Da nema korone, ovaj putopis možda ne bi ugledao svjetlo dana, ali uz višak vremena konstantno mi se po glavi motaju prizori sa zadnjeg putovanja koje se odvilo netom prije nego je svijet stao, stoga nemam što drugo nego biti zahvalna da sam u apokaliptičnoj 2020. godini imala priliku otići na barem jedno putovanje. Radi se o putovanju u Barcelonu.
Napisala: Sara Ivanović
S obzirom da su svi bili u Španjolskoj barem na maturalcu, a ja ni to, jedva sam čekala da iskusim tu toplu južnjačku bezbrižnost. Naslušala sam se raznih priča i zamišljala Barcelonu kao arhitektonsko savršenstvo s uzbudljivim noćnim životom, neiscrpnim kulturnim sadržajima i veselim ljudima. Takvo idealiziranje rezultiralo je blagim razočaranjem kad sam dotakla španjolsko tlo, no već kroz koji dan dojmovi su se počeli mijenjati.
Zbog financijske praktičnosti, putovanje je započelo autobusom iz Zagreba za Beč, a od tamo se nastavilo direktnim letom do Barcelone. Nakon 7 dana provedenih u Barceloni, mojih 6 prijatelja i ja, vratili smo se na isti način natrag u Zagreb. Uz Flixbus kupone, povratna karta Zagreb – Beč ispala nas je svega 23€, a povratan let Beč – Barcelona, kompanijom Laudamotion (Ryanair) platili smo 50€ po osobi, što je svakako isplativije od direktnog leta iz Zagreba + imate mogućnost posjetiti još jedan predivan europski grad! Uz veliku uštedu na sam put, imali smo sreće i sa smještajem. Naime, jedna od suputnica radila je u Urbany BCN GO hostelu pa smo uspijeli dobiti 30% popusta, tako da je noćenje po osobi iznosilo oko 8€. Unatoč tome što nas je šestero bilo smiješteno u malu sobicu u kojoj nije bilo moguće otvoriti prozor (a ni pogledati van jer je prozor bio obljepljen nekakvim posterima), hostel se nalazi na odličnoj lokaciji (u ulici Gran Via) i sve smo više-manje prošli pješice pa nam se ovaj deal itekako isplatio.
No, vratimo se na prvi dojam – krenuli smo u rano jutro iz hostela prema muzeju MACBA koji je bio udaljen svega nekoliko uličica. S obzirom da je bilo rano oblačno jutro, ulice su bile prazne i sve je izgledalo nekako zapušteno. Zapravo, jedino što mi je davalo onaj filing koj sam očekivala na temelju tuđih priča, bio je street art koji je oživio tu i tamo koju zgradu. Kako je dan odmicao, prelazili smo iz kvarta u kvart i moj se dojam sve više mijenjao, iako ne znam točno u kojem smjeru jer je svaki dio grada davao drugu vibru – od pretjerano turističkih dijelova, preko plaža, veličanstvenih parkova ili umjetničkih ulica, pa sve do „opasnijih“ kvartova. Osim što smo morali obići sva razvikana mjesta, u idućih smo tjedan dana prošli grad uzduž i popreko, što nogama, što biciklima (uz česta zastajkivanja na naše tipične dvosatne kave) i nakon svega mogu samo zaključiti da je Barcelona itekako zanimljiv grad za istažiti.
Kao i u svakom gradu koji sam do sad posjetila, za istraživanje su mi uvijek najzanimljivije ulice – arhitektura, street art i lica koja njima prolaze. Zato su me u Barceloni najviše oduševile Gaudijeve zgrade, raskošni parkovi kao što su park Güell i Montjuïc (koji definitivno moram ponovno posjetit biciklom), trg ispred muzeja MACBA koji je poznat kao okupljalište skejtera i romantični Plaça Reial. Od svih kvartova, najljepši mi je Gràcia (vjerojatno jer najviše liči na Portugal koji obožavam) gdje smo većinu vremena hvatali sunce na trgu koji se, ne biste vjerovali, zove Plaça del Sol. Nešto življi i popularniji kvart je El Born koji vrvi uskim uličicama ispunjenim umjetničkim galerijama i svršen je za izgubiti pola dana u njemu.
Dok nismo hodali po ulicama, hodali smo po muzejima gađajući one dane kada je ulaz besplatan. Svjesna potencijalnih gužvi i organizacijskih problema, prije putovanja sam istražila kada koji muzej nudi besplatan ulaz, popisala ih sve po danima i plan predstavila ostatku ekipe. Besplatno smo posjetili Joan Miró Foundation, Museu Picasso i MACBA, stoga, iako nisam fan pretjeranog planiranja na putovanju, preporučam svima koji žele imati 50€ viška za suvenire, da bace oko na stranice muzeja prije odlaska na destinaciju. Osim toga, po hostelu se pričalo kako postoji način za besplatan ulazak u Park Güell, jednu od najvećih turističkih atrakcija u Barceloni, pa smo se standardno balkanski bacili na čitanje članaka upitne vjerodostojnosti u kojima su opisane metode izbjegavanja zaštitara na ulazu u park. Park se otvara u 8:30, a prema raznim forumima na internetu, moguće je doći prije i nonšalantno ući bez pregleda. U žaru adrenalina (dok smo u 2 ujutro igrali Uno u hostelu), pao je dogovor kako ćemo se ranom zorom pridružiti kineskim turistima i uletiti u čuveni Park Güell za džabe. Naravno da smo to drugo jutro prespavali i nismo ni primjetili da jednog člana ekipe nema u sobi sve dok nismo otvorili WhatsApp poruku i vidjeli njegovu sliku iz parka – dakle, moguće je. Naime, on je oko 8 ujutro najnormalnije ušetao kroz ulaz na kojemu nikog od osoblja nije bilo i proveo pol dana šečući po parku. Pa eto, tko ima volje, može uštediti i na tome. Mi smo bili lijeni budit se rano pa smo na kraju otišli jedno popodne i regularno platili ulaz.
Što se tiće španjolske kuhinje, nismo baš puno iskusili jer smo imali tu nesreću da nam se točno ispred hostela nalazio wok za 5€ pa se u trenutku gladi nismo mogli sudržat da ne prijeđemo cestu. Međutim, nakon nekoliko dana, otkrili smo odličan tradicionalni restoran Gelida 3min hodanja od hostela. Iako restoran izgleda ko obična krčma s lošim interijerom, hrana je nevjerojatno fina i začuđujuće jeftina, a u njemu su svaki put bili samo lokalci. S druge strane, tapasima u Barceloni nismo bili oduševljeni. Prvo nam uopće nije bilo jasno što je to točno, zašto svi pričaju o tome i zašto svatko ima drugačiju definiciju, no nismo mogli otići iz Španjolske da ih ne probamo. Iz tog smo razloga jednu večer sjeli na prvu terasu na koju smo naišli, uzeli menu na španjolskom i naručili razne tapase (bez da znamo što uopće njihovi nazivi znače). Na kraju smo dobili četiri različita jela među kojima je bilo nemoguće naći poveznicu i zaključili da je tapas bilo koje jelo koje možeš zamislit, samo u maloj porciji. Kao što rekoh, nismo bili pretjerano oduševljeni. No, ono čime sam ja u Barceloni bila oduševljena je Eroica – biciklistički dućan/restoran/kafić s čijih stropova vise vintage specijalke (stari cestovni bicikli). Možda to mjesto nema puno veze sa Španjolskom, ali je definitivno must see za sve ljubitelje biciklizma, a osim što rade vrhunsku domaću talijansku pastu, imaju najbolju kavu u gradu. Kad smo se već dotakli kave, jedan od najdražih kafića u Barceloni mi je definitivno Cosmo koji se nalazi van gužvovitog središta, ima ugodan interijer, odlične kolače i kvalitetnu kavu, a uz njega bih još dodala En Aparte, slatki kafić koji se nalazi u blizini Arc de Triomfa.
I za kraj, nikako ne treba propustiti posjet La Barceloneti – slavnoj plaži koja počinje na kraju La Ramble. S obzirom da su La Rambla i La Barceloneta dijelovi grada s najviše ljudi, kako bismo si uštedili vrijeme, iznajmili smo bicikle (za samo 5€ po danu u Mattia46) i obišli sve to na dva kotača. Kao i na svakom dosadašnjem putovanju, bicikl se pokazao najisplativijim načinom obilaska grada jer smo u puno kraćem roku, uz ugodnu vožnju, vidjeli velik dio Barcelone.
Na kraju mogu samo zaključiti da smo dobro iskoristili tih 7 dana – možda nismo vidjeli sve, ali treba nešto ostaviti i za ponovni posjet. Također, mislim da je bila dobra ideja otići u Barcelonu na početku godine, dok je Zagreb hladan i siv, a Barcelona manje napučena nego ljeti.
Sve što jesam i nisam propustila opisati možete pronaći u galeriji u nastavku ili pratiti na mom instagram profilu saravnvc.
Fotogalerija:
