na gazele, zebre, žirafe, hijene, vodenkonje, krokodile, slonove, leoparde, geparde, bivole i lavove već smo odavno gledali kao na domaće životinje, u toj smo ih se mjeri nauživali. Upitala sam Davida ima li u parku zmija. „Ima,“ odgovorio je, „ali nećemo ih vidjeti. Čim čuju zvuk koji procijene prijetećim, bježe. Ja sam ih vidio samo par puta, i to one velike, debele, jer nisu stigle pobjeći.“ Odahnula sam.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

U sjećanje su mi se posebno urezalo pet lavica udobno zavaljenih na granama desetak metara visokog drveta, dok su im noge i repovi slobodno visjeli prema tlu. Izgledale su nezgrapno i smiješno, ali njima je bilo dobro. U istoj smo ih pozi zatekli i nekoliko sati kasnije, na povratku u kamp.

U međuvremenu se pojavilo još nekoliko gostiju. Svi su znali za moje probavne probleme i prije nego smo se upoznali. Sućutno su me gledali i dijelili laičke zdravstvene savjete, nudili lijekove, napitke. Bili su ugodni sugovornici i pravi svjetski putnici. Posljednju večeru na kontinentu proveli smo svi zajedno, u odličnoj atmosferi i puni dojmova. Spavali smo mirno i spokojno, uz uobičajene zvukove predatora u pozadini.

Čekao nas je dalek put, preko Serengetija i Ngorongoroa, do Zračne luke Kilimanjaro, odakle smo letjeli za Zanzibar. Divljih životinja, zelenih poljana i Masai kućica tad smo se nagledali posljednji put. Velikim Masai selom smještenim na unutrašnjem rubu kratera Ngorongoro prolazio je kilometarski ručno kopani kanal, od vrha kratera, kako bi pitka voda nakon kiša stanovnicima dolazila sama, umjesto da oni svakodnevno moraju odlaziti po nju.

Cijelu priču zaokružila je lavica koja je sklonište od paklene vrućine pronašla u sjeni našeg zaustavljenog automobila, elegantno se krećući i smještajući tik ispod prozora, potpuno ignorirajući svijet oko sebe.

Izlaskom iz parka upali smo u neočekivano gust promet i brojne radove na cestama, što je rezultiralo općom panikom. „Što bi tek bilo da nismo krenuli par sati ranije od predviđenog, imajući na umu tanzanijsko poimanje vremena?“ Nervozno smo i često pogledavali na sat, ali pokazalo se bezrazložno. Punih 17 minuta prije polijetanja stigli smo na aerodrom. Za razliku od rastanka s Kharisom i Beatusom, onaj od Davida bio je emotivan. Iskrenim zagrljajem i suznim očima rekli smo si sve. David je otišao na autobus za Mombasu, grad u kojem živi, a mi užurbanim korakom, vukući sad već suvenirima pretrpanu prtljagu za sobom, čekirati se za let. Ni ovaj put hladan tuš nije izostao. „Ne mogu vas primiti. Nemate potvrdu o plaćanju karti“, odrješita je bila aerodromska službenica. Za 10 minuta avion polijeće, a oni nas ne mogu primiti. Zanimljivo. Kako smireno objašnjavanje nije urodilo plodom, javila se potreba za malo hrvatsko-tanzanijske galame i predočavanje rezerviranog smještaja na Zanzibaru. To je u konačnici smekšalo službeničino hladno srce. Tako smo minutu prije polijetanja zauzeli svoje pozicije u avionu, dok su nas ostali putnici ubijali pogledima. Ne mogu reći da smo osjećali neugodu. Sat vremena leta do Zanzibara iskoristili smo za predah i pregledavanje dijela fotografija.

Želite li pogledati naše fotografije i s drugih putovanja, posjetite GlobeIQ by Zoran Bijač (link na https://globeiq.net/).