KENIJA I TANZANIJA Osmi dio: Zanziraj

Napisala: Lea Bijač

Sklopite oči i zamislite raj. Jeste? Dobrodošli na bajkovite plaže Zanzibara. Zanzibar je tanzanijsko otočje u Indijskom oceanu sastavljeno od dva velika otoka, sjevernijeg Pembe i južnijeg, većeg Unguje. Sletjeli smo na Abeid Amani Karume International Airport, aerodrom nazvan po prvom zanzibarskom predsjedniku, smješten na Unguji, svega nekoliko kilometara od najvećeg grada otočja, također Zanzibara. Ako ste zagrebačku zračnu luku Pleso smatrali neuglednom, trebate posjetiti zanzibarsku. Izrazito je mala, a pokretne trake kojima kruži prtljaga ne postoje. Njihovu ulogu odrađuju dva zaposlenika, vukući dva po dva kofera iz zrakoplova do nestrpljivih putnika. Mi imamo tu nesreću da prtljagu gotovo uvijek dobijemo među zadnjima, a upravo tako bilo je i taj put. Zašto prekidati tradiciju?

Kad su nam ih konačno dovukli, smjestili smo se u automobil i krenuli prema odredištu, Nungwiju, mjestašcu na samom vrhu Unguje. Vozio nas je sitan Zanzibarac, vidno ogorčen političkom situacijom u zemlji. Najviše ga je uzrujavao događaj spajanja Tanganjike i Zanzibara, koji je do 1964.-e bio samostalna država, u zajedničku Tanzaniju. Cijelih 60 kilometara vožnje pričao je o nezaposlenosti, velikim porezima i siromaštvu. I uistinu, samo nekoliko desetaka metara dijelilo je rajski pejzaž od stanovništva u borbi za opstanak. Ljudi iz cijelog svijeta dolaze kupati se na njihove plaže, dok one same po sebi stanovnicima ne znače baš ništa. Sunce je gubilo sjaj i polako zalazilo, a ulice ispunili ljudi, što turisti, što domaći. Neki su prodavali, neki spavali, a neki besciljno lutali. Voziti se normalnom cestom u normalnom klimatiziranom automobilu bilo je čudesno. Još smo jučer spavali u šatoru okruženi urlicima lavova i hijena, a danas imamo tretman kraljeva, večeramo na pješčanoj plaži uz živu glazbu i noćimo u jednom od najljepših hotela u kojem smo ikad odsjeli. Imala sam sve što čovjek može poželjeti, no osjećaj nostalgije pratio me cijelu noć. Sa slojem prašine na sebi i neopranom kosom kao da nismo pripadali tamo. Sve mi je to bilo novo. „Želim kući, u Serengeti“, srce me vuklo nazad. Kopneni dio Afrike odradili smo zaista kvalitetno i temeljito, a plan putovanja realizirali gotovo besprijekorno, tako da objektivnog razloga za tugu nije smjelo biti.

Na all-inclusive uslugu, hotelske bazene, bijele pješčane plaže i tirkizno more ipak smo se brzo priviknuli. Točnije, odmah ujutro, dok se košmar u glavi smirio, a pravi odmor počeo. Znam da zvuči pomalo patetično i klišeizirano, no Zanzibar uživo stvarno izgleda kao i Zanzibar sa slika. Jedno je od onih mjesta na svijetu koja ne trebaju nikakve filtere ni ušminkavanja da bi na fotografijama ispala bogovski. Čvrsto smo odlučili stvarno predahnuti i uživati na plaži, bez dodatnih sadržaja. Proteklih dana imali smo ih i previše, puni pogon gotovo od 0 do 24. Prvi dan stvarno smo se držali dogovora. Papa Masai je nešto mrmljao sam sebi u bradu o posjeti otočiću Mnembi, ali onda bi se ponovno smirio, čak je i njemu bilo dosta avantura. Sunčali smo se, kupali i jeli. Plažama su, osim turista, šetali i Masaiji, doduše, nešto drugačiji od onih s kopna. Bili su spoj tradicionalnog i modernog, obučeni u svoju odjeću, s nožem u pripremi, no sa sunčanim naočalama i modernim frizurama.

Kosu sam konačno dovela u red i dogovorila termin za pletenje pletenica kod punašne Tanzanijke u neuglednom sokaku uz plažu, nakrcanom štandovima sa suvenirima, improviziranim slikarskim ateljeima i Masaima zavaljenima u hladovini. „Mama Afrika“, kako je samu sebe prozvala, ogromna žena obučena u žuto od glave do pete, automatski asocirajući čovjeka na sunce, posjela me na pod, između svojih nogu. Imala je intenzivan miris, miris znoja, nimalo erotičan. Ne kao Masai. Dva sata sjedila sam začepljenog nosa, dok mi je ona uigranim pokretima prstiju kosu pretvarala u pravu afričku. Na pola seanse pridružila joj se i sestra, brbljava gospođa u najboljim godinama. To me prenerazilo. Netom prije rukama je prala malog Obamu, sina Mame Afrike, koji se, blago rečeno, cijeli uneredio velikom nuždom. Nisam mogla znati u kakvom su joj stanju dlanovi. Ali, povratka nema. Tu sam gdje sam. Krajnjim rezultatom bila sam zadovoljna, vrijedilo je. Da sam uhvatila još malo više boje, mogla sam proći kao izvorna Tanzanijka.

Bez kreme za sunčanje ostali smo na aerodromu, zaboravivši je premjestiti u kofer. Sunce je nemilosrdno peklo, a mi se nismo imali čime zaštititi. Za kremu za sunčanje u kompleksu gotovo da nitko nije ni čuo. Nudili su nam losion za tijelo, gel za tuširanje, šampon, sve osim onog što smo trebali. A stvarno smo je trebali jer je koža već odavno poprimila neugodnu crvenu boju. Stoga, bili smo spremni na sve. Ljubazni djelatnik hotela ponudio se otići do grada i pribaviti nam „to“, iako ni sam nije bio siguran o čemu se radi. Za pola sata vratio se s dvije kreme, zaštitnih faktora 20 i 50. Bez razmišljanja uzeli smo onu od 50. Svoju uslugu naplatio je 70 dolara. Kako nismo imali izbora, dobio je što je tražio. Doduše, nije bio u potpunosti zadovoljan. Razočaralo ga je što nismo kupili obje, pa je, umjesto planiranih 140, zaradio „samo“ 70 dolara. Za jednu kremu.

Ni dan danas ne mogu shvatiti zašto, ali Papi Masaiju to je bio najteži dan. Lakše je podnio 10 dana divljine nego jedan dan Zanzibara. Ne može on mirovati, a mislim da je i sunce napravilo svoje, ubilo svaki atom energije u nama. Mirisi raskošne večere nadvladali su miris cvijeća i drveća, no nije nam bilo do hrane. Legli smo u klimatiziranu sobu i brzo zaspali.

Želite li pogledati naše fotografije i s drugih putovanja, posjetite GlobeIQ by Zoran Bijač