Neli, mlada Riječanka putuje Kambodžom već nekoliko mjeseci, a ovo su njezini prvi dojmovi
Nakon Indije i Nepala u kojima sam provela preko 6. mjeseci, odlučila sam istražiti ostatak Azije. Sljedeća na listi bila je Kambodža, zemlja u Jugoistočnoj Aziji gdje sam se nadala da ću zaobići horde turista pošto je to definitivno zemlja koja nije toliko popularna za razliku od njezinih susjeda Vijetnama i Tajlanda. Iako za razliku od Indije i nisam znala puno o ovoj drevnoj zemlji, bila sam uzbuđena to saznati. Kao i obično, nisam imala plan, no prijateljica me pozvala da radim na predivnome Koh Rong Sanloem otoku tako da sam odlučila otići tamo te čuti od lokalaca koje su destinacije najbolje.
Trebalo mi je 48 sati letova, brodova i buseva da napokon stignem do svoje destinacije. Sletjela sam u Phnom Penh, koji je ujedno i glavni grad države. Čim sam izašla ispred aerodroma oko desetak vozača rikši, motora i taxija opkolili su me kao da nikada nisu vidjeli stranca u životu. Uslijedila su uobičajena dosađivanja i moljenja da se ide upravo s njihovim vozilom, no pošto sam već znala kako stvari funkcioniraju u Aziji prošetala sam se do prve autobusne stanice do koje sam čak imala problema doći jer mi nitko nije htio reći gdje je u nadi da ću odustati i da će me netko od njih povesti. Međutim, lokalni način je ujedno i najjeftiniji način putovanja. Ubrzo je došao lokalni bus i na moje sreću naletjela sam na čovjeka koje je znao engleski te mi je objasnio kako da dođem do najbliže autobusne stanice i kupim karte za noćnu vožnju do juga države. Čim sam to obavila, zaposlenici na kolodvoru su me zaustavili i poručili mi : ” Drži mobitel uvijek u džepu i torbu uz sebe.”
Street food
To iskreno i nije nešto što sam očekivala od miroljubive budističke zemlje..
Potvrdno sam kimnula i krenula u potragu za lokalnim restoranom. To je obično prva stvar koju napravim kad dođem u stranu zemlju. Iako sam znala da lokalci i nisu neki vegetarijanci te da se baš i neću usrećiti ovdje bila sam pomalo šokirana kad sam vidjela koliko mesa i ribe prodaju na štandovima. Pored njih naišla sam na malu lokalnu kuhinju koju je držala jedna obitelji . a se nalazila na ulici s obiljem voća i povrća.
Više nego sretna, odmah sam došla do nje i na moje iznenađenje sama sam mogla izabrati što želim da mi skuhaju. Nakon jela kuharica je sjela pored mene, smješkajući se i očekujući moje mišljenje. Nije mogla vjerovati kada sam joj ostavila napojnicu. I dalje sam morala čekati nekoliko sati prije polaska busa te su mi radnici tamo pravili društvo. Generalno, njihov engleski je veoma limitiran te se najčešće jednostavno moraš koristiti rukama i nogama da bi nešto objasnila.
glavni kuhar spavaći bus
Najdraža su mi bila mala djeca koja bi svaki puta kad bi prošla pored mene rekla barem ” Hello” i mahnula mi . Nakon nešto više od tri sata bus je stigao i definitivno je ispunio moja očekivanja no s obzirom na cijenu koja je 10 dolara kao i u europskim zemljama , nije ni čudno. Bilo je 4 ujutro kada je šofer zaustavio bus i rekao da smo stigli.Na svu sreću, rikša je bila pored stanice te sam uspjela doći do luke u kojoj sam iscrpljena, neispavana , ali sretna što sam napokon stigla, dočekala zoru i prvi brod za otok.
Napisala: Neli – trippinwithneli.com
