Nakon što su neuspješno kucali na Đoletova vrata, ekipa “Adventure Rakela” & “TheMladichi” uputili su se put Beograda, koga su tamo našli i što su sve saznali čitamo u nastavku.

Utorak, 11.03.2014.

Ustajemo u 7.30. Neki orni, neki s glavoboljom, a neki bogami i crvenih lica zbog sinoćnjih priznanja. Obilazimo selo. Tipična Vojvodina. Stare kuće, seoska domaćinstva, farme i sporiji način života su obilježja ove ravnice.

Nakon obilaska sela, dolazimo na salaš “Ulaz u carsku baru”, gdje sjedamo popiti jutarnju kavu. Njuškam malo po ogromnom dvorištu i put me nanese do neke obližnje kuće. Isto kafić kao i onaj drugi, samo sav polomljen. Gotovo sav inventar na podu, a stakla ili “srče”, kako kažu Srbi – “do kolena”. Neka baka sve to marljivo čisti. Upitam je:

– Pa što to beše bako, navalili Bugari? – A bakica mi hladnokrvno odgovori;

– Ma jok bato. Deca sinoć slavila krstitke, pa se malo zabavili.

Iz konteksta sam izvukao da je takav način zabave normalan u tim krajevima, pa mi palo na pamet – a što bi tek bilo da su išli ozbiljno rušit kafanu? Ne bi ni temelji ostali.

Vraćamo se pred naš salaš i onda opet šok. Na cesti, pored jezera, raskidani komadi jedne ili više životinja. Zanijemili. Domaćin pokuša razbiti strah, pa nam reče kako to nije čudno, budući da u tom kraju ima dosta pasa lutalica.

– A ako su ubojice psi, jeli to znači da su oni i kanibali? – Upita paranormalni ekspert Sir, držeći glavu od psa, nađenu u grmlju.

Odmah sam se sjetio noćnog zavijanja. – Bože, pa nas taj drekavac prati još od Republike Srpske? Ili ih ima više? – Bila su pitanja koja su mi se vrtjela po glavi.

Oko 11 sati ulazimo u legendarnu Barandu iz serije “Vratit će se rode”. Policajci su zaista u zasjedi, dva pijanca ispred dućana, a gnijezda, u kojima, naravno, nema roda – na stupovima. Nismo uspjeli naći ono skretanje gdje piše lijevo, a skreneš desno jer te je mongoloid na benzinskoj tako savjetovao, ali zato nalazimo traktoristu. Nije, nažalost, Rako, ali tog Dušana upitamo za njega.

– Nema vam deco Rake, dokrajčiše ga kurve. – Odgovori nam s bezubim osmijehom.

Nadodao je i to da u selo navrati jedino Dragan Bjelogrlić i to samo zato što je rodom iz Barande.

Sljedeći grad domaćin nam je Beograd. Ideja je bila da tamo napravimo intervju s nekim od preživjelih s vrućeg beogradskog asfalta devedesetih, te da razbijemo mit da li su ti ljudi zaista bili tako zajebani ili je cijela priča zapravo prenapuhana.

Adresu na elitnom Senjaku pronalazimo malo poslije 12.30 i zvonimo na parlafonu, pored ogromnih vrata, koja su, pak, sitna naspram nekoliko puta većeg zida. Na vratima piše – Nikola Sandulović.

– Uđite. – Javi se muški glas i istovremeno se vrata počnu otvarati. A onda nam ispadnu jezici. Ispred nas je stajala jedna od najluksuznijih kuća koje sam vidio u životu, bazen i čovjek s bull terijerom na uzici. Srdačno se izgrlio s Rakelom i uveo nas u svoje carstvo.

Letimičan pogled na Googleu će nam dati natuknice i naslove tipa: “Vlada je inicirala sukob između mene i Legije”, “Pokušaj ubistva Nikole Sandulića”, “Bivši šef osiguranja Đinđića”, “Golubarska mafija”, “Ako mi budu dirali decu, uzeti ću pravdu u svoje ruke” i tako redom.

Evidentno je da je gospodin nekad bio malko vruće krvi, ali sada je uspješan biznismen i predsjednik Republikanske partije Srbije. Dakle, čovjek s ugledom.

Kada je Rakela Nikoli, kojeg inače zna još iz mladenačkih dana, prije puta ispričao da imamo želju intervjuirati Kristijana Golubovića, jednog od kultnih likova iz te priče, čovjek se grdno naljutio.

– Alo bre, gde tu jajaru nađoste? Nemoj Rakela da se brukaš, Pa taj čovek nema za pantalone! – Bjesnio je na spomen medijski najeksponiranijeg beogradskog kriminalca.

Tako smo se na kraju ipak odlučili za čika Sanduleta. Pričao je pomirljivim tonom o tome kako nas političari zavadiše, pa kako je on, kao dijete miješanog braka, u svojoj mladosti bio Jugoslaven i da nije mrzio druge narode. Iako se nakostriješio kao foksterijer kada smo mu rekli da idemo preko romskog naselja Šutke, pa preko Albanije.

– Ma gde ćete da idete tim…tim…oca im jebem indijanskog! – Crvenio se u obrazima naš umjereno-liberalni političar. I nadodao;

– Ma ljudi, krštena duša je krštena duša, bre. Pa ti si Rakela svetski čovek, budi razuman, što ćeš da se prljaviš tamo. Ima da te vodim u restorane Beograda, teretane, pa da ti lepo poslikaš civilizovan svet, a ne tamo te, te… Nikako nije uspijevao pronaći odgovarajuću riječ.

Pokušavali smo mu objasniti da nas baš te socijalne teme zanimaju, kao i mitovi, pa je nastavio o politici;

– Svima nam je ista sudba na ovim prostorima. Sve nas popljačkaše ovi…ovi političari. Narod je bukvalno hleba gladan, pa oglodaše nas do kosti! – Bio je slikovit u opisivanju bijede koja je zadesila srpski narod, kao i sve ostale iz bivše Jugoslavije.

Pokušali smo nenametljivo doći do nekih vrućih tema, ali Sandule je to vješto izbjegavao, uporno se predstavljajući kao suvremeni i liberalni političar.

Ipak, u jednom trenutku se Pandorina kutija otvorila savršeno izbalansiranim pitanjem, povodom novinskih špekulacija kako iza atentata na njega stoji “golubarska mafija” (navodno su ga, kao predsjednika golubarskog saveza Srbije pokušali ubiti neki njeni članovi, op.a.), što ga je isprovociralo, pa je ustao u obranu svog ega:

– Kakvi sad bre crni golubovi? – Spominjao je neke jače igrače, što nije tema ove priče, i kako su mu stavili bombu u auto, čija ga je eksplozija bacila nekoliko metara u zrak. – Pa je nastavio priču:

– Deco moja, ušao sam u enciklopediju kao jedini čovek koji je preživeo kilogram eksploziva ispod sedišta. Pa su mi nakon toga i bombu zarolali u dvorište. Onako, jajarski, po sred noći. 

Kada smo ga pitali kako je reagirao u tom trenutku, hladno je ogovorio:

– Tada sam uzeo svoga “Dezert eaglea” od 50 milimetara i onako, u donjem vešu, izašao na ulicu da se obračunam s tim zlikovcima. Međutim, već su jurili ka autokomandi, tako da nisam zapucao da ne pogodim neka kriva kola i raznesem nedužnog čoveka u paramparčad.

Govorio je tako jednostavno i simpatično, da ga je bilo milina slušati. I zapisivati. A i sam je, s tim dječjim licem bio nekako prijazan i nesvjesno duhovit.

Nakratko se rastajemo od Sanduleta i jurimo obići grad i pojesti nešto. Put nas dovodi u četvrt Čubura, gdje stajemo u kafić “Kutak” da pričekamo bajkera Branka Kneževića, koji je zajedno s Mladenom Jankovićem organizirao smještaj za polovicu ekipe.

I dok ga čekamo, upoznajemo se s njegovim ocem Zoranom i njegovim kompanjonima. Luđu ekipu u životu nisam vidio. Prosjek godina im plus šezdeset, a opet u svakome ima toliko života, da promišljam o ironiji života, budući da sam ja prije dvije godine imao srčanu aritmiju, a ovi su svi nasmijani, s cigarom u lijevoj i čašom žestokog u desnoj ruci.

A da ne pričam koliko su duhoviti. Jedno zaista ugodno poznanstvo.

Po njihovoj iskusnoj preporuci i dolazimo u istoimeni restoran “Čubura”, gdje jedemo najbolju Karađorđevu šniclu na svijetu. Sličnu našem Zagrebačkom odresku, samo puno ukusniju zbog kajmaka i načina pečenja.

U restoranu puno poduzetnika tipa “Kurčubić, Jataganac i Pantić”, a na zidu slike velikog broja poznatih osoba koje su tu jele, među kojima i velik broj naših estradnjaka i sportaša.

