Josip nas vodi na izlet preko oceana. Idemo u Kaliforniju, a skoknut ćemo i do Las Vegasa, pa ajmo!

Bio je to moj prvi prekooceanski let, stoga je uzbuđenje u naletima bilo snažno kao oceanski valovi. Letio sam iz Beograda, pun elana da se napokon suočim “oči u oči” sa jet lagom.

Razlog za let iz Srbije, bila je jeftinija avionska karta nego iz Hrvatske, ali što je još važnije i 70-tak % jeftinija autocestarina iz Osijeka u Beograd, nego li iz Osijeka u Zagreb. To je i inače razlog zašto mnogi Slavonci na kratke vikend izlete odlaze u Budimpeštu ili Beograd. Iz Osijeka do Budimpešte i nazad vinjeta koja vrijedi tjedan dana košta desetak eura, dok do Zagreba i nazad cestarina košta 232 kune. Tako se mnogi radije odlučuju svoje vikende provoditi u inozemstu, gdje plaćaju smještaj, jedu u restoranima i troše novac u klubovima. Nažalost dosadašnje strukture vlasti ne vide dalje, od nabrzinu nepromišljeno zgrnutog novca od autocestarina.

No, ovo nije priča o nelogičnostima u Hrvatskoj, jer bi u tom slučaju reportaža mogla biti bez kraja, ovo je priča s druge strane svijeta, u potpunosti drugačija od one na koju smo navikli. I to iz zemlje u kojoj se sedam traka autoceste u jednom smjeru ne naplaćuju.

Zbog ove priče na koju sam navikao, moj prvi dojam u Kaliforniji bio je teško razočaranje. Bilo je teško nabrzinu probaviti, koliko se egzistencijalna sigurnost može odraziti na opću sliku stanovništva. Ljudi su sretni i nasmijani, neopterećeni brigom o osiguravanju osobnih životnih potreba. Prvih par dana radio sam usporedbe, što bi bilo kada bi i kod nas tako bilo. Ali! S obzirom na moju nemogućnost da išta promijenim, ostalo mi je pomiriti se sa stvarima onakvima kakve jesu, nabiti sunčane naočale, zajašiti bicikli i propedalirati Kaliforniju uzduž i popreko.

Prvi dojam iznenađenja bio je smještaj – stara američka drvena kuća, sa pogledom na ocean. Kilometri i kilometri biciklističke staze uz pješčane plaže uz sam Pacifik, bio je svijet koji sam u svojoj mašti izgradio i prije nego sam znao da Kalifornija postoji. Najneobičnije što sam prvo primijetio bila je otvorenost ljudi i započinjanje razgovora iz čista mira. To još jedino doživljavam u svom selu iz kojeg sam potekao, ali to su ljudi koje oduvijek znam. Poznavanje od ranije ovdje nije uvjet da vas nasumični prolaznici pitaju kako ste, odakle ste i zažele vam ugodan dan.

Osim otvorenosti ljudi, slijedeći šok bio je odgovor prijatelja kojeg sam posjetio, na pitanje za rezervni ključ od kuće, dok je on na poslu. Odgovor prenosim u cijelosti: “Ma no, kakvo ključanje, ovdje si ljudi mogu priuštiti sve što im je potrebno i nema potrebe da kradu drugima.” Oh my God! Čujete li ćaća Ivo, Zorane, Tomislave, Slavene, Milane… Isti sam odgovor dobio kada sam pitao ključ za vezanje bicikla, no moj balkanski mentalitet teško je ishlapio, te sam se uvijek iznova okretao iz daljine provjeravati je li bicikl na svom mjestu.

Smješten sam bio na Manhattan Beachu, ujedno i području koje je na mene ostavilo najveći dojam. Kilometri biciklistički, trkačkih, šetačkih staza i raznih igrališta uz ocean. Stanovnici Kalifornije imaju strašan fetiš igrati se s vjetrom i točkovima. U jednakoj mjeri kao i surferi valove, vjetar pokušavaju ukrotiti i iskoristiti na sve moguće načine.. I to nije rezervirano samo za mlađe, to je dio njihove kulture. Scena gdje otac u četrdesetim godinama na skateboardu, vija klince na biciklima, učestala je pojava.

Pokraj vas jurnjaju sve moguće vrste bicikala sa raznim dodacima, ljudi na rolama, rošulama, pa sad i sve popularnijim točkovima na baterije – hoverboard. Surferi poredani kao stotine malih crnih točkica u oceanu, savladavaju i pokoravaju valove da bi se njima povezli. Mnogobrojni promatrači stoje na molovima i njihovom se uspjehu raduju kao vlastitom, pogotovo kad uza se pri ruci imate fotoaparat.

Rezultat mnogobrojnih workout programa isklesana su tijela, i to čak u podmakloj životnoj dobi. U Kaliforniji je zabranjeno pušenje i ispijanje alkohola na javnim mjestima. Za svog boravka tamo, pratio sam hoću li uhvatiti nekoga u prekršaju. Dogodilo se to samo jednom kada sam vidio nekog da poskrivečki puši cigaretu na klupi. Ali, zato miris marihuane možete osjetiti često. 

Neobična hijerarhija. U Kaliforniji sam i sam unosio sve moguće vrste trava i biljaka, jer moji domaćini su vegeterijanci. Uspio sam cijelo putovanje nejesti meso, i nije uopće bilo tako teško. Ono što je kod nas rajčica, kod njih je avokado i jedu ga u svim mogućim kombinacijama. Ima ona neka priča da je svako voće i povrće dobro za onaj organ na koji liči. Tako orah kao mozak za pamćenje, mrkva u presjeku kao oko za vid, grah kao bubreg za izlučivanje,  a s obzirom da avokado konstitucijski liči na testis – zaključite sami.

Milijarderima i nižem staležu zajedničko je to da svi imaju male hipi kombije sa ležajima u njima. Kada je zalazak sunca, uz ocean kao da se dogodi kolektivni “freeze”. Ljudi sa kombijima parkiraju se na povišeni parking, okrenuti prema suncu. Trkači, šetači, točkaši i surferi staju i odaju počast i pozdrav suncu, koje ih tijekom cijele godine nikada ne iznevjeri. Vrijeme u Kaliforniji je vječno proljeće. 

Prošao sam Santa Monicom, Beverly Hillsom, San Diegom i Hollywood-om, ali Manhattan Beach u kojem sam kod prijatelja odsjeo, ostavio je najljepše uspomene. Posebno ruta biciklističke staze do Venicea Beacha. Putem se smjestio Bonfire. Uz ocean su postavili mnogobrojne betonske kalupe, u kojima ljudi lože vatru u predvečernjim satima i druže se do dugo u noć. Koncept je osmišljen kao mjesto na kojem upoznajete nove ljude, obilazite druge grupe ljudi koji vas otvorenog uma primaju i upoznaju. Kamperska atmosfera svijetli i razaznaje zaigrane sjene u mraku. Venice Beach je splet pokreta na otvorenom. Teretane pod vedrim nebom, igrališta za sve moguće sportove i najpoznatiji park za skejtbordere na svijetu, smjestio se upravo tamo.

Jedno jutro prijatelj je uletio u sobu ujutro u 6 sati i rekao: “Pakuj se, idemo u Vegas”. Bio je to poklon i iznenađenje od njega koji me zatekao. A atmosfera zatečenosti držala me cijelo vrijeme boravka tamo. Las Vegas nije bio konstruiran u mojoj mašti prije, tako da sam se jako uplašio plastičnog i umjetnog svijeta, kakav nam možda svima, polako ali sigurno dolazi. Besprijekorna arhitektonska točnost, plastični parkovi i umjetna trava, više su ličili na pretjerano savršenu računalnu animaciju, a ne na živi grad. Cijeli grad je jedna velika kockarnica, i sve je podređeno tome da vas navuku. Jeftini luksuzni hoteli, pokretne stepenice koje vas voze do aparata, ne postojanje klupa po gradu za sjesti i odmoriti na ulici – naravno poželjno je da se odmorite u kasinu. Spomenik kapitalizmu i igranje sa niskim ljudskim strastima.

No daleko od toga da nije bilo zanimljivo bauljati cijelu noć po gradu, nadrogiran sa milijun blještećih žarulja, koje vam konstantno koketiraju sa električnim impulsima odgovornim za epi napade. Sve je dobro prošlo, i ona poznata “What happens in Vegas, stays in Vegas” pokazala se točnom. Jedno je sigurno, a to je da sam tamo postao u potpunosti svjestan bogatstva i arhitekture starih europskih gradova. Imitacije svjetskih prepoznatljivih znamenitosti, Vegasov su zaštitni znak.

Općenito govoreći, Amerikanci su sve pojednostavili i moje osobno mišljenje da smo im mi Europljani, samo zeznuli koncepciju kada smo ih otkrili. Dva banalna primjera slikovito prikazuju na koji način, ali oni se slikovito preslikavaju i na mnoge druge stvari.

Prvi primjer je visina pisoara, koji su postavljeni u nekoliko različitih nivoa. Oni misle i na duge i na kratke, i na male i na velike. Nema propinjanja i saginjanja, ni natpisa iznad pisoara: “ovaj toalet nastojimo održati čistim, približite se, manji vam je nego što mislite”. I s obzirom na razne nivoe, prostor okolo ostaje nepošprican kapljicama.

Drugi primjer su wc školjke, pokraj kojih uopće nemaju četke, koje su inače u nas Europljana prljave i nehigijenske. Potrebu za četkama izbjegli su samo malo drugačijim izgledom školjke, u koju voda iz kotlića iscuri u višem nivou. Tako da izmet upadne direkt u vodu. Na taj način su se riješili “tragova kočenja” ali i neugodnih mirisa.

Na sličan način logičnije su i mnoge druge svakodnevne stvari, pa tako uopće nemaju ni prodavače na benzinskim postaja, gorivo točite sami iz automata. I to gorivo za koje za puni rezervoar u Hrvatskoj ako radite za prosječnu plaću, morate odraditi oko 20 sati na poslu, dok ako radite u Americi morate raditi oko 3 sata. Cijena vozačkog ispita također je puno niža, iako je standard veći. Kalifornija je brdovita tako da je posjedovanje automobila često nužna potreba. Posebnu pažnju iskazuju životinjama na način da su ispod javnih pipa za vodu, postavili posude, pa tako voda koja iscuri i prolije se ljudima, završi za njih.

Zasigurno je da su “Amerikanci” širok pojam i negativne stereotipe o njima najčešće šire oni koji su mišljenje izgradili putem posrednika, a ne iz prve ruke. Moj dojam tamošnjeg stanovništva, točnije Kalifornijaca jeste da su jednostavni, obični i okrenuti logičnijim stvarima u životu. I moju vlastitu predrasudu o pretilim ljudima sa hamburgerom i kolom u ruci, razbili su mnogi fit sedamdesetogodišnjaci koji u šarenim bojama đogiraju uz ocean dok im se bore zadovoljno treskaju na licu.

No, Amerika je širok pojam i zasigurno u njoj postoji i druga strana medalje, no to, je li čaša napola puna ili prazna, ovisi isključivo o nama.

Josip Stević

Više fotografija možete pogledati na linku.