U sklopu nagradnog natječaja Emirates traži najinspirativniju priču s putovanja, do objave pobjednika (četvrtak, 13.12.2018.), svaki dan ćemo objaviti nekoliko finalista. I ovo je jedna od priča koja je ušla u finale.
Ne znam ni sam od kuda da krenem i kako da vam predstavim svoju priču na što kraći i jednostavniji način o pogledu na svijet i putovanjima iz malo drugačije perspektive nego one uobičajene. Nisam neki od pisanja, niti sam ikada zapravo pisao, no evo mojeg pokušaja! Znam da je tekst malo duži, ali htio sam vam svoje iskustvo barem donekle detaljno opisati, naravno moglo bi to biti puno duže.
Pa, da krenemo! Oduvijek sam bio avanturističkog / pustolovnog duha i uvijek sam se vidio u putovanjima oko svijeta ,no nažalost svatko od nas mora proći onaj period u životu za koji kasnije kažemo : „Ma bio sam mlad i glup“, pa sam tako radije odlučio ostati doma 18 dana sam (znate da je to vrhunac kad ste srednjoškolac) i ne otići na put sa svojima u Siriju i Jordan. Upravo tako, toliko mlad i glup!
Sa 23 godine mi se život u sekundi preokrenuo naglavačke jer sam doživio nesreću i ostao paraliziran od vrata na dolje te završio u kolicima. Nakon poduže rehabilitacije mislio sam si da je sa mnom gotovo, da više nikada neću iskusiti svijet na jednaki način kao prije. Zahvaljujući mojoj okolini tj. prijateljima koji su uvijek imali „lude“ ideje odvažio sam se na svoj prvi put nakon nesreće i to u Sarajevo za Novu godinu. Možda se to vama i ne čini kao neki put, ali meni tada, u toj situaciji bio je veliki iskorak iz comfort zone. Obzirom da mi je radi ozlijede uvijek hladno, a u Sarajevu je bilo -14 onda vam može biti jasno kako sam se proveo. Nakon tog puta, bez obzira koliko sam se napatio došla je i moja glad za putovanjima, sve dalje i sve luđe, tako da je mama šizila, a ja sam smišljao rute. Došao je Berlin, Munchen, Madrid, Budva, te razno razni festivali po Europi i koncerti. Sve je to mene ispunjavalo na jedan poseban, drugačiji način. Proživljavao sam to drugačije, naravno iz perspektive osobe u kolicima, promatrajući svaki rizol, svaki kamenčić i svaku prepreku na mome putu. U Madridu sam se prvi put nakon 5 godina vozio u putničkom autobusu jer su svi prilagođeni, meni je to naravno bio veliki doživljaj. Zamislite, ljudi putuju na drugi kraj svijeta, skijaju, plivaju, a meni je sve bila baš ta vožnja u busu.
Na svim putovanjima u Europi mi je bilo lijepo, na svakom sam nešto novo iskusio, doživio i vidio. No, falilo mi je nešto…nešto dalje, egzotičnije, toplije, divlje, neki novi pothvat, luđi po mogućnosti. Oduvijek sam zapravo bio fasciniran pustinjama. Ima u njima nešto…nešto egzotično, lijepo, smirujuće i mistično. I dok su moji prijatelji / poznanici putovali, a ja samo promatrao njihove avanture, ja sam doma razmišljao, gdje bih mogao na put? Nešto pustinjski, egzotično, ne skupo, a blizu? I tako mi je pao na pamet Maroko! Ali s kim? Kako!? Pa to je ipak pustinja, kako sa kolicima tamo? Ništa nije prilagođeno…godinama sam sanjao pustinju, prizor onog „pjeskovitog i prigušenog“ zalaska sunca, sebe kako ležim na vrhu dine, sam sa sobom, u miru i sa svojim mislima, te jahanje deva na zalazak sunca.