Zanimljivo, iz jednog članka na zidu saznajemo da je nekadašnji i popularni dječji tv voditelj Branislav Milićević iz emisije “Kocka, kocka, kockica”, zapravo živ i zdrav, iako su nas u Hrvatskoj uvjeravali kako je dotični poginuo u četnicima, pri oslobađanju Knina.

Nakon obilatog obroka, jedna sasvim obična šetnja po gradu, od Knez Mihajlove do Kalemegdana i nazad.

Predvečer dolazimo u čika Sanduleta na tuširanje. Super atmosfera, ćaskamo onako neobavezno, pa nekako dođemo na temu njegove rastave braka. U jednom trenutku je spomenuo sinovo ime i kako je išao sa majkom u Split. Na to ga, do tada, za priču nezainteresirani Roko upita dali se možda zove tako i tako, a Sandule mu potvrdi. I onda povijesna rečenica;

– A znan ga ja brale. Pušija je sa mnom ćora (joint, op.a.) isprid škole.

Na to nastane gromoglasna tišina, a istovremeno ga tri noge udare ispod stola. Ali avaj, uzalud vam trud svirači. Sandule je čuo što je trebao.

– ZNAČI, ON SE I DROGIRA?? E PA IMA DA RIVU POBRIŠEM S NJIM KAD DOĐEM DOLE!! – Vikao je Sandulić.

– Ma vraga se drogira, samo se folira. Ne zna ni uvlačit kako triba! Zato ga i zovemo Tunguz. – Roko je nesvjesno nadolijevao ulje na vatru.

– Tunguz… Pa on je i predmet sprdnje dole… Divota! – Kukao je Sandulić.

Nakon našeg rafala nogom u cjevanicu ispod stola i ubilačkih pogleda put Roka, konačno je shvatio da treba zatvoriti usta kojima nanosi pogibeljnu štetu.

Ostatak večeri smo mu šaptali na uho kako mu ne ginu betonske cipelice i – “buć” – u rijeku, negdje oko Ade Ciganlije.

Kako je čika Sandule insistirao da nam ustupi svog vozača koji će nam biti na usluzi, tako se, za dvije minute od telefonskog poziva, na vratima pojavio manji, nabijeni mladić.

– Branko se zovem. – Rekao je kratko, a mi smo sjeli u njegovu “S” klasu.

Želja nam je bila snimiti boemsku četvrt Skadarliju, u kojoj je dugi niz restorana i gdje svira živa glazba, od trubača do tamburaša, ali smo opet promašilii dan, kao i u slučaju tržnice Arizona. Jer, iako je Skadarlija do nedavno radila svaki dan, kriza je i tu napravila svoje. Kazali su nam ljudi kako je sad puno samo petkom i subotom.

– Nemojte da brinete, sad ću ja da vam rešim separe u mnogo finom klubu. – Branko se trudio biti dobar domaćin.

Ovako je tekao njegov razgovor s nepoznatom osobom;

– Alo, Branko je. Ajde mi oslobodi neko fino separejće za moje drugare iz Splita.
– Kako bre koji Branko?? Pa Kockica, leba ti!

Na to “Kockica” smo izgrizli usne od smijeha, ali nam ja pao osmijeh s lica kada smo čuli da je bio na robiji zbog ubojstva. I to kakvog. Kao klinac je radio u nekom klubu i jedne večeri ga se nadovezao neki provokator željan problema. Pokušao je da izbjegne konflikt, ali je ovaj išao za njim i provocirao ga riječima:

– Šta je jajaro, ti ćeš da radiš ko radar, a? Hoćeš da te karam sad tu ispred sveta?

Iako je “svet” bio samo neki pijanac za šankom i Kača konobarica, Branko je izvadio utoku i roknuo mu po metak u nogu i dva u prsa. Na “patosu” ga je još “potvrdio” s dva metka u čelo, pritom govoreći;

– Ko je sad jajara, a? Ko?

Dobio dvanaest, pustilo ga sa osam i pol, zbog dobrog vladanja.

Kratko smo popili piće u nekom studentskom klubu naziva “Tko to tamo peva?” klubu, a nakon toga smo išli na spavanje kod drugara Sanduleta. Kad kažem “mi”, onda mislim na nas, dnevne članove tima. Ovi noćni su došli zorom, potpuno resetirani od alkohola.

NASTAVLJA SE…

Jurica Galić, The Mladichi