Cijela ova priča naših putovanja je počela negdje par mjeseci prije nego će cijeli svijet poludjeti i otići u MP3 naopačke sa coronom. Nas devet radnih kolega, nakon godina kupovanja beskorisnih rođendanskih poklona koji se nikome ne sviđaju, a prašina im je postala najbolji prijatelj, zaključili smo da to nema ama baš nikakvog smisla.

Tekst i fotke: Drazen Eldic

Onda, kao munja iz vedra neba, netko je izgovorio čarobnu rečenicu: “Zašto ne bismo umjesto poklona svaki mjesec skupljali lovu i otišli na neko putovanje?” Odluka je pala, i tako su započele naše “neplanirane avanture”. Krenuli smo skupljati novac mjesecima, godinama i nikako da se uskladimo za termin ili destinaciju. Uvijek bi se nešto nekako izjalovilo. Početak naših avantura Jednog dana, kao odgovor na naše izazove, stiže ponuda za avionske karte za Maroko – 40 eura povratno! Bez previše razmišljanja, svi smo potvrdili termin u roku od šest minuta i karte su kupljene. No, tek tada počinju pitanja. Prvo je bilo: „Gdje je uopće Maroko?“ Krenem ja googlati, a na petom mjestu pronađem mračnu priču o 2 turistkinje koje su neslavno završile baš u Maroku. Na sedmom mjestu blog o vožnji po Maroku i ukratko: Ceste su katastrofa i po Maroku voze sve sami luđaci.

Turistički vodic iz pakla

Mislim si ja: Ignoriraj ti to sve, bit će to zabavno, jer ako sad odustanemo, nikada mi na putovanje otići nećemo. Isplaniram ja sve, odemo u Maroko i iznajmimo kombi. Uglavnom to putovanje ispadne kao potpuni pogodak: Osjećali smo se totalno sigurno, ceste u nekim državama regiona su gore nego u Maroku. Da, oni voze ludo, ali ništa strašno. Obišli smo cijeli Maroko uzduž i poprijeko, a najbolje od svega: kada smo se vraćali, avion nam je kasnio preko pet sati i dobili smo 400 EUR odštete po glavi. Tako da smo dobili ogroman budžet za naše iduće putovanje. Novi član tima Nakon što smo preživjeli coronu i dobili još jednog člana tima: 9 plus 1 jednako je 10. Ova jednostavna matematička operacija ne služi tome da pokažem koliko sam ja pametan, nego će biti važna za ostatak priče. Čim se epidemiološka situacija smirila, bacili smo se u potragu za idućom destinacijom. PERU: odustali smo jer par nas vjerojatno ne bi preživjeli uspon na Machu Pichu! ROUTE 66: odustali smo jer bi nas vjerojatno priveli zbog brze vožnje! SRI LANKA: odustali smo jer je preskupo!

Amman Roman teatar

Vidim da je vrag odnio šalu i kupujem karte za JORDAN, opet bez previše razmišljanja. I tu kreće naša priča! Iznajmili smo kombi za 9. Nas je 10. Dakle imamo 1 osobu viška u kombiju. Matematika je dosta egzaktna, ali ima tu valjda mjesta i za malo fleksibilnosti, tako da je moj zaključak bio: Gdje stane 9, uvijek može i 10! Avantura u Jordanu može početi Odmah nakon slijetanja u Amman kolega je imao problem sa dvojkom i proveo je skoro sat vremena na toaletu Ammanskog aerodroma. Mi ostali, kao prave kolege, smo mu bili moralna podrška u svemu, a najviše u izjavama tipa „sve ti je to u glavi“ i valjanju od smijeha po podu. Kad je konačno malo došao sebi stigao je najkritičniji trenutak našeg tripa: Preuzimanje kombija za 9 osoba, a nas je 10. Pokušat ću dočarati tu situaciju: jedan kolega ima proljev, ispred aerodroma je kaos kao na Jemaa el-Fna trgu u Marakešu: stotine ljudi, pjesma, krotitelji zmija, vika i buka… Situacija je napeta, a mi trebamo preuzeti kombi tako da ne vide da imamo jednu osobu viška. Sve se to dešava oko ponoći.

