Svemoguća Amerika, zemlja u kojoj bi svi jednoga dana voljeli živjeti ili je barem posjetiti. Ona ista Amerika čiji su sinonimi uspjeh, rad, požrtvovnost i superirornost. I dok se jedni vide kako šeću ulicama New Yorka ili Los Angelesa na nekoliko dana, drugi zamišljaju kako žive američki san. Koji god razlog da imate od ova navedena, jedno je zajedničko, treba vam famozna američka viza. Ona ista viza o kojoj godinama slušamo ili čitamo kako ju je teško dobiti, odnosno kako su hrvatski državljani sretnici kojima će ista biti ukinuta. Anyway, realnost je drugačija, a ovo je moj pokušaj dobivanja iste…
Napokon, bilo je odlučeno da se 13.10 leti u Kaliforniju, točnije u Los Angeles. Bila je to, odnosno još uvijek je, jedina savezna država (uz Havaje i NY) koju bih najradije posjetio. After all, it’s all about east and west in The States, right? 😉 I tako, zaradio neke novce, odlučio da idem u Ameriku, pronašao jako povoljne avio karte, pritom misleći kako će dobivanje vize, u mom slučaju biti piece of cake. Moram priznati nisam se previše bojao da vizu neću dobiti, pošto sam bio siguran, čitajući iskustva drugih ljudi, da je turističku vizu (tipa B2) vrlo lako dobiti ako si student. S tim uvjerenjem sam kupio povratnu kartu za Los Angeles iz Beča po nevjerojatnoj cijeni od 3100 kuna, što je na kraju ispao uzaludno potrošen novac. Da ni ne spominjem onih 1100 kuna koje morate platiti prilikom prijave. No najprije je trebalo izraditi novu putovnicu, te se posebno fotografirati za američku vizu, na što ćete potrošiti oko 400 kuna.
Vjerujem, da nam je svima poznato, kako najprije treba ispuniti online obrazac i pri tome uploadati fotografiju u digitalnom obliku. To je također priča za sebe. Iako sam ispočetka imao velikih problema prilikom uploadanja fotke na web (unatoč mom izričitom naglasku fotografu da je fotografija potrebna za američku vizu) nakon nekoliko minuta uređivanja, rezanja, toniranja , to je bila riješena stvar. Slijedila je još gora. Dakle, slijedila su vrlo detaljna pitanja, počevši od osnovnih podataka o sebi, o obrazovanju, prijašnjim putovanjima, o poznanstvima u SAD-u, pa sve do pitanja o planiranom tijeku putovanja i „sigurnosnih“ pitanja. Tako ćete morati odgovoriti na otprilike tridesetak pitanja kao što su: Jeste li ovisnik o alkoholu, drogi i sl? Jeste li kažnjavani, odnosno da li se vodi kakav kazneni postupak u koji ste uključeni? Imate li kakvih zdravstvenih problema? Podupirete li terorističke zajednice? Financirate li terorističke organizacije? Planirate li ići u SAD s namjerom da nekoga ubijete i sl… Naravno, najbolje bi bilo da na sve odgovorite sa NE, iako će vam reći da pozitivan odgovor na bilo koje od ovih navedenih pitanja ne znači nužno ne dobivanje vize. Pa eto, na vama je da probate.
Nakon što ste zakazali termin i donijeli sve moguće papire, dolazite u američku ambasadu na intervju. Ono što će vas dočekati jest detaljan sigurnosni pregled, onaj na američki način. Nemojte niti dolaziti ranije od 15 minuta od zakazanog intervjua. Moj intervju bio je zakazan za 8:15, a ja sam stigao ranije, oko 7:40. Odmah po izlasku iz taksija do vas dolazi policajac. Znači još se nisam ni približio ambasadi. Pitam ga gdje trebam ići, uputio me da samo slijedim ogradu. Tamo ispred ograde dočeka vas kao neka mala kiosk kućica, no prije nego se uopće približite, pred vas dolazi policijski službenik/ca. Pitala me kada imam intervju, ja lijepo objasnio u 8:15, međutim poslala me u kafić i rekla da se vratim u 8. Ništa, vratio se ja u 8 i već je ispred ambasade bio red. Ljudi su čekali za prijašnji termin. Samo da napomenem da vani stojite čitavo vrijeme u redu, te vas policajac jednog po jednog proziva da se približite zgradi, pokažete putovnicu preko stakla te vas tek tada drugi policajac pušta u zgradu, odnosno prostoriju gdje vas detaljno pretraže. Zaboravite da ćete imati bilo što uz sebe osim dokumentacije koju ste ponijeli. Mobitel i ostalu tehnologiju dobit ćete na izlasku, nakon intervjua. Također mobitel ćete morati isključiti još prije ulaska na pregled.
Prije intervjua uzet ćete broj, te će djelatnici na šalteru uzet vaše otiske prstiju i pokupiti relevantnu dokumentaciju. S tim istim brojem ponovo čekate na razgovor s konzulom. Slijedi odlazak na intervju kod konzula koji će vas zapravo pitati dio onoga što ste ispunjavali online. Gdje idete? Koliko dugo? Tko plaća put? Što trenutno radite, odnosno koje vam je zanimanje? Mene su također pitali mnogo potpitanja, kao na primjer mogu li im dokazati koliko imam novaca, gdje sam zaradio taj novac, što sam radio, imam li nekretnine koje glase na moje ime, gdje mi rade roditelji, što rade. Odlučujuće pitanje bilo je kada imam sljedeće predavanje, no pošto sam apsolvent, te moram još samo napisati diplomski rad, odgovorio sam da predavanja više nemam. I to je kap koja je prelila čašu. Naravno, sve što kažete morate dokazati dokumentacijom.
Pa tako ne možete reći da na računu imate 15 000 kuna, a da ne pokažete bankovni izvadak. Tako nisam mogao ni ja reći da imam još koji kolegij za odslušati, pošto im se morao predati indeks s kojim dokazujete da ste student. Nakon nekoliko minuta tišine i tipkanja po računalu, odgovor je glasio: „Trenutne niste kvalificirani za dobivanje vize s obzirom da ste na kraju studiranja. Trenutno niste uspjeli pokazati da imate jake veze s Hrvatskom. Imamo jako stroge zakone, te si ovdje možete pročitati nešto detaljnije o tome.“ Dobit ćete bijeli papir s općenitim objašnjenjem zašto vam je viza odbijena (još ga uvijek čuvam za uspomenu). Evo tako je glasila moja presuda. Naravno, također vam napomenu da se na odluku konzula ne možete žaliti, ali da uvijek možete ponovno aplicirati za vizu kada se okolnosti budu promjenile. Dakle, iako sam imao novaca na računu, točnije 14 000 kuna, s time da su karte bile već kupljene i imao status studenta, viza nije bila odobrena.
Dakle, sve one priče o okinuću vize za hrvatske državljane s ciljem poboljšanja i unaprijeđenja kulturalne razmjene između dviju zemalja, ne drže vodu. Iako sam, vjerujem, imao dovoljan dobar razlog za povratak (studij i povratnu kartu) to za njih nije bilo valjano. Stoga se nameće zaključak, ukoliko nemate stalan posao i dovoljno novaca na računu, nemojte ni aplicirati za američku vizu, pošto postoji velika vjerojatnost da istu nećete dobiti. Tko zna, možda je kod mene bio problem što sam imao previše novaca na računu za jednog studenta, pa su me smatrali potencijalnim useljenikom. I za kraj zapamtite još jednu stvar – nemojte kupovat avio karte unaprijed, jer vam to uopće ne igra nikakvu ulogu kod odobravanja vize. Valja napomenuti kako je svačiji slučaj zaseban, te se ne smijete oslanjati na ono što pročitate na internetu ili bilo drugdje. Sretno!
Napisao: Vedran Ovcar
Pročitajte članak – Kako “bezbolno” dobiti američku vizu?
