KADA SNOVI POSTANU STVARNOST – AFRIKA

Zahvalnost. Tako velika riječ koja postaje najveća na svijetu kada posjetite predivnu Afriku.

Tekst i fotke – Romina Cingulin

Instagram – romy__zg

Još uvijek neznam kako prenijeti sve te emocije i doživljaje ali znam da ovo putovanje nema cijenu i svakako ga preporučam svakome. Svima željnima avanture i nečeg drugačijeg, svima onima koji su zaljubljenici u prirodu i životinje, ali i onima kojima bi dobro došla doza realnosti, skromnosti i shvaćanja koliko nam je zapravo dobro u životu. Putovanje na kojem nađeš sebe ako se tražiš i koje te mnogočemu nauči, ako želiš naučiti.

Cijeli život slušamo kako je u Africi teško no to zapravo shvaćamo tek kada se sami u to uvjerimo. Osim velikog siromaštva i tužnih prizora kojima smo svjedočili, bilo je bezbroj i onih lijepih trenutaka. Trenutaka kada samo zastaneš i zahvališ se što imaš priliku biti ovdje.Trenutaka kada pustiš suzu da li od sreće ili od tuge, jer ovdje doživiš pravi vrtuljak emocija.

Afrika je neka posebna dimenzija. Priroda je nestvarno lijepa,okruženi ste životinjama kao u nekome filmu a ljudi..ljudi su ono najljepše od nje. Neiskvareni i skromni,s najljepšim osmijesima i najdubljim pogledima , spremni pružiti ruku kada god vam zatreba. Nije im lako ali svejedno uljepšavaju svojim gostima svaki trenutak njihovog boravka. Mogli bismo puno naučiti od njih.

Mislim da je ovaj kontinent vrijedan da se istraži u cijelosti,ali ovoga puta obišli smo Keniju,Tanzaniju i Zanzibar. Uz fenomenalne vodiče i sve ljude koji su sudjelovali u ovome putovanju nije bilo teško bezbrižno uživati u svakoj ovoj destinaciji.

Putovanje smo započeli u NAIROBIJU- srcu Kenije s 4 milijuna ljudi, gradskoj džungli koja nikada ne spava. Letjeli smo Turkish Airlinesom iz Beograda sa presjedanjem u Istanbulu a smjestili se u La Maison Royale South C, preslatkom hotelu u sigurnom dijelu grada. Nakon što smo promijenili dolare u kenijske šilinge i opskrbili se pitkom vodom,uputili smo se u razgled.

Dva službena jezika u Keniji su swahili i engleski a Nairobi osim što je centar umjetnosti i kulture,jedini je na svijetu s nacionalnim parkom unutar grada osnovanim 1946.god. Zanimljiv spoj safarija s pogledom na nebodere u daljini.

Kao i svugdje gdje putujete,morate biti oprezni i izbjegavati velike gužve te se previše ne isticati nakitom,velikim količinama novca ili mobitelima. Ne bih rekla da je opasno ali u večernjim satima bolje se kretati u grupi i zaobilaziti neke četvrti ako vas na iste upozore. Ima puno djece i starijih osoba kojima je vidno potrebna pomoć na ulici,pa udijelite koji dolar ili im kupite hranu u dućanu. Zahvaliti će vam se i više nego stotinu puta.

Što raditi u Nairobiju? Popnite se na zgradu KICC- Kenyatta internacionalnog konferencijskog centra te uživajte u pogledu.

U ovome dijelu grada nalaze se mnoge državne institucije te ih nije dozvoljeno slikati,kao ni policiju i vojsku. U blizini su mnogobrojni štandovi s šarenim suvenirima i hranom te mjenjačnice i supermarketi.

Također možete posjetiti i NACIONALNI MUZEJ koji nudi informacije o umjetnosti,životinjama,evoluciji ljudi,glazbenim instrumentima te ima zavidnu zbirku ptica (1175 vrsta u Keniji) ,a ako ste ljubitelji zmija i kameleona, poigrajte se s njima u obližnjem SNAKE PARKU.

Ona tužna strana grada svakako su slamovi-siromašna naselja u kojima živi više od 2,5 milijuna ljudi. Samo 6 km od uređenog centra grada nalazi se KIBERA-najveći urbani slam u Africi i jedan od najvećih na svijetu. Prošli smo kroz ovo naselje koje je dom za više od milijun ljudi koji žive u ekstremnim uvjetima i zarađuju manje od jednog dolara dnevno.

Samo oko 20% Kibere ima struju a sve do nedavno naselje nije imalo vode pa se morala skupljati na raznim mjestima,naravno tamo gdje je nečista i može uzrokovati tifus i koleru. U većini dijelova nema ni toaleta a kamoli klinika ili bolnica. Ljudi kupuju jeftine neprovjerene lijekove,neki sami prave drogu a alkoholizam i neželjene trudnoće sve su veći problem. Renta im je oko 15 dolara mjesečno.

Takozvane kućice napravljene su od malo lima,nemaju ni vrata a ispred svake prodaju osušeno voće i povrće,iznošene stvari ili ugljen dok djeca igraju nogomet u prašini nasred ceste. Sve ove prizore bilo je jako teško gledati,pogotovo jer neznaš kako pomoći.

Primjete se i obješene cipele na stablima ili kućama a one su simbol ljudi koji su prestali sa kriminalom i žele pomagati zajednici. U Kiberi postoji lokalna škola u kojoj mnogi učenici imaju velik san,dobiti stipendiju i otići na sveučilište. Želimo im to iz sveg srca.

