Mario je odlučio osvojiti Villacher Alpenstrasse, najbližu nam alpsku cestu od 16km uspona sa električnim biciklom. Da li mu je to uspjelo i kakvi sve baksuzluci su ga na putu dočekali, pročitajte u nastavku.
GLAVNE ULOGE: Marac – jebajker, Jebajk i Mister S.
DOGOVOR
I tako sam, zahvaljujući krizi srednjih godina, mojoj i Mister S-a iz Protea Sporta, doživio ovaj sjajan vikend. Mojoj, zato što svaki normalan muškarac u svakoj normalnoj krizi srednjih godina pada na ovakve “igračke”, a Mister S-a, zato što iz vlastitog iskustva kuži što znači da sam u krizi srednjih godina, i koliko bi htio probati ovako nešto. I dogovor je pao nakon dva kratka maila i jedne još kraće kavice. Uzimam njihov najbolji elektro bicikl, službenim imenom Specialized Turbo Vado 3.0 (u daljnjem tekstu Jebajk), na jedan vikend i osvajam njime jednu alpsku cestu.
Odluka je pala da to bude jedna od Zagrebu najbližih alpskih cesta – Villacher Alpenstrasse. 16 km uspona i čistog užitka.
1. DAN, PETAK: ZAGREB – VILLACH VLAKOM
Počelo je baksuzlucima. Na putu od kuće do Glavnog kolodvora, prvo mi je ispala jedna bisaga (baksuzluk 1), onda sam na kolodvoru htio pojesti banane, no malo su se omljecavile do kolodvora (baksuzluk 2) i na kraju sam, smjestivši sebe i Jebajk u vlak, shvatio da nisam ponio ključ za zaključavanje bicikla (baksuzluk 3).
Ali, ništa mi neće ovaj vikend pokvarit… pogotovo ne sitnice kakve su potrgane bisage i trule banane. A Jebajk i tako neću ispuštat iz vida.
Jebajk ima dosta široku cijev volana. To mi je super za vožnju, no nesuper za ukrcavanje na vlak. Barem ne na vlak kakav ide od Zagreba prema Europi gdje se bicikli i biciklisti malo drugačije tretiraju na željeznicama. Sreća pa je tu bila i jedna novozelanđanka u ozbiljnijim godinama, sa svojim bajkom pa smo si međusobno pomogli kod utovara. Malo smo i čavrljali usput. Bila je simpatična, kaže da imam jako lijep bajk. A ja njoj sav ponosan: “dets e-bajk”. A ona: “a, cheater” (varalica). E nakon toga mi više nije bila simpatična.
Od današnjeg dana nema puno fotkica, tek pokoja iz vlaka prema van pa prema domaćem siru i ajvaru, koji mi je kćer uspjela spakirat tak da sam uprljao pola vagona.
Stižem u hotel. Ženskica na recepciji kaže da mogu ostaviti Jebajk tu na hodniku prema wellnessu, kao sigurno je tu, zaključavamo mi ta vrata. A teta, ne hvala, nosim ja njega u sobu, gdje je lift? Nema lifta? A soba na drugom katu. I tako sam nosao par dana Jebajk gore-dolje (baksuzluk 4). Ajd’ barem su stepenice bile dovoljno široke.
Navečer smo si zajedno malo pogledali neku bic utrku i na spavanac (zaboravio pidžamu, baksuzluk 5), sutra nas čeka zanimljiv dan.
2. DAN, SUBOTA: VILLACH – VILLACHER ALPENSTRASSE – VILLACH BICIKLOM (46 KM)
Osvanulo prekrasno jutro. Hotel je pokraj jezera, pogled s prozora je uau.
Krećem. Malo je prohladno, ipak sam u Alpama. Obući ću zimske tople rukavice. Neću – zaboravio sam ih (baksuzluk 6).
Dolazim na početak Villacher Alpenstrasse. Bio sam tu već nekoliko puta motorom i autom. Obožavam ju. Doživjeti ovo biciklom – posebno nešto, da ne kažem dobru staru otrcanu “neprocjenjivo”. Ulaz za bicikle ne naplaćuju, svim ostalim da.
Jebajk spada u kategoriju pedeleca (ovo se čita sa “k”, pedelek, inače zvuči k’o zagorski izraz za neki bicikl do najbliže birtije). Dakle, pedelec je elektro bicikl koji da bi išao, trebaš pedalirati. I takvi mi se jedino i sviđaju. Nikad ne bi htio onaj na kojem okreneš ručku pa se voziš. Za to imam motor. Ima tri nivoa asistencije. Prvi, drugi i, pogađate, treći. Ovaj zadnji je najjači. Asistencija radi samo do 25 km/h, nakon toga, samo jedna konjska snaga.
Do početka Villacher Alpenstrassea se lagano vozim uz pomoć prvog stupnja asistencije. A na samoj cesti kombiniram prvu i drugu. Treću sam samo probao, treba štedjeti bateriju. Na prvom stupnju asistencije “jurim” oko 12 km/h, na drugom oko 15 km/h, a na trećem lakoćom ide oko 18 km/h. Ipak, pedalirati moram. Puls mi je bome na 130. A ponegdje skoči i na 150. Neka buba mi se zabila u uho (baksuzluk 7).
Ova alpska cesta ima nekoliko tematskih odmorišta, s različitih fantastičnim pogledima na okolne alpske vrhove, okolna jezera ili Villach. To jednostavno treba doživjeti, iako će i slike malo dočarati tu ljepotu. Na odmorištima na početku ne stojim, jer se ništa ne vidi, još je magla (ili možda oblaci).
Što sam bliže vrhu, sve me više brine baterija koja se pomalo iscrpljuje. I bome, krepa prije kraja (baksuzluk 8). Rekao je meni Mister S da ne očekujem čuda od nove novcate baterije na bajku, da treba par punjenja da dostigne puni kapacitet. A ja ga prvi vozim. Nastavljam bez pomoći. Težak je za popi.. E sad stvarno jurim 2,5 km/h, k’o da stojim. Sreća, iza prvog zavoja ugledam birtiju za koju znam da je blizu vrhu, ali ipak nije na samom vrhu. Samo da radi, samo da radi. Radi. Ali ne da striček da ufuram bajk u birtiju. Baterija može, bajk ne. Ne dam se ja, kud ja, tud i Jebajk. A i naravno, zaboravio sam ključ za vađenje baterije (baksuzluk 9). Ipak mi je striček dozvolio da ga punim u obližnjoj štalici. A dok se Jebajk puni, ja sam kratio vrijeme fotkanjem, kavom i Coca-colom. A tu sam i shvatio koliko alpske mušice i bube vole flourescentnu žutu boju, kakva je moja majica – zaletavale su se u mene k’o mutave.
Nakon nekog vremena krećem dalje. Do vrha još nema puno. Snijega je sve više, očigledno je ne tako davno dosta napadao. Na kraju Villacher Alpenstrasse je veliki parking do kojeg sam uvijek došao, i nikad nismo išli dalje. A dalje je makadamska staza za pješake i bicikliste. Krenem ja tako po toj stazi dalje, gušt na najjače. Nisam prošao sto metara, mimoilazim se sa starijim parom. Dovikuje on: “bsj csjk djs eif eirn, hundert ojro”. A ja vraćam: “najn, najn, draj tauzend ojro” (misleći da misli na vrijednost bajka). Vrag mi ne da mira, zaustavim se da čujem što će reći. “Nix fršten, du ju spik ingliš” mi je prva rečenica, ali čovko nastavlja po svom. Uspjeli smo se nekako sporazumjeti – hundert ojro je kazna za bicikliste koji se voze po toj stazi koja je samo za planinare (baksuzluk 10). E ovo mi je stvarno žao, baš sam se guštao da ću otići dalje po toj stazi. Ipak mi nije jasno kud sam gledao da nisam vidio znak zabrane za bicikliste. Striček i teta, danke šojn, ako ikad pročitate ovaj putopis.
Niš’, vraćam se nazad na veliki parking, odnosno na vidikovac iznad parkinga gdje radim foto session. Ljudi me malo čudno gledaju u mojim manevrima, ali jbga. Krasno je vrijeme, nebo nestvarno plavo, bit će sigurno lijepe fotke. Ma ne mogu biti loše. Tu sam zaboravio nešto što sam planirao napraviti, fotkati sebe u Smucek majici. Smuceki su moje biciklističko društvo, nadam se da će mi oprostiti ovaj propust (baksuzluk 11).
Krećem nazad. Spust počinje. Jebajk dosegne 55-60 km/h s lakoćom. Ne volim baš te brzine na biciklu pa spuštam na 45. Ali baš je zima. Mislim si “kako sam tak bedast da sam zaboravio vjetronepropusnu jaknu” (baksuzluk 12). Usput sam stao na ona odmorišta na nižim nadmorskim visinama, na kojima nisam stajao kod uspona. Tu se lijepo vidi i impresivna Villacherska skijaška skakaonica. A u Villachu prolazim i preko mosta iznad željezničkog kolodvora pa kao strastveni ljubitelj vlakova, red je da i tu okinem koju fotku.
Kasno poslijepodne, nakon još jedne gimnastike i nošenja Jebajka na drugi kat, koristim blagodati hotela, malo sauniranja i pivica i pun dojmova bacam se u krpe. Prije toga shvatim da baksuzluk 11 uopće nije bio baksuzluk i da sam u torbama imao vjetronepropusnu jaknu. Sad mi više ne treba (baksuzluk 13).
Ruta današnjeg dana: https://goo.gl/maps/qPE5GdN879P2
3. DAN, NEDJELJA: VILLACH – SPITTAL VLAKOM; SPITTAL – VILLACH BICIKLOM (45 KM); VILLACH – ZAGREB VLAKOM
Da iskoristim dan do polaska popodnevnog vlaka za Zagreb, odlučio sam nedjeljno jutro provesti Jebajkom na ruti od Spittala do Villacha. No, jutro mi je počelo baksuzlukom broj 14. I to kakvim – večer prije sam zaboravio staviti puniti bateriju na Jebajku. Ništa, dok ja doručkujem, valjda će se napuniti barem tri crtice. I bilo je baš tak. Sad se samo brinem da li će mi tri crtice biti dovoljne za 45 km od Spittala do Villacha. Sjedam na vlak za Spittal. Tmurno je jutro, sprema se kiša. Nema brige, imam jaknu i hlače za kišu. E to nisam zaboravio.
A biciklistička ruta od Spittala do Villacha jedna etapa tzv. Drauradweg rute ukupne dužine 366 km, koja ide od izvora Drave u Italiji u mjestu San Candido do Maribora. Ova etapa je 80% od tvrdog utabanog makadama. Šteta što nije vrijeme poslužilo pa ju nisam doživio u pravoj ljepoti, ali i ovako je bilo zaista krasnih pejzaža. Drava na tom dijelu ima neku specifičnu zelenu boju. Sve skupa lijepo, jako lijepo.
Ovdje sam dobrih desetak km pokušao voziti bez asistencije. Jebajk ide k’o mutav i tako, čak sam i ja lako nabirao po 24-25 km/h. No, ipak je puno fluidnije i ljepše voziti s uključenim prvim stupnjem asistencije. Bilo bi zanimljivo probati koliko bi mogao proći tim tempom po ravnom. Ispedalirati npr. 130 km, a umoriti se kao da sam pedalirao 50 km – po meni idealan omjer. Vidim više, a aktivan sam.
E da, i baterija je izdržala cijelu rutu. Bez obzira što je bila samo na pol puna.
Dolaskom u Villach, počeo je najgori dio. Onaj kad bi se teleportirao doma jer su najzanimljiviji dijelovi putovanja prošli.
Ruta današnjeg dana: https://goo.gl/maps/xeCPx7RvPxG2
SCHOENE FAHRRAD (LIJEP BICIKL)
Dakle, Jebajk ne samo da se savršeno vozi, nego je i stvarno lijep bicikl. Znao sam to i kad sam ga prvi put vidio (to je bila ljubav na prvi pogled), ali definitivnu potvrdu sam dobio na samom putovanju. Sigurno me barem desetak ljudi zaustavilo i komentirali su bajk. Jedan je čak i vikao za mnom “schoene fahrrad, schoene fahrrad”. Nisam se zaustavljao jer je to bilo odmah prvi dan predvečer u Villachu, u pustoj ulici, a taj koji je vikao nije odavao neko povjerenje. Ipak, poslije mi je bilo žao, čovjeku se vjerojatno stvarno svidio bajk, nije me mislio srediti za bubreg. Shvatio sam to jer mi je ostala dva dana stvarno puno ljudi prilazilo.
Jebajk sam za potrebe ovog putovanja malo nadogradio sa nekoliko sitnica koje su mi olakšale putovanje.
A za više tehničkih informacija, kojih ovdje zasigurno manjka, o Specialized Turbo Vado 3.0 Jebajku, kliknite ovdje.
ZA SASVIM OBIČAN KRAJ – POČINJEM SKUPLJATI PARE
Što reći za kraj. I do sada sam bio veliki zagovornik e-bajkova, a nakon ove vožnje sam samo povećao svoje oduševljenje. Razne rasprave s mnogim meni stvarno dragim ljudima, koji smatraju da “nisam muško na tom vibratoru s baterijom”, sada će se još više rasplamsati :-). Siguran sam da je struja budućnost rekreativnog bicikliranja.
A ovu alpsku cestu nikad ne bi doživio na ovaj način “normalnim” biciklom. Vozio bi se 5 km/h, a do kud bi došao, to samo Nebo zna. Ali ne vjerujem da bi došao do kraja. No, čak i kad bi mogao taj brijeg izgurati do kraja, trebalo bi mi dosta vremena. Na ovaj način se i nabija kondicija, i prolazi više km u manje vremena. Idealno za rekreativce i putoljupce kakav sam ja.
Villach je super destinacija za vikend biciklistički izlet. Vlak je odličan izbor. Ja sam išao u petak oko 12.30 sati iz Zagreba (polazna stanica je Vinkovci), u Villachu bio oko 17 sati. Cijena povratne karte za osobu i bicikl je 400 kn. Nema doplatu za e-bajkove :-). Subota cijela rezervirana za bicikliranje. Nedjelju nazad išao vlakom oko 13 sati, što je bilo dovoljno za otići vlakom do Spittala i biciklirati 40-ak km nazad do Villacha. Ima još jedan vlak kasnije oko 17 sati, tako da se i u nedjelju može napraviti fini đir. A oko Villacha ima bezbroj krasnih jezera. Mogli bi ponovit izlet, ovaj put u (većem) društvu. A bic infrastruktura je… odlična. Evo jedne fotke samo za primjer.
I za sam kraj, Jebajk, sori na guranju kroz uska vrata hotelske sobe i još uža vrata vagona. Žali se Slovenskim željeznicama, njihov je vagon. Super si.
A posebno hvala Mister S-u, drago mi je da razumiješ kako funkcioniraju krize srednjih godina.
Sad još samo da skupim pare za Jebajk :-).
Mario Slaviček