Amman Downtown

Ja, kao savršeni glavni organizator cijele ture ili, kako su me moje kolege prozvale nakon puta u Maroko: turistički vodič iz pakla, pokušavam sve to riješiti bez gubitaka, psihičke ili fizičke naravi. Uzmem dvojicu kolega, nazovimo ih Stanio i Olio radi jednostavnosti i dam im jasne upute: „Vas dvojica idete 35 metara iza nas i ne gledate prema nama! Kada lik iz rentacara ode, dođete do kombija!“ Ne može jednostavnije! I kreće zabava. Dolazi lik s najmanjim kombijem na svijetu. 9 ljudi teško stane unutra, a 10 će biti vrlo veselo! No, što je tu je. Obavimo mi sve formalnosti i rentacar lik ode, a mi čekamo Stania i Olia da se pojave. Njih nema! Nakon 10ak minuta zvanja, paničnog pretraživanja aerodroma, spominjanja bližnje i daljnje rodbine, uspijemo ih pronaći na skroz drugom kraju aerodroma kod onih krotitelja zmija. Slijedeći izazov je bio utrpati 10 ljudi u najmanji kombi na svijetu, ali uspjeli smo i to i naša pustolovina kreće! Nakon 700 metara skoro smo završili našu avanturu jer smo naletjeli na „ležećeg policajca“ sa nekih 70-90km/h.

Amman Citadel

Jordan je pun tih ubojica automobila i 95% njih nije označeno, ali baš nikako nije označeno nego ih primijetiš tek na koji metar prije. Srećom kombi je preživio, a i većina nas. Zadnja klupa na kojoj su bile 4 osobe su se posložile kao tetris i jedva smo ih izvukli van! Kad si u stranoj zemlji gdje većina ne priča Engleski nego samo Arapski ili Francuski, a imaš samo jednu osobu u timu koja misli da zna Francuski (naglasak je na misli), onda se i najmanje stvari, kao točenje goriva, znaju zakomplicirati. Ali nakon Maroka, mi smo bili spremni na sve. Barem smo tako mislili. Uspjeli smo rukama i nogama riješiti gorivo, a za bankomat dan danas ne znam kako je to prošlo bez nekih komplikacija: Uglavnom, daš karticu sumnjivom tipu na benzinskoj, on ju gurne u uređaj koji izgledao kao aparat za varenje.

prva klopa u Jordanu

Ne mogu se sjetiti da li je PIN bio potreban, ali nakon svega on izvadi hrpu novčanica i da ti određenu sumu JODa (Jordanski Dinar). Ako sam dobro shvatio iz njegovog mlataranja rukama, sve je to bilo bez provizije. Puni goriva i dinara idemo u restoran koji nam je preporučio lik sa benzinske postaje. Mali disklejmer: Nadimak „turistički vodič iz pakla“ dobio sam zahvaljujući svojoj nevjerojatnoj sposobnosti da u što manje vremena, sa što manje novca uspijem organizirati što više doživljaja/iskustava. Par primjera: u Maroku smo spavanje plaćali 14 EUR za jednu noć, za 9 osoba. NE po osobi, nego sveukupno! Hranili smo se po lokalnim zalogajnicama (ako se garaže, šupe i ostalo može tako nazvati) gdje to funkcionira na način: Ja naručim „nešto“ za sve (nešto jer rukama i nogama nije baš jednostavno naručivati) i onda jedemo to nešto. Nekada to ispadne top, a nekada flop! Ali glavni cilj uvijek bude ispunjen: Jesti brzo i jeftino. Ne i dobro, jer je cilj jednostavan: ne gubiti vrijeme na klopu! Mislim da ste shvatili poantu i zašto sam dobio ovaj gore spomenuti nadimak.

