Sletjeli smo, pokupili prtljagu, prošli graničnu kontrolu i ukrcali se na brzi vlak do centra Tokija. Vlak je po rasporedu trebao krenuti u 9:57, no mi smo došli koju minutu ranije. Kraj vlaka susrećemo konduktera u rukavicama i dobivamo blagi naklon. Ulazimo u vagon s besprijekorno čistim podom te udobnim sjedalima. Smjestili smo se na predviđena mjesta, gledam na sat, 9:56. Čim se kazaljka okrenula na 9:57, začuo sam zviždaljku i vlak je krenuo. Iste sekunde. To vam je Japan.

Tokyo – glavni grad Istočne hemisfere

Put započinjemo u glavnom gradu. Ako je New York neslužbeni glavni grad svijeta, Tokio s pravom nosi tu titulu za istočnu hemisferu. Najveći megalopolis na svijetu s okolicom broji oko 38 milijuna ljudi. Teško je i opisati gužvu i koncentraciju ljudi na ulici, no začudo ne osjećam nervozu. Grandiozan, ali skroman. Kaotičan, ali miran. Tokio impresionira svojom veličinom, ali još više osvaja disciplinom i redom koji vladaju u javnom prostoru. Ljudi su tihi, diskretni, pristojni i bez problema se uklopite u njihov “flow “. Za sve koji prvi put posjećuju, nezaobilazne četvrti su: Shinjuku s neviđenom količinom neonskih natpisa i brojnim barovima (inspiracija za film “Blade Runner “), Shibuya s poznatim, najfrekventnijim raskrižjem na svijetu, Ginza, preslika newyorške Pete avenije s robnim kućama i buticima, chic četvrt Harajuku, Roppongi itd. U slučaju lijepog vremena, preporučam posjet jednom od nebodera ili tornjeva s panoramskim pogledom na grad. Po gradu smo uglavnom pješačili ili koristili podzemnu, čija je mreža moram priznati dosta kompleksna.

Kