Krećemo na balkanski put kroz šest država sa ekipom “Adventure Rakela” & “TheMladichi”. U prvom djelu objasnili su nama kako je došlo do ideje i kako se sakupila ekipa, a danas kreću na put, prva zemlja – BIH, idemo do piramide.

Subota, 08.03.2014.

U 7.00 smo svi u kombiju. Osim Alduka i Mije. Njih dvoje, kako i dolikuje ekspertima za noćni život, kupimo tamo gdje smo ih i ostavili – u kafiću. Niti minute nisu spavali. Ali baždareni su oni za takve situacije, tako da na put krećemo  u veseloj atmosferi.

Granicu prelazimo bez obzira na Sirovu osobnu iskaznicu iz dva dijela, a kilometar nakon ulaska u Bosnu, pred auto nam se, iz grmlja, baca neki policajac i govori;

– Prekoračenje brzine! Dopušteno je četrdeset, a vi ste vozili preko pedeset na sat.

Ja mu kažem kako zdrav čovjek u dvadeset i prvom stoljeću trči u prosjeku oko trideset i sedam kilometara na sat. Lice mu je evidentno počelo dobivati boju pavijanove guzice i taman prije nego li je ispustio neki novi psalam, Rakela se iskusno umiješa;

– Moj kolega se šali. Inače, mi smo televizija “Mitovi Balkana”, sve snimamo ovim (pokaže mu na “Go pro” kameru na tabli), čak i ovaj razgovor, pa ako mislite da smo prekoračili brzinu, slobodno nam pokažite mjerni aparat i rado bismo vam platili kaznu.

Rekao nam je kako se radi o grdnoj zabuni te nam je poželio sretan put. A u sebi, najvjerojatnije, da se sunovratimo u kakvu provaliju.

Put prolazi uz smijeh, pogotovo na Rokov “brale” naglasak, a prvi odmor za marendu radimo u ćevabdžinici “Laguna” u Bugojnu.
Za tri marke dobivamo loš somun s deset osrednjih ćevapa, baš koliko je prosjaka, do kraja obroka, ušlo u taj objekt tražeći od nas novce.

Oko 13.00 smo na jedinom semaforu u Vitezu, do semafora kontejner, a u kontejneru cigo. Maše nam. I mi njemu. Ubrzo dolazimo u Visoko, pored ulaza u podzemne tunele, podno navodne piramide.

Kod nekog psihotičnog čovječuljka kupujemo ulaznice za taj “underground”, ali nas ovaj posavjetuje da, prije ulaska, zbog pozitivnih vibracija, napravimo krug u nekom improviziranom labirintu od kamenja na podu. Osjećam vibracije, ali ne od pozitive već od igranja živaca, pogotovo kad se sretnemo u sredini, a on nas posavjetuje;

– A sad se bona zagrlite i podijelite pozitivnu energiju. Pogledam uokolo ima li kakvih skrivenih kamera, da se možda ne snimaju novi novi “Nadrealisti”.

Ulazimo u utrobu majke planine, pardon, piramide i tumaramo stotinama, pa i kilometrima tunela s bezbrojnim bočnim grananjima. Iako to meni sve skupa izgleda kao svježi rad u mekom, šljunkovitom tlu, Gospon Psihotični nas uvjerava kako je to rad tajanstvenih bića koja su zatrpala te bočne prilaze šljunkom da ne otkrijemo tajne piramida, što se, kao, može potvrditi s sastavom drugačijeg tla korištenog u tu svrhu.

Kad ga je Šerić upitao zašto jednog od njih ne otrpaju i rasvijetle tajne, Psihotični se izobliči, prostrijeli ga očima i reče;

– Radimo na tome. Mnogi nam još uvijek ne vjeruju. Ali neka…

Nakon kilometra klipsanja i udaranja glavom o grede stropa visokog 190 centimetara, dolazimo do nekakvog ogromnog kamena, on je rekao monolita, predstavivši ga kao, u najmanju ruku, energetski centar svemira.

Beskrajno dugo je srao o njemu i prostoriji u kojoj smo se nalazili, koja je, po njemu, izolirana od vanjskog svijeta od bilo kojih utjecaja. Barem je bila dok mi nije zazvonio mobitel. Bespredmetno je iti spominjati da je i mene prostrijelio očima, pa nastavio pričati;

– Mnogi neće vjerovati ni pored dokaza, a ima ih, od ovog prelijepog zraka prepunog pozitivnih iona, do ovog kamena koji je, zapravo, geografski prikaz ovog područja.

Pa je počeo nervozno pokazivati prstom u kamen;
– Evo vidite, ove tri izbočine jasno prikazuju piramide, a ova dva usjeka su zapravo rijeke u dolini piramida. – Rekao nam je naš potpuno ludi vodič.

I u svom stilu nadodao ono njegovo;
– Ali neka...  Te krenuo dalje.

Naš ekspert za misterije je zauzeo njegovo mjesto i počeo demantirati teoriju;
– Vidite ove tri izbočine? Jasno prikazuju zgrade u mom kvartu. Ovo ovdje je zgrada Vikte. A ova dva usjeka su zapravo ulice. Vukovarska i Velebitska.

Pećinom se prolomio pljesak. Sir je dokazao da svako vidi ono što želi, kao što mnogi potpuno iste riječi Svete knjige tumače potpuno različito.

Izašli smo iz podzemnih kompleksa ne baš uvjereni u teorije Psihotičnog. Nije nam preostalo drugo osim da se popnemo na planinu i potražimo tragove piramida.

Nakon dvadeset minuta vožnje po makadamu, dolazimo do točke nakon koje auto više ne može voziti, te izlazimo i pješke nastavljamo uspon ka vrhu. I onda šok. Ubrzo nailazimo na misteriozno otkriće. Veliki, pravilni krug u travi. Poput onih u filmovima nakon slijetanja svemirskih brodova.

Namještamo fotoaparat na samookidač da nas slika u krugu, a onda neko kaže;
– Amo se uhvatit za ruke po rubu kruga.

Ali kako se hvatamo, tako kao po naredbi počnemo luđački plesati u kolo, sva dok u jednom trenu, zbog siline, ne popadamo po podu. Zbunjeni nastavljamo put kozjom stazom do vrha, gdje zaista nalazimo građevinu, ali ne iz Keopsovog doba, već tvrđavu staru stoljeće, dva. Razočarani se spuštamo natrag i onda nabasamo na malenu kućicu koju maloprije nismo ni primijetili.

A ispred kućice simpatična bakica. Kaže;
– Uđite momci i okrijepite se. – Na što svi radosno pristanu.

I tako, u veseloj atmosferi, dok se čaj od planinskih biljaka krčkao u kazanu, propitkivamo staricu vidi li što čudno navečer, a ona odgovara;

– Ovdje vam djeco nitko ne dolazi. Ali ponekad vidim neka čudna svjetla na nebu.

Povežemo svjetla s onim krugom pa je upitamo dali je moguće da imaju veze s vanzemaljcima, kao i da nam je čudno što nas je obuzelo neki mahniti ples. A starica nam odgovori;

– Ne bi vam djeco znala, ali ono što znam je da svi koji uđu u taj krug isto tako počnu plesati.

– Zar niste maloprije rekli kako ovdje nitko ne prilazi? – Upita sumnjičavo Sir, a bakica se trenutno poružni, zakrvavi očima i s puno dubljim glasom reče;
– Puno se praviš pametan maleni.

Kao po komandi smo ustali, stavili novac na stol, zahvalili na svemu i krenuli prema izlazu, a starica je zasiktala;
– Stanite, niste čaj popili!

Ne, hvala, žuri nam se... – Reče Sir i ubrza korak za ostalima. Ulazili smo u auto, a stara je za nama vikala neke čudne riječi na nepoznatim jeziku. Prvo smo neko vrijeme šokirani šutjeli, a onda je Rakela predložio da donesemo zaključak o prvom mitu.

Jednoglasno smo se složili da je mit o bosanskim piramidama laž, jeftin marketinški trik, kojim su strancima prodali sve nekretnine Visokog. Ali da u planinama ima pregršt mistike, od NLO krugova u kojima se sumanuto pleše, do vještica koje truju i ubijaju zalutale turiste.

Sretni što smo živi, ulazimo u bosansku metropolu u 17.45 i tražimo rezervirani smještaj kod vatrogasnog doma na Vratniku. Kratko presvlačenje i eto nas za pola sata u legendarnoj ćevabdžinici “Željo”. Srdačni ugostitelj nas dočekuje na vratima, tjera neke goste koji su upravo završili jelo, spaja dva stola i trljajući ruke nas nasmiješeno upita;

– Izvol’te majstori?

Svi naručujemo velike s kajmakom i lukom, te kiselim mlijekom. Dok jedemo, skužim da me je, stol do nas, prepoznao jedan navijač Željezničara. Savjetujem ga da se ne uzbuđuje jer nije utakmica, da mu se bez razloga ne zaleti komad ćevapa u dušnik.

Netom što smo pojeli, ugostitelj više nije nasmiješen, tura nam račun pred nas i očima tjera da ustanemo, ne bi li na naše mjesto posjeo ekipu koja pred ulazom gladna čeka. Kratko vijećanje i dolazimo do zaključka kako je usluga loša, dekor osrednji, ćevap za nijansu lošiji nego prije, luk suh i presitno sjeckan, ali kajmak i kiselo vrhnje odlični. S tvrdnjom se u popunosti složio i naš ekspert za gastronomiju Goran Šerić. Svi se slažemo s ocjenom od minus četiri.

Nakon “Želje” prelazimo u susjednog Ferhatovića na novu desetku. Jeste da smo maloprije bili gladni, a samim time i manje objektivni, ali je i više nego očito kako je u ovoj ćevabdžinici ama baš svaka stavka debelo ispod “Želje”.

Stvar donekle popravlja činjenica da je dekor puno ugodniji, a osoblje prijaznije, tako da dolazimo do konačne ocjene od plus tri, što znači da smo riješili još jedan mit. Najbolji ćevapi u Sarajevu, a samim time i na svijetu se jedu u “Želje”.

Nakon duple večere šetamo centrom da hrana bolje “legne na želudac” i tražimo mjesto za izlazak. Pokraj nekog londonskog autobusa na kat, prenamijenjenog u pub, bivamo prepoznati od nekog konobara koji nam se obrati;

– Jeste li vi bolan oni sa zmijama, što putuju? Ugodno iznenađene nas uvodi u lokal “Cheers”, te oslobađa cijeli centralni šank samo za nas. Nakon nekoliko pića, stara garda se povlači na spavanje, a omladina, na čelu s Aldukom i Mijom, udara po diskotekama Sarajeva do zore.

Dolaze zorom na spavanje, pijani k’o bugarski carinici. Upitam brata Alduka, kao eksperta za noćni život, da mi kratko dade stručnu ocjenu za noćni život Sarajeva, a on mi odgovori kratko;

– Čista…hik…peja! – I zaspe odmah nakon izgovorenog slova “a”.

NASTAVLJA SE…

Jurica Galić, The Mladichi