Nakon Albanije i Crne Gore u prošloj epizodi stižemo i do kraja balkanske avanture ekipe “Adventure Rakela” & “TheMladichi” pa ajmo vidjeti kako je sve završilo.

Ustajemo napola ludi, što zbog mog hrkanja, što zbog Rokovih galipoljskih gljivica. Kratak pozdrav s Čika Veljom, koji nije skidao pogled sa Sira, te ulazak u kombi i pravac prema kanjonu Morače, trećoj najopasnijoj cesti na svijetu.

Kako svaka država ima neku svoju posebnost koja doslovno upada u oči, tako dolazimo do zaključka da je Crna Gora, osim opasnih zavoja i tunela, definitivno zemlja auto kuća, što legalnih, što ilegalnih, i auto šlepova, koji su lakom reklamirani na svakoj stijeni.

Oko 10.15 prolazimo Podgoricu i umalo se zabijamo u krdo konja koji slobodno prelaze brzu cestu.

Ako izuzmemo te sitne opasnosti po život, vožnja kroz netaknutu prirodu ove male zemlje je pravi užitak. Po meni, možda i najatraktivnija država Balkana, što se prirode tiče.

Koliko je opasna ta cesta, svjedoći i mjesto pada autobusa s rumunjskim turistima iz 2013. godine, kada je poginulo dvadesetak osoba. Gorkom ironijom sudbine, vozač je izgubio kontrolu baš pokraj odmorišta “Počivalište”.

Sat vremena kasnije, dolazimo do nekog seoskog domaćinstva gdje jedem možda i najbolju marendu u životu.

Žena nas je doslovno ubila uštipcima, pršutom, kajmakom, domaćim jajima i kiselim mlijekom koje je bilo tako ukusno da ga je i vrli gastronom Šerić svrstao u najbolji obrok putovanja.

Za doručkom smo čak imali i bizarno podjebavanje Roka da polako žvače jer mu je ovo zadnji obrok u životu. Da, nakon toga smo izašli vani i odvezli Roka u avanturu života.

Nije bio problem pošto je snimio sav put, a ovo nam je bila zadnja dionica puta. Već smo se bili dogovoriti i kome će što od njegove opreme pripasti.

I onda je došao trenutak istine. Stali smo na zlokobno mjesto pored table “Uspori – zbog nas koji te volimo!” i žustro se počeli raspravljati dali je bolje da ga kombijem štitimo sprijeda ili od zada, pa se Roko ipak odlučio za tu drugu varijantu.

Navukao je zaštitu na ruke i noge, stavio kacigu s “Go pro” kamerom i jurnuo u povijest. Iako je u početku izgledalo prije u zid suprotnog traka, na što smo se ja i Rakela preznojili i psovali i sebe i njega i pamet što smo mu dozvolili tu ludost.

Ipak, nekako se sabrao i ostalih par kilometara odvozio savršeno dobro. Vjerujem da smo se mi iza njega više znojili nego on, kojeg je pralo adrenalinsko ludilo. Prošlo je pokraj nas nekoliko auta, iz suprotnog pravca, čiji su vozači puštali volan iz ruke, “križajući se” na nesvakidašnji prizor. Sve je na kraju završilo dobro, Roko je dobio svoj video materijal za kurčiti se u skejterskim krugovima, a mi po koju sijedu više.

Ostatak dana nam prolazi u vožnji, često i s pravim elementima avanture od odrona do poplava.

U 17.15 hvatamo zadnje ostatke dnevne svjetlosti da poslikamo Pivska jezera, nastala od brane na rijeci Pivi.

Sljedeća destinacija je upravo ta brana, zvana Bratinje, sagrađena 1975. godine i koja je, sa svojih 220 metara, i dan danas najveća u Europi. Živi dokaz kolika je gospodarska sila bila ta Jugoslavija.

Fotografiramo se u najnevjerojatnijim pozama, sve dok iz obližnje kućice ne izleti čuvar i počne vikati;

– Đecooooo, jeste li normalniiii..?

Brzinom inflacije ulazimo u kombi i jurimo ka graničnom prijelazu Šćepan, gdje ulazimo u Bosnu i Hercegovinu, iako nailazimo jedino na table “srpsko ovo-ono..”

To je ujedno i kraj našeg puta, pa put do kuće provodimo u depresivnoj tišini, koju nakon dva sata vožnje prekida Rakela, pitajući me;

– Onda, jesi spreman za Afriku posli lita?

– Naravno. – Te mu namignem i počnem sanjariti o novoj avanturi…

KRAJ

Jurica Galić, The Mladichi