Ovaj blog nije o svoj toj šarenoj i predivnoj vijetnamskoj kulturi. Ovaj blog je o tome kako ovdje zaraditi neke pare!! Evo, kratko i jasno!
Napisao: Tomica Kristic – Journey to Middle-earth
Vijetnam!! Da, taj Vijetnam!!
Još kao klinac, tamo negdje osnovna škola gledao sam neke dokumentarce o Aziji. Vidio sam beskrajna rižina polja i malene ljude s velikim trokutastim šeširima kako sječu rižu. Vidio sam vodene tržnice i iste te predivne ljude s trokutastim šeširima kako plove čamcima i kupuju povrće. Slike tih dokumentaraca ostale su mi urezane u glavi i nikada zapravo nisu nestale. Isto što sam za najveći hram na svijetu kojega sam na tv-u gledao saznao da mu je ime Angkor Wat i nalazi se u Kambodži, tako sam i za ove šešire saznao da se nalaze na glavama ljudi u Vijetnamu.
Pa krenimo!!
Ovdje sam došao par dana prije Božića. Ali ne ovog koji je nedavno prošao, nego onog krajem 2016. godine.
Autostopom sam došao iz Kambodže, smucao se par dana po nekim malenim gradovima i selima, ne bi li na Badnjak došao u Saigon, gdje sam i zapeo!! Najveći razlog zašto sam bacio sidro baš ovdje je činjenica da sam u njega zakoračio samo s 50 dolara u džepu! Ali to nije bilo tako strašno kako zvuči zato što me prvih mjesec dana u svome stančiću ugostila Lucy, cura koja vam je sada već iz dana u dan sve više poznata
Glavni prioritet ovdje nije mi bilo istraživanje terena, nego naći nekakav posao, zaslužiti pare za nastavak putovanja, sakupiti dovoljno, i konačno krenuti prema tom Zelandu. Prvobitan plan bio je zaraditi samo nekoliko stotina dolara i time krenuti dalje, te kasnije opet negdje drugdje ponoviti istu priču.
Tako, malo po malo, dani su prolazili, tjedni su prolazili, mjeseci su prolazili a ja sam još uvijek bio ovdje, puštajući korijene sve dublje i dublje ne bi li se na kraju u njima totalno zapleo!
Uloga učitelja!
U životu vrlo često preuzimamo i igramo razne uloge koje nam život zada. Bilo to uloga studenta, učitelja, roditelja, radnika, šefa ili pak’ političara. Sve te uloge koje iz dana u dan igramo zapravo nismo mi sami, nego samo odraz naše privremene, ili možda malo poduže situacije koja nas je zadesila.
Tako sam ja odlučio da ću postati učitelj engleskog jezika! Što mi se uskoro i ostvarilo!! Sve je krenulo tamo negdje početkom proljeća kada sam prihvatio tu ULOGU te ju igrao sve do prije koji tjedan, vjerno, odano i bez previše zajebancije!! Prvo sam predavao srednjoškolcima, zatim studentima, da bih na kraju pronašao posao u vrtiću u kojemu sam ostao i do kraja svoje učiteljske karijere!
Preko noći iz autostoperskog moda uskočio sam u učiteljski! U kravatu i košulju!
Kako postati učitelj!
Dobio sam dosta upita preko facebooka koja je procedura za pronalazak posla i što se sve mora učiniti da se postane učiteljem!?
Iz mojeg iskustva posao učitelja engleskog jezika ovdje je vrlo lako pronaći! Usprkos činjenicama što nisam ‘native speaker’ te što sa sobom nisam ponio nikakve papire obrazovanja. Nemam čak niti položio neki certifikat kao dokaz za poznavanje engleskog jezika (TEFL, IELTS, BEC ili CELTA). E sad, ako priložite sve ove navedene papire, naravno da ćete na razgovore hodati mirnije glave i šanse za pronalazak poslova bit će vam veće. Ali nemojte da vas nedostatak istih spriječi da barem pokušate. Ako sam ja pronašao nekoliko poslova i to bez jednog jedinog papira, tada vjerujem da i vi možete. Susreo sam par native spikera koji bez obzira na to što im je engleski materinji jezik još uvijek ne mogu pronaći nikakav posao! Sreo sam par ljudi iz Rusije s vrlo izraženim ruskim naglaskom te bez problema rade u par različitih škola. Tako da iako savršeno pričate engleski, nije razlog da pronađete posao. Bitna je samo upornost! Ništa više!
