Ana je preko našeg oglasnika “Tražim Suputnika”  našla suputnike za putovanje u Toskanu. Kako je prošao njezin roadtrip kroz jednu od najpoznatijih i najljepših regija Italije pročitajte u nastavku

Bio je lijeni ljetni petak, sjedili smo u jednom zagrebačkom ‘wine baru’ i pijuckali vino. Svak svoju vrstu- crno, bijelo i rose. Zrak je već dobrano mirisao na nadolazeću jesen i potencijalni produženi vikend koji se bližio.
– Amo se potrpat u auto i obići Toskanu.
– Ja sam za!
– I ja.
– Treba nam samo dan godišnjeg i dva suputnika.
– A kako ćemo ih izabrati kad su nam prijatelji različati kao vina koja pijemo?
– A da stavimo oglas na stranicu putoholicari.com?
Bilo je to pitanje bačeno onako usput, kroz smijeh, ali je pao na plodno tlo za daljnju zezanciju. Par dana kasnije kičastim fontom u word-u napisala sam ‘Jesen u Toskani’, izabrala par gradova, stavila fotografije i poslala dečkima. Tako je nastala radna verzija našeg budućeg itinerara. Napravili smo zajednički email i poslali oglas da tražimo suputnike. Ljudi su nam se uskoro počeli javljati. Svima nam je bio prvi put da radimo tako nešto pa smo bili pomalo zbunjeni i nismo znali što nam je točno činiti. S obzirom da smo u oglasu uvjetovali prethodno upoznavanje, kako bi odabrali ljude koji nam najviše odgovaraju, a javilo nam se dosta ljudi- organizirali smo dva druženja. Hrpa ljudi koji se nikad nisu vidjeli- sjeli su za stol, naručili cugu i pričali kao da im se takve situacije događaju gotovo svakodnevno. Iako, jedan od prvih komentara bio je da je to neka uvrnuta kombinacija spoja na slijepo i intervjua za posao. Šalili smo se s konceptom Big Brother-a i molili jedni druge da napuste stol, pisali su se plusevi i minusi, pričalo o putovanjima, manama, navikama, glazbi i profesionalnim deformacijama. I o razlozima za stavljanje oglasa i javljanje na isti.
Mi smo oglas stavili iz znatiželje i zezancije, a i zato što se nikad ne bi dogovorili čijeg ćemo prijatelja ili prijateljicu prvo pozvati. Ljudi su se javljali, jer im je trebalo osvježenje, jer žele putovati, a u svojoj blizini nemaju ljude s kojima to mogu činiti. I nije to sramota- ako si okružen ljudima koji nemaju vremena, novaca ili volje za putovanje, onda treba pronaći način da se okružiš onima koji to imaju. Najteži dio bio je odabrati ljude koji će ići s nama, jer su svi bili stvarno jako simpa. Na kraju je 4. članica bila jedna Putoholičarka, a peti je trebao biti Putoholičar (pozdrav Dubrovniku!), ali je bilo dosta previranja pa je ipak na kraju uletila osoba od povjerenja.
Našli smo se još par puta kako bi dogovorili tehničke pojedinosti- veličine kofera, popis glazbenih želja, plan puta, dnevno funkcioniranje i slično. Mislili smo da znamo sve, a u biti nismo znali ništa. Potrpali smo puno previše stvari u prtljažnik i u gluho doba noći krenuli prema Italiji. Putešestvija je otpočela.

TAVARNELLE VAL DI PESA
Nakon cca 6 sati vožnje svoj smještaj smo pronašli u mjestu Tavarnelle Val Di Pesa, 30tak kilometara južno od Firence. U biti u blizini tog mjesta, jer oko nas su bile još 3 kuće, groblje i onda dugo nigdje ništa. Na raspolaganju smo imali kuhinju, boravak, tri sobe, dvije kupaonice i ogromno dvorište. Da je bilo toplije imali bi i bazen, kojeg su zatvorili dan prije našeg dolaska. S balkona je pucao predivan pogled na brežuljke, maslinike i vinograde.

Osim zbog pogleda i bazena, lokaciju smještaja birali smo tako da je postavljena centralno s obzirom na gradove koje želimo obići, htjeli smo, naime, ostati smješteni na istom mjestu cijelo vrijeme. Mjesto Tavarnelle Val di Pesa je za to super, pogotovo ako još želite pobjeći od gradske vreve. Malo veći problem je bio što smo imali samo 4 dana i jesenski kratak dan tj. noć koja pada već oko 17h pa smo stalno jurili za suncem. Dosta smo vremena proveli u autu, vozeći se od točke A do točke B i natrag, posvuda smo upadali u gužve česte na talijanskim autocestama, pogotovo oko izlaza/ulaza u velike gradove. No, nije bilo tako strašno, vožnja toskanskim brežuljcima s utvrđenim starim gradovima uistinu je prekrasan doživljaj. Sve što vidite na slikama- uživo izgleda još bolje. Toskana je čudesna!

Kad smo dogovarali plan puta jednoglasno smo se složili da ćemo izbjegavat velike gradove i koliko je moguće top turističke destinacije. Nije nam u interesu bilo vidjeti sve kulturne znamenitosti, nego više uživati u prirodi, hrani i šetnji. Iliti samo apsolutno opušteno bivati.

CERTALDO
Prvo smo skoknuli do Certalda, gradić udaljen 45 km jugozapadno od Firenze, i 46 km sjeverozapadno od Siene. Nama je bio jako blizu smještaja i odlučili smo ga posjetiti na preporuku domaćina. Smjestio se na brijegu (kao i svi ostali gradovi u Toskani) u plodnoj riječnoj dolini rijeke Else. Svojim srednjovjekovnim tornjevima nalik je na obližnji San Gimignano. Bio je dom obitelji slavnog talijanskog književnika Giovanni Boccaccia, koji je tu pokopan 1375. godine. Auto smo ostavili u podnožju, a uspinjača nas je dovela do utvrđenog grada. Šarmantno i simpatično, ali ništa posebno. Opalili smo koju fotku i otišli dalje.

SIENA
Unatoč tome što je Siena jedna od najposjećenijih turističkih atrakcija- nisam je htjela zaobići. Sigurno negdje u mraku čuči mali birokrat koji bi saznao da sam to učinila i momentalno me lišio diplome Arhitektonskog fakulteta. Siena je na prvu čudna, mračna i blago opskurna. Stigli smo tamo u kasno popodne. Sunce je već bilo dosta nisko, a zgrade u Sieni dosta visoke. Iznenadile su me sve te stare peterokatnice. Sve se otvorilo u trenutku kad smo izbili na Piazza del Campo. Posljednje zrake obasjavale su omanji komad tog školjkastog gradskog trga koji je izgrađen na mjestu nekadašnjeg rimskog kazališta. Na njemu se još nalazi gradska vijećnica (Palazzo Pubblico) i Torre del Mangia (visok 102 m), a poznat je po godišnjoj konjskoj utrci (Palio) u kojoj se natječu predstavnici svake gradske četvrti, još od srednjeg vijeka.

Kad smo napokon izvalili dupenca na još ugrijanu ciglu tog predivnog i ogromnog trga, sva ona težnja za jednostavnim bivanjem dobila je potpuni smisao. Zadržali smo se tu dok nije pao mrak, a onda smo krenuli u potragu za hranom. Katedralu (Duomo di Siena) smo samo okrznuli okom.

Siena je krcata slatkim dućančićima, mesnicama i suvenirnicama. Zavirili smo u svaki na koji smo naišli. Jeli smo u malom restoranu na tržnici u Sieni. Dvije poznate toskanske juhe, Ribolitu od starog kruha i povrća i Pappa al pomodoro od starog kruha, rajčice i češnjaka. Tu sam ja došla na svoje, jer jedem kruh u svim oblicima i sa svim jelima (juhom, tjesteninom, krumpirom…svim!). Probali smo još kojekakve tjestenine s različitim dodacima i sve je bilo ok, ništa od čega bi mi se nepci raspametili.

CINQUE TERRE
Cinque Terre su nacionalni park koji čini pet ribarskih sela- Monterosso, Vernazza, Conriglia, Manarola i Riomaggiore. Smjestili su se na obali Ligurskog mora (zapadna obala Italije) koji su donedavno bili dostupni samo vlakom ili brodom. Sela su od antičkih vemena povezana serpentinama i stazama koje se nalaze na strmim obroncima s istočne strane. Staze u novije vrijeme često znaju biti zatvarane zbog odrona i rekonstrukcije, koji su vjerojatno djelomično posljedica kretanja većeg broja ljudi. Od 1997. godine Cinque Terre su uvrštene u Unescovu svjetsku baštinu.
Ako ste s autom, kao što smo mi bili, najjednostavnije ga je ostaviti u  gradu La Spezia. Kod željezničkog kolodvora nalazi se podzemna garaža (cijena parkinga je 1,20e po satu), a nedjeljom je parking besplatan po cijelom gradu tako da smo se mi parkirali u ulici dalje. Na kolodvoru smo kupili kartu za vlak, koja je ujedno i karta za nacionalni park i koštala nas je 16e. Do prvog gradića ima vožnje 10tak min, a onda između svakog sljedećeg od 3-10 min. Vlakovi idu dosta često, tako da je kretanje stvarno jako jednostavno, pogotovo ako ne volite hodat uzbrdo.

