U sklopu nagradnog natječaja Emirates traži najinspirativniju priču s putovanja, do objave pobjednika (četvrtak, 13.12.2018.), svaki dan ćemo objaviti nekoliko finalista. I ovo je jedna od priča koja je ušla u finale.

Vozimo se metroom. Jedan pored drugoga, sjede 24 putnika. Jedan čita novine. Jedan čita knjigu. Jedan spava. Jedan nanosi šminku. Ostatak, njih 20 – na mobitelu. Bezizražajnog lica. Tipkaju kao da sutra ne postoji. Promatram im lica. Ruke. Do očiju ne dopirem. Osjećam nemir. Nedostaje mi ljudskosti. Kontakta. Bilo čega. Izgledaju kao roboti. Dok sjede u metrou. Dok stoje postrojeni na lijevoj strani pokretnih stepenica. Dok se savršenom lakoćom kreću kroz gužvu. Pitam se “gdje je nestao čovjek?”. Odgovor stiže svaki put nakon što par sekundi izgledamo izgubljeno. Nije potrebno pitati pomoć. Dolaze sami. Uz smiješak. Stalo im je. Nevjerovatno su simpatični. Susretljivi. Divni. Nikad me neki narod nije toliko zgrozio i osvojio u isto vrijeme. Japan i Japanci. 

Prvi susret

Nešto malo iza ponoći je. Obavljamo formalnosti na Hanedi, drugoj najprometnijoj zračnoj luci u Aziji. Ipak, sve teče kao podmazano. Već ovdje daje se naslutiti japanski red, rad i disciplina. Pratimo znakove, hvala nebesima na dvojezičnosti, ukrcavamo se na metro. S nama stoji jedan mlađi Japanac. Pomaže nam pri prvom susretu s automatom za metro kartice. Ispričava se jer silazi na slijedećoj stanici. Još jednom ponavlja gdje smo i kada moramo sići. Pozdravlja nas uz naklon i osmjeh. Klanjamo se i mi – radnja je to koja teško izlazi iz navike još tjednima nakon povratka.

Na stanici, nepregledne kolone ljudi.  Muškarci u bijelim košuljama i tamnim sakoima. Kod žena nešto više raznolikosti. Gužva kao da smo usred bijelog dana. Pomalo zbunjena gledam na sat. Da, prošla je ponoć po njihovom vremenu. Zaključujem, ovo je grad koji ne spava. Mi bi s druge strane, rado ubili oko. Već smo 24 sata na putu. On, dijete i ja. Umor je prisutan. Uzbuđenje također. Bokte,  u Japanu smo.  

Asakusa

U Tokiju ostajemo tri i pol dana. Puno premalo za grad ovog kalibra. Ovdje ne postoji centar u onom klasičnom smislu riječi. Više se može reći da ima više centara – ne uspjevamo obići sve. Biramo Asakusu. Tamo se nalazi najstariji i najvažniji budistički hram u Tokiju. Senso – ji. Preživio je preko tisuću potresa. Drugi svjetski rat je ipak bio previše. Prokleti ljudi. Ponovno je sagrađen u svoj svojoj ljepoti i danas ga posjećuje nepregledna rijeka turista. 

Izvlačimo tamo omikuyi fortune. Ove papiriće zavezane za drvene ili metalne šipke, špagu, možeš vidjeti svuda po Japanu, oko hramova. “Good fortune” poneseš doma, a papirić s “bad fortune” vežeš i ostavljaš. Mala i ja smo bile loše sreće. Ako je vjerovati proročanstvu, njemu će se jedinom osmijehnuti sreća u životu. Meni je pisalo da sam lošem braku, njemu da je u dobrom. Ne znam što mislim o tome. Ne razumijem.

U Onsenu – goli

Odlazimo do obližnje stanice na kojoj se ukrcavamo na brod/vodeni taksi za Odaibu. Putem čujem „bonjour madame“. Ushićena odgovaram „bonjour“. Sva važna, govorim – jesi čuo, pa on misli da sam Francuskinja. Muž odmahuje glavom, ne razumije zašto me to veseli, ali zato sretan promatra rasplet situacije. Japanac nastavlja na francuskom, ja se guskasto smješkam. Ne razumijem ni riječi. Procijedim na kraju da sam iz Hrvatske.  Japanac nas iznenađuje. Kaže, dobar dan, kako ste. Prodaje vožnje rikšom. Čini se, zna od svakog jezika pomalo. Pravi trgovac je pravi trgovac, bez obzira na kojoj si strani svijeta. Nakon kratke ćakule, preskačemo rikšu i krećemo prema Odaibi, umjetnom otoku na koji smo uglavnom otišli zbog djece, ali i vožnje po rijeci Sumidi.

Dan završavamo u hotelskom termalnom bazenčiću. Mini verziji onsena. Posebno vrijeme za žene, posebno za muškarce. Nije to običan bazen. Ovdje je više riječ o relaksaciji i ritualnom kupanju. Goli k’o od majke rođeni. Ovo je definitivno bio izlazak iz comfort zone. I meni i njemu. S naglaskom na njemu. Vratio se u sobu s pivom. Kaže, bilo nas je petero. Moram popiti nešto. Odmah.

