I puno mi toga bude lakše izdržat kad znam da štedim novce tako da za par mjeseci opet mogu pobjeć negdje daleko. Bit će to neka nova zemlja u kojoj još nisam bila; neki novi grad i novi ljudi. Šetat ću se ulicama nepoznatih mjesta, upijat mirise i prizore iz kulture o kojoj sam dotad mogla samo čitat; tragat za jeftinim restoranima, promatrat lokalce i… Živit. Udisat uzbudljivi miris avanture i, kažem vam, jednostavno živit.
Jedna sasvim obična priča
Nisam travel blogger. Nisam obišla ne znam koliko zemalja, niti putujem baš prečesto (ni blizu onoliko koliko bi htjela). Nemam onu filmsku priču o tome kako sam dala otkaz, sve poslala u neku stvar i otišla na put oko svijeta. Nisam se prijavila na one magične fejsbuk oglase o poslu di putuješ i obogatiš se u godinu dana, a ono što mi je možda najviše žao jest to da nisam otišla niti na razmjenu ili iskoristila neku drugu studentsku pogodnost.
Kad bolje razmisliš, fakultet je idealno vrijeme za putovanja jer, ako išta, čovjek tad bar ima vremena i mogućnosti za takve stvari. Okej, možda s lovom ne stojiš najbolje, ali uvijek se nađu volonterske ili plaćene prakse, Work&travel u Americi ili neki drugi aranžmani; uz to ti je i opseg honorarnih poslova puno širi, tako da se da skucat nekakav dodatan džeparac koji bi to sve mogao pokriti. Mlađi si, lakše ti je izdržat neudobnost i nije ti problem, recimo, uzet neku povoljnu agencijsku ponudu i putovat 20 sati do Amsterdama, kao što smo ekipa i ja napravili na drugoj godini faksa. Sad kad znaš to sve, ne možeš se ne zapitat…
Zašto nisam iskoristila bolje to vrijeme? Zašto nisam išla ranije?
Drukčiji i površnije postavljen mentalni sklop, šta drugo. Napeti su ti shopping centri, izlasci i ostala kratkoročna zadovoljstva koja, kad bolje razmislim, nisu ni tad pružala ne znam kakvu satisfakciju koliko su poslužila kao ubijanje vremena (i para) između ispita i studentskih poslića. Druženja s ekipom svakako da, ali maratoni po City centru i hvatanje nekakvih jeftinih krpica od kojih većinu kasnije neću niti obuć – to su valjda ti nekakvi glupasti mladenački hirovi koji nas većinu drže u tom nekom razdoblju kad ne znaš šta bi od sebe.
Draga mi je zato ova moja pričica, iako, kažem vam, ne može bit običnija nego što jest. Predstavlja neku veliku prekretnicu u tom mom mentalnom sklopu, kao i zaokret u tome na što da zapravo počnem trošit novce. A sve je počelo s jednom jeftinom kartom…
Karta od 57 eura
Dosađivala sam se te hladne večeri u siječnju 2018., čeprkajući po mailovima i brišući usput milijun newslettera na koje sam se valjda slučajno prijavila, iako ih uopće nisam imala naviku otvarat. Pogled mi je zapeo na jednom od zadnjih koje sam primila – bila je to obavijest o Ryanairovim akcijama i povratnim kartama za London koje su se mogle kupit za nekih 20ak eura. Primala sam i prije njihove newslettere, ali sam se na tom nekako zadržala duže nego inače. Ne znam je li mi te večeri bilo baš jako dosadno ili sam se samo zaželjela nečeg drukčijeg, ali uskoro sam zatekla sebe kako već pola sata pregledavam lokacije, datume i cijene po Skyscanneru.
,,Kad ono ti i sestra putujete u London?” Poslala sam svom prijatelju Dinki poruku. Vrlo brzo je stigao odgovor: ,,17.-21.4. iz Zadra. Zašto?”
,,Možda vam se pridružim.” Kratko sam napisala i osjetila kako me najednom preplavljuje čudesni nalet uzbuđenja. Kažem vam, putovala sam nešto sitno i na faksu, ali niti je to bilo dovoljno, niti sam ikad prije tako kupila kartu ”na prepad” i upustila se u putovanje bez prethodnih planova, dogovora ili agencijskog aranžmana.
57 eura.
Toliko je koštala karta Zadar – London u razdoblju kad su i oni išli i još sam možda toliko para imala na računu. ,,Do toga ima još 3 mjeseca, zaradit ćeš, snać ćeš se.” Bodrila sam sebe i nakon nekih 20ak minuta Dinkinog nagovaranja i polemiziranja sa sobom, kliknula sam ”kupi”.
Ljudi moji. Znam da to nije nešto posebno. Znam da ljudi kupuju avionske karte svako malo i da nisam s tim potezom otkrila Ameriku, ali LJUDI MOJI. Kakva je mene sreća lupila nakon toga. Sreća, uzbuđenje, osjećaj slobode, avanture…Nije London ne znam kakva destinacija, dapače – većina onih koje sam posjetila poslije njega su me daleko više oborile s nogu nego on sam, ali to nije ni bitno.Ta karta kao da je za mene predstavljala prolaz u neki potpuno novi svijet; onaj isti prolaz pokraj kojeg sam prošla milijun puta, nervozno i znatiželjno zavirujući u njega, samo da bi se uvijek iznova trgnula i brzo udaljila, prekoravajući sebe i vraćajući se tome da bi se morala uozbiljit i bavit stvarima koje su bitnije od landranja okolo; a da ne spominjem to da nisam imala love za takve stvari.
Ali s tom kartom od 57 eura kao da se moj avanturistički duh probudio iz dugog sna te se protegnuo i, smijući se, samo dobacio:,,Pa di si ti dosad? Ajde, idemo!”
I krenuli smo jer je poslije toga sve nekako postalo lakše. Prvo sam nagovorila roditelje da u svibnju odemo 4-5 dana u Italiju – bilo je to prvi put u životu da smo otišli negdje tako zajedno. Iako sam na ljeto 2017. oklijevala i odustala od toga da odem na koncert Eda Sheerana u Beč jer je, kao, skupo, ”daleko” i nitko nije htio ići sa mnom, u 2018. sam bez previše problema i razmišljanja kupila kartu za njegov koncert u Newcastleu (pisala sam o tome i na Muzika.hr) i otišla na kratku solo turneju po Engleskoj. Skoknula sam i do Beča na koncert Sama Smitha s Larom, a produženi uskršnji vikend provela s Ivanom u Sloveniji. Posjet Piranskom zaljevu me zapravo još dodatno podsjetio koliko ne moramo uvijek težit ka tome da idemo na drugi kraj svijeta u potragu za ljepotama; imamo ih ispred nosa i više nego dovoljno. Zato sam cijelo ljeto 2018. provela svirajući po Dalmaciji i obilazeći gradove i otoke koje dotad nisam ni razmišljala posjetit, znajući da su mi blizu i da to uvijek mogu.
Jedna obična karta od 57 eura me potaknula da puno više istražujem; bilo svijet, bilo svoju bližu okolicu. Uz to sam se naučila i drukčije posložit prioritete u životu – nisu se meni magično stvarali novci kad sam ja odlučila putovat, već sam počela više radit i puuuno više štedit. Rijetko tko od nas ima love za sve što mu padne na pamet, tako da moraš odlučit na šta želiš trošit. Iako nikad prije nisam patila na markiranu robu, sad mi je pogotovo postalo svejedno hoće li mi na torbi pisat ‘Gucci’ ili će to bit neki ‘Guki’ s Hrelića; shopping centre obilazim isključivo kad moram jer mi materijalne stvari premalo znače da bi na njih trošila previše novaca. Daj mi udobne tenisice koje će izdržat što veći broj prehodanih kilometara, ruksak u koje ću spremit najosnovnije, avionsku kartu, ruke i zdravu glavu kojima ću zaradit za nju i – adio. Odoh stvarat uspomene. Odoh upoznat ljude i vidit nešto novo. Odoh pit sok od pravog ananasa i manga, a ne od ovih smrznutih kopija iz Konzuma. Odoh toćat stopala u Karipsko more. Odoh na drugi kraj svijeta. Odoh i do Maksimira, Šolte, Raba, Mljeta, Zagorja, Splita. Ma odoh živit.
Napisala: Ana Bustruc – allofourstories.com