Ako ste ikada poželjeli hraniti žirafe,Nairobi ima pravo mjesto za to. Naime,Giraffe Manor mali je hotel u predgrađu koji zajedno s GIRAFFE CENTROM služi kao dom brojnim ugroženim Rothschildovim žirafama. Noćenje u hotelu gdje vam ove divne životinje ulaze u sobu i kradu doručak je papreno skupo ali zato uvijek možete samo kupiti ulaznicu za centar te ih hraniti lišćem i grančicama bagrema.

Žirafe žive oko 25 godina i vrlo su druželjubivi vegani,pojedu i do 50kg povrća dnevno a spavaju samo 40 minuta. Vrlo su društvene životinje ali sukobljavaju se radi teritorija i tada mogu biti agresivne,tuku se vratovima i boje se lavova koji ih često napadaju. Trče brzinom od 60km na sat i nose mlade 13-15 mjeseci.

Kažu da ponekad „pričaju“ u snu a na njima su mi najslađe njihove duge trepavice i ljubičasti jezik. Žirafica Salma nas je počastila s puno lijepih fotografija a kada smo joj dosadili,pridružila se svojoj ekipi ispod stabla.

Što se tiče hrane u Keniji,nismo bili gladni ali smo zato veoma iznenađeni previsokim cijenama, ne samo u restoranima nego i u dućanima,suvenirnicama itd. Zapitaš se kako si ljudi tamo mogu išta priuštiti s obzirom da su im plaće oko 100 dolara,malo više ako rade u turizmu. Jasno nam je da su cijene za turiste drugačije ali svejedno. Zato se i razvesele svakoj kemijskoj olovci ili komadu odjeće koji im poklonite. Rijetko tko će vas nešto tražiti ali ako imate nešto sa sobom,uljepšajte im dan.

Nacionalno jelo Kenije je Nyama Choma-kozje meso na žaru a popularno piće osim Tusker pive je Dawa-na swahiliju znači lijek a dobije se miješanjem votke,limete i meda.

Definitivno najpoznatiji i možda najskuplji restoran u Nairobiju je Carnivore i nudi jedinstveno iskustvo,specijalitet je egzotično meso i uključuje švedski stol gdje jedete sve dok ne srušite zastavicu. Simpatično obučeni konobari donositi će vam meso noja,krokodila,deve i ostalih životinja na Maasai mačevima te vam usput objašnjavati koje meso ide s kojim umakom i začinom. Na vama je samo da kažete još ili dosta. Veoma zanimljivo mjesto,možda i jedino na ovome putovanju gdje nismo dobili crno prepečeno meso ili toplo piće. Ali sve je to Afrika.

Nakon nekoliko dana u Nairobiju,došlo je vrijeme za dugo iščekivani safari. Smjestili smo se u MITI MINGI EKO KAMPU u Maasai Mara rezervatu. E to je tek priča za sebe. Spavanje u šatorima/bungalovima usred ničega, u blizini kojih lavovi strpljivo vrebaju svoj plijen a majmuni vas bude ujutro skačući po krovu. Nema interneta,nerijetko ni struje ni vode ali zato je osmijeh na licu najveći a noći nikad bolje prospavane. Neprocjenjivo se probuditi uz cvrkut ptica okruženi tom predivnom prirodom,uz skroman doručak pripremljen s puno ljubavi.

„Jambo,idemooo!“ veselo je svakog jutra vikao naš vozač Jackson koji nam je u tih nekoliko dana postao najbliži prijatelj i koji nam je s puno ljubavi i truda omogućio stvarno nezaboravan safari. Vani je još mrak a mi se uzbuđeno spremamo za susret sa životinjama,ne smeta nam ni hladnoća ni druckanje u kombijima satima ne bi li vidjeli ova predivna stvorenja u prirodnom okruženju,onakvom u kakvome bi sve one trebale slobodne uživati. Mislim da taj osjećaj nećemo zaboraviti nikada.

Sunce polako izlazi a oko nas obitelj slonova koja neometano doručkuje, preslatke zebre koje veselo trčkaraju, graciozne žirafe koje nam poziraju za fotografiju i plašljive impale koje koriste priliku da se nahrane dok lavovi još spavaju.

Vriska,oduševljenje i suze radosnice. Ne znaš bi li slikao,snimao ili samo uživao u pogledu jer smo im toliko blizu da ih zamalo možemo dotaknuti. Trudimo se da im ne smetamo i da ih ne uplašimo,a one kao da osjete da smo toliko sretni i zahvalni što smo ovdje pa nas strpljivo puštaju da im se divimo.

Zanimljiv je taj životinjski svijet. Gledati ih kako se hrane i kako su na oprezu da ne postanu nečiji ručak,kako hijena satima strpljivo čeka ispod stabla jer vreba leopardicu i njeno mladunče,kako slonovi paze na svoje malene koji smotano trče okolo,te kako se lav ljuti kada mu nedaju mira dok ima svoju siestu. Kao da smo u dokumentarcu National Geographica.

MAASAI MARA nacionalni rezervat u Keniji svakako je preporuka za safari,uz naravno popularni tanzanijski SERENGETI gde ćete nerijetko doživjeti da vam se životinja popne na krov vozila ili čak znatiželjno uđe u isto. Turisti većinom putuju ljeti u ove krajeve kako bi svjedočili Velikoj migraciji životinja,kada ih se na tisuće okuplja uz izvore vode u sušnoj sezoni ne bi li prešli rijeku Maru u potrazi za većim količinama hrane. Migracija završava sredinom rujna a prosinac je recimo zanimljiv promatračima ptica jer se njihov broj znatno povećava u to doba godine.

Na safariju je najvažnije imati dobrog vozača/vodiča koji vam svojim savjetima i zanimljivim pričama dodatno uljepšava cijeli doživljaj,koji najbolje poznaje svaki kutak savane i gdje se koja životinja nalazi.

Tako smo saznali da zebre imaju odličan sluh i vid,posebice noću i kreću se s ostalim životinjama te prve primjećuju opasnost i upozoravaju ostale. Spavaju stojeći i pruge su im poput otisaka ljudskih prstiju. Mlade zebre imaju svijetlije pruge i svaka ima jedinstveni uzorak prugica iako se nama čini kao da su sve iste. Isto tako,one su zapravo crne životinje s bijelim prugama.

Predivni slonovi su nam često bili na putu,kreću se uvijek sa svojim obiteljima. Boje se pčela,mogu identificirati jezike,pokazuju empatiju i oplakuju svoje mrtve. Znaju biti agresivni ali to je obično ako je u blizini njihov potomak. Bili smo fascinirani podatkom da slonovo spolovilo teži oko 27 kilograma.

O žirafama smo već nešto naučili kada smo ih hranili u Nairobiju, i one su bile čest prizor na ovome safariju. Bezbrižno žvaču ispod stabla akacije i zabavljaju promatrače dok piju vodu jer imaju preko 5 metara i skoro 1000 kilograma pa to onda iziskuje prave gimnastičarske poteze. Tada su najranjivije jer dok su koncentrirane na pijenje vode,ne mogu paziti na grabežljivce. Srce im teži oko 12 kilograma a da bi razlikovali žensku žirafu od muške moramo im pogledati u rogove na glavi,ženski su pokriveni kosom.

Sigurno ste svi gledali Kralja lavova i smijali se scenama Timona i Pumbe. Te slatke merkate i bradavičaste svinje za koje kažu da su jedne od najinteligentnijih divljih životinja smo često viđali na ovome putovanju a ta njihova vrckavost skoro je ista kao na crtiću. Dok su trčkarali preko ceste mašući repićem mislili smo da bježe od nas ali onda smo shvatili da u blizini ispod stabla odmara njegovo veličanstvo.

Lavovi spavaju oko 20 sati dnevno,ne vole hijene ali ni da ih se ometa dok uživaju negdje u hladu. Nerviraju ih i mali lavići koji nestašno skaču po njima ali nas nisu uopće doživjeli. Bili su nam jako blizu a ja neznam kako sam se suzdržala kriknuti od sreće kada mi je lavica prošla par metara od nogu. Naime, bila je koncentrirana na plijen u daljini jer je s prijateljicom došla uloviti ručak dok su njihovi već spomenuti muževi nekoliko stotina metara dalje odmarali. Sjedile su svaka na svome kamenu i kao da su mjerkale koja im životinja najslasnije izgleda. Krdo bizona i antilopa u daljini jede travu ni ne sluteći što im se sprema. Nismo dočekali kako je izgledao taj lov ali možda i bolje,jer iako je to sve prirodno bilo nam ih je žao. Zanimljivo je da lavica hvata plijen ali lav jede prvi a onda se ostacima počasti i ona. Ekipa je komentirala da ovi mora da su odrasli na Balkanu.

Lavovi teže do 190 kilograma i trče oko 80 kilometara na sat a imaju i sposobnost prepoznavanja već poznatih ljudskih glasova. Sto puta mi je došlo da ih onako najsnažnije zagrlim pa makar im poslužila kao popodnevni snack ali eto,bilo mi je dovoljno i to što sam ih mogla iz blizine promatrati.

Sreli smo i nilskog konja van vode što se jako rijetko događa. Onako na prvi pogled slatki hipići zapravo su najopasnija divlja životinja za ljude. Svakodnevno ubiju određen broj afričkih ribara.

Dok zijevaju izgledaju jako simpatično,ali tako zapravo iskazuju svoju agresivnost.

Koža debljine 4 cm im se brzo suši na jakome suncu,nemaju znojne žlijezde pa brzo postaje ružičasta. Zbog toga veći dio vremena provode u vodi ili ležeći u blatu a hranu traže noću. Spavaju pod vodom i svakih 5 minuta izranjaju kako bi udahnuli zrak,oni zapravo ne plivaju nego šeću i na taj način podižu taloge riječnog mulja i čiste vodu. Iako su glomazni i teški,nilski konji trče brže od čovjeka ali samo na kratkim dionicama.

Društvene su životinje i žive u grupama do 40 jedinki,ponekad prijateljuju s krokodilima osim ako imaju mlade koji su krokićima posebna poslastica. Prosječni životni vijek im je do 50 godina. Nažalost izumiru kao vrsta,ostalo ih je manje od 150.000. Nismo znali da li se ovaj izgubio i traži put nazad do vode ili se samo malo uželio sunca. Mahnuli smo mu i krenuli dalje.

Vodič je bio jako tužan jer nismo uspjeli vidjeti leoparda iako ga je ostatak grupe u drugome kombiju uočio pa smo se vraćali nekoliko puta na isto mjesto. Pokušali smo sve,od pjevanja do zviždanja i mahanja kobasicom s doručka ali nije se dao. Kao da nam je htio poručiti- „Hej,nije jednom dovoljno doći u Afriku,vidimo se drugom prilikom!“

Umorni ali presretni uz čaroban zalazak sunca vraćamo se u naš kamp gdje nas čekaju susjedi iz plemena Maasai kojima sutradan idemo u posjetu. Teško je zaspati od svih tih uzbuđenja ali uz zvuke pjesme sa obližnjeg crkvenog partija,zamotani ispod sto deka i prije nego se struja isključila lagano tonemo u san.

U Keniji postoji oko 42 plemena a jedno od najsiromašnijih je pleme MAASAI.

Tradicionalna Maasai zajednica poznata je po svojim jedinstvenim običajima i kulturi,nose odjeću živih boja,zanimljive frizure,nakit i ponekad oslikavaju lice. Njihov način života,stoka koju uzdržavaju te njihov prepoznatljiv ples i skakanje uvis čini ih popularnima diljem svijeta.

Dočekali su nas sa znatiželjnim pogledima i iskrenim osmijesima a najveću pozornost plijenio je maleni dječak u hrvatskom dresu. Za dobrodošlicu su nas počastili svojim plesom u kojemu smo se i mi nespretno okušali, sin od starješine ispričao nam je razne zanimljive priče nakon kojih smo se družili sa stanovnicima sela i djeci podijelili igračke i slatkiše. Pitala sam koliko ih živi u naselju da budem sigurna imamo li dovoljno svega ali su me upozorili da se djeca i općenito stanovnici ne broje jer to donosi lošu sreću. Jedan Maasai obukao me u njihovu odjeću i bio presretan jer sam pohvalila njegove fotografije na mome mobitelu kojih je okinuo valjda stotinu.

Odveli su nas i u svoje malene skromne kuće te nas ponudili i hranom koja se kuhala a saznali smo da imaju sobicu za životinju koja spava s njima i sobu za goste ako poželimo doći. I sve to u onako dva kvadrata. Kuće koje grade žene napravljene su od blata,trave i kravlje balege a muškarci donose materijal te noću čuvaju kamp i selo. Štapovi na kućama pokazuju koliko obitelj ima krava.

Do svoje petnaeste godine žive s roditeljima a zatim sele u svoje domove,mogu imati više žena ali ne iz svog sela. Nose drvene štapove koji služe za obranu od životinja,a kako bi dokazali svoju snagu i zrelost,skaču u zrak. Veoma su vitki i visoki,prehrana im je bogata kalcijem a sastoji se isključivo od mlijeka,mesa i krvi. Svakih 10 godina imaju ritual u kojem svi dječaci idu u lov i ne vraćaju se dok ne ubiju lava. To je znak da su sazreli i postali pravi muškarci.

Pokazali su nam kako sami pale vatru a najviše su se razveselili svjetlećim narukvicama koje smo im donijeli. Imaju svoju školu i sav novac od prodaje nakita i suvenira ide za uređenje i hranu. Naravno da smo kupili sve što su nam ponudili ne bi li na neki način pomogli da završe započete učione i nabave sve što im treba.

Dok sam hodala tako po naselju i gledala djecu kako se iskreno vesele jednom bombonu,kako se oduševljeno igraju s balonom i na podu rade „kolače“ od kravljeg izmeta koji je posvuda obuzela me velika tuga. Sjetila sam se naše djece koja imaju sve što požele a onda sam se zapitala jesu li zapravo ova djeca puno sretnija. Jesu, i ne znaju za bolje a mi više nikada nećemo prigovoriti da nam je kuća premala ili da nam treba bolji mobitel.

Umotane u njihove šarene dekice ispratili su nas s pjesmom preko puta u kamp i tko zna hoćemo li ih pronaći ovdje ako idući put dodjemo jer Maasai su nomadi i često sele,ali nažalost nekada i zbog toga što im termiti pojedu kuće. Tu noć selo su osvijetlile narukvice a oni naša srca.

Ranom zorom pakiramo stvari i odlazimo na vodeni safari i druženje s nilskim konjima. Jezero NAIVASHA je slatkovodno jezero u Keniji i nalazi se u okrugu Nakuru, u Velikoj rascjepnoj dolini. Površinom od 140 km2 dom je za više od 400 vrsta ptica uključujući i divne flamingose te nilske konje kojih je na ovome području oko 1500.

Jezero je okruženo predivnom šumom te možete odsjesti u bungalovima ili resortu i uz pratnju stručnih rendžera družiti se s zebrama,žirafama,bivolima i impalama koje šeću okolo. Provozali smo se po jezeru i gledali kojom brzinom orao hvata ribu,probali plod kaktusa,popričali malo sa mladuncima zebre te za kraj uživali u pikniku ispod stabala gdje su nas zabavljali majmuni koji su se također željeli pridružiti i ogrebati za koju jabuku.

Nakon finog doručka koji obično uključuje voće,jaja,mandazi (prženo tijesto nalik pogačicama),palačinke od kokosa,zobenu kašu te Masala čaj koji se pije s mljekom i cimetom pozdravili smo se s našim vodičima i vozačima i uz koju suzu zahvalili im na svemu zagrljajima i više nego zasluženim napojnicama.

Koferi se pakiraju na krov kombija,vrijeme je za napustiti Keniju i otkriti što Tanzanija nudi.

Uz kvarove na vozilu i višesatna čekanja nasred ceste, najkaotičniji i najduži prelazak granice koji sam ikada vidjela stižemo u Moshi.