S obzirom na tempo koji imamo na ovim našim avanturama i na to da nema demokracije kod izbora hrane/smještaja i ostalog dali su mi i par drugih nadimaka: mučitelj, Hićo (po jednom poznatom liku iz prošlog stoljeća). Vraćamo se na našu priču. Sada je već oko 1-2 u noći. Ulazimo u restoran po preporuci, a tamo 10-ak likova sjedi i igra neku nama nepoznatu igru na stolu. Na prvu, s obzirom na kakve smo higijenske uvjete navikli u Maroku, ovo čak i ne izgleda tako loše. Stolovi čak imaju i stolnjake, kuhinja se ne vidi (ovo je bitan podatak jer što manje vidimo, to je bolje, s obzirom na higijenske minimume u ovakvim zemljama) a konobar čak donosi nešto što liči na jelovnik: Na čistom Arapskom i bez slika. Nakon narudžbe na Hrvatskom (zašto se mučiti s Engleskim, kad on priča samo Arapski?) dobivamo to nešto i ovaj put sam čak dobro pogodio: Dobili smo pola pileta (ili neke ptice), hrpu nekakvih ražnjića i raznih namaza. S obzirom da smo pojeli sve što su nam donijeli, moj zaključak je: Hrana je bila vrhunska ili smo jednostavno bili pregladni. Konačno, nakon nekih pola sata vožnje oko 2-3 u noći smo došli do našeg prvog smještaja. 27 EUR za 10 osoba. Ne po osobi, nego sveukupno! Jedna prekrasna četvrt u gradu Madaba. Kombi smo parkirali pored nekog crvenog auta, a tek ujutro smo skužili da je taj auto propucan s mecima na nekoliko mjesta. Kao što rekoh: jedna prekrasna četvrt. Smještaj je bio top, prepun dizajnerskog namještaja.

Nisam ni znao da Versace, Dior, Dolce & Gabana prave namještaj. Ostatak ekipe je isto bio „oduševljen“ sa apartmanom i lokacijom. Jedino im se nije svidjela pozicija pojedinih komada namještaja, pa su neke komode premjestili i stavili ih ispred ulaznih vrata. Nakon buđenja i kratkog slikanja u ovoj prekrasnoj četvrti (slikali bi se mi i duže, ali nakon što smo vidjeli rupe na ovom crvenom autu) u roku devet sekundi su svi bili u kombiju. Idemo na doručak (da u ovih 27 EUR je i doručak uključen) u neki restoran par kilometara dalje. Barem smo tako mislili. Doručak je kod vlasnika apartmana. Ulazimo u zgradu u kojoj je restoran na petom katu, a sin od ovog lika, nazovimo ga Muhamed, vodi nas na četvrti kat.

Doručak kod Muhameda doma

Ulazimo u stan u kojem Muhamedova žena i mali spremaju doručak za nas. Mi u dnevnom boravku, blago šokirani, ali klopa je dobra. Ne znamo mi što to jedemo, ali znamo da je dobro. Muhamed misli da zna Engleski (naglasak je na misli) i pokušava komunicirati s nama. Ako smo mi dobro shvatili: Muhamed je faca u gradu. Ima tvornicu onog dizajnerskog namještaja i čak smo dogovorili poslovnu suradnju, valjda. Još nikakav namještaj nije stigao u Hrvatsku, ali nada umire posljednja. Obilazak Petre Pozdravljamo se s Muhamedom i njegovom obitelji, sjedamo u kombi i krećemo u nepoznato. Cilj za danas je stići do Petre, najpoznatije atrakcije u Jordanu.

pomaganje seljaku da upali traktor u sred ničega

Usput obilazimo hrpu zanimljivosti, ali nismo mi samo obični turisti kojima je cilj ići tamo gdje svi idu. Nama je uvijek cilj što autentičnije doživjeti destinaciju, pa smo tako već prvi dan pomagali nekom seljaku gurati i upaliti traktor. Nisam baš siguran da je on htio da mu pomognemo, niti da je bio sretan ali u našim glavama smo učinili dobro djelo, valjda. Isto tako smo imali zanimljive (valjda) rasprave s jednim pastirom i njegovim kozama.

