Ekipa “Adventure Rakela” & “TheMladichi” nakon osme epizode nastavljaju dalje. Vozili su se prekrasnim krajolikom Makedonije i Albanije, susretali razne zanimljive likove, čudili se albanskim bunkerima, i još mnogim drugim simbolima te zemlje orlova. A što je to bilo najzanimljivije i što je umalo dovelo do još jednog crnogorskog ustanka…

Ustajemo oko 8 sati i jurimo prema Albaniji, budući da nas čeka jako dug put, bez rješavanja nekih većih mitova, osim legende kako je to država s bunkerom po glavi stanovnika. Preciznije, jedan na četiri stanovnika, jer ih je diktator Enver Hoxha izgradio 750 000 na oko 3 000 000 tadašnjih stanovnika te napaćene zemlje.

Diveći se impresivnoj Vran planini, ne primjećujemo kako nam Golf ispred nas signalizira da stanemo, što tek nakon par minuta shvatimo.

– Panduri, nema biti ‘ko drugi! – zaključim, a Rakela zaustavi kombi.

Iz auta izađu dva muškarca. Jedan stariji i sijed, drugi nešto mlađi, s brkovima i obrijane glave. Tipični Albanci, samo im još fali onaj “buvel” na glavi.

– Ja i moj drugar želimo da počastit moje prijatelj iz Split. – Reče nam ovaj sijedi, jedini koji je govorio u ovoj priči, za razliku od brke koji se cijelo vrijeme smješkao bez riječi, k‘o da mu je jezik od pluta.

Kako se “jede kad je prilika, a ne kad si gladan” (Evanđelje po Rakeli, 25.7, op.a.), tako smo prihvatili velikodušnu ponudu Šiptića i sjeli u obližnji restoran. I dok smo mljackali besplatan omlet, Hafet Faliti, taj koji je govorio, nam “ispriča” kako godinama vozi autobus na liniji Skoplje-Split i da je dobar prijatelj s Idriz Demirijem iz slastičarne “Hajduk”.

Pozdravili smo se s čačkalicama u ustima i nastavili put ka albanskoj granici, na koju dolazimo oko 13.30 i gdje nas carinik, vidjevši tablice, pozdravlja s dignuta dva prsta i pušta bez pregleda, uz povik: “Ha-jduk To-rci-da!”

U vožnji kroz Albaniju susrećemo mnoge bunkere, ali opet ne u tolikom broju koliko smo očekivali. Očito su mnogi s vremenom srušeni, kao simbol zla koji je nekoliko generacija Albanaca natjerao na petogodišnju i “dobrovoljnu” gradnju istih, a oni malo poduzetniji su ih prenamijenili u kafiće, restorane ili neke turističke atrakcije. Više od bunkera smo primijetili četiri druge posebnosti te zemlje orlova.

Prva su bile na tisuće “autopraonica” diljem države, preciznije prskalica s vodom ispumpanom iz obližnjih rijeka, jezera, bara ili potoka, a druga su veliki rezervoari te iste vode na krovu svake, ali baš svake kuće. Prvo sam mislio da se radi o rezervama za slučaj nekih redukcija ili zagađenja, što mi je bilo nekako i najlogičnije, ali sam ubrzo dobio objašnjenje kako se radi o vodi za kupanje, koja se grije suncem. Nevjerojatno!

Treće mjesto zauzima nelogična brojnost benzinskih pumpi, od kojih većina, osim goriva, nudi samo još motorno ulje, sok i cigarete. U to se osobno uvjerio naš gurman Šerić koji je tražio bocu “Skenderbeg” konjaka, a prodavač ga, smiješeći se, preporučio ženi, koja ga je odvela do obližnjeg kafića i posjela za šank, uvjerena kako se njemu pije alkohol.

I četvrti, ništa manje važan, zaštitni znak Shqiperie je njihova opsjednutost Mercedesima, koji sačinjavaju 80% njihovog voznog parka, od najnovijih do onih iz šezdesetih.

Općenito, promet u Albaniji je posebna priča. Posebice s tih 20% ostalih “vozila”, na granici mogućeg, od olinjalih konjskih zaprega do trokolica, traktora i raznoraznih hibrida tipa motora i prikolice.

A da ne pričam o stanju na cestama. Tu pješak nema nikakva prava, ovi “Mercedaši” ne priznaju motore kao ravnopravne u prometu, pa im oduzimaju prednost kad god mogu, a kako se ulazi u opasne zavoje, ne postoji riječ koja bi takvu ludost opisala.

U kategoriji “nevjerojatno” svoje mjesto zauzimaju i apstraktne građevine ove europske zemlje, članice NATO saveza. Tako je sasvim normalna stvar naići na stambenu zgradu sa šumom ili privatnom kućicom na vrhu, golemim trojanskim konjem, kao ukrasu umjesto vrtnih patuljaka ili naseljem od kartonskih kutija televizora i veš mašina.

Spektakularan je bio i naš ulazak u metropolu svih Albanaca. Doslovno. Jer je autoput, pred ulaskom u grad, iznenada i bez ikakve oznake nestao, tako da je ostala samo opcija – prekrstiti se i oštro desno, pa po makadamu. Ukoliko se ne prevrneš, naravno. Za stranca ne postoji bolji način da shvati gdje je došao.