Naime,za Keniju vam je potrebna viza za koju aplicirate online i morate se cijepiti protiv žute groznice bar dva tjedna prije putovanja. Što se tiče vize za Tanzaniju i Zanzibar,plaćate je pri ulasku u zemlju. Upozorili su nas na „pole-pole“ način života ovdje (polako,bez žurbe) , trebalo nam je nekoliko dana da se naviknemo na tu nevjerojatnu sporost i bezbrižnost, i naši Dalmatinci bi se posramili.

MOSHI je gradić u podnožju planine Kilimandžaro,smještamo se u već predbožićno ukrašen hotel Kilimanjaro Crane gdje nakon istraživanja naše četvrti tuk-tukom i večere uživamo u svježem zraku na lijepoj terasi našeg predvorja.

U Tanzaniji se koristi više od stotinu jezika,ali službeni su swahili i engleski. Valuta je tanzanijski šiling, 45% stanovništva su katolici i 37% muslimani a ostatak pripada domaćim vjerama.

Jedna je od najsiromašnijih država svijeta ali zato ima bogate prirodne resurse kao što su nalazišta zlata i nacionalni parkovi,obuhvaćaju oko 30% zemlje.

Egzotični tanzanit,plavo-ljubičasti dragi kamen nalazi se samo na jednome mjestu, u blizini veličanstvene planine koja je obično i razlog dolaska većine turista.

Idući dan iskoristili smo za odmor i kupanje u čistoj izvorskoj vodi. Riječ je o prekrasnoj geotermalnoj oazi Kikuletwa Hot Springs,među palmama skrivenom dragulju Tanzanije. Voda je ugodne temperature a osim što vas lokalci uče akrobacijama i skakanju s lijane,dobiti ćete i besplatni spa tretman malih ribica koje vam grickaju stopala. Područje je popularno i za promatranje ptica a mnogi ga smatraju idealnom lokacijom za piknik. U blizini se nalazi i skroman restorančić s odličnom hranom i štandovima na kojima možete kupiti predivne slike i razne suvenire. Isprobali smo lokalno pivo Serengeti s limunom te nastavili dalje.

Jedan od najdražih dijelova na putovanjima su mi te višesatne vožnje kroz lokalna sela i predivnu prirodu. Putem smo naučili i koju riječ na swahiliju i popularnu pjesmicu „Jambo“ koju smo pjevali svakoga dana na našim izletima. Zaustavili smo se ispred ogromnog stabla baobaba koje je svima poznato kao drvo života. Može živjeti do 1000 godina a pruža sklonište,hranu,odjeću i vodu za životinje i stanovnike afričke savane. Probala sam njegov ružičast plod koji se prodaje posvuda ali moram priznati da nisam očekivala takav ljutkasti okus.

Tanzaniju smo nekako zapamtili i po bananama. Osim što smo prošli kroz mnoge plantaže,jeli smo najukusniju juhu od banane, probali male crvene banane koje su mnogo slađe od onih običnih a primjetili smo da ih nerijetko stavljaju u gulaš ili ih jedu pržene.

Tradicionalno jelo je ugali,kaša od kukuruznog brašna koja obično ide s mesnim varivom ili povrćem,ribom i mesom sa žara. Često se poslužuje i riža s kokosom ili samosa (masnije tijesto s mesom ili povrćem) koju uvijek možete pojesti s nogu na ulici i ide odlično uz lokalno Kilimanjaro pivo.

Na ovome proputovanju po Africi posjetila sam i neka sirotišta i osnovne škole. Pretpostavljate,nije bilo lako. S puno ljubavi pripremili smo slatkiše,odjeću,igračke i lijekove ne bi li ih barem malo razveselili ali siromašne djece ima toliko da je jednostavno nemoguće donijeti dovoljno i pomoći onako kako bi im zapravo trebalo. Bez obzira na sve,svugdje su nas dočekali s osmijehom ali nekako tužnim pogledom koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Teško je bilo zaspati s pojedinim slikama u glavi jer vidjela sam svašta a vjerujem da je to sve ništa naspram nekih drugih afričkih zemalja u kojima je situacija puno teža. Pomogli smo koliko smo mogli i na koji god način smo mogli ali žalosno je da većinu tih sirotišta država ne podržava i ne pomaže pa se ljudi snalaze na razne načine. Nekada po školama to sve izgleda i malo iscenirano ali ne zamjeram,jer turisti su im možda i jedini prozor u svijet i prilika da dobiju nešto novaca.

Tog dana inače vesela već spomenuta pjesma Jambo zazvučala je na sasvim drugačiji način jer su nam je otpjevala djeca iz sirotišta u Moshiju. KIDEP Foundation pruža obrazovanje i smještaj za siročad,invalide i djecu s posebnim potrebama od 0-18 godina,trenutno se tamo nalazi oko 50 djece ali nažalost samo mali dio ide u školu jer nemaju dovoljno prihoda a ni smještajnih kapaciteta s obzirom da ih svakodnevno skupljaju s ulice. Selo Kidep izgradila su djeca zajedno sa skromnim voditeljima,pomažu oko životinja,bave se vrtlarenjem i sada su u procesu izgradnje smještaja za buduće volontere. Djeca su toliko talentirana,sjajni su u plesu i imaju čak i vlastitu nogometnu akademiju. Ostala bih zauvijek tamo s njima da mogu.

Došlo je vrijeme i da nas moćni Kilimandžaro prigrli i pokaže nam barem dio svoje fascinantne pojave. Ujutro kada sam ga ugledala s terase hotela,skakala sam od sreće kao malo dijete. Moram priznati da bih se voljela popesti na sam vrh iako nisam ni planinar ni u nekoj kondiciji ali objasnili su nam kako to ide sa samim usponom.

