U prošlom djelu lovili smo bosanskog drekavca, a danas nastavljamo priču “Adventure Rakela” & “TheMladichi”. Posjećuju poznatu bosansku Arizonu, kucaju Đoletu na vrata i još svašta pa krenimo.

Ponedjeljak, 10.03.2014.

Ustajemo u 07.00 i tuširamo se u metalnoj vodi. Inače, Banova jaruga je, osim pada jednog od banova s konja, poznata i po podzemnom plinu po kojem voda ima intenzivan miris. Znači, može se piti jedino ako ste robot ili barem polu robot, poput Terminatora.

Nakon užitka u pranju, uslijedili su istinski gušti. Naime, Marinova supruga Dubravka je napravila takvu užinu, da je se ne bi postidjela niti Balaševićeva pjesma “Al se nekad dobro jelo”. Vrijedi napomenuti da ja samo za omlet potrošila četrdeset jaja. Dali je potrebno još išta nadodati? To je bilo doslovno provođenje Rakeline avanturističko-šaljive uzrečice: “Ne jede se kad si gladan, već kad je prilika!”

U 9.15 smo na putu ka najvećem Balkanskom buvljaku – tržnici Arizona kod Brčkog. Osim što cijelim putem slušamo Marija Rucnera i njegove obrade svjetskih etno pjesama na violi, čiji “Ederlezi” biva prihvaćen kao svojevrsna himna putovanja, tako je i atmosfera u kombiju na nivou.

Vrhunac zabave je bio kada je showman Šerić provalio jednu od svojih šala, a Rakela pod dojmom iste doslovno izbljuvnuo vodu, koju je u tom trenutku pio, i po sebi i po šoferšajbi, što nas je umalo koštalo slijetanja s ceste. Slobodno možemo ustvrditi kako čovjek priča doslovno ubojite viceve.

Oko 11 pokušavamo uči u BiH preko neke granice kod Županje, ali nas vraćaju zbog blokade ceste od strane seljaka koji se za svoja prava bore kao i hrvatski – zajebavanjem poštenog svijeta.

Ulazimo na sljedeću, gdje se graničarka čudi kako tako daleko putujemo. A što reći, pogotovo jer je uvjerena kako iz Zagreba dolazimo!? Čestit putnik tu relaciju prijeđe u jedno popodne i to na zubima.

Na cilj dolazimo u 12.30, ali se grdno razočaramo kada shvatimo da poznata tržnica ne radi ponedjeljkom. Kolateralna žrtva lijenosti. Da je netko u Google upisao samo “Arizona r.v.”, ovo se ne bi dogodilo. Jebiga.

Od buvljaka na kojem bude i po 15000 ljudi i ponude od igle do lokomotive, mi obilazimo samo par trgovina, više zbog intervjua, a i ti malobrojni nam uvaljuju nekoliko stvari.

Tako da je možda i super što ne radi, jer bi vjerojatno tu dočekali i noć čekajući da nam se iz shopinga vrate naši eksperti za klupsku zabavu, koji su, vjerovali ili ne, na ovo avanturističko putovanje krenuli s deset plesnih košulja i cipelica, po glavi.

Ipak, detalj vrijedan posjete je bila situacija kada nas je trgovac, svakog posebice, upozoravao da mu ne ugazimo u neki cement pred ulazom u dućan, a sljedeći trenutak Šerić upao u njega do koljena. Kao i natpis uličnog švercera na improviziranom banku: “Lijeva cipela petnaest eura, desna gratis!”

Nakon sat vremena obilaska puste Arizone, ulazimo u kombi i nastavljamo napredovati ka granici Republike Srbije, pri čemu uživamo u apstraktnim prizorima ludila uz cestu i na cesti.

Ipak, najviše nas dojmi kafana “Balkan” u koju, zbog radnog naziva i stajemo, te uživamo u kavi skuhanoj u drugoj prostoriji na štednjaku, iako smo samouvjereno zatražili expresso, veliku s manje mlijeka i Ness od karamela, ovisno o željama optimista.

Sve bih dao da mogu vidjeti koja tu klijentela zalazi u sumrak i napraviti reportažu o tom fenomenu…

U 14.30 ulazimo na nekadašnji autoput “Bratstva i jedinstva” i jurimo prema zadanoj navigaciji – Ulici Jovana Cvijića 33, Novi sad. Upisani cilj je kućna adresa pjevača Đorđa Balaševića, ispred koje i dolazimo nakon uspona preko Fruške gore i uživanja u nekom “Radio S-u” gdje i ozbiljne reklame ispadaju antireklame zbog osebujnog načina oglašavanja tipa: “Trebimo buhe francuskom metodom”, na što odvaljujemo od smijeha.

Na parlafon šaljemo Miju, jedinog u timu s kosom, koji nakon upita dobiva odgovor kako je popularni pjevač na putu, bez obzira na to što nam se isti ukazao iza zavjese.

Dragi Đorđe, ako ovo čitaš, želimo da znaš da se ne ljutimo na tebe što ti je bilo teško povjerovati kako su šestorica ćelavih grubijana, pred tvojom kućom, zapravo emotivci koji u slovo znaju otpjevati “Lepu protinu kći”.

Oko 18.30 dolazimo pred Zrenjanin, gdje nas dočekuje bajker Miško s djevojkom i odvodi na kratko razgledavanje grada,  nakon kojeg smo krenuli prema obližnjem Belom blatu, mjestu s 22 nacije na samo 1500 stanovnika, gdje je za nas, uz pomoć prijatelja Gorana i Borisa, organizirana večera i spavanje u salašu “Dve debele rode”.

U toj starinski uređenoj kući, koja je živi spomenik prošlosti, nas dvore sa sirom i polama krumpira, a nakon toga i glavnim jelom – čobancem od neobične svinje mangulice koja je prekrivena runom od ovce, za što su nas neki uvjeravali kako je to zapravo posljedica zračenja od NATO-vog bombardiranja osiromašenim uranom iz 1999. godine.

Domaćin se nasmiješi, odmahne rukom i objasni nam kako je to izmišljotina, jer da ta vrsta postoji od pamtivijeka, što nas razveseli zbog rasvjetljavanja još jednog mita i guranja njuške u tanjur bez bojazni od otrovanja.

Jedan od običaja koji nas je pratio kroz sve narode i narodnosti bivše Jugoslavije je bilo domaćinovo nutkanje raznoraznim “kratkim” napitcima, čega nisu bili iznimka bili ni ovi, pa su na stol izvadili nekoliko boca dunjevaće, što su pojedinci objeručke prihvatili, pa je došlo do nekih neočekivanih i priznanja, na opće iznenađenje šokiranih domaćina, kao kada je jedan Mladich priznao da je, po željama roditelja zapravo trebao biti djevojčica i zvati se Žana, a drugi ga je išao utješiti sa;
– A nije to brale ništa. Ja san svoga kuma pijan poljubija u usta!
Rakela me samo pogledao i šapnuo;
– Majko Božja s kim mi to sobe dilimo!

Nakon toga smo išli na spavanje, a pred zoru me probudila poznata mješavina dječjeg plača i vučjeg režanja. Skočio sam kao luđak iz kreveta, ali sam samog sebe uvjerio kako sam sve to samo sanjao, pa sam gurnuo vatu u uši, pokrio se dekom preko glave i zaspao.

NASTAVLJA SE…

Jurica Galić, The Mladichi