I tako sam jednog dana upoznao svoju sadašnju curu i u razgovoru s njom shvatimo da oboje želimo i volimo putovati ,i da nam je oboje velika želja upravo Maroko! Ali, kako? Kako sami? Vjerujte mi, jaka je ona, možemo mi svašta i već smo bili svugdje sami, ali ovo je ipak jedan nivo iznad, doslovno se ne bi mogli maknut dalje od Marakeša. Došlo je ljeto, otišli smo na more i sjedimo sa prijateljima vani, a kad meni prijatelj: „Ajmo nekamo na put, negdje dalje!“, a ja odmah: „Uh, ajmo u Maroko! Blizu je, egzotika, nije skupo“. Odmah nakon njega nadovezao se drugi prijatelj: „I ja bih Maroko“. I samo tako, spontano dogovorili smo se da idemo u Maroko.
Istraživao sam i istraživao danima…kako kao osoba s invaliditetom na devu? Kako s kolicima po pustinji? Gdje spavati? Kako obaviti wc? Da li će mi madraci biti pretvrdi i da li ću nažuljati svoju osjetljivu kožu? Kako ću sjediti tako dugo u avionu (maksimum do tada mi je bio 1h30min). Ajme, što ako dobijem probavne smetnje? Kako strpati sve stvari u jedan kofer, a imam ih, vjerujte mi, zbog situacije, duplo više nego ostali ljudi? Bezbroj pitanja a nigdje odgovora, nigdje! Pa koja budala ide u kolicima u pustinju? Iz Hrvatske? Pa…idem ja! Ljudi su mi rekli da sam lud, pa i oni u kolicima, a i oni bez. Baka i deda su mi rekli „Otet će te ISIL“, ali meni se sve to skupa dopadalo i samo mi je davalo još veću volju za odlaskom.
Slijedio je odabir ture i vodiča za pustinju. Plan je bio 14 dana i krug oko cijelog Maroka. Vidjeti i doživjeti što više toga. Nas 6! Skupio sam sve informacije, napravio popis od desetak vodiča i napisao jedan veliki mail u kojemu sam detaljno opisao moju situaciju te kako i na koji način želim doživjeti to sve jer sam želio naći vodiča koji će se doista potruditi oko nas i mene. I tako, pošaljem ja mail oko 1 u noći, a kada ono u 2 ujutro meni stiže mail od Mustafe: „Hello Slaven, I take you to desert“. Kupio me odmah!
Došao je taj dan! Polazak! Idemo u Afriku! Čeka nas vrućina i sunce! Preporodit ću se! Slijećemo u Marakeš, a kad ono vjetar i kiša, ne znam koja je bila temperatura ali bilo je jako hladno, a ja imam jednu jedinu majicu sa dugim rukavima! O detaljima mojega doslovnog čupanja iz aviona i nošenja od strane dva slabašna Marokanca ću nekom drugom prilikom. Proveli smo dva dana u Marakešu. Kaotične , uske ulice, mirisi, začini, suveniri, prodavači, sve se nešto događa u svakom kutku grada, ljudi mi govore „Welcome to Morocco“ , „As-salamu alaykum“, neki me čak grle, neki pokazuju poniznost prema meni spuštanjem glave, s lijeve strane mi dolazi magarac, s desne motor…ovaj trubi, onaj viče, ovaj mi stavlja zmiju oko vrata, onaj majmuna, a ja bespomoćno govorim „No no thank you“, oni me ne doživljavaju, a moji me brane i vuku od njih. Zalazak sunca na krovu kuće, palme, palme, još palmi, najbolji sok od naranče koji sam pio u životu, čaj od mente, masline, palače, začini, hrana, itd! Već sam se zaljubio, a nismo ni krenuli. Nastavljamo kombijem preko Atlasa prema pustinji (Merzouga) u pratnji našeg vodiča Mustafe i vozača Mohameda. Na putu se zaustavljamo na prijevoju Tizi n’Tichka (2260 m), te nakon toga stajemo u tvornici arganovog ulja, te na vidikovcu sa kojeg vidimo veliki planinski lanac. Put nastavljamo do Ait Ben Haddua koji nismo doživjeli radi lošeg vremena (ja sam se smrzavao cijelo vrijeme), a vjerujem da je fascinantan kada ga obasja sunce! Stali smo pogledati još dva Kasbaha (citadele) i nastavili svoj put prema Dades Gorge-u. Tu smo večerali uz zvukove bubnjeva i mirise šiše (nargile) koju smo nakon večere i sami „degustirali“ ispod zvjezdanog neba u dolini.