Najveća očekivanja polagala sam u Cinque Terre. Toliko sam čitala, slušala o tome i nagledala se slika, da nisam sumnjala da je to neko nadnaravno mjesto na planeti Zemlji. Ali nije. Hrpa šarenih kućica na grebenu. I to je to. Pojeli smo dosta dobar sladoled, ali nigdje nismo našli restoran gdje bi pojeli neku finu ribu. Poražavajuće za ribarska mjesta (Vernazza i Manarola). Možda bi neke stvari bile drugačije da smo krenuli stazama od sela do sela, ali većina staza je bila zatvorena, a i nismo imali vremena za to. Možda neki drugi put.

BORGO A MOZZANO
Borgo A Mozzano je grad na sjeveru Toskane, 30 km sjeverno od Lucce. Tamo smo se uputili na festival povodom Noći vještica, navodno najpoznatiji takve vrste u Italiji. Malo smo zapeli u Lucci, jer je pola grada bilo zatvoreno zbog Festivala stripa i video igrica pa smo u Borgo stigli tek oko 20h. Grad je bio pust i iz zvučnika na zgradama svirala je neka horor glazbica. Tu i tamo bi prošao netko maskiran, ali sva događanja već su bila završila. Jedva smo pronašli neki restoran na rubu grada da nahranimo pregladnjela tijela i uključimo se na wi-fi kojeg je (na svu sreću) kronično nedostajalo cijelo vrijeme. Wi-fi služi samo za njihov sistem naplate kreditnim karticama, a još uz to su prijateljici servirali najgoru hobotnicu na slanutku ikad. Loš ko Borgo, mislim da je to bio vrhunac dana.

SAN GIMIGNANO
Treći dan započeo je sa San Gimignanom iliti [san đimiđanom]. Gradom koji je najpoznatiji po tornjevima koji se mogu vidjeti s nekoliko kilometara udaljenosti. I u tome leži veliki dio čarolije- pogled iz velike daljine. Pogotovo dok se voziš pa kadrovi ulijeću između drveća ili na čistinama. Kad sam ušla kroz vrata grada, sve se više-manje izgubilo. Iako se tornjevi dominantno uzdižu iznad pješaka dosta je nezgodno hodati i gledati prema gore. Do danas je sačuvano 13 tornjeva, od ukupno 72 koliko ih je bilo u 14.st. kad je svaka obitelj gradila toranj kako bi pokazala svoju ekonomsku moć.

Mi smo pokazali svoj balkanski mentalitet, zasjeli smo na glavni trg u sunce- na dugu kavu. Na +30, kao gušteri. A početak studenog. Divota.

PIENZA
Pienza je mali grad na jugu Toskane, poznat kao vrhunac renesansnog urbanizma. Grad predstavlja prvu primjenu koncepta humanističkog urbanističkog planiranja koji će se primijeniti u izgradnji brojnih drugih talijanskih gradova, a kasnije i širom Europe. Trapezoidni trg čine četiri građevine: Palača Piccolomini, katedrala, palača Borgia i općinska palača. Potisnula sam profesionalnu deformaciju, jer tu smo ipak bili zbog sira. Doslovno, zbog sira zvanog Pecorino. Pecorino je tvrdi delikatesni sir od ovčjeg mlijeka koji je po svojem jakom okusu i kvaliteti poznat u cijelom svijetu. Pecora znači ‘ovca’, stoga je lako zaključiti kako je dobio ime i da je riječ o 100% ovčjem siru. Pecorino se poput parmezana servira u malim komadima ili u ribanom obliku. Iako je podrijetlom sa Sardinije, danas se uglavnom proizvodi u rimskoj regiji, pa tako najčešće i nosi naziv pecorino romano iako imamo i pecorino siciliano, toscana ili sardo.

MONTALCINO
Talijani se jako drže toga da restorani ne rade od 15-19 h, a mi kao da smo tempirali sve da zakasnimo na ručak. U Montalcino, još jedan grad na brdu, stigli smo po mrklom mraku, isključivo zbog večere. Jeli smo neku glupost par sati ranije, tako da su nam želudci brutalno krulili. Našli smo mali restorančić i nauživali se raviola sa ricotom i tartufima, raznim tjesteninama i odresku Fiorentina. Nepci su bili zadovoljni i zadovoljeni.
VINARIJA ANTINORI, SAN CASCIANO IN VAL DI PESA
Vinariju Antinori vidjeli smo svaki put kad bi se uključili na brzu cestu Firenca – Siena. Nismo isprva ni znali šta je to, osim da arhitektonski izgleda jako zanimljivo. Zadnji dan smo napokon odlučili sići sa ceste i otići u izvidnicu. Simpatični čoplek na ulazu objasnio nam je da možemo ući unutra besplatno, prošetati, vidjeti i degustirati vina. Sve ture po podrumima s vodičima bile su bukirane za taj dan, a i očekivala se tolika navala ljudi da mu je šef kuhinje rekao da neće za stol primiti nikog osim onih koji već imaju rezervaciju. Nismo imali namjeru jesti ni piti (bilo je tek 10h ujutro), tako da smo prošetali tim velikim kompleksom i divili se arhitekturi (čak i oni koji nemaju diplomu Arhitektonskog fakulteta).

Građevina je sagrađena korištenjem prirodnih materijala (terakota) kako bi se što bolje uklopila u okoliš, ali i osiguralo održavanje idealne temperature unutar objekta bez pretjeranih tehnoloških zahvata. 50.000 m2 ukopano je u brdo i sastoji se od prostora za proizvodnju i buteljiranje, restorana, muzeja, knjižnice, trgovine te prostora za degustaciju. Jedina vidljiva fasada okrenuta je prema zapadu i u potpunosti je ostakljena, od najgoreg sunca i vrućina štiti ju dugački istak/konzola krova. Krov građevine je zeleni i na njemu je, umjesto niskog ukrasnog bilja, zasađen ni više ni manje nego vinograd. Iako se jedva vidi iz daljine, krov sadrži i niz kružnih rupa koje omogućavaju prodor prirodnog, dnevnog svjetla u podzemne prostorije. S krova i kroz ogromne staklene stijene vinarije pucaju divni pogledi vinograd i susjedne brežuljke. Vlasnici vinarije odlučili su se na ovakvo rješenje kako bi dodatno naglasili svoju povezanost sa i poštovanje prema zemlji koja je prehranila preko 26 generacija vinara.
Kupila sam bocu bijelog vina pa sad čeka neki fini talijanski ručak da ga upotpuni.

AREZZO
Arezzo je jedan od najbogatijih gradova u regiji zahvaljujući svojoj zlatarskoj tradiciji. Utvrđen je na brdu u 9. st. prije Krista za vrijeme Etruščana, a srednjovjekovni centar grada uništen mu je tijekom Drugog svjetskog rata. Arezzo je još jedan grad koji nije na glavnoj turističkoj ruti, iako ima puno toga za ponuditi. Npr. možete baciti oko na ostatke rimskog amfiteatra, nije impozantno kao dobro očuvani Kolosej, ali je svejedno značajno. Najbolje se odma uputiti u Corso Italia i doći do glavnog trga – Piazza Grande. Na trgu se nalazi Loggia koju je projektirao Vasari, Palazzo della Fraternita dei Laici i crkva Santa Maria della Pieve. Cijeli trg se nalazi u nagibu, visinska razlika između najnižeg i najvižeg kraja iznosi čak 10 m. Mislim, mi smo u Arezzo uletili trčeći, jer je bilo skoro 14.30.h i prijetilo nam je zatvaranje svih restorana za ručak. Stigli smo jedva pa sam se nagradila njokima od bundeve s škampima i jastoga (koji nisu vidjeli ni škampa, a bome ni jastoga), ali bilo je fino.

U Arezzo nas je prvenstveno privukla činjenica da je tu sniman Oscarom nagrađeni film – La Vita e Bella, jedan od najpoznatijih talijanskih filmova i najveći neamerički hit 20. st. Svi ste ga gledali i vjerojatno se sjećate one scene kad se njih troje voze na biciklu preko trga. Ako želite ići stopama snimanja filma- ovdje možete pronaći cijelu rutu.

I onda smo se morali vratit u realnost, četiri dana prošla su ko treptaj oka. Vožnja do Zagreba trajala je 9h, jer su se Talijani masovno izašli na autoceste. Uporno sam treptala, ali nije prolazilo, činilo se kao da neću stići na posao idući dan.
Život je lijep. Toskana je još ljepša. Vratit ću se prvom prilikom, po još jedan šut hedonizma.

Napisala: Ana Topić – shedonistana.com