KILIMANDŽARO je sa svojih 5895m najveća samostojeća planina i jedan od sedam vrhova na svijetu. Postoji sedam glavnih ruta koje vode do vrha Uhuru a planinarenja traje između 5-9 dana.

Što više dana provedete na planini,veća je vjerojatnost da ćete stići do vrha bez većih tegoba jer ćete se postupno privikavati na nadmorsku visinu. Prosječna cijena uspona je 2700 dolara po osobi a s vama ide cijeli profesionalni vodički tim i nosači prtljage,hrane i ostalih potrebnih stvari.

Krenuli smo od sela MARANGU koje je smješteno na nižim obroncima planine a njegov položaj čini ga idealnim polazištem za planinarenje. Prošetali smo selom i najvećom lokalnom tržnicom na kojoj se prodaju banane. Žene nose snopove ovog voća na glavi koji teže i do 30kg a cijena jednog takvog je 4 dolara.

Također smo posjetili i staru kovačnicu gdje smo kupili prekrasne ručno rađene suvenire a zatim se uputili u višesatnu šetnju kroz plantaže banana okruženi zelenilom i nezaboravnim prizorima.

Da mi je netko rekao da ću satima hodati po kiši i u blatu do koljena,spuštati se skliskom i pomalo nezgodnom padinom do vodopada te jedva doći do zraka pri usponu nazad a da ću se pri tome smijati od srca rekla bih mu da je lud ali eto,preživjeli smo!

Na kraju ove predivne avanture uz Dvornikovu „Afriku“ glasno smo nazdravljali s popularnim tanzanijskim pićem Konyagi. Zovu ga i duhom nacije a miješaju ga s gaziranim pićima jer je sam po sebi veoma jak.

Tih dana posjetili smo lokalnu plantažu kave kako bi uz stručno vodstvo saznali više o procesu koji zrno kave prenosi sa stabla u naše šalice. 1898.godine sjemenke kave donešene su iz Etiopije,bacili su ih u smeće te kada su ga zapalili uvidjeli su koliko dobro miriše i koliko su zapravo dragocjene.

I sami smo isprobali ručno mljevenje i prženje zrna kave pa shvatili koliko je vremena i truda potrebno za napitak koji uzimamo zdravo za gotovo.

Kažu da je kava najukusnija ako pjevaš dok je kuhaš,moram priznati da je naša ispala odlično. Uz nju,kušali smo vino i pivo od banane, zahvalili se domaćinima na gostoprimstvu pa krenuli dalje. Dok pišem ovaj tekst,pijem kavu koju sam tamo kupila a osim mirisa vraća me nazad i pjesma lokalnih žena na tržnici koja ne izlazi iz glave.

Mjesto Marangu zanimljivo je i po tome što u njemu možete posjetiti tradicionalnu Chagga kuću napravljenu od slamnatog krova a i naučiti nešto o istoimenom plemenu. Chagge su bili u sukobu s Maasai plemenom pa smo se spustili u mračnu pećinu u kojoj su se skrivali kada bi ih napadali.

Ovaj podzemni labirint u kojoj je živjelo oko 60 obitelji gradili su od životinjskih kostiju,kamena,blata i vode a izgradnja je trajala 54 godine. Ostajali bi unutra oko mjesec dana dok bi trajao napad,a pohvalili su se i da je pleme Chagga pobjedilo u sva četiri napada u tih godinu dana ratovanja.

Vrijeme u Africi prolazi brzinom munje i već smo stigli do dijela kada napuštamo kopno i letimo za Zanzibar. Do njega možete avionom (Air Tanzania) s Kilimanjaro ili Dar es Salaam aerodroma ili trajektom. Vizu smo već dobili pri ulasku u Tanzaniju a trebalo je uplatiti i dodatno zanzibarsko osiguranje. Mahnuli smo Kilimandžaru još jednom iz aviona,poskidali svu toplu robu i obuli japanke u kojima ćemo ostati do kraja putovanja jer sada nas čekaju predivne plaže i lagani chill.

ZANZIBAR se nalazi 50 km od obale,okružen je indijskim oceanom i teritorijalno pripada državi Tanzaniji. 99% stanovništva čine muslimani, zbog svoje lokacije kroz povijest je bio dom mnogim trgovcima i pustolovcima a još uvijek ga nazivaju otokom začina.

Lokalci su srdačni i pristupačni,život ovdje je jako opušten i ubrzo sam se osjećala kao da sam tamo već godinama. Jedino što malo remeti ovaj raj na zemlji je to što je neopisivo vruće i poželjno je što više izbjegavati prejako sunce.

Smještaj na otoku je većinom u obliku manjih naselja s bungalovima uz plažu. Mi smo se smjestili u selo PAJE, Khulala Ocean Blue resort i bilo nam je divno.

U sklopu naselja osim slatkih bungalova nalazi se i bazen s barom i ležaljkama a plaža je na svega par koraka. Na njoj možete ispijati koktele ispod suncobrana i baldahina a usput se opustiti na masaži.

U restoranu na doručku društvo su nam pravile vrane i mačke,svaki dan smo istraživali zanimljivosti otoka ili šetali kilometarskom plažom Paje kojom možete doći do raznih restorana,klubova ,štandova s voćem i suvenirima, a ako vam se ne hoda uvijek možete na cesti zaustaviti tuk tuk ili boda boda motor da vas preveze (prije nego krenete dogovorite se za cijenu).