Rano buđenje, doručak i nastavljamo svoju turu prema pustinji. Stajemo pogledati Monkey Fingers – planinski lanac prošaran malim vrhovima nalik prstima majmuna po čemu je očito i dobilo ime. Zaustavljamo se na cik-cak cesti – nevjerovatnoj cesti isprepletenoj oštrim zavojima na što nam Muhamed govori, i pokazuje video kako je ovdje snimana reklama za Chevrolet. Nisam izlazio iz auta da ne gnjavim ljude, vrebao sam bolje trenutke. Cijelim putem se vozimo uz prekrasan krajolik, iz planine u dolinu, iz doline u ravnice, beskonačno ravne ceste kao iz filmova, magarci, deve, palme…Sjedim naprijed, slušam muziku dok svi spavaju, i zamišljam koliko je ovo sve prekrasno, koliko sam već toga vidio, koliko toga Maroko ima za ponuditi, a nismo ni na pola puta. Zaustavljamo se u nekom gradiću, tik uz cestu i neki štand gdje nas oblače u njihovu narodnu nošnju. Naravno, izgledamo smješno i vjerojatno nam se svi smiju iza ugla, uključujući Mustafu i Muhameda. Lijep je dan, nastavljamo prema Todgha Gorge-u, kanjon omeđen liticama visine do 400 metara kroz koji teče rijeka. Izlazimo iz auta, a kad ono – kiša! Naravno, zašto bih ja imao sreće? Brzo smo prošetali kroz kanjon (kako tko), ušli u kombi i nastavili put. Lijepi krajolik se nastavlja, kiša prestaje, i raspoloženje je odmah bolje. Ugledam savršeno ravnu cestu kojoj se ne vidi kraj, nigdje ničega, doslovno pustinja (ona makadamska), te tu i tamo pokoji grm. „Ovdje stajemo“, govorim ja, obzirom da svoju priliku ranije nisam iskoristio. Oduvijek sam se želio voziti ovakvom cestom, zamišljao sam nešto poput Arizone, ali i ovo je dostojno. „ Izlazim“ iz kombija tj. vade me van i guram se malo po cesti, doživljavam ju na samo meni poznati način! Naravno, morao je pasti fotosešn.
Krajolik se mijenja, iz smeđeg i kamenitog krajolika ulazimo u pješčano-žuti. Počelo se jako oblačiti i događa se ono što nismo očekivali – pješčana oluja! E, to je nešto što treba doživjeti! Prozor možeš otvoriti jedino ako želiš progutati šaku pijeska. Fascinirani smo svi, no ipak nas malo brine vrijeme u pustinji. Ulazimo u Merzougu (grad na rubu pustinje), sve je pusto, nigdje nikoga, pada kiša, puše, grmi i sijeva. Dolazimo pred naš „hotel“ – građevina visoka cca 3 metra napravljena od blata. Unutra se smještamo i provodimo večer zabavljajući se u sobi jer je vani apokalipsa.
Ujutro doručkujemo, dolazi Mustafa i slijedi najveće razočarenje (za mene) na ovome putu. Mustafa mi govori da ne mogu na devu, da je nemoguće…samo tako je to rekao, kao da je prije 5 min. pitao ljude za to, a ne se pripremio unaprijed. Jako me to rastužilo, i razljutilo jer to je bilo nešto što sam jako htio i jasno sam mu sve objasnio i on je rekao : „Sure, for you big camel then“ i plan je bio da nas je na velikoj devi dvoje i da se ja držim za prijatelja ispred. No, tako je kako je, i ne damo se smesti i da nam to pokvari raspoloženje, te nas troje dogovaramo izlet sa džipom (ostali ostaju na bazenu), što nam se pokazalo punim pogotkom na kraju, pogotovo za mene. Ne njihov ostanak na bazenu već naš odlazak na izlet.
