Krenuli smo na balkanski put kroz šest država sa ekipom “Adventure Rakela” & “TheMladichi”. U prošlom djelu smo se zaustavili kod bosanskih piramida, a sada nastavljamo kroz BiH.

Nedjelja, 09.03.2014.

Nakon kafice s domaćinom, napuštamo prenoćište i krećemo ka Baščaršiji na doručak u piteriju “Sač”. Poslije ubijanja u pitama radimo klasičan fotosession po centru, a da se nam se fotografije razlikuju od mora turističkih pored džamija ili “Vječne vatre”, pobrinuo se Alduk, napravivši krug po centru sa smetlarskim kolicima.

Još jedan detalj iz Sarajeva mi je bio zanimljiv. Ekipa se glupira po centru, tražeći originalnu fotografiju, i onda se netko dosjeti da pozajmimo kape od uličnog prodavača i pozovemo Cigane da se slikaju s nama, na što oni, naravno, ne pristaju bez novaca.

Nakon što su sve protokolarne formalnosti na obostrano zadovoljstvo riješene, slijedi svečani čin fotografiranja.

I dok se ja tako kreveljim poput nekog glupog američkog turista, na trenutak mi se učini kako mi torbica vibrira. Pogledam dolje, a ono me mali Cigo od dvije godine džepari. Zlica…

Oko 10.30 ulazimo u Zenicu i pitamo ljude na ulici da nas upute do legendarnog Kazneno popravnog doma iz pjesme “Zabranjenog pušenja”. Prvi čovjek gluh, a drugi nam se uvaljuje u kombi. Pita ga Rakela dali je istina kako je to najstroži zatvor u Bosni, a sredovječni gospodin počne svoju priču;

– Ne bi vam znao odgovoriti. Nit’ me hapsio SUP nit’ MUP. Bio sam samo na sudu jer sam se triput rastavljo. Dobro, jednom sam i prenoćio u stan’ci zato što sam ženu ošamario, al’ me sutradan sudija oslobodio.

Šokirani Rakela na trenutak zastane, pa ga ponovo upita;

– Pa zašto ste, pobogu, ženu udarili? – A čovjek mu hladno odgovori;

– Ma to bolan ovu treću. Alaha mi, bila mlada, a njima smeta i da ih krivo pogledaš, pa odma prijavljuju. I tako staviše Fikretu lisice…

Ostavljamo čudaka pored zatvora, gdje je i živio, te odemo do prijemne kapije zatvora. Tada se stvari kompliciraju. Ne dozvoljava službenik niti da ispred snimamo, a kamo li da nas pusti unutra.

Ne prolazi ni moj čuveni sarkazam kako je glupo u doba “Google Eartha” nekome zabranjivati snimanje obične kapije, što je službenika poprilično uzrujalo i što je, najvjerovatnije, bio razlog našeg privođenja u stražarnicu, trenutak nakon Rokovog pokušaja snimanja “iz ruke”. Uglavnom, na trenutak nam se ostvario san da uđemo u zatvor, ali umalo da tu i ostanemo. Službenik je naredio: “Vad’ bolan film iz aparata”, što je izazvalo salvu smijeha u lice te tehnološke neznalice. Spasila nas civilna policija, koja je imala razumijevanja za naš naučni rad.

Uzbuđeni nastavljamo prema Vitezu, gdje par kilometara od grada srećemo dvojicu s bikom. Tu radim svoj prvi putni intervju. Vidi se da je momcima malo neugodno, pogotovo jer sam ovako ogroman i u vojnom izdanju, pomalo netipičan novinar, ali se ipak nakon mojih par šala opuštaju i odmahuju rukom na pitanje o drekavcu, prebacujući temu na borbe bikova, kojima se bave.

Podne je i treba malko odmoriti, pa stajemo u Viteški motel “Dačo”, u čijem restoranu odmah zapažamo neke misaone poruke tipa “Život nema reprizu”, koje kao da se tiču našeg stila života. Ulazim u wc kabinu, nesvjestan da je s druge strane šperploče još netko. Prdnem, ono momački, a neznanac se nasmije i reče;

– Bravo jarane! Pišanje bez prdenja je kao svatovi bez muzike!

Crvenog lica izlijećem i kupim ekipu za polazak, da ne bi pjesnika još morao i upoznati.

Nižu se gradovi Travnik, Banja luka, a zadnja klupa spava. Od početka putovanja se dijelimo na dnevne i noćne putnike. Svestrana ekipa. Poslije Banja luke radimo serijal intervjua. Prvi je čoban s velikim stadom ovaca i šubarom od vune na glavi. Na upit o postojanju drekavca odgovara;

– Postoji! Strašan je, stravično se glasa i veći je i opasniji od vuka. Živi u sjevernijim krajevima…

Sljedeći sugovornik je posebno zanimljiv. Predstavlja se kao Jovo i kaže da je živio za dan kada će sve ispričati televiziji. Mi mu, iz logičnih razloga, dajemo kodno ime Hobbit. Počinje odgovarati na pitanja, očigledno sretan zbog prilike koja mu se ukazala;

– Pitate postoji li drekavac? Kako ne, postoji! Zove se Milorad Dodig. On ti je brajo pravi drekavac. I vi imate drekavca, onog Sanadera, jel’ se tako zove?

Pokušavamo na svaki način zaobići temu politike, što nam je bio jedan od glavnih postulata putovanja, ali jok, Hobbit je nezaustavljiv;

– Deco moja, a tek onaj Turčin Izetbegović… Upropastiše nas svi. Bežite ako Boga znate sa ovih prostora. Znate jezike i spašavajte se dok još možete…

Ostavljamo ovog potpuno razočaranog čovjeka i krećemo dalje, na što nas on pozdravi s tri prsta, pa shvati što je učinio i skloni palac, rekavši – “Oprostite!”

Kroz Republiku Srpsku susrećemo zaista zanimljive likove, poput simpatičnog djedice koji nam je na deset pitanja odgovorio sa – “Da..da”. dok nismo shvatili da je potpuno gluh.

Uska cesta i uspon obilježavaju zadnju dionica puta, prije malog sela Gornja Dragotinja, u koje ulazimo u 16.15. Tu se, po novinskim izvještajima, često javlja drekavac. Srećom, po žitelje mjesta, i ne baš prečesto, jer po legendi svaki put kad se oglasi, netko u selu umre, što nam je posvjedočio i mještanin Živadin, kojeg smo prekinuli u cijepanju drva. Ispričao se zbog obaveza i otišao u kuću. Ostali mještani također. Pomalo smo počeli gubiti nadu, a onda ispred zadnje kuće zateknemo nekog čovjeka u radnom kombinezonu. Dočekao nas kao da je bio smak svijeta, a mi prvi ljudi koje je sreo.

– Zovem se Milić Petar i sve ću da vam kažem, samo pitajte! Tako sam srećan šta vas vidim! – Reče nam razdragani čovjek.

Tako je i bilo. U petnaest minuta nam je sve objasnio. Od mjesta gdje ga se može naći, do izgleda i glasanja.

– On vam je kao poput djeteta, ali dlakavog i s velikim zubima. Glasa se poput marve, ma šta marve, poput ranjenog jelena… – Trudio se opisati neman što vjernije, koristeći se i onomatopejom pri dočaravanju glasanja.

Nakon toga nas je uveo u kuću i počastio rakijom, pa ga je pod utjecajem iste prebacilo na sentiš, te je insistirao da nam ispeče prase, sve dok mu nismo objasnili kako nas čeka lov na drekavca i da moramo ići. Silno se rastužio, pa nam je na odlasku mahao i poručio;

– Navratite djeco još koji put do mene…

Na putu za Prijedor, gdje idemo u nabavu stvari potrebnih za boravak u šumi, stanemo kod jednog aviona koji je, pored Kozarske dubice, postavljen u spomen na prvu partizansku eskadrilu iz 1942. godine. Eksponat je postavljen 1985. i rat. je prošao neoštećen, sve dok se Sir nije poželio slikati kako visi na propeleru…

Pred zalazak sunca se vraćamo u Gornju Dragotinju i skrećemo u šumu pored rijeke, na koju nas je uputio onaj Milić. Opremljeni infracrvenim lampama i sofisticiranim kamerama na glavama počinjemo pretraživati šumu, a do prvih, šokantnih otkrića dolazimo već u prvih petnaest minuta pretrage.

Naime, ispod jednog stabla nailazimo na ostatke neke raskomadane životinje, po svoj prilici jelena. U šumi u kojoj ima vukova i medvjeda to i ne bi trebalo biti neko posebno otkriće, ali ipak je uzbuđenje na licima prisutno, ma koliko to kao odrasli muškarci skrivali.

Logor radimo nekih par stotina metara u šumi i čekamo. U potpunoj tišini, bez cigareta i upaljenih mobitela. Čuje se samo naše disanje, povjetarac u krošnjama i protrčavanje nekog malog sisavca. Kada smo već počeli gubiti strpljenje i nadu da ćemo išta pronaći, odjednom se začuje dječji plač.

Pa jeli to moguće? – Upitam se. Prvo što nam je palo na pamet je bilo da se možda neko jadno dijete izgubilo.

– Jebeš drekavca, pa o ditetu se radi! – Reče Mijo, te kao po komandi svi ustanemo i krenemo ka mjestu odakle je plač dolazio. Kad smo došli na nekih pedeset metara, plač se pretvara u režanje, a malo zatim i u neko zavijanje, slično vukovom, samo piskutavo. Noge nam se odsijecaju od straha, zastajemo i tražimo grane za samoobranu, a neki vade i noževe. Nastavljamo u formaciji laganim korakom prilaziti debelim stablima iza kojih je zavijanje najintenzivnije. I onda nam se, iza jednog debla, ukaže sjena nekog malog bića sa sjajnim očima poput onih u mačke.

LJUDI TO JE DREKAVAC! – Poviče Sir, a svi se na trenutak pogledamo oklijevajući krenuti dalje.

U to Roko bljesne fotoaparatom, a stvorenje počne bježati. Svi palimo svoja svjetla i bez ikakvog dogovora stanemo trčati za njim.
Hvatali smo ga dužinom cijele šume i bilo je jasno da ide prema rijeci. Ono što me najviše fasciniralo, izgledao je poput nekog manjeg majmuna, ali s tom razlikom što se kretao poput zeca. Trčao je brže od nas i bilo je jasno da tu bitku gubimo. Nakon izlaska iz šume, u jako kratkom vremenu je pretrčao poljanu i zauvijek nestao skokom u rijeku.

Dugo smo uzbuđeno komentirali i raspravljali o tome što bi to moglo biti. Na kraju nam nije preostalo ništa osim da zaključimo kako drekavac zaista postoji i da smo upravo propustili šansu da uhvatimo, možda i najveću, svjetsku senzaciju.

Još jedan mit je bio riješen.

Hrvatsku granicu prelazimo u jutarnjim satima i dolazimo do Banove Jaruge, gdje nas je čekao novi domaćin i Rakelin veliki prijatelj iz moto svijeta – Marin Vasik, Slavonac slovačkog podrijetla, koji nas je, uz pomoć supruge, podvorio predivnim čobancem i janjetinom, te nas umorne otpravio u naše sobe.

NASTAVLJA SE…

Jurica Galić, The Mladichi