Uvijek sam mislila da je Zanzibar neka dosadna destinacija na kojoj nemaš što drugo raditi osim ležati na plaži,ali sam se uvjerila da nije baš tako. Ok,možda nije bilo toliko avanturistički kao u Keniji ali ako imate volje,možete si dane ispuniti raznim aktivnostima.

Jedna od mogućnosti je STONE TOWN u koji smo se nekoliko puta vraćali. Oduševio nas je svojom mističnosti,malim kamenim uličicama u kojima se bilo prelijepo izgubiti,kaotičnim tržnicama i čarobnim zalascima sunca koje možete gledati na plaži ili s mnogobrojnih rooftopova u gradu.

Povijesni je dio glavnog grada Zanzibara a na putevima svile,začina i roblja bio je jedinstveno mjesto trgovačkih susreta i zanimljivi spoj afričke,indijske,arapske i europske kulture. Njegova ljepota i povijesna vrijednost donijeli su mu zasluženo mjesto na UNESCO-vom popisu svjetske baštine.

Labirint uličica isprepletenih između visokih kuća s raskošno izrezbarenim drvenim vratima prepun je dućana,art galerija i rukotvorina pa dok tako lutate kroz njih,vaša osjetila će biti preplavljena mirisom mora i začina dok pozivi na molitvu odzvanjaju s minareta.

A što sve vidjeti u gradu?

Započeli smo naše istraživanje na Darajani i Forodhani tržnici koju stvarno treba doživjeti. Cjenkajte se,probajte razno egzotično voće,kupite najjeftinije začine i popričajte s glasnim trgovcima koji će vam pokušati prodati sve i svašta. Tržnice su svakako centar zbivanja u gradu a oko njih možete pronaći i mjenjačnice te se počastiti kebabom,ribom,pečenim kukuruzom ili svježe cijeđenim voćnim sokovima.

Stara tvrđava (Old Fort) izgrađena je u 17.stoljeću na nekadašnjoj portugalskoj tvrđavi i osim što se s nje pruža predivan pogled može se razgledati umjetnička galerija i amfiteatar,a u veljači se održava festival Sauti s glazbenicima iz cijele Afrike.

U blizini je i kuća talentiranog Freddija Mercuryja rodom s Zanzibara koja je sada muzej pa ako ste fan benda Queen,zavirite u ovu nažalost ne toliko popularnu gradsku atrakciju.

Iako nosi tužnu i nezaboravnu priču,nezaobilazna točka razgleda je bivša tržnica robova (Slave market) koju možete obići uz stručno vodstvo. Osim muzeja u kojem ćete pročitati brojna svjedočanstva preživjelih robova,ući ćete i u komore bez prozora u kojima su ih danima u lancima držali bez hrane i vode.

Stone Town je naime nekada bio jedna od najvećih tržnica robljem na svijetu, 50.000 robova je dovedeno iz raznih dijelova istočne Afrike. Oni su također mukotrpno radili na poljima prije nego što bi bili stavljeni na dražbu,a vidjeti ćete i mjesto gdje su vezani stajali ne znajući koja ih sudbina čeka-smrt ili otkup.

Tržnica je zatvorena po nalogu sultana 1873.godine a nekoliko godina kasnije na toj lokaciji je izgrađena katedrala koja se smatrala simbolom oslobođenja od tiranije. Možete je razgledati iznutra a vodičima koji veoma detaljno opisuju sva ta grozna događanja ne zaboravite ostaviti napojnicu.

Ako ste već u Stone Townu,možete isprobati Hamami perzijske kupelji ili pak uskočiti u brodić koji vas 20 minuta vozi do Prison Islanda poznatog po gigantskim kornjačama koje tamo imate priliku pomaziti i nahraniti,najstarija gospođa ima 192 godine.

Kada već spominjem kornjače,posebno iskustvo na Zanzibaru je bilo i zaplivati s njima u selu Kizimkazi koje je poznato po očuvanju ovih morskih stvorenja. SAALAM CAVE je špilja koja ih udomljuje i brine o njima a posjetitelji imaju priliku upoznati se s kornjačama,hraniti ih i naučiti nešto o programima rehabilitacije ako su zainteresirani. Osim kupanja u kristalno čistoj vodi dok vas kornjačice lagano znaju i gricnuti,uživali smo i u predivnom cvrkutu ptica koje imaju svoja malena gnijezda iznad špilje a radoznali majmuni koji vole piti kavu trčkaraju okolo.

Sigurno se pitate kakve su plaže. Meni koja sam veliki ljubitelj palmi i pijeska su sve bile zanimljive i svaka koju smo posjetili nudi nešto drugo.

MICHAMVI plaža na kojoj se nalazi popularni „The Rock“ restoran za koji vam je potrebna rezervacija i malo veći budžet jedna je od popularnijih. Nama se more tog dana odlučilo sakriti (plima i oseka izmijenjuju svakih 6 sati),no mi smo se smjestili preko puta Rocka u predivni „Upendo“ s ležaljkama,bazenom i odličnom ledenom kokos kavom.

DONGWE plažu često nazivaju i zanzibarskim Maldivima a rashladiti se može pićem u kafiću na kraju mostića. Pravi tropski raj!

Volite li morske zvijezde? Na PINGWE plaži osim snorkelinga možete u ruku uzeti zvijezde nestvarnih boja ali pripazite da ih brzo vratite nazad jer žive samo 3-5 minuta izvan mora. One nemaju mozak ni krv,mogu živjeti do 5 godina a postoji oko 2000 vrsta ovih fascinantnih stvorenja. Mogu se regenerirati,jedu naopako i izbacuju do 2 milijuna jajašaca odjednom. Vjeruje se da pronalazak i držanje morske zvijezde bar na sekundu donosi sreću i blagoslov.

Lokalna zajednica Mtende spašava ozlijeđene životinje,otkupljuje majmune od zlostavljača i korištenja u turističke svrhe te ih pušta u prirodu. Na MTENDE plaži nalazi se „Eden rock restaurant“ u kojem rade profesionalni kuhari iz Francuske a specijalitet im je španjolska paella na zanzibarski način.

Plaža KENDWA je savršeno mjesto ako tražite opuštajuću atmosferu ali i mnogo aktivnosti. Nudi se masaža,ronjenje,krstarenje,odbojka ili nogomet na pijesku i skakanje s padobranom a tu su i mnogi restorani koji poslužuju svježu morsku hranu i druga lokalna i međunarodna jela. Smještaj u Kendwi varira od jeftinijih pansiona do luksuznih odmarališta a mi smo jedan dan odmarali u resortu Sunset Kendwa.

Na KAE plaži gledali smo zalazak sunca i malo se opustili uz koktele i ples s lokalcima.

Dok ste na Zanzibaru,također možete otići na privatni otok Mnemba na snorkeling, jahati konje,plivati s dupinima,ići na jedrenje i parasailing,posjetiti majmune u Jozani šumi ili spašene divlje životinje u Cheetah’s Rock. Mogućnosti je stvarno mnogo.

Uvečer mi je bilo najdraže šetati našim selom PAJE koje je često bilo bez struje ali to nikoga previše ne ometa u prodaji suvenira,ulične hrane ili šarene odjeće. Lokalci svi zajedno na prašnjavoj cesti gledaju nogometne utakmice,druže se i zabavljaju a vožnja tuk tukom prava je avantura. Restorane „Bento“ i „Corner“ smo često posjećivali a uz brojne slastičarnice i rooftop restorane u selu, na susjednoj Jambiani plaži također imate priliku plesati dugo u noć u nekom od beach barova.

U selu Paje posjetili smo osnovnu školu a prošetali i susjednim Jambianijem gdje se može vidjeti i ona druga ne tako lijepa strana Zanzibara koju rijetko tko spominje. Vodu i struju ovdje ima samo 10% lokalaca,prodaju voće i suvenire a ribolov i trgovina morskim algama primarni su izvor prihoda u ovim tradicionalnim ribarskim selima. Mnoštvo farmi razbacano je duž obale i zapošljava oko 20.000 mještana,većinom žena. Skupljanje morskih algi jedan je od glavnih prizora u Jambianiju.

U pijesak zabijaju kolce i stavljaju sjemenke koje sazrijevaju nakon 3 tjedna,zatim ono što je zrelo iznesu na obalu i suše. Skupljači koji tijekom oseke pokupe alge dobivaju samo 4 dolara po kilogramu. Alge se pakiraju i šalju po cijelome svijetu za upotrebu u medicini i prehrambenoj industriji.

Plaža JAMBIANI ima nekako mirnu atmosferu i popularno je mjesto za piknike i nogomet na pijesku,a možete pojesti odličan i jeftin obrok u skromnim lokalnim restoranima. Najstariji zanzibarac imao je 114 godina,a kažu da dugo žive i radi svog pole pole načina života,bez stresa i žurbe.

Znao nas je iznenaditi i pokoji kratkotrajni pljusak ali to nas nije spriječilo da odemo na turu začina (SPICE TOUR). Zanzibar je nekada bio jedan od vodećih svjetskih proizvođača začina poput klinčića,muškatnog oraščića i cimeta. Na ovoj zanimljivoj turi koja je trajala oko dva sata,šetali smo šumom sa simpatičnim vodičem u kojoj smo imali prilike vidjeti kako rastu ovi dragocjeni začini,pomirisati ih i probati. Vanilija,kakao,kurkuma,šafran,limunska trava,klinčić,papar,đumbir i cimet samo su neki od njih. Jedan od radnika na farmi pokazao nam je kako izgleda achiote čije se sjemenke koriste kao ruž za usne ili boja za tijelo dok su nam ostali skidali kokose s visokih palmi i gulili ukusno tropsko voće da ga isprobamo.Na kraju ture kupili smo sapune,začine,kavu s okusima i moringa čajeve.

Za kraj ovog putovanja vratili smo se još jednom u Stone Town i posjetili ulični food market te se oprostili uz još jedan magičan zalazak sunca.

Kući sam uz mnogo lijepih darova ponijela i trajni suvenir kao podsjetnik na ovo posebno putovanje. Tetoviranje uz party atmosferu,neprekidno nestajanje struje i puno smijeha moguće je samo na Zanzibaru. Hakuna Matata!

Faliti će mi oni bezbrižni jutarnji pogledi u najljepše palme i šum valova prije spavanja ali najviše od svega lokalna djeca koja bi nas željna igre čekala na plaži i svi Maasai prijatelji koji su me svakodnevno nasmijavali.

Ne govore bez razloga da vas promijeni zauvijek. Otvara srce svima i najsnažnije vas zagrli. Jer to je ona,mama Afrika. Ostavlja bez riječi ali zato s puno emocija.

Uvijek kažem da nije dovoljno samo putovati. Treba razumjeti različite kulture,povezati se s prirodom i ljudima koje upoznajemo i cijeniti svaki trenutak. A u svijetu u kojem možemo biti što god poželimo,birajmo biti ljubazni i suosjećajni.. i činiti dobro gdje god nas put odnese.