Ekipa “Adventure Rakela” & “TheMladichi” u prošlom nastavku stigla je u Beograd. Slijedi finale putovanja – otkriće i likvidacija opasnog vampira Save Savanovića, a obišli su i proročku kuću Tarabića, kao i gostionu iz kultnog filma “Ko to tamo peva”.

Srijeda, 12.03.2014.

Ustajem oko 8.00, silazim dolje i iznenađujem se saznanjem da su plesači ustali prije mene, iako su prije sat vremena išli spavati. Alal im vera!

U 9.00 se opraštamo od čika Sanduleta i krećemo u najizazovniji zadatak putovanja. Lov na prvog srpskog vampira Savu Savanovića. Taj, nekoć bogati vodeničar, ubijen je 1724. godine i od tada se preobrazio u vampira, jer mu nisu ispoštovali proceduru ukopa. Mnogi su seljaci napadnuti kraj stare vodenice u malom selu Zarožju, a zanimljivo je što je po njemu 1973. godine snimljen i prvi domaći horror “Leptirica”. Kako se prošle godine urušio krov te drevne vodenice, u koju stoljećima nitko ne zalazi, tako se okolnim mjestima proširio strah od ponovnog napada starog vampira.

Valjevo prolazimo oko 11.30, te nakon šest kilometara stajemo u selu Jovanovići. Desetak kuća, s jedne strane ceste zadružni dućan, s druge strane kafić, a pred kafićem nekoliko traktora. Ne zna se koji je maštovitije uređen. To im je valjda neka fora u selu. Sjedamo za stolove s kariranim stolnjacima i naručujemo kavu. Tursku, naravno.

Za šankom dvoje seljaka, konobarica s brkovima i sa strane, za stolom, dvojica natežu rakiju iz onih uskih dozera. Mrtvački blijedi i orošeni smrtnim znojem od te balkanske Vodke.

– Dobar dan dobri ljudi! Može li nas ko uputiti kako najbliže do Zarožja? – upita dobronamjerni Šerić.

– A šta ćete tamo? – upita njega seljak za šankom.

– A mi smo lokalna televizija iz Hrvatske i snimamo prilog o Savi Savanoviću. – odgovori Šerić.

Nisam shvatio da li je to bilo zbog Save ili što smo iz Hrvatske, ali svi gosti ustanu i odu bez riječi. Pokušamo upitati brkatu, ali prije nego li sam i otvorio usta, vještica grakne;

– Odbij od mene! Nemam vam šta reći!

Opet sam udahnuo da ispustim rečenicu iz sebe, a ova opet, još kreštavije;

– Ostavite me na miru, zvat ću vam policiju!

Zbunjeni sjedamo u kombi i nastavljamo put po navigaciji. Često zastajemo i radimo intervjue s lokalnim stanovništvom.
Srećom, nitko nas više ne ignorira kao u onom kafiću, a uglavnom saznajemo da vampira nema ili da ga ima, ali da ne idemo tamo ni za živu glavu.

Negdje pred Zarožje radimo jedan jako zanimljiv intervju. Na jednom brežuljku dolazimo do bračnog para. On svira frulu, a žena nešto radi oko loze. Čim smo se predstavili kao televizija, on se razveseli, a ona ispusti “Ijuuuuu” i baci se u grmlje.

Čovjek je dvadeset minuta pričao o vampiru, ali i o svojim ljubavničkim danima, momkovanju, “ko nas bre zavadi” i ostalim temama, a ona je piskutala sa strane i govorila;

– Žika prekini!
– Žika budalo stara, ubacit će ti tuđe reći u usta, pa će da ispadneš budala na televizija!
– Žika prekini odma, jesi me čuo?!

Ulazili smo u kombi, a on je i dalje s brežuljka dobacivao;

– Svratite deco i drugi put. Žika je uvek ovde, pa sledeći put kad dođete javite, da znam svinju da pripremim, kako dolikuje i trebuje.