Po nas je došao mlađi dečko, Muhammed (tamo se svaki drugi tako zove), koji je navodno mlađi brat od našeg vozača Mohameda. Upoznajemo se, ulazimo u džip i krećemo na izlet. Prvo na redu je jezero usred pustinje, stajemo na vidikovcu i krećemo prema drugom vidikovcu koji se nalazi na vulkanskom krajoliku tj. tlu. Govori nam nekim improviziranim engleskim da je tu nekad bio vulkan – logično. Stajemo kratko i sljedeća destinacija je –pustinja! Ona prava pravcata pustinja, sa dinama, hrpom pijeska i ničega više. Vozimo se po dinama, a na svakoj uzbrdici Muhammed viče : „Afrikaaaa“, a i mi sa njim dok na radiju svira Marokanska glazba, nešto poput narodne glazbe. Paše nam, stvara dodatni ugođaj. Stajemo na samom vrhu jedne od dina i jedva čekam izići van! Cura i prijatelj me vade van i eto me, usred pustinje! Nevjerojatno je teško gurati kolica po pijesku, sva sreća, pa mi je prijatelj vaterpolist, pa je jak ko’ bik. Odlučuje da je bolja solucija da me on sam nosi, a da cura dogura kolica za nama. Dovodi me na sami vrh dine, posjeda u turski sijed i ostavlja samoga, baš onako kako sam zamišljao i pisao ranije. Osjećaj je, kao da sam na skijanju, na vrhu planine, ali da je ljeto uz snijeg. Nevjerojatna tišina, čuje se samo povjetarac tu i tamo, nigdje nikoga, a i još nas je poslužilo prekrasno vrijeme. Sjedio sam tako i uživao, upijajući zrake sunca kao neki gušter. Ostvarilo mi se ono o čemu sam dugo maštao! Muhammed nam je dao vremena koliko smo htjeli. Nakon toga uputili smo se u jedno malo selo gdje smo uz čaj od mente i ples (kakot ko – ja izgledam poprilično glupo dok“ plešem“, pa to uglavnom izbjegavam) uživali u domaćoj Gnawa muzici.
Slijedi naš highlight izleta, a to je bio posjet nomadskoj obitelji usred ničega. Doslovno ravna pustoš u blizini granice sa Alžirom. Na putu smo tu i tamo naišli na koje drvo akacije za koja nismo ni znali da ih ima tamo u Maroku. Dolazimo pred nastambu usred ničega i u daljini uočavamo djecu kako trče prema nama. Njih sedmero točno. Došli su do auta, sasvim znatiželjnih lica, ali zmazanih od prljavštine, krmelja i bala. Uočavaju kolica, i odmah se aktiviraju, primaju ih, drže, pomažu, a vjerojatno ih nikad u životu nisu ni vidjeli. U „kući“ tj nastambi žive muškarac, njegove tri žene, njihovo sedmero djece i jedna ili dvije koze. Vode nas u otvoreni šator gdje nas jedna od žena poslužuje čajem od mente. Igramo se sa klincima, zezamo, saznajemo njihova imena. Fascinantno gdje i kako žive i kako se igraju, snalaze i koliko su sretna. Najmanjem smo dali lizalicu i pratili njegovu reakciju – neopisiva sreća. Napravili smo sliku sa klincima, svakome dali po jedan novčić, radi čega su bili presretni, te se zaputili prema džipu. Nakon što su me stavili u auto klincima smo na „korištenje“ posudili kolica, gdje su stavili najmlađeg brata, i gurali ga okolo po pustinji. Nažalost, pozdravljamo ih, te se rastajemo, i odlazimo natrag među dine, mašu nam. Dječica su nas osvojila. Takvo nešto nikada nismo očekivali, takvo iskustvo, spontano! Sve bi ih uzeo doma sa sobom! Vratili smo se na drugi vrh dine, napravili pauzu te se uputili prema „hotelu“ gdje su moje suputnike čekale deve, a mene džip za odlazak u pustinjski kamp u srce pustinje gdje noćimo.