Dani kada sam predavao u osnovnoj školi
Pošto je zaraditi pare bila jedina opcija da nastavim s putovanjem, entuzijazam u meni bio je na maksimumu te sam preko noći želio postati učitelj. Od jednog Lucijinog frenda posudio sam košulju, od drugog kravatu, a hlače i cipele kupio sam za vrlo jeftine pare te sve zajedno platio samo 100 kn. Isprintao sam si oko 30-ak životopisa, sjeo na rozi bicikl kojeg sam također posudio od Lucijine frendice i krenuo u potragu. U par dana posjetio sam oko 20-30 škola te im predao svoj životopis. Zapravo većina tih škola zapravo su centri obrazovanja u koje studenti, ili klinci, idu nakon što završe s regularnom nastavom u svojoj školi. Bila to srednja ili osnovna. Uskoro sam počeo dobivati pozive te samo u mjesec dana počeo raditi u tri škole istovremeno!! Pošto je to studentima bila nastava izvan regularne, radno vrijeme bilo mi je poslijepodne, od 17 do 21 sati. U jednoj školi radio bih samo ponedjeljak, srijedu i petak, u drugoj samo utorak, dok u trećoj samo vikendom. Taj tempo držao sam 3 mjeseca te mi je lagano postao naporan. Najviše zbog činjenice što sam skoro cijeli dan bio doma čekajući navečer da se smrači i da krenem na posao. Totalno iritirajuće! Sve to postalo je prenaporno te sam tražio nešto drugo, neku školu ili već nešto gdje ću raditi samo ujutro! Tražio sam, tražio i našao! Našao sam vrtić u kojemu sam radio osam mjeseci. Sve do kraja!
Dani u vrtiću
Plaća!
Druge upite koje sam dobio bili su u vezi plaće. Kada netko na glas spomene Vijetnam uvjeren sam da je većini vas prva asocijacija Vijetnamski rat, te druga kako to i nije to baš nešto razvijena zemlja. Priznajem da sam i ja imao vrlo sličnu viziju prije nego sam zakoračio u nju. Ali istina je malo drugačija. Zapravo dosta drugačija. Petnaest mjeseci živio sam u Saigonu koji je trenutno grad koji se razvija najbrže u cijeloj Aziji! Po mnogim predviđanjima, za desetak godina bit će pravi mali Hong Kong. Sve veće firme i sav biznis Vijetnama smješten je ovdje. Što se tiče infrastrukture, centar grada izgleda supermoderno, gradi se na sve strane, neboderi se dižu kao gljive poslije kiše.
Evo jedne činjenice; jel znate da Hrvatska nema niti jedan jedini neboder?? Neboder je zgrada koja je viša od 100 metara! Evo, mi ga još nemamo a samo u Saigonu nalaze se na stotine istih!
Znam da visina zgrada, nebodera, ‘leteći’ metro te podvodni tuneli nisu mjerila BDP, ali samo Saigon je grad kojeg koji Hrvatska i želi sagraditi, ne može to učiniti barem još sljedećih 100 godina!
Pogled s najvišeg nebodera na jedan dio grada
Vratimo se mi na plaću. Učiteljske satnice u Saigonu kreću se od 15$ do 20$, dok su u Ha Noi-u satnice malo veće, od 20$ pa nadalje. Zašto je to tako, nitko zapravo ne zna. Ako ste malo više entuzijastični, vrlo lako možete raditi oko 25 sati tjedno, a ako ste super entuzijastični, već pomalo i ludi, možete i dići tu brojku te dogurati i do 35-40 sati tjedno. Treba se uzeti u obzir će vam jedna škola ili centar maksimalno dati radno vrijeme od 5 sati dnevno, više od toga vrlo je teško naći. Na početku svoje učiteljske karijere radio sam svaki dan, ali posljednjih par mjeseci radio sam samo pet dana u tjednu, te vikende odmarao!
Smještaj!
Što se tiče smještaja, cijene rentanja stana vrlo su različite. Nakon par tjedana kod Lucy uzeo sam sobu u hostelu gdje sam ostao tjedan dana. Plaćao sam 7 dolara po noćenju što i nije baš jeftino, ali nije niti skupo. Upravo je tamo negdje na sredini, na granici da bude podnošljivo! Za vrijeme boravka u hostelu saznao sam za jako jeftinu sobu, 45 dolara mjesečno koja se nalazila odmah do moje. Išao sam ju vidjeti, kao ono, soba je izgledala kao ona iz filma Slagalica strave!! Bez obzira na to što je bila tako jeftina, nisam se mogao zamisliti da živim u njoj! Ali ako tražite najjeftiniji smještaj, evo solucije.
Moja nesuđena soba za 45 dolara mjesečno!