Karaoke na Shibuyi

Kada si u Japanu ideš na karaoke. Bez obzira na to kako pjevaš. Ulazimo negdje na Shibuyi, ali nema mjesta. Moramo pričekati pola sata. Kroz poluzatamnjena stakla razaznajemo ekipu u sobama. U jednoj nekoliko mladih djevojaka kovrča kosu pomoću figara. Šminkaju se. U sobi do, šest muškaraca. Bijele košulje. Tamna odijela. Klasika. Na stolu poprilična količina pivskih krigli. Vrijeme im ističe. Ono što nisu stigli popiti, prolijevaju. Pripiti su. Teturaju. Smiju se. Pozdravljaju nas i odlaze. Tada počinje naših sat vremena. Reći ću samo – bilo nam je prekratko.

Grad čuda i kontrasta

Poseban dio Tokija, svakako je Akihabara. Posebno šljašteći dio grada koji izgleda i zvuči kao veliko dječje igralište, samo što je ovdje u većinu „igraonica“ zabranjen ulaz za mlađe od 18. Pokušavam objasniti maloj da ne možemo ući, da je to samo za odrasle. Bojim se da joj ni dan danas nije jasno. Općenito, cijeli je Tokio šaren. Svjetli. Svira. Pun je odraslih ljudi navučenih na igrice. Metalnim šakama hvataju plišane životinje. Automati svih vrsta i oblika. S druge strane, fetišizam na visokom nivou.

S jedne strane, savršeni red. Ljubaznost. Nevjerovatno međusobno poštivanje. Djece. Starijih. Novca. Hrane. Svega. Kada si okružen takvim redom, ne preostaje ti ništa drugo nego prilagoditi se. Ipak, sve se bojim da bi kritična masa balkanaca ili zapadnjaka općenito, vrlo brzo uništila sve. Bojim se da bi kolektivna svijest kaosa bila jača od predivnog reda i razumjevanja koji tamo vladaju. Tamo se ne puši na cesti. Tamo nema žvakaćih guma zaljepljenih po podu. Čisto je do te mjere da nije normalno – jer nema koševa za smeće po ulicama. Ne jedu dok hodaju. Hrana je za njih umjetnost.

S druge strane, očito, nije sve med i mlijeko. Koliko god izgleda divan takav sređeni život, činjenica je da je u Japanu stopa samoubojstava izrazito visoka. Ubijaju se najčešće zato jer su razočarali. Pritisak je velik. Za mnoge nepodnošljiv. Djece je sve manje. Kad malo razmislim, vidjeli smo puno više pasa nego djece. Pse voze u dječjim kolicima. Djecu češće nose u nosiljkama. Mačke i pse lutalice pak nismo vidjeli. Uopće. Kao ni prosjake. Nismo vidjeli ni pretile ljude. Ali smo zato vidjeli zeca na uzici, u šetnji parkom. Jer, zašto ne.  

Krovovi. Crveni.

Dojmova je nakon svakog dana previše. Japan je potpuno drugačiji od svega što sam ikad doživjela. Prvenstveno zbog ljudi. Razmišljam o svemu navečer, dok sjedim na WC-u malih hotelskih soba. Na grijanoj školjci. Stišćem dugmiće za prednje i stražnje ispiranje i kad treba i kad ne treba. WC-i su promijenili moj svemir.  Sjedim i razmišljam. O svemu. Razmišljam o ljudima. O njihovom poimanju Hrvatske. Dubrovnik je uglavnom magična riječ. A jedna je djevojka, obučena u tradicionalni kimono, na spomen lijepe naše, sa smiješkom rekla: oh, Croatia, red roofs. Hrvatska. Crveni krovovi. Kimam glavom. Iznenađena asocijacijom nastavljam dalje.

U vožnji prema Kyotu, promatram krajolik iz Shinkansena, super brzog vlaka. Obraćam pažnju na krovove van gradova. Nema crvenih. Nigdje.

Putovanje koje mijenja

Čudna je ta zemlja. Treba puno više od deset dana da bi se zagrebalo ispod površine. Ipak, i kratki posjet ostavlja trag. Nakon Japana, znaš samo jedno – postoji Japan. I postoji sve ostalo. Sjetim se toga svaki put kad pada kiša, a ja svijet promatram kroz kapljice prozirnog kišobrana kojeg sam donijela kao suvenir. Sjetim se svaki put kad stojim u redu i čekam. Više ne cupkam. Puno sam smirenija nego nekad prije. Ne jedem više u hodu. Često razmišljam o ljudima. O načinu na koji poštuju, pomažu i luduju. Još uvijek nisam sigurna je li bolji život u redu ili život u kaosu. Nakon Japana, tražim se negdje po sredini. A svaki me gutljaj čaja, i godinu dana kasnije, odvede tamo. U zemlju s druge planete. U zemlju bez crvenih krovova.

Napisala: Adriana Karuza

#FlyBetter s Emiratesom!

Jedna od najvećih aviokompanija na svijetu, Emirates, vlasnik je i najveće svjetske flote zrakoplova Airbus A380 i Boeing 777 koja broji 270 zrakoplova, povezujući ljude diljem svoje globalne mreže od 159 destinacija u 85 zemalja. U Hrvatskoj je Emirates prisutan od lipnja 2017. godine i izravnim dnevnim letom povezuje Zagreb sa svojim kozmopolitskom sjedištem – Dubaijem. Nedavno je Emirates pokorio dodjelu prestižnu dodjelu nagrada ULTRA 2018. te je proglašen najboljom aviokompanijom na svijetu.