Petra Monastery

Vozeći se prema Petri smo primijetili da nam je prednja lijeva guma prazna, pa smo dva puta stali negdje i uspjeli se sporazumjeti (hvala Bogu na nogama i rukama) da nam napumpaju gumu. Nakon pet-šest sati vožnje, obilaska Grand Canyona Jordana, najočuvanijeg mozaika na svijetu i puno toga stigosmo u Petru! Vlasnik apartmana nam je objasnio da naš plan obilaska Petre nije baš najpametniji jer ima nas dosta težih od 100kg, pa nam nudi za „samo“ 150 USD da nas prevezu do ulaza 2 i onda se samo spustimo do ulaza 1 i tako uštedimo 12 kilometara, a izgubimo 150 USD. Naivni i umorni, prihvaćamo tu opciju i odlazimo na spavanje. Nakon buđenja i doručka: tri pick up vozila dolaze po nas.

Gužva u Petri

Mi sjedimo iza, na otvorenom. Nakon tri minute vožnje već počinjemo žaliti zbog ove odluke, a nakon pet minuta jedno vozilo otpada jer nije registrirano, a navodno je negdje ispred nas policija. Ostajemo u dva vozila i skrećemo sa glavnog puta jer mislim da ni ova dva vozila nisu registrirana. Vozači nas voze kao da su nas ukrali, a voze nas po cesti po kojoj i pješice da ideš bi umro od straha. Kamenje, odroni, provalije, ludi vozači su negativna strana ove vožnje, a pozitivna je da smo uspjeli riješiti sve kamenje u bubrezima i ostalim organima! U tom trenutku najgorih 15 minuta mog života, a sada kad se sjetim to su najgorih 15 minuta mog života! Konačno stižemo i počinjemo naš obilazak: Prvo Mala Petra i onda krećemo prema onoj pravoj, velikoj Petri.

Little Petra

Otprilike 12 kilometara kroz nevjerojatne prizore, kanjone, provalije. Na pol puta stanemo da dođemo malo sebi kod Muhameda. Muhamed ima 85 godina, tri žene, 11 djece (od toga šest studira na fakultetu) i svaki dan pješači do svog štanda 15 kilometara. Nastavljamo dalje i dolazimo do Petre koja je stvarno veličanstvena! Nevjerojatan osjećaj: kad vidiš da su to sve ručno uklesali u te stijene, kad vidiš te veličanstvene građevine, kad vidiš da je tu pet komada magneta 1 JOD, a ti si sinoć jedan komad platio 3 JOD-a! Mrtvi umorni izlazimo iz Petre i sjedamo na kavu gdje skužimo da nam je prednja guma u potpunosti prazna. Vlasnik nam je napumpa i mi krećemo u potragu za vulkanizerom. Pronađemo ga u nekom selu, i nakon mlataranja rukama i nogama lik nam to sredi za pet minuta: Imali smo čavao u gumi. I ono najbolje: kaže da je to gratis! Ljudi u Jordanu su pristupačni, spremni pomoći i svakome preporučam odlazak tamo.

Petra Teatar

Otkrili smo drugu Petru i Wadi Rum Naša slijedeća destinacija je Aqaba. Grad na obali crvenog mora iz kojeg vidite Izrael i Egipat. Nakon što smo se smjestili odlazimo u nabavku alkohola, koji se u Jordanu može legalno kupiti samo u diskontima pića. Pronađemo mi to i kažem ja njemu: – Daj mi 2 gajbe Heinekena. – Kaže on: 360 EUR! – Kažem ja: Vrati Heineken! – Koje pivo je najjeftinije? I ponudi nam lokalno pivo koje se zove, pazi sad: PETRA! Gajba „samo“ 72 EUR. Kupujemo 2 gajbe Petre i odlazimo u hotel gdje imamo veliku terasu samo za nas, otvaramo prvu PETRU i prolazimo kroz doživljaje prvog dana.