Nakon hostela pronašao sam drugi hostel, jeftiniji i u njemu sam ostao dva mjeseca. Soba mi nije imala prozor i život njoj bio je jako deprimirajuća. Ali zato bila je jeftina. Oko 190 dolara mjesečno! Tada nisam imao više novaca te sam si posudio od svoje drage Lucy ;). Nakon dva mjeseca što sam već lagano stao na noge i zaslužio neke pare kao učitelj, rentao sam sobicu, garsonijeru, koja je bila u puno boljem stanju i gdje sam imao konačno svoj mir. Mjesečni rent bio je 230 dolara. Pošto sam se u stanu osjećao odlično, počeo sam s hostanjem ljudi preko kaučsurfinga!! To mi je oduvijek bila želja i konačno mi se pružila prilika da pružim ljudima besplatan smještaj. Na ovom putu preko kaučsurfinga spavao sam u preko 40 različitih domova, te je došlo vrijeme da se konačno iskupim za sve to. Došlo je vrijeme da konačno i ja počnem s hostanjem ljudi! U tom stanu boravio sam sljedećih 5 mjeseci i hostao desetine kaučsurfera. To hostanje bilo mi je barem nekakav malen uvid da sam još uvijek na putu, bez obzira na to što sam zapeo u rutinski život, poso-kuća, kuća-poso!
Par mojih kaučsurfera!
Tako sam jednog dana u svoj stan primio Yaela, Portorikanca koji je nakon para dana spavanja u mom stanu odlučio da će u Saigonu ostati malo duže, i također pronaći posao kao učitelj engleskog jezika. Yael je rentao stan odmah do mog i bili smo susjedi mjesec dana.
U međuvremenu je i on hostao ljude preko kaučsurfinga i tako je jednog dana na njegova vrata pokucao George koji je također odlučio ostati ovdje u Saigonu, također pronaći posao kao učitelj engleskog jezika. Svi zajedno postali smo jako dobri prijatelji i ubrzo odlučili kako bi bilo najbolje da zajedno uzmemo jedan veliki stan! To smo ubrzo i učinili!! Pronašli smo ogroman stan na drugom dijelu grada, u kvartu koji je malo drugačiji nego ostatak Saigona. U kvartu gdje žive bogataši. Pošto su mi počeli otkucavati zadnji dani u Saigonu, odlučio sam se na ovu promjenu, koju sam zapravo i ja inicirao, te se počastio malo s luksuzom ;). Zapravo, razlika u cijeni i nije bila tako velika. Svega 50-ak dolara po glavi više od prijašnjeg i dobili smo ogroman luksuzan stan, s dvije kupaonice, tri sobe, dnevnim boravkom, balkonom, i ono najvažnije, s bazenom i roof topom! Da budem iskren, nikada u životu nisam boravio u takvom stanu.
Naš rooftop, mjesto gdje smo boravili najviše
Naš bazen, mjesto gdje smo plivali najviše
Tako da, eto, ima puno opcija u vezi smještaja. Ako ovdje dođete u nadi da se zaposlite, i to samo s 200 dolara, nemojte da vas i to spriječi od te ideje. Možete rentati onaj jeftin stan za 45 dolara, te s vremenom polako ćete naći bolji stan, te opet bolji, te na kraju najbolji. Baš kao i ja. Neke škole isplaćuju plaće na tjednoj bazi, neke svaka dva tjedna, a neke jednom mjesečno, tako da se u vezi financija ovdje se stvarno lako snaći. Samo entuzijastično, hrabro, bez sumnje, i sva vrata su vam otvorena!
I za kraj…
Puno ljudi slalo mi je poruke da bi željeli doći u Vijetnam u nadi da se zaposle kao učitelji engleskog. Ispričavam se svima kojima nisam stigao odgovoriti na vrijeme, ali zadnjih dva mjeseca bio sam u totalno ludom tempu života. Pripremajući se za nastavak puta radio sam 77 stvari odjednom i jednostavno nisam stigao odgovoriti. Oprostite mi zbog toga. Ali evo, prije par dana opet sam nastavio svoje putovanje, konačno izašao iz rutinskog-sistemskog života, napustio Saigon, i sada opet imam vremena na pretek!! Ako vas zanima još nešto više u vezi te teme, još neki detalji, slobodno mi se opet javite porukom na facebooku. Sada sam ovdje
Ništa, s ovim blogom zatvaram svoj učiteljsku karijeru u Vijetnamu, posvećujem se opet samo putovanju i okrećem nove stranice života. Stranice koje su još uvijek prazne i čekaju neke nove priče!
Fotogalerija iz vrtića!
