Bliski istok. Na sam spomen tog imena svima padaju na pamet stalni ratni sukobi – Palestina, Golanska visoravan, pojas Gaze i sve loše što čovjek može vidjeti na vijestima. Odlučili smo istražiti to područje i vidjeti je li stvarno tome tako. Nakon nekoliko dana proučavanja odlučili smo se za Jordan i Siriju. Jordan ponajviše zbog Petre, antičkog grada Nabatejaca te pustinje Wadi Run, a Siriju zbog Damaska, najstarijeg u kontinuitetu nastanjenog grada na svijetu.

Jordan se službeno zove Hašemitska Kraljevina Jordan. Povijest Jordana nakon osamostaljenja obilježena je pokušajima balansiranja između strana u izraelsko-palestinskom sukobu. Iako je podržavao težnju Palestinaca za neovisnom državom, Jordan je pod vodstvom kralja Huseina (na vlasti od 1953. do 1999.) održavao dobre odnose i s državama Zapada, a 1994. potpisan je mirovni ugovor s Izraelom. U Jordanu živi blizu 2 milijuna palestinskih izbjeglica, koji uglavnom imaju jordansko državljanstvo.

Amman – grad kontrasta

Prva postaja na putu je Amman, glavni grad Jordana. Amman je drevna amonska prijestolnica, svojevremeno poznata kao Rabbath-Ammon. Bio je prepoznatljiv po tome što se prostirao na sedam brda kao i grad Rim. Danas je to grad prepun kontrasta, mješavina drevnog i modernog. Grad sa svojom populacijom vrvi u svoj svojoj orijentalnoj živosti. U njemu se nalazi rimski amfiteatar, tvrđava iz rimskog i bizantskog razdoblja, hram sagrađen u čast Herkulesa. U Ammanu se nismo dugo zadržavali, prespavali smo jednu noć kod Muhameda, stvarno zanimljivog čovjeka. Arapin u kasnim tridesetima, koji je živio desetak godina u Brazilu, bio tamo oženjen i nakon rastave se vratio u svoj rodni grad baviti se turizmom. Otvorio je mali hostel u centru grada te svojim gostima nudi razne turističke usluge. Dogovorili smo rent-a-brother na nekoliko dana, tj. iznajmili njegovog brata s autom da nas vozika po Jordanu. To nas je ispalo jeftinije od običnog rentanja automobila. Sredio nam je i aranžman u Wadi Rumu, šatoru u pustinji s hot-showerom.  Muhamed nam je sređivao i pivo, jer ga je u Ammanu teško za naći. Ako ga i gdjegod ima, jako je skupo, kako je to uobičajeno u arapskom svijetu. Našeg domaćina, naučenog na latinoamerički način života, bilo nam je veselo gledati kako ispija pivo, ali poskrivečki, da ga nitko ne vidi. 

Pogled iz Mojsijeva kuta

Slijedeća postaja bio je Jerash, najveći starorimski grad izvan Italije, koji se nalazi na sjeveru Jordana. To je najbolje očuvan i najkompletniji grad nekadašnjeg Dekapolisa, gdje smo vidjeli ruševine hramova Artemide i Zeusa, Hadrijanov trijumfalni slavoluk te dugu popločanu kolonadu punu stupova i obeliska. U Jerashu su i dva jako dobro očuvana amfiteatra. Obilazak nam jasno dočarava sliku o moći koju je stari Rim imao u ovim krajevima.

Na putu prema Petri, starom gradu Nabatejaca, posjetili smo nekoliko arheoloških lokaliteta. Jedno od njih je Madaba, grad poznat po grčkoj pravoslavnoj crkvi sv. Jurja gdje se čuvaju mozaik karte Svete zemlje iz šestog stoljeća, kao i po mnogim bizantinskim mozaicima u arheološkom parku, Crkvi apostola i Muzeju Madabe. Južno od Madabe nalazi se i osamljeno brdo na udaru vjetra, s kojeg se prostire prekrasan pogled prema Jordanskoj dolini i Mrtvom moru, planina Nebo. To je najsvetije mjesto u Jordanu, odatle je Mojsije gledao prema Obećanoj zemlji te je ondje i sahranjen.

Plutanje po Mrtvom moru

Odlučili smo provesti nekoliko sati kupajući se u Mrtvom moru. Mrtvo more zapravo je slano jezero iz kojeg voda ne istječe i ujedno je najveća depresija na zemlji. Trenutno se površina jezera nalazi na 417 metara ispod razine mora i opada otprilike metar godišnje. Zbog neprekidnog oduzimanja vode iz rijeke Jordan za snabdijevanje Izraela i Jordana pitkom vodom, Mrtvom moru prijeti polagano isušivanje. Planovi za spašavanje Mrtvog mora predviđaju da ga se kanalom spoji s zaljevom Aqaba. S pripremama se već počelo. Dovedena voda mogla bi održavati stabilnu razinu jezera, a prirodni pad vode kroz kanal mogao bi se koristiti kao izvor energije.

Slanost jezera jako je visoka, otprilike 33 posto, što je desetak puta slanije od normalnog mora. Samo Asalsko jezero u istočnoj Africi ima viši udio soli od Mrtvog mora (cca. 35 posto). Iako se zove Mrtvo more, ono nije posve biološki mrtvo. No, život u njemu je ograničen samo na različite mikroorganizme, nekoliko vrsta bakterija te neke halofite, biljke koje podnose sol. Kupanje je bilo doživljaj. Plivanja u tako slanom moru baš i nema, jer se to prije zove plutanje.  Svugdje stoje natpisi da je zabranjeno umakanje glave ili da se ne ulazi u vodu s najmanjom svježom ogrebotinom. To smo ubrzo i osjetili, jer nas je cijelo tijelo počelo lagano peckati od visoke koncetracije soli.

Zadnja postaja prije Petre je al-Karak, moćna utvrda koju su sagradili križari 1142. godine. Oni su u ovoj utvrdi odolijevali preko 100 godina, no ipak su ih na koncu svladali Arapi. Navečer dolazimo u Wadi Musu, malo mjesto pored Petre. Sutra nas čeka razgledavanje jednog od sedam svjetskih čuda.

Petra – grad u kamenu

Petru su osnovali nomadski Arapi, poznatiji kao Nabatejci, u trećem stoljeću prije Krista. Grad je urezan u crvene pješčane stjenovite litice. Jedini pristup gradu moguć je uskom brdskom stazom na sjeverozapadu ili kroz siq, stjenoviti klanac na istoku koji je dug oko 1,2 km. Stijene između kojih se provlači dosižu visinu od oko dvjesto metara, dok je na najužem mjestu širok samo dva metra. Duž jednog stjenovitog zida klanca uklesan je žlijeb pokriven kamenim pločama kojim su Nabatejci dovodili u Petru vodu iz jednog brdskog potoka.

Siq je nekad bio prepun povorki deva natovarenih bogatsvom tog vremena: začinima i svilom iz Indije, bjelokosti iz Afrike, biserima iz Crvenog mora, kao i tamjanom s juga Arabije. Smola sa stabala tamjanove biljke bila je u cijelom antičkom svijetu vrlo cijenjena kao skupocjena žrtva bogovima, ali i kao lijek. Carine i posredovanje u trgovini donosili su Nabatejcima vrlo velike prihode.

Prolaskom kroz posljednji i najuži dio siqa, dolazimo do najpoznatije građevine u Petri, al-Khazneha, riznice uklesane u kamenu i ujedno najčešće slikane građevine u Petri. U sredini Petre nalazi se amfiteatar s 5000 mjesta, također uklesan u kamenu te hram koji su izgradili Rimljani dok su upravljali gradom. Prilikom klesanja amfiteatra otvoreni su prilazi nizu grobnica, koje su još ranije bile uklesane u stijene. Preko puta amfiteatra nalaze se grobovi u kraljevskoj stijeni tzv. kraljevski zid. Nakon otprilike pola sata pješačenja od centra Petre, uzbrdo, dolazimo do grobnice u stijeni zvane Ed-Deir. U prijevodu ovo ime znači samostan. Meni osobno, to je najljepša građevina u Petri. Teško je reći građevina jer ništa nije građeno, već je uklesavano u živu stijenu. Zbog njegovog jednostavnog, ali monumentalnog stila, Ed-Deir se smatra jednim od vrhunaca nabatejske kulture. Uz ovo najbitnije, sačuvano je oko 800 građevina i žrtvenika. Obilježeni su nabatejskim, grčko-helenističkim i rimskim utjecajima. Vrlo često se na samo jednom spomeniku mogu očitati stilski elementi sve tri kulture.

Kipovi postali mete

Rimljani su grad osvojili 106. godine poslije Krista i bili su prisiljeni u boju s Nabatejcima probijati se cijelom dužinom do kraja siqa. Nakon pobjede Rimljana, Petra postaje jedna od provincija Rimskog carstva i postepeno gubi na značenju. Zatim se događaju dva snažna potresa (363. i 551.), a kad Arapi 663. godine osvajaju to područje, zadnji stanovnici napuštaju Petru. Tada grad naseljavaju beduini, koji žive u napuštenim ruševinama i koji kipove rabe za vježbe gađanja u metu. Ovo uključuje i veliku urnu na vrhu riznice koju su beduini gađali u uvjerenju da ona sadrži izgubljeno blago kralja Solomona.

Od vremena križara pa sve do 1812. godine niti jedan Europljanin nije zakoračio u Petru. Do prije dvjesto godina još su samo pojedini znanstvenici po čuvenju naslućivali da bi negdje na Bliskom istoku mogao postojati jedan legendarni grad uklesan u stijenama. Ponovo ga je za Europljane otkrio Švicarac Johann Burckhardt putujući po Arabiji.

Najljepša pustinja

Nakon razgledavanja Petre, krenuli smo rent-a-brotherom za Wadi Rum, pustinjsku dolina na jugoistoku Jordana koja obiluje granitnim stijenama. Nastanjena je različitim kulturama još od prapovijesnih vremena, a danas je dom mnogim beduinskim plemenima koji svoje prihode najviše ubiru od turizma. Na Zapadu je Wadi Rum ponajviše poznat po tome što je britanski narednik Thomas Edward Lawrence, poznatiji kao Lawrence od Arabije, ovdje bazirao svoju vojsku za vrijeme arapskog revolta tijekom Prvog svjetskog rata. On ujedinjuje Arape u borbi protiv Turaka i pobjeđuje ih.

Wadi Rum je početkom osamdesetih postao vrlo popularna destinacija za penjače i planinare. Za vodiča uzimamo Jusufa, Muhamedovog prijatelja i poslovnog partnera, koji u Wadi Rumu radi kao vodič. Wadi Rum definitivno zaslužuje epitet najljepše pustinje koju sam posjetio. Crveni pijesak iz kojeg izviru visoke granitne stijene ostavljaju bez daha. Cijeli dan provodimo vozikajući se Jusufovom Toyotom koja grabi pijesak kao od šale, pješačenjem po dinama i penjanem po granitnim stijenama, dok nas Jusuf čeka u podnožju s toplim pustinjskim čajem i beduinskim obrokom. Navečer nas odvodi u bedunski šator s početka priče. Od hot-showera niti riječi, bili smo sretni da je šator imao barem dvije čitave stranice i da nas ne zapuhuje vjetar koji raznosi pijesak.  Večer provodimo gledajući zvijezde i slušajući Jusufa kako pjeva beduinske pjesme svirajući na lutnji.

Detaljna carinska kontrola

Nakon tjedan dana istraživanja cijelog Jordana, vraćamo se u Amman. Pozdravljamo se sa starim prijateljem Muhamedom, koji nam sređuje jeftin prijevoz do Damaska, i idemo dalje na put. Vozimo se u relativno novoj Hyundai Sonati, ali okićenoj na arapski način. Perzijski tepihići na podu, tepihić na prednjoj armaturi, volančići oko retrovizora i dugmadi za ventilaciju. 

Dolazimo do granice koja je prilično dobro uređena. Carinici nam putovnice provjeravaju nekoliko puta, svaki list dobro pregledavaju, da slučajno ne bi postojao neki izraelski pečat. Nakon Jordana koji je u mirnodopskom odnosu s Izraelom, ulazimo u Siriju, koja je na ratnoj nozi s Izraelom zbog okupacije Golanske visoravni od strane Izraelaca. Nakon obavljenih carinskih formalnosti, napokon ulazimo u državu službeno zvanu Sirijska Arapska Republika. Nakon višesatne vožnje i prilične gužve na putu, u kasnim noćnim satima stižemo u Damask.

Najstariji nastanjeni grad

Damask je glavni grad Sirije, a u gradu živi oko dva milijuna ljudi. Za Damask se tvrdi da je najstariji u kontinuitetu nastanjeni grad svijeta, mada se za istu titulu vatreno bori i Aleppo. Pisani tragovi govore da je Damask pod imenom Dimaška postojao u 15. stoljeću prije Krista. Bio je više puta pokoren od strane Izraelaca, Perzijanaca, Asiraca, Grka, Nabatejaca i Rimljana. Damask je u rimsko doba bio veoma važan grad i postao je rimska vojna baza u borbi protiv Perzijanaca. Kroz povijest u Damasku su se ispreplitale i razne religije. U Damasku je Savao (hebrejski Šaul) od Tarza prešao na kršćanstvo i postao apostol Pavao. Kao vjerni Židov, progonio je kršćane te je bio prisutan pri ubojstvu sv. Stjepana. Na putu u Damask, kamo je krenuo uhititi grupu kršćana, doživio je viđenje, oslijepio je od jakog nebeskog svijetla i čuo Isusove riječi: ”Savle, zašto me progoniš?” To iskustvo je na njega tako utjecalo da je prihvatio kršćanstvo, dao se krstiti u Damasku i počeo naviještati Evanđelje. Posjetili smo i džamiju Umayyad, jednu od najvećih i nastarijih džamija na svijetu. Nalazi se u medini, starom dijelu grada koji je opasan zidinama. Da bismo ušli, moramo obući suknje, jer kratke hlače nisu dopuštene. Džamija u svojoj unutrašnjosti ima grobnicu u kojoj se tvrdi da se nalazi glava sv. Ivana Krstitelja, koji je poštovan i od muslimana i od kršćana. Glava je pronađena u iskopavanjima prilikom gradnje džamije.

Užitak u Jabri Houseu

U Damasku smo naišli na restoran Jabri House, odličan restoran u starom dijelu grada u kojem smo bili redoviti gosti. Preporučio nam ga je jedan stari Arapin koji je prodavao suvenire u blizini džamije. Prateći upute, uske, krivudave uličice medine Damaska vode nas do zagonetne drvene ograde s bakrenim arapskim natpisom. Ulazimo kroz mala vrata ispred kojih se, da bismo prošli, moramo sagnuti. Tada prolazimo kroz slabo osvjetljen hodničić, a onda – iznenađenje: dok se isprepliću arome pečenog mesa i arapskih začina, mediteranskog povrća i maslinovog ulja, prostire se pogled na veliko tradicionalno dvorište s dvije galerije i fontanom, nenametljivo ukrašeno arabeskama, ptičjim krletkama i raznim biljem.

I dok se u nizu poprilično usko nabijenih stolova imućnije arapske obitelji druže uz doista odličnu hranu, svježe cijeđene sokove, čaj te obavezni dim nargile, umorni putnici nalaze utočište i okrjepu, zaboravljajući da izvan zidova koji ih okružuju postoji bučan i nervozan bliskoistočni velegrad. Naslijeđe nekadašnjih francuskih guvernera vidljivo je tek u odlično istreniranoj posluzi, a cijene nam omogućuju da se bez grižnje savjesti prepustimo višesatnom uživanju i kontemplaciji, baš kao u nekom gastronomskom wellness centru.

S predsjednikom na čaj

Na putu prema Palmyri stajemo u jednom malom odmaralištu u pustinji, zvanom Bagdad Cafe 66. Vlasnik, stari beduin, nudi nam čaj i pita nas odakle smo. Kada je čuo da smo iz Hrvatske, što je nas prilično začudilo jer dosad na putovanju nitko nije znao za Hrvatsku, odveo nas je u prostoriju pored i pokazao izvješenu hrvatsku zastavu te dvije slike obješene na zid. Na njima je on s predsjednikom Mesićem. Na naše opće oduševljenje shvaćamo zašto je tome tako. U blizini je Palmyra, gdje radi nekoliko stotina Hrvata za hrvatske tvrtke Ina i Crosco. Cijeli kraj zna za Hrvate, a predsjednik Mesić je u prolazu, pri posjeti hrvatskom kontingentu u Siriji, svratio na čaj.

Napokon stižemo u Palmyru, oazu s ruševinama antičkog grada. Grad Palmyra je osnovan u 3. stoljeću prije Krista i zarana izrasta u važno trgovačko-prometno čvorište na karavanskom putu od Sredozemlja do Eufrata. Razgledavamo ostatke antičkog grada: Decumanus, veliku kolonadu, Hadrijanov slavoluk, rimsko kazalište iz 1. stoljeća, Baalov rimski hram koji se smatra najznačajnijom vjerskom građevinom iz 1. stoljeća na cijelom Bliskom istoku. Prilikom razgledavanja antičkog grada, uočavamo na brdu iznad Palmyre utvrdu Qalat ibn Maan libanonskog princa Fahrudina II, koju smo također pregledali uzduž i poprijeko.

Križarska utvrda

Prije povratka kući svraćamo još u Crac des Chevaliers, jednu od najljepših i najbolje očuvanih križarskih utvrda iz srednjeg vijeka. Utvrda vitezova (doslovni prijevod) napravljena je u 11. stoljeću i skoro 200 godina je bila uporište križara. Glavni cilj utvrde je bio kontrola prolaza prema Sredozemlju. Osim toga, kontrolirali su i događanja u Siriji i eventualne pripreme muslimana za invaziju na križare. Tvrđava je osvojena 1271. godine i označava kraj križara na Bliskom istoku.

Zadnju večer spavamo u Hami, gradu na obalama rijeke Oront, u centralnoj Siriji. Hama predstavlja važno poljoprivredno središte Sirije. U samom gradu najveća su znamenitost 16 vodenica izgrađenih za navodnjavanje vrtova, a za koje se tvrdi da potječu od 1100. godine prije Krista. Iako su kroz povijest služile za navodnjavanje, danas služe isključivo kao turistička atrakcija. Hama je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća bila jedno od uporišta Muslimanskog bratstva, islamističke organizacije koja se borila protiv svjetovnog sirijskog režima. U veljači 1982. u Hami je izbio ustanak. Njega je Rifaat al-Assad, predsjednikov brat, ugušio za tri dana na najbrutalniji mogući način – korištenjem artiljerije, avijacije, a po nekim izvorima, i bojnim otrovima. Računa se da je tada poginulo između 20.000 i 40.000 ljudi.

Sve u svemu, Bliski istok nas je oduševio, što prirodnim ljepotama, što antičkim kulturama, što širokogrudnim ljudima… Zasigurno ću opet otići u taj dio svijeta.

Napisao: Ivan Ico Rako