Dolazimo pred „hotel“, i diže se nova pustinjska oluja. Guzica me već toliko boljela od džipa i ekstremnije vožnje da sam zapravo bio sretan što ne idem na devu, pogotovo po kiši i pješčanoj oluji. Oni su otišli na deve, a mene i prijatelja je vozač odvezao u kamp. U kampu sve mrtvo, mokro, nigdje nikoga…ulazimo u šator, sve vlažno, ne možemo vjerovati da nas je ovakvo vrijeme zadesilo. Na krevetu sam imao rupu promjera jednog metra – savršeno za mene. Suputnici su došli jedno pola sata iza nas, naravno, smrznuti i mokri do kože (ja bih vjerojatno umro da sam otišao sa njima). Presvukli su se, malo smo odmorili u šatoru, i otišli u glavni šator na večeru uz bubnjeve i druženje s drugim gostima kampa. Trebala je to biti noć pod najljepšim zvjezdanim nebom uz vatru, ali obzirom da mi nemamo sreće dobili smo kišu i munje te ostatak noći proveli u šatoru.
Budimo se u pola pet, oni odlaze na deve prema „hotelu“ uz izlazak sunca, a mi čekamo dzip, i promatramo izlazak sunca. Nakon ekstremne vožnje po dinama stižemo u hotel gdje se pakiramo i ponovno sastajemo sa Mustafom i Mohamedom koji nas voze za Fes.
Sam put je trajao 8 sati, a prešli smo iz pijeska u zelene doline, krave i magarce, krajolik je i dalje bio predivan. Vidjeli smo plantažu palmi dugu 13 km, te tražili majmune u cedrovoj šumi. Dolazimo u Fes, parkiramo kombi i opkoljuje nas doslovno dvadesetak ljudi. Kucaju po vratima, viču, bore se i prepiru tko će nam nositi torbe za doslovno jedan euro. Skoro je izbila tuča i izgledalo je kaotično, tu sam se prvi put osjećao nesigurno. Po nas je došao djelatnik iz riada i odveo nas prema riadu. Ono što sam doživio u tom kratkom periodu do riada nisam nigdje. To se zove kaos – uske ulice, hrpetina ljudi, probijanje, lijevo vise komadi mesa, desno razno voće i povrće, začini, zoo shop u prostoru duplo manjem od garaže, viče ovaj, viče onaj, ovaj kokoški trga vrat, ovaj me pita hoću li hašiš, drugi nudi nešto treće…ma kaos. Ulazimo u riad – mir. Nevjerojatna razlika. U Fesu smo proveli dvije noći. Fes je grad koji treba doživjeti! Bio sam jednom i hvala, doviđenja i nikada više, ali nije mi žao ni minute provedene tamo. Nakon Fes-a posjetili smo još grad Meknes i Volubilis – arheološki lokalitet rimskog grada.
Slijedi nam Chefchaouen – prekrasan, slikoviti i miroljubivi stari grad na sjeverozapadu Maroka. Grad je poznat po kućama obojenim u plavu boju. Dolaskom u riad domaćin nam govori : „You are crazy! Chef with wheelchair“ očito fasciniran našim podvigom dolaska kolicima, pošto je Chef na brdu i prepun je uzbrdica, nizbrdica i stepenica – za nas nikakav problem! Ovdje noćimo, razgledavamo grad i dojma smo da je totalno suprotan od svega do sad. Miroljubiv, lijep, sladak, dobri ljudi, susretljiv, svi nude pomoć, hoće se slikati – ma super! Oduševio nas je. U Chefu nas preuzima drugi vozač i sa njim nastavljamo prema Tangieru. U Tangieru radimo kraću pauzu radi pogleda na Gibraltar, te nastavljamo prema glavnom gradu Maroka – Rabatu. Brzinsko razgledavanje najbitnijih atrakcija i polazak za Casablancu. Tu smo odlučili pogledati njihovu džamiju „Hassan II Mosque“ koja je najveća u Maroku, druga najveća u Africi i peta u svijetu. Stvarno je ogromna.
