KENIJA I TANZANIJA Deveti (posljednji) dio: Neman iz dubina

Napisala: Lea Bijač

Probudila sam se s osjećajem nelagode u želucu. Zadnji je dan, slijedi povratak kući i povratak u realnost. Fakultet, obaveze, rutina, sve ono što prezirem. U ranim popodnevnim satima čekao nas je transfer do zračne luke, potom let do Dohe, pa do Zagreba, i u konačnici vožnja do Koprivnice. Spakirali smo kofere, nanijeli obilno kreme za sunčanje na kožu i otišli na plažu, planirajući tih preostalih par sati Afrike provesti u potpunom miru, na toplom pijesku Nungwija.

Kako naivno. Trebam li uopće spominjati da do plaže nismo ni stigli? Papa Masai naletio je na prodavača izleta na otok Mnembu, nešto što je još u Koprivnici planirao. Plivanje s dupinima u oceanu i ronjenje na koraljnom grebenu bila je jedna od onih prilika koje ne bi trebalo propustiti. Kad je bal, nek’ je maskenbal. „Valjda ćemo uloviti let.“

I tako, umjesto na pijesku, mi smo na brodiću. Kormilarila su dvojica mladih muškaraca, jedan od njih apolonskog tijela. Maske, disalice i peraje spremno su čekale da budu upotrijebljene. Apolon je rekao kako nas od odredišta dijeli sat vremena vožnje. „Ima li ovdje morskih pasa?“ pitala sam ga, a njegov me posprdni smijeh kao odgovor umirio. Ni minutu nakon toga, na pučini, usred ničega, ugasio je motor i počeo gledati u dubinu oceana, premještajući se čas na jednu, čas na drugu stranu. „Mora da je već uočio dupine, odlično!“ cvjetala sam. No, nije uočio dupine. Bilo je to nešto drugo. Sedam metara dugačka kitopsina, najveća vrsta morskog psa i ujedno najveća riba na svijetu. Uvijek širom otvorenih usta, na taj način hraneći se planktonom, spokojno se kretala oko barke. Oba Tanzanijca bila su izuzetno iznenađena i zbunjena, jer kitopsinu ni sami nikada nisu vidjeli. S obzirom na to da se bojim velikih morskih životinja, posebno u crnini oceana, strah je dosegao maksimalnu razinu. Znala sam da mi se takva prilika vjerojatno nikad više u životu neće ukazati i da ću s kitopsinom zaplivati ili sad ili nikad. „Idemo?“ Papa Masai i ja komunicirali smo pogledom. „Idemo“, odlučili smo jednoglasno.

Otprije smo znali da nije opasna za ljude, ali to je situacija kad i najhrabriji ne ostaju ravnodušni. Dodatnu nelagodu izazivalo je ponašanje kormilara. Njima ni u jednom trenu nije palo na pamet ući u vodu i ni sami nisu znali što da nama savjetuju. Ali, nisu ni trebali. Nismo ih tražili mišljenje. Papa Masai skočio je prvi, a kad se uvjerio da je kitopsina pod kontrolom, ušla sam i ja. Glavom mi je kružila samo jedna misao: „Skoči, otvori oči, preživi početni šok i uživaj“.

Tako je i bilo. Prvu sekundu oči sam držala širom zatvorene, ne želeći se suočiti s istinom, no borac u meni druge ih je sekunde otvorio, na tri, četiri, sad. Kitopsina mi se tada učinila velika kao podmornica, razjapljenih usta, kao tipična scena iz horor-filmova. Međutim, brzo smo se priviknuli jedni na druge, kako mi na nju, tako i ona na nas. Kretala se polako, dopuštajući nam da joj prilazimo sasvim blizu, sa svih strana.

Ako izuzmem borbu s maskom, disalicom, perajama i badićem, bilo je fantastično. Jedno od onih iskustava koja se doživljavaju, ne prepričavaju. 45 minuta prošlo je kao jedna. Možda bi potrajalo i duže, da je Papa Masai uspio obuzdati nagon i da se suzdržao od diranja kitopsine. Kad joj je dodirnuo peraju, refleksno je ubrzala tempo i nestala u oceanskom prostranstvu. Nakon doživljaja s kitopsinom, ganjanje dupina u blizini prekrasnog privatnog otoka Mnembe bilo je pomalo smiješno, kao i jedva vidljiv od pijeskom i planktonima zamućene vode, ionako siromašan koraljni greben.

Time smo završili našu afričku pustolovinu. Otuširali smo se u hotelskoj sobi namijenjenoj samo za to, odmah uz recepciju, s obzirom na to da smo svoju morali isprazniti do 10 sati. Na raspolaganju smo imali samo 15 minuta. I mnogi drugi u istoj situaciji čekali su na tu sobu kao ozebli sunce, da bi se osvježili pred daleki put. Tko zna koliko se ljudi prije i poslije nas pralo pod istim tušem tog dana. Zaključali smo kofere i otišli na aerodrom, prvu od mnogih etapa do konačnog dolaska kući. Prije dva sata u oceanu s kitopsinom, sad u zračnoj luci. U avion me ispratila nasmiješena Corinne s naslovnice svoje Bijele Masajke, smještene u izlogu trgovinice suvenirima. Dio mene osjećao se kao ona tih dana, kao Masai. Srce mi je bilo ispunjeno.

Povratak u Hrvatsku označio je povratak u realnost. Sjećate se cjepiva protiv žute groznice s početka priče, nevjerojatnog umora i ničim izazvanih modrica? Ispostavilo se da je cjepivom u moje tijelo unesena prevelika količina virusa, od koje sam oboljela od virusnog meningitisa. Srećom, visoka temperatura i neizdržive glavobolje počele su u Hrvatskoj, a ne u Africi. Sljedećih mjesec dana provela sam kombinirano u bolnici u Zagrebu i kod kuće, na vlastitu odgovornost.

Bilo je mučno, no vrijedilo je. Da sam i znala da ću dobiti meningitis, opet bih otišla. Kenija i Tanzanija su zemlje koje ćete ili obožavati ili biti sretni što ste ih posjetili, ali nikad se ne poželjeti vratiti. Ja sam zaljubljena došla, i još zaljubljenija otišla. Iako sam kročila na sve kontinente ovog svijeta i posjetila više od 40 zemalja, Kenija i Tanzanija za mene odnose titulu kraljica i sigurna sam da ću im se vratiti. Možda kao Masai žena, tko zna?

Želite li pogledati naše fotografije i s drugih putovanja, posjetite GlobeIQ by Zoran Bijač (https://globeiq.net/).