Nisam shvaćao zašto nas svi zovu “decom”, a svakom od nas skoro četrdeseta na leđima.

Oko 14.30 dolazimo na benzinsku postaju u Zarožju, a na upit o vampiru, djevojka, koja istovremeno radi i na pumpi i u dućanu do, nas upućuje na neku usku ulicu, istovremeno se križajući.

U selu sve neki čudni ljudi, izgledaju kao vilenjaci. Upitamo jednog, pobjegne. drugi nam odgovori, ali kratko i uplašeno;

– Ssss.amo p..pravo kilometar.. – i ubrza korak prema kući.

Vozimo zamišljeni do jedne okuke i onda Sir vikne;

– LJUDI, ENO JE!

I stvarno, nekih dvadesetak metara niz cestu, pored rijeke stara, drvena vodenica. Strah je prisutan, jer je zaista jezovit prizor.

Spuštamo se oprezno, naoružani samo s dva noža i nenaoštrenim glogovim kolcem. Rakela liderski zada svakome po zadatak, tako da jedni rade kolac, drugi pretražuju vodenicu, a treći okolinu. Svi po najmanje dvoje u grupi.

Ja izradim nekakav križ od zašiljenog glogovog kolca, a Rakela izvadi bočicu sa svetom vodicom, koju je ponio još i Splita, pa poškropi nas i sveto oružje.

I onda uslijedi najveće, najstrašnije i najatraktivnije otkriće putovanja. Grob. Niti nekoliko metara od vodenice. Buljimo svi u tu ploču obrubljenu kamenjima, ispijeni u licu poput pravih vampira. Nakon par minuta reče Sir;

– Ljudi, osjećam ga, tu je. Ajmo, dignimo ploču, nemamo se čega bojati. 

Tišina i međusobni pogledi su bili jedini odgovor na Sirovu ideju.

– Dan je i sada vampiri spavaju. Imamo još nešto više od dva sata za obavit to. Ako padne mrak, ne piše nam se dobro. – upozori nas Sir.

Trenutak tišine prekine Rakelin odlučni glas;

– Ljudi, ajmo obavit to!

Ekipa diže poklopac, ja u ruci držim križ-kolac, a Rakela svetu vodicu.

Taman je poklopac bio dignut, kad proviri Sir unutra i poviče;

– U PIČKU MATERINU TU JE!!

Povučemo se svi desetak metara unazad, pa stanemo i čekamo hoće li tko izletjeti iz rake. Prilazimo mu centimetar po centimetar i na kraju nam se ukaže on.

Savo Savanović glavom i bradom. U biti, bez brade. Za razliku od Hollywoodskih vampira, blijedih i ispijenih u licu, ovaj je sušta razlika. Naš Sava je debeo i krvavo crven u licu. Rukama mu pokrivene oči, a iz usana vire dva zašiljena očnjaka.

I šajkača mu na glavi. O Bože dragi, pa kod tih Srba ne možeš ni na čestitog vampira naići, a da je nema na glavi. – promislim, onako za sebe.

– Juka, jesi spreman? – obrati mi se Rakela, kao osobi koja ima zadatak izvršiti egzekuciju zlotvora.

– J..jesam. – odgovorim drhtavim glasom, a srce mi luđački kuca. Samo da se ne probudi kad počnem izgovarati riječi molitve. – pomislim.

Počinje obred. Ja izgovaram riječi molitve na pravoslavni način;

– Došli smo oslobodit dušu našeg Savanovića Saaaaveeeee…”

– Aaaaaaaaameeeeeen! – odgovaraju svi ostali.

– U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, aaaaaameeeeen. – nastavljam.

– Aaaaaaaaameeeeeen!

Nakon par minuta završavam obred, a Sava i dalje pajki snom pravednika. Uzimam kolac u ruke…trenutak istine…zamah i “fljos”. Ravno u srce. Na trenutak čudovište otvori oči, zaurla i onda se, naočigled sviju, pretvori u prah i pepeo.

– Uffff… – svi odahnu. Grljenje, radost i fotografiranje za uspomenu je bilo sve što smo još mogli učiniti.

A učinili smo puno. Jednu kršćansku dušu smo vratili Bogu, a mir selu. Još jedan užasan mit smo riješili. Dakle, Savo Savanović je zaista postojao i bilo je vampir!

Okrenemo se napustiti to strašno mjesto i onda novi šok.

– Aaaaaaaaaaaaaaaaa... – kriknemo. Vampir ispred nas! Ma kurac vampir, Šerić stavio zube i umalo nas u grob utjerao.

Mrzili smo ga taj tren zbog toga, skratio nam je život bar pet godina.

Ulazili smo u kombi praćeni pogledima zbunjenih seljaka. Sve ih je više izlazilo iz kuća. Stajali su nepomično i ukočeno.

– Sad su nam nakon vampira samo još i zombiji trebali... – pomislim, onako zloslutno.

Najednom. ispred kombija nam stane djevojčica s buketom cvijeća.

– Evo vam i hvala vam za sve! – reče i pobjegne majci.

Tek tada smo shvatili da nam se napaćeni narod došao zahvaliti što smo ih oslobodili nemani. Vozili smo kroz selo, a razdragani narod nam je mahao i dovikivao. Lijep je osjećaj učiniti dobro djelo.

Vozili smo se pola sata prepričavajući u detalje uzbudljivu avanturu, a onda smo kod Bajine bašte stali poslikati ribičku kuću na Drini, koja je posebna po tome što je izgrađena na strmoj stijeni.

Sat vremena poslije dolazimo u Kremnu i posjećujemo poznatu proročku kuću Tarabića, gdje nam ljubazna voditeljica imanja objašnjava najpoznatija proročanstva.

Osim nekakvih likova u drvetu, ništa vrijedno za pogledati. Sir je htio odnijeti nekakvog drvenog vojnika u prirodnoj veličini, ali smo ga spriječili.

Znakovito, i ovdje je zrak čist, bioenergija pozitivna, a sve što trebate za vječni život je kupiti kuću u tom selu. Baš kao i u Visokom. Tako da mi nije mi jasno kako itko na Balkanu može biti bolestan pored svih tih silnih i pozitivnih zračenja.

Doduše, za vječni život također možete ostaviti i snop novaca ispod nekog kamena, pa će se pokojni Tarabić pobrinuti da vam ispuni želje. Ne, nismo ih uzeli, ako ste odmah na to pokvareno pomislili…

Već umorni od puta, vampira i vračeva, dolazimo u Kragujevac pred atrakciju koja mi je bila najdraža na cijelom putovanju.

Radilo se o kafiću “Ko to tamo peva” i originalnom autobusu iz istoimenog filma, koji me stotinu puta nasmijao i o kojem sam kao dijete maštao da ga barem jedan put vidim. Sad je stajao pored mene, baš kao i naš domaćin, Šerićev prijatelj Željko Matejić, inače strašno simpatičan tip, koji je bio zabavan bez obzira na ionako smiješnu pojavu.

Naime, Željko je, zbog vožnje motora bez kacige, imao upalu lica, što se manifestiralo tako da mu je jedna strana lica bila normalna, a druga poput maske iz filma “Vrisak”, što je i njemu samom bilo simpatično.

Unutar kafane još ugodnije iznenađenje. Sve, ali ama baš sve, je bilo uređeno po uzoru na taj kultni film, što me dodatno oraspoložilo.

Vrhunac večeri je bio odojak i Sirova potvrda da ima još jednu neobičnu sposobnost, a to je da može svirati na bilo kojem instrumentu kojeg mu daš. Tako je bez problema odsvirao nekoliko country evergreenova na “banju”, na oduševljenje svih gostiju.

U dobrom raspoloženju se družimo do 22 sata, poslije čega idemo ranije spavati, očito umorni od lova na vampire i ostale pizdarije. I omladina isto. Po prvi put…

NASTAVLJA SE…

Jurica Galić, The Mladichi