I konačno, čekaju nas pravi morski gradići. Prvo dolazimo u El-Jadidu kojom smo prošetali, pogledali zalazak sunca, večerali i otišli spavati. Ujutro krećemo za Esauriu. Predivan ribarski gradić na obali Atlanskog oceana. Čim smo došli, na tabli od nekog auta sam ugledao natpis : „Esauria – the wind city“. Prekrasno, za mene stvoreno! Sva sreća da je bilo poprilično toplo inače bih umro od tog hladnog vjetra. Ono što definitivno treba okusiti je odlazak na njihov fish market, kupiti ribu – naravno, i cjenkati se, i onda to odnjeti u ulicu gdje vam to ispeku za smiješne novce. U Esauri-i smo proveli dva dana i jako nam se svidjelo – Svakako bih ovdje mogao ljetovati!
Ujutro krećemo za Marakeš gdje provodimo zadnja dva dana našeg puta. Predzadnji dan smo dogovorili sa vozačem da nas vozi na dvosatni izlet u „Ouzoud falls“ svega 2 sata vožnje od Marakeša. Tamo smo imali priliku gledati predivan vodopad, i družiti se sa majmunima u prirodnom okruženju. Vraćamo se po 3. put u Marakeš svjesni da je našoj pustolovini došao kraj. Ujutro letimo za Veneciju.
Australiju i Dubai nažalost nisam posjetio, no to ne znači da neću, možda zahvaljujući upravo vama! Što se tiče izbora između Australije i Dubai-a, odabrao bi Australiju. Zašto? To bi za mene svakako bio veći izazov, ima više za vidjeti, divlja je (barem neki djelovi), i oduvijek sam htio otići tamo, pa zašto ne? Ne bih se žalio ni na Dubai, naprotiv!
Što za mene znače putovanja i kako mi je putovanje promijenilo život?
Za mene putovanja znače ukratko – slobodu. Osjećam se slobodno kada putujem, osjećam se manje kao osoba u kolicima, veliki iskorak iz comfort zone i neki strah, na kraju nagrađen novim iskustvom, pričama, doživljajima i životnim lekcijama, jer ako me nešto naučilo o životu osim moje nesreće, to su putovanja! Maroko mi je promijenio život tako da sam shvatio da ne želim tu stati, da me kolica u ničemu ne bi trebala, i neće sputavati, te da uvijek težim nečemu novome, luđem i zahtjevnijem. Shvatio sam da život nakon ovakve nesreće i dalje može biti super, lijep, i zabavan, i da trebam cijeniti život koji, i kakav imam, jer uvijek postoji netko kome je gore, nažalost.
Napisao: Slaven Škrobot
______________________________________________________________________________________________________________________________________
#FlyBetter s Emiratesom!
Jedna od najvećih aviokompanija na svijetu, Emirates, vlasnik je i najveće svjetske flote zrakoplova Airbus A380 i Boeing 777 koja broji 270 zrakoplova, povezujući ljude diljem svoje globalne mreže od 159 destinacija u 85 zemalja. U Hrvatskoj je Emirates prisutan od lipnja 2017. godine i izravnim dnevnim letom povezuje Zagreb sa svojim kozmopolitskom sjedištem – Dubaijem. Nedavno je Emirates pokorio dodjelu prestižnu dodjelu nagrada ULTRA 2018. te je proglašen najboljom aviokompanijom na svijetu.