Odmah na početku mnoštvo prosjaka i Cigana uz cestu. Muški peru vjetrobranska stakla, a žene prose, za uzvrat proričući sudbinu ili kunući, ovisno jesi li joj i koliko dao novaca.

Najdojmljivija, a ujedno i najtužnija scena je bila kada smo na semaforu stali pokraj žene, koja je na rubu kolnika dojila jedno dijete, a drugo troje su slobodno i bez nadzora trčali oko nje, mada ih je samo jedan krivi korak dijelio od najgoreg.

Ipak, vožnjom kroz grad smo vidjeli i drugu stranu priče, jer je Tirana strašno napredovala zadnjih deset godina, tako da ima jako puno lijepih kuća i europski uređenih kvartova.

Stajemo u jedan fast food na brzinsku klopu, a Sir koristi slobodno vrijeme da se predstavi ljudima kao BBC reporter koji radi reportažu o ljepotama Albanije.

U 18.45 napuštamo Albaniju i ulazimo u Crnu Goru, gdje se bez zaustavljanja vozimo sat i pol do Budve, gdje nas dočeka još jedan biker. Velibor Petković – Veljo, tipični Crnogorac, kršan i smrtno ozbiljan, ali se vidi između redaka da je jako dobra osoba. Odvede nas u svoju vikendicu na brdu iznad grada, pa se upusti s nama u razgovor, čekajući da se “plesači” presvuku i otuširaju.

– Znači vi snimate neobične događaje? Lijepo. A jeste štogod planirali u Crnoj Gori posnimiti? – Upita čika Velja s rukama poput bagerske kašike.

– A ka, mislili smo snimit kanjon Morače i ako šta još naiđe. – Objasnim mu.

 – Kakva crna Morača? Što ne odoste snimiti svetog Vasilija? Nema većeg čuda od njega. – Posavjetuje nas gorostas.

Upitam ga da mi nešto kaže o tome, pa dobijem odgovor kako se radi o najvećem crnogorskom svecu čudotvornih moći, koji je mumificiran i pred kojim pomoć traže ne samo pravoslavci, već i katolici i muslimani.

Siru, do zla Boga nastranoj i izopačenoj osobi – koji se moru bizarnih hobija bavi i sakupljanjem ljudskih kostiju – oči zasvijetle na sam spomen riječi “mumificiran”, pa se pristojno uključi u razgovor;

– Oprostite što smetam, jeste li možda spomenili riječ mumificiran? Kako to mislite, kao egipatske mumije ili..?

Velja ga malko čudno pogleda, ali u duhu tradicionalnog gostoprimstva odgovori;

– Ma kakav Egipat dijete? Naš Vasilije je očuvan kroz četristo godina od više ratova, te je samo od Turaka sklanjan dva puta na Cetinje. Njegovi ostaci su savršeno očuvani do te mjere da je čak još i gibak.

– Kako to mislite gibak? Kao savitljiv ili? – Upita znatiželjno bolesni Sir.

Čika Velja se počne crveniti u licu.

– Zašto to pitaš momče? – upita sumnjičavo.

– Ma zanima me dali bi on možda ustao kada bi ga primili ispod pazuha? – Odgovori mrtav hladan, niti ne sluteći što je upravo izgovorio.

Odmah ga ispod stola pogodi nekoliko nogu u cjevanicu, ne bi li zamukao, a meni sine u glavi kako bi se ovaj psihopat, najvjerojatnije, igrao sa svecem kao s nekim lutkom u kazalištu, pa pokušam spasiti stvar;

– Ma nije Velja mali ništa loše mislija. Znate, on studira medicinu pa ga je vjerojatno zanimalo…

Nakon te rečenice sam shvatio da sam samo još pogoršao stvar, tako da je par trenutaka zavladao muk u prostoriji, koja se doimala kao da će eksplodirati svaki čas. Napetu atmosferu prekine Velja ustajući, ta se okrene prema Siru i reče sablasno smirenim tonom;

– Dijete, igraš se. Na spomen svetog Vasilija mi Crnogorci ustajemo.

Rakela se brzo snađe i reče;

– Dobro momci, pustimo šalu, ajmo u grad nešto pojest.

Ne moram napominjati kako smo Sira umalo udavili na putu za “Harley bar”, u kojem smo pojeli, po stoti put, roštilj s miješanim mesom. Upoznali smo i jednog “anabolik – redara” s istetoviranom Tysonovom tetovažom na licu, koji je ispred bara poželio zajedničku fotografiju s nama. Kulturno je rekao jednom “očalinku”;

– Aj Elton Đone, slikaj nas, ali gledaj da nas nanišaniš dobro. 

Nakon toga smo se pozdravili s tim luđakom i išli kod Velje na spavanje. A zaspali smo tek nakon što smo skoro linčevali Roka zbog njegovih, kako on kaže, bezazlenih gljivica na nogama, koje su mirisale poput Galipolja, samo deset dana nakon bitke.

KRAJ U SLJEDEĆEM NASTAVKU…

Jurica Galić, The Mladichi