Wadi Rum

Negdje na pola druge PETRE smo svi veseli, ja počinjem frfljati, ostali u istoj fazi. Zaustavljamo se i radimo analizu situacije: Možda smo umorni pa smo se napili od jednog piva, možda piva ima neku drogu u sebi? Nakon iscrpne analize netko iz mase kaže: „pa ovo ima 18% alkohola!“ I od tada, kada smo u Jordanu, pijemo samo Petra pivo: za malo novaca brzo dođeš do one „taman“ faze! Rano ujutro krećemo za Wadi Rum, pustinju gdje nas očekuje obilazak i spavanje u šatorima u sred pustinje. Ne možete se voziti kroz Jordan a da ne primijetite 2 stvari: bezbroj „ležećih“ policajaca, a bogme i ovih stojećih ima jako puno! I tu dolazimo do našeg jedanaestog putnika koji nas je vadio iz svih nevolja: Luka Modrić! Naime, kada god bi nas policajci zaustavili (a bilo je toga barem 2-3 puta dnevno), prije nego nas krenu brojati, moj glavni zadatak je bio spomenuti Luku. Luka sigurno ne zna da nas je hrpu puta spasio kazne, a vjerojatno i zatvora. Čim se Luka spomene, sve ostalo postaje manje bitno a pogotovo broj putnika u kombiju.

Wadi Rum

Hvala ti, LUKA! U pustinji nas dočekuju naši vozači Aladin i Habibi, ostavljamo kombi u štali gdje inače borave deve, uzimamo ruksake, karton Petre i krećemo u pustolovinu. Nismo ni znali kakav će to dan biti, ali evo recepta kako da vam dan u Wadi Rumu prođe nezaboravno: Popiješ 2 Petre, motiviraš Habibija da dok vozi pick up izađe i trći pored njega, obaviš „pišanje“ u ruševinama kuće u kojoj je živio Lawrence of Arabia, popneš se na veliki most (glavnu atrakciju staru tisuće godina) i otpjevaš pokoji stih Miše Kovača dok ostali turisti gledaju u čudu, padneš u izvor vode kojeg je pronašao Lawrence, dođeš u kamp i jedeš nešto što se peklo cijeli dan u zemlji, naučiš plesati Beduinski ples, pokažeš Habibiju neke čudne stranice koje završavaju na HUB.com, pokušaš prodati kolegicu za 10 deva i zaspeš s osmijehom na licu! Odluka je pala Nakon ovakvog dana, buđenje je prošlo u miru i tišini. Odradili smo doručak, pozdravili se s Aladinom i Habibijem i krenuli put Mrtvog mora. Usput obnavljamo zalihe Petre, jer Petra ide kao dijete iz škole! Oko podne stižemo do Mrtvog Mora i nakon jedne Petre za hrabrost kupamo se u veljači! Tada dolazimo do najvećeg pitanja našeg tripa: JERUZALEM DA ili NE? Kada sam planirao ovaj trip jedna opcija je bila da pređemo granicu i odemo do Jeruzalema.

Mrtvo more kupanje

Jeruzalem je samo stotinjak kilometara od Jordana i šteta je to propustiti. Istraživanje je dalo slijedeći zaključak: Samo luđaci idu preko te granice jer je to jedna od najčuvanijih granica na svijetu, jer prelazak može trajati cijeli dan, jer su velike šanse da dobiješ besplatan pregled prostate itd. Inače, kada putujemo na ovakva, ne baš sigurna mjesta, uvijek sam ja taj koji je najhrabriji od cijele ekipe. U ovom slučaju to baš i nije bilo tako. Naime, prije 15-ak dana je bilo nekih trzavica oko Jeruzalema i ubili su 10-ak ljudi (vratit ćemo se na ovaj podatak malo kasnije), tako da ja nisam baš bio oduševljen s opcijom odlaska u Jeruzalem. No, moja ekipa (da li je to bilo zahvaljujući par komada Petre ili neznanja?) je bila za to da idemo u ovaj rizik. Dovezli smo se do granice, ostavili kombi u nečijoj uzoranoj njivi koja služi kao parking, s nadom da ćemo ga pronaći kada i ako se vratimo, i uputili se pješice prema graničnom prijelazu. Prije nego krenemo dalje s pričom, treba pojasniti par stvari: Granični prijelaz radi samo od 8 do 20 sati. Dodatni izazov je taj da je ova granica ujedno i granica 2 vremenske zone: U Jordanu je 1 sat manje nego u Jeruzalemu/Palestini/Izraelu, i nitko ne zna koje vrijeme se uzima u obzir kod zatvaranja granice. Izazov broj dva je da mi imamo vizu samo za jedan ulazak u Jordan. Ako nam ne dozvole ulazak nazad, moramo ići na drugi granični prijelaz 150km prema Siriji jer samo tamo možeš napraviti novu vizu. Službeni prijevoz do te granice ne postoji. Najgora opcija koja nas može zadesiti je da ostanemo na ničijoj zemlji između dvije granice. Uglavnom očekuje nas zabava. No idemo redom: Izlazak iz Jordana: Prvi korak je platiti prelazak gotovinom, ispuniti neke obrasce i predati putovnice. Onda čekaš vani 20-ak minuta, dok je tvoja putovnica negdje u rukama Jordanskog službenika.

Granica Jordan Izrael

Ovdje mislim da je naš Luka ponovno odigrao veliku ulogu, jer dok smo predavali putovnice spomenuli smo Luku Modrića i malo popričali sa službenikom. Pričali smo kako smo oduševljeni Jordanom, kako ćemo reći Luki da dođe. Ovaj dio bio je priprema za povratak, ali o tome malo kasnije. Nakon 20ak minuta dolazi vozač autobusa s našim putovnicama i krećemo prema Izraelskoj granici. Nakon 10ak minuta vožnje, jednog pregleda na kontrolnoj točki dolazimo do Izraelske strane. Ulazak u Izrael/Palestinu: Autobus se vraća nazad jer dalje, ako prođemo, nas vozi drugi autobus. Ulazimo u zgradu i slijedi pregled kao na aerodromu. Sve nas skeniraju, kratki razgovor tipa gdje idete, da li ste terorista i već nakon 20 minuta smo vani i dogovaramo prijevoz do Jeruzalema. Sjedamo u zadnji mini bus za danas i nakon 40-ak minuta, 3-4 kontrolne točke gdje do zuba naoružani muškarci i žene pregledavaju nas i mini bus dolazimo u Jeruzalem. Uglavnom ovo je prošlo sasvim bezbolno, a zaključak je bio jer smo došli pred kraj radnog vremena, pa se svima žurilo da završe s nama.

Jeruzalem Uspon na Maslinsku Goru

Stigli smo oko 21 sat u Jeruzalem i odmah se uputili u razgledavanje. Jeruzalem po noći je, ako te nije strah, prekrasan i imaš ga samo za sebe. Na uskim uličicama nije bilo nikoga osim nas, pokojeg prolaznika i naravno hrpa naoružanih vojnika. Ušli smo kroz Damascus Gate u Jeruzalem, obišli zid plača, Via Dolorosa i još puno toga. Napetost je popustila i taman smo se počeli osjećati sigurno, sve dok pored nas nije prošlo 100tinjak mladih ljudi u civilu, a većina od njih je nosila puške sa sobom. Tih par minuta dok su prolazili pored nas, napetost se mogla rezati nožem, ali ništa se nije desilo. Zaključili smo da su to vojnici koji idu doma, valjda. Uskačemo u taksije i odlazimo do apartmana, kojeg smo platili više nego svih 6 noćenja zajedno u Jordanu. Ujutro lagana šetnja do starog grada i obilazak ostalih znamenitosti. Ušli smo na Jaffa Gate, kupili valjda najskuplji kroasan u povijesti (10 EUR komad) i zaputili se u Baziliku Svetog Groba. Obišli smo Isusov grob, kamen na koji je bio položen i krenuli dalje prema Maslinskoj Gori. Usput smo bili na mjestu rođenja Djevice Marije, Getsemanski vrt i još puno toga. Jeruzalem ima svoje čari, i bez obzira jesi li vjernik ili ne, dodirne te na nekoj posebnoj razini, htio to ili ne. Vrijeme je za paniku Nakon ručka pored kapelice Uzašašća s pogledom na cijeli Jeruzalem, postavilo se pitanje: ostajemo u Jeruzalemu ili idemo u najstariji grad na svijetu, Jericho.

Jeruzalem

Jericho se nalazi u srcu Palestine i rijetko tko ide tamo samostalno, bez organiziranog izleta. Odluka je pala i nakon kratkog traženja, sjedimo u mini busu za Jericho. Sat vremena i par kontrolnih pregleda kasnije ulazimo u Jericho a na samom ulazu nas dočekuju nekakve barikade, vreće sa pijeskom i hrpa izgorjelih guma sa strane ceste. Kreće dijalog s našim vozačem: – Što je ovo sa strane ceste? – Ma ništa. – Slobodno nam reci, možemo mi to podnijeti… – Ma ništa. – Ma slobodno reci, mi smo svjetski putnici i na tvojoj smo strani. – Pa jeste gledali vijesti prije 10ak dana i onih 8 ljudi što su ubili? – Jesmo (drhtavim glasom) – Pa to se tu desilo. – TIŠINA u kombiju, idućih 5 minuta.

Jericho

Mini bus nas ostavi kod najstarije masline na svijetu gdje popijemo kavu i osjeti se nelagoda i strah u cijelom timu. Ja pokušavam progooglati kako se prebaciti iz Jericho do graničnog prijelaza, koji je 8 kilometara dalje i sudeći prema internetu: to je nemoguća misija. Morat ćemo natrag do Jeruzalema pa tek onda prema granici, što vremenski nećemo stići jer se granica zatvara u 20 sati. Strah lagano prelazi u paniku, ali ne smijem to pokazati ostatku ekipe pa krećemo u šetnju kroz Jericho. Kakva je to šetnja bila! Ne zna se tko je bio više šokiran: mi ili stanovnici Jericha koji su u čudu gledali i vjerojatno se pitali što ovi manijaci rade tu? Spomenut ću samo jedan detalj: Naišli smo na 5-6 dečki, nijedan stariji od 15ak godina, koji su pravili molotovljeve koktele u dvorištu. Panika na maksimumu! Nije pomogla ni informacija koju smo saznali u toku dana: 300 metara od našeg apartmana u Jeruzalemu se dogodio teroristički napad. Dugačkih pol sata kasnije stigli smo u nešto što sliči turističkom odmorištu s najstarijim bunarom na svijetu i tamo smo krenuli u pronalazak prijevoza do granice. Prva 3-4 pokušaja su završila smijehom i čuđenjem svih koje smo pitali.

Jeruzalem Getsemanski vrt

Njihov odgovor je bio uvijek isti i u stilu Tom Cruise-a: „Nemoguća misija!“ Što bi rekao naš Tomica: „Izazov prihvaćen.“ S obzirom da nismo imali drugog izbora, nastavili smo s potragom i kada je jedan od vozača autobusa rekao „možda“, on nam je postao tanka slamka spasa koju smo prihvatili i nismo je puštali sve dok nije pronašao nekoga tko je rekao da nas „možda“ uspije prevesti tih 8 kilometara do granice za cijenu od 150 USD. Inače obožavam cjenkanje, ali ovdje sam pristao od prve. Pol sata kasnije vozimo se u mini busu kroz Jericho, pa kroz neka polja prema granici, valjda. Poznavajući situaciju na Bliskom Istoku, trebali smo proći kroz barem jedan kontrolni pregled prije granice, ali to se nije desilo i došli smo do granice. Siguran sam da smo time prekršili neki zakon, ali nismo pitali jer nas je čekao izazov ulaska u Jordan. Izraelsku granicu smo prošli bez problema, platili 50 USD po glavi za izlazak iz zemlje i u tišini dolazimo pred službenika na Jordanskoj granici. Zamislite sreću kada smo ugledali istog službenika od dan ranije. Čim sam ga ugledao slijedi srčani pozdrav, zagrljaj, spominjanje Luke Modrića i opisivanje Jordana superlativima za koje nisam ni znao da ih imam u rukavu. Nakon ovakvog prijateljskog pozdrava uzima nam putovnice, šalje nas van i kaže pričekajte. Dvadesetak minuta kasnije dolazi s osmijehom i zaželi nam ugodan boravak u Jordanu. Mount Everest nam je spao sa srca i nakon što smo preuzeli kombi u istom stanju kakvom smo ga ostavili: sretni, ispunjeni i veseli smo se uputili prema Ammanu. Sat vremena kasnije stižemo u košnicu zvanu Amman i probijamo s našim kombijem prema centru grada.

Jericho

Probijamo, a ne vozimo, jer stotine, ako ne i tisuće, raznoraznih vozila pokušava isto. Srećom, već u Maroku naučio sam jedino pravilo koje vrijedi u ovakvim gradovima: Samo prati što se dešava ispred sebe i točka! Nema potrebe da gledaš iza ili u ogledala, jer ovi iza tebe prate što ti radiš. Nevjerojatno je koliko je ovo pravilo jednostavno i kako dobro funkcionira. Kratki obilazak starog dijela grada i pronalazak najjeftinijeg kebaba na Bliskom Istoku. Šećer na kraju ovog ludog dana je bio to da rezervirani smještaj niti adresa nisu postojali, pa smo bili prisiljeni potražiti drugi. Nakon kratkog cjenkanja s najjeftinijim hotelom u Ammanu, konačno smo se smjestili i uronili u san.

ALDI trgovina u sred Jordana

Barikade u polju banana Ranom zorom krećemo u predzadnji dan našeg ludog tripa: Obilazimo Mount Nebo, mjesto gdje je Mojsije prvi put vidio obećanu zemlju i pijemo kavu s pogledom od milijun dolara! Nakon toga obilazimo i mjesto gdje se Isus krstio. Na povratku prema Ammanu skrećemo u polje banana u želji da se slikamo, no nikako se nismo uspjeli sporazumjeti s jednim od radnika na plantaži. Zvao je nekoga na mobitel i pokazao nam u kojem smjeru trebamo ići. Kilometar dublje u plantaži banana su nas dočekale barikade i par sumnjivih tipova. Nakon nekoliko trenutaka straha, situaciju je spasio naš stari prijatelj Luka Modrić. Čim smo njega spomenuli, barikade su uklonjene, ovi sumnjivi tipovi su nabacili osmjehe i 20ak minuta kasnije smo se vozili dalje sa 30kg banana koje su nam poklonili. Čak smo navratili kod brata od vlasnika plantaže na ručak u njegov restoran i to nam je bila najbolja klopa u Jordanu! Predvečer se vraćamo u Amman i obilazimo tržnicu koja je neopisiva: to jednostavno morate doživjeti.

Večerali smo na istom mjestu kao noć ranije: najjeftiniji kebab u Jordanu! Zadnji dan naše avanture smo obišli još neke znamenitosti u Ammanu, obavili kupovinu suvenira, ponovo jeli isti kebab (inače moja ekipa još dan danas mi ovo predbacuje i od Jordana do danas kebab nam nije bio na meniju) i lagano se uputili prema aerodromu. I tako je nas 10 (u biti 11 jer je Luka Modrić bio naš najvažniji suputnik) u kombiju za 9 prošlo cijeli Jordan, Jeruzalem i Jericho uzduž i poprijeko, bez ikakvih problema. Ovo je bio „road trip“ života gdje smo u kratkom vremenu doživjeli toliko toga i sve predrasude koje smo imali su pale u vodu. Jordanci su nevjerojatno ljubazni i spremni pomoći u svakom pogledu, tako da ako razmišljate o Jordanu, neka vaš odgovor bude DA! Mi već planiramo idući trip, ali to je već neka druga priča… Gdje god se uputili, jedno je sigurno: Luka ide s nama!

Fotogalerija: