Kad četvrti put planirate putovanje na istu lokaciju u pet godina, nešto u zraku i vodi tog mjesta mora biti posebno. Kapadokija je nešto što biste očekivali u znanstveno-fantastičnom romanu, turskoj Dini gdje su stvari, povijest, mirisi, okusi i teksture pomaknuti. No četvrti je pohod na zemlju okamenjenih vrganja bio prvi usred bijele turske zime. Tri dana, šest lokacija, milijuni godina, nula stupnjeva.

DAN 1

Göreme

Srce Kapadokije mjestašce je Göreme gdje smo prethodno istraživali regiju za vrijeme Kurbana Bayrama 2012. i 2013. Tada je mjestašce bilo precijenjeni niz svratišta osrednje kvalitete za ponudu koja je eksploatirala dani sadržaj, bez intervencije u njega na osnovi čega bi se formirao turistički kapital. No pet godina poslije i u posve drugo, sada hladno godišnje doba, Göreme je mala galaktička oaza; izgubljeni izvanzemaljski grad urešen snježnom pelerinom i kristalnim perlama lampi koje ga osvjetljavaju tijekom cijele zime. Gradom ne pluta opojan miris turskog roštilja, čak ni tzv. testi kebapa spravljenog u zatvorenoj posudi od svježe ilovače, nego arome nargile i drvenog ugljena kao jedinog isplativog loživog materijala za kuće, hotele, pansione i hostele u stošcima, valjcima, vilinskim dimnjacima i okamenjenim vrganjima.

Pitoreskno mjestašce dijeli presahnuli potočić obrubljen desecima dućana dobara, bižuterije, suvenira i rukotvorina iz regije podignute na grnčariji i proizvodnji tepiha. No pored bogate ponude intrigantnih rukotvorina kao što su pretežno krvavo-crveni tepisi, kožni proizvodi okruglih svjetiljki optočenih smrskanim stakalcima i posuđe za guveč (posuđe od lokalne crljenice), gastro-ponuda vjerojatno je najsiromašnija u ovoj državi od 80 milijuna duša. Ponuda u srcu jedne od najbogatijih kuhinja svijeta svedena je na krušna jela i standardne kebape većih cijena, a lošijih kvaliteta. No prezentacija će kompenzirati osrednji meni na kojem ništa neće biti previše uzbudljivo onome tko je probao anatolsku hranu ili se prošetao Istanbulom barem na jedno poslijepodne. Čak ni autohtoni manti ovdje ne ostavlja dojam na nepce. No valja se zato pripaziti vina i bijelog pića raki — Kapadokija ne podliježe antialkoholnoj politici zemlje, čime okuplja šarolike skupine ljudi. Göreme je pritom kao društvena mreža – centar aktivnosti, zbivanja i komunikacije; epicentar malih ekspedicija na koje se kreće u različitim smjerovima područja nastalog vulkanskim plesovima tisućama godina prije našeg poriva za istraživanje svijeta tijekom zimskih praznika.

Desetak kilometara udaljen od svih većih centara, Göreme je tako sam po sebi prirodan muzej vilinskih dimnjaka skrovitih priča čuvanih gotovo pet tisuća godina nad koje se možete uzdignuti visoko u cik zore u balonima i promatrati kako Sunce nijansirano razbuđuje svoje dvorište kamenih skulptura. Istražiti ih je lako – Göreme za neupitno pristupačne cijene (podležne pazarenju iliti daljnjim popustima) nudi spektar prometala – od automobila (manualci i automatici), balona, quadova, bicikala, motocikala do konja. Potrebno je biti naoružan dobrim cipelama, neovisno o godišnjem dobu, za dobro prianjanje i zadržavanje na trusnim stijenama što će mamiti kao kakva zavodljiva bića iz bajki, a među kojima je olako zakrenuti zglob i unesrećiti se do kraja boravka s ovog svijeta. Opcije su brojne – valja se zaputiti i to prema vlastitom impulsu – bez serijskih vodstava – i hvatati najkraće dane u godini dok još uvijek u punom sjaju mogu izložiti svoje mistične formacije.

dav

Zelve

Na putu za pretpovijesni, hetitski Avanos, nešto prije prelaska Crvene rijeke skrenuli smo desno podno jata šarenih, vrućim zrakom i helijem podpirenih gljiva, no ovog puta od najlona i plastike – lokalnih zračnih uresa u znaku predimenzioniranih balona iz kojih kamene formacije djeluju patuljasto, poput korneta obljubljenih štaubšećerom. U stvarnosti – suhim snijegom. Snijegom što se tiho prostro među podnožjem parka, u ljetne dane safarija, i muzeja otvorenog tipa – Zelveom. Nekadašnji Stožograd danas je selo u stijenama, nakon klizanja i pucanja istih polovicom prošlog stoljeća. Nakon iseljavanja starosjedioca koji su naslijedili pet milenija postojbine, ono postaje nadrealno nalazište kakvo bismo zamislili na Crvenom planetu. Smješteni u klinovima izdubljene prostorije, turski starosjedioci i njihovi preci bili su arhitekti u najboljem partnerstvu s prirodom što im je podarila potlačeni vulkanski sediment koji su mogli oblikovati i dekorirati crvenicom, očađiti drvenim ugljenom iz podnožja ne bi li hladnu stijenu učinili ognjištem za svoje proširene obitelji. Na njihovom tragu, u udolinicama glavnih lanaca vilenjačkih dimnjaka parka danas starije muslimanke pozivaju na brza seljačka jela od tijesta. Gozleme: slano jelo kao ljubavni izdanak bureka i palačinke, manti (turski ravioli veličine lješnjaka) okupani u gustom jogurtu ili hrskavo-slanim lađicama čija paluba nosi punjenja od pregršt univerzalno slasnih namirnica kojima ćete se okrijepiti u istraživanju crkava u stijenama – Crkvu ribe ili Crkvu grožđa). Pohodile su ih ranokršćanske kulture što su kasnije iznjedrile Bazilija Velikog i Grgura Nazijanskog – propovjednika iz današnje Turske koji su hrabro propovijedali svetu riječ tek po priznavanju kršćanstva u 4.st.n.e. No među kapelicama, crkvicama i pretpovijesnim vilama, našle su se antropomorfne stijene – one ljudskih crta za koje se priroda pobrinula milijući ih vjetrom, snijegom i kišom tisućama godina, ne bismo li ih danas uočavali kao divovske patuljke, mitološka bića i bajkovita stvorenja.

mde

Avanos

Mitoloških i bajkovitih bića neće biti u Avanosu, no klinasta likovna umjetnost preuzeta s ognjišta i nekadašnjih odaja pretpovijesnih i antičkih plemena i kultura natječu se za pozornost i glavni prizor grada na Crvenoj rijeci na čijim leđima plutaju jata gusaka i pataka, ali i turskih gondola. Kao oaza grnčarije zbog svoje crvenice, Avanos je vječno okićen klopotajućim zemljanim rukotvorinama što u znači još otkako je pisma. Danas Turci pronose tradiciju kao čuvari kulture i zanata u kojem se i sami bez obveze možete okušati u jednoj od lokalnih radionica i oblikovati lončanicu kao najautentičniju uspomenu. A među takvima su prazne, ali pune priča, filigranski obojane i oslikane amfore, lampe, kaleži, krigle i džezve kao primijenjeni materijali zdravijih svojstava od skupog i sjajnog posuđa u našim kuhinjskim elementima.

Večeri i noćne aktivnosti u lokalnom smislu centirane su u Avanos: mjesto turistima nudi organizirane turističke večeri s turskom tematikom. Postavljeni u ugostiteljske objekte, hanove kružnog oblika gdje su gosti smješteni u zidnim otvorima, a u središnjem, kupolom omeđenom prostoru, profesionalni plesači izvode regionalne plesove u višesatnom programu-prezentaciji turske kulture obogaćene izmjenom jela tijekom cijelog programa. Od plesa derviša, trbušnih plesačica, plesa halal, do dramatizacije osmanske prošnje na čiju su interaktivnu i urnebesno zabavnu izvedbu pozvani odabrani posjetitelji čime je iskustvo moderirano i zabilježeno na emocionalnoj karti uspomena. Nespremne na sudjelovanje pripremit će rotirajuće serviranje domaćeg vina, ali i aromatičnog pića raki – razvodnjenog vodom kao najjačeg pića zemlje. U Avanosu, ipak, nećete dobro pojesti – nakon četiri odlaska u gradić keramike, nijednom nismo dobro jeli, unatoč velikodušnosti i širokoj turskoj ruci s gastronomskim iznenađenjima uzduž cijelog rukava. No nije ni u mezama sve, a za dobru trpezu bolje se uputiti do centralnog Göremea.

dav

DAN 2

Çavuşin

Vijugavo selo uzdignuto nad Göremem poznato iz prospekata i kataloga o Kapadokiji jest Çavuşin – mjesto poput doboš torte od jasno naslaganih slojeva povijesti. Najslađa i najupečatljivija jest glazura – najvidljiviji dio naselja što je nekad pripadalo Grcima koji su se već do 1920-ih iselili iz regije. Çavuşinska je grčka ostavština ponovni spiralni niz kuća i vila u stijenama s jasnim temeljima povijesnih prethodnika koji su ostavili iza sebe cijelu stambenu infrastrukturu: velika ognjišta sa zgarištima plitko iskopanim u podove što su grijali više etaže, dok se termitnjački prozorčići naguravaju poviše njih kada ih zimi jedino čuvaju kasnije uklesana ili utisnuta Fatimina oka, odnosno ‘oko’ kao prevladavajući motiv zemlje. S godinama su ruševine grčkih nastambi očišćene i ovoga nas je puta zadivila čistoća, premda je nemar i dalje vidan i osjetan u kraju, ali i činjenica da su povijesni spomenici na kulturnoj dražbi – dobar dio iskopanih kuća stotine godina starih danas je na prodaju. No na prodaju nije jedno od najtoplijih mjesta – autentična povijesna kuća lokalnog djedice, nekadašnjeg konduktera na željeznici, koji istovremeno iz obiteljske kuće od potisnuta vulkanskog sedimenta radi kao kustos, prodavač i pripovjedač. Po obilasku stare kuće ponudit će vam tekuće zdravlje u čaši – sok od nara – ili kakav čajni napitak od plodova ubranih iz okolice u vrijeme kada milijuni lastavica spavaju u zidnim nišama ovog vilenjačkog svijeta. Nad selom se naganjaju mješanci kangala, nesputani snijegom i ledom, obgrljeni dlakavim kaputima i podmazani slasticama iz nebrojenih krčmi i gostionica što su na terakoti pekle kuhale meso ili pekle kebap. Sam vrh sela jest krov Crkve Svetog Grgura, sakralnoga zdanja u kolosalnoj stijeni dizajniranoj tisuće godina ranije kada su bogovi odlučili gledati bakreno-zlatni zalazak Sunca s njezina prirodno oblikovanog krova, u zavjetrini grebena i hridina nekadašnjih dubina pod kojima su ključali vulkani. Mjesto prikladno za snimanje Pobješnjelog Maxa ili Ratova zvijezda osmatračnica je života: s rubova gljivolikih stijena lako se osjetiti malenim i nevažnim, ali i ponosnim na bivanjem dijela veličanstvene džungle života i kamena; usred muzeja evolucije i galerije Zemljine nadarenosti. No koliko mjesto može preživjeti bogate investicije u elitni turizam putem kojeg regija suvereno kroči, pokazat će vrijeme koje dosad nije pregazilo ovaj izvanzemaljski reljef o kojem bi lako mogao govoriti Carl Sagan.

dav

Ortahisar

Suprotnim smjerom od onog za Avanos, meandrirajući kroz otvorene muzeje Göremea, svega nekoliko kilometara po rukavcima, zavojima i uzbrdicama, nadvio se Ortahisar (Središnja utvrda) – jedno od najmanjih mjesta s jednom od najvećih atrakcija: najveći vilenjački dimnjak izdubljen u višekatnicu što se nadvija za mjestašcem na brdu odakle pogled seže do vatrenog oca – usnulog vulkana Erciyesa čiji su plodovi strasti naše turističke fascinacije. Podno vidikovca najviše stijene tisuće godina ranije oblikovane u pretpovijesne, a zatim i antičke nebodere kao građene za divovske termite, Ortahisar kao nekadašnje samostansko središte danas privlači turiste stotinama jata golubova što se skrivaju u nišama kućica i dimnjaka nerijetko prenamijenjenih u radionice ili svratišta s ponudom lokalnog, pretežito crnog vina. U zimskoj je varijanti začinjeno rapsodijom začina utopljenih u crvenilo kaleža od terakote. Uz čašu toplog turskog vina, domaćini će vam počastiti nepce sirom i orašastim plodovima – džabe. Tursko gostoprimstvo ne prestaje, a velikodušnost je sasvim prihvatljiva marketinška strategija na koju ćemo rado pasti. Čak i u trenucima fokusiranog divljenja, cvokotave usne će okrijepiti vrućim, crnim turskim čajem i uputiti da se ugrijete u nekom od antikvarijata ili radionici predmeta od oniksa. No ne očekujte suvremene radnje i hipsterski sadržaj prilagođen ambijentu: menadžer iskustva ovdje je samo mjesto kao organizam, mjesto bujajućih podražaja. Ortahisar, kao i veća mu inačica Uçhisar, mami na istraživanje podzemnih prolaza umreženih u ozbiljno razvedene forume trgovanja, rasprave i aktivnosti. Mami na milovanje tekstura, zavirivanje u pukotine, procjepe i mračne niše kao spremišta tajni i smočnica okusa koji nijedna fotografija neće moći vezati za sjećanje, kao ni autentični Muzeji entografije i kulture na koje će vas upućivati turistički djelatnici. Prava etnologija i kultura kriju se u čuvarima povijesti koji će do izražaja doći posebice u Uçhisaru. No treba najprije zastati u Ürgüpu – na tom smo putu.

Dan 3

Ürgüp

Mirisi nargila meandriraju nišama i kazetama izdubljenih stijena vulkanskih korijena. Sljubljena aroma jabuke i mente miješa se s oštrim dimom crnog turskog čaja u neprekidnom vrenju: Turci ispijaju vreli čaj i pućkaju aromatizirane oblake zimi više negoli ljeti tražeći utočišta u hanovima, kavanama i kafićima osmanskoga tipa, zavaljeni na filigranski istkane divane, podno volti klinastih tekstura oblikovanim metalnim šiljcima tijekom stoljeća. Turci ovdje demonstriraju svoje poslovično gostoprimstvo kao odraz kulturnog gena s naglaskom na ugodu gosta, a tek manje s očekivanjem za dobrim trženjem. Redovito će vas višestruko častiti bez očekivanja novčane kompenzacije pokažete li osmijeh, volju za interakcijom, a nekmoli znanje temeljnih riječi i izraza s kojima se možete i kao Balkanci lako prošvercati sa skrivenim jezičnim arsenalom od kojih 2000 turcizama kojih niste ni svjesni u svom svakodnevnom hrvatskom rječniku. Ürgüp kao središnja naseobina suvremene Kapadokije poistovjećuje se s vinom od dvadeset i pet sorti izniklih iz niskih, grmolikih gredica vinove loze što nerijetko ukrašavaju podnožja čunjastih formacija zbog kojih smo u regiji. Kao i svakim drugim gradom regije, pa i države, među njima se poigravaju i naganjaju pitomi mješanci mješanaca i turskog kangala – veličanstvene pasmine najboljeg ljudskog prijatelja u svjetlijim varijantama krzna stopljenih sa zemljanim tonovima i bojama krajolika.

Zaigrani i gladnjikavi lajavci popratit će vas u stopu nakon samog jednog pogleda u krupne, zavodničke smeđe oči, a dodir i približavanje, bilo na kaldrmastim padinama gradskih ulica ili među vanzemaljskim stijenama opasno je samo iz jednog razloga – zaljubljivanje na prvi pogled ne ide pod ruku njihovoj šarlatansko-nonšalatnoj naravi vagabunda. Nakon glađenja i igranja, dlakavi zavodnici slomit će vam srce jer su oni ti koji napuštaju ljubav u zamjenu za novu igru, novi komad mesa ili toplo gazište neke od tradicijskih radnji gdje ih zasigurno čeka okrepa. Ürgüp je samo jedno od mjesta posebnog po osmatračnicama i vidikovcima, a popnete li se zimi na vrh njihove utvrde, ozeble prstiće na rukama i nogama, inje na trepavicama i brcima otopit ćete uz prirodni jabučni čaj ili kremastu tursku kavu u knjižnici nekadašnjeg opservatorija gdje se lokalce potiče na čitanje razmjenom knjiga. Alternativno grijanje može pružiti topla i začinjena varijanta jednog od crnih vina u kušaonicama i vinskim podrumima grada. Dakako, treba i iskoristiti turistički status, pa se malo i ‘ogrebati’ u  radnjama s orašastim plodovima i suhim voćem regije gdje će vas istim bezalkoholnim napitcima obradovati prodavači spremni na trampu: okrepa za koju besjedu na engleskom ili ruskom. Dovoljno gramatički neispravno da vas osvoje na prvu.

Vozeći se i proklizavajući labirintima kaldrme što naš programirani um upozoravaju na pješačke zone, prometni znakovi potaknut će gladno oko na posjet obližnjem Zelveu – prirodnom parku i muzeju stožastih vilenjačkih dimnjaka, okamenjenih gljiva i vulkanskih korneta, čija se naličja nerijetko raspadnuta glodanjem ekstremnog vremena pretvaraju u oblike ljudskih karakteristika. U pejzažu crveno-žućkastih stijena naziru se divovi, trolovi i čarobnjaci čunjastih šešira, Voldemorti čija je čarobna moć bila svoju unutrašnjost učiniti utočištem, ognjištem i skladištem civilizacija što su svoje temelje nalazile u prethodnima.

Uçhisar

Na putu prema Nevsehiru, drugom većem gradu regije, gradu koji aerodromom pored Kayserija spaja srce Turske s ostalim centrima, izdiže se Uçhisar (hrv. Granična utvrda) – nekadašnje strateško sklonište višestruko spominjanih Hetita. Pogled im je sezao do većih naseobina poput današnjeg Ürgüpa, Avanosa i Nevsehira na jednoj od najvećih uzvisina gdje se ponovno smješta velika kamena formacija preobražena u organički dvorac prilagođen posjetima i penjanju do samog vrha. No kapadoške utvrde ne poprimaju konture europskih dvoraca i utvrda sazdanih da obrane, ali i ljepotom zadive posjetitelje i napade, nego su kao takve kamuflirane i stopljene s prirodnim ambijentom. Stvorena kao tampon zona pred ranim provalama islama, utvrda je čuvala oko tisuću duša ranobizantske verzije Vojne krajine. Također utočište tisućama golubova, dolina prostrta u podnožju dvorca naziva se Dolinom golubova. O njoj se pisalo i u prvom broju turskog National Geographica iz 1958. gdje su lokalni obrtnici spomenuti u velikom specijalu, a danas isti ljudi i njihovi nasljednici čuvaju tradiciju te listanjem časopisa dobivamo potvrdu autentičnosti lokaliteta. U mreži mjestašaca i seoceta kraja, Uçhisar ne nudi novitete i uzbudljivosti, no posjet njemu je poput sažetka na poleđini knjige; sukus iskustva u mističnom kraju.

mde

Zima u Kapadokiji ograničava mogućnosti penjanja po stijenama, provlačenja u podzemne odaje, kanale, okna i otvore što skrivaju tajne čovječanstva u svojoj slojevitosti i poziva na ‘čitanje’, na dešifriranje običaja i društvenih praksi. No istovremeno, bijeli jorgan i  igre hladnim štaub šećerom kamenim skulpturama oblikovanih mišlju i rukom Majke Prirode daju spokojnu auru prvog muzeja, iskona zarobljenog u trenutku koji će nadživjeti zadivljene duše. Pothlađeni prsti, orošene obrve i rumeni nosevi neće zamjeriti nadrealnom svijetu kao uhvaćenom u sferi kakve snježne kugle. Lišena tipične ikonografije i napada kiča, Kapadokija će ponuditi cijeli niz prirodnih i ljudskom rukom dizajniranih dekoracija što nadmašuju estetiku na koju smo navikli, a podsjetit će nas na to što su prava vrela mašte i razigranosti.

Vizualni vodiči za Tursku i Kapadokiju mogu se pogledati na mom instagram profilu–> ovdje.

Napisao: Igor Jurilj

Fotke: Igor Jurilj i Irena Baždar

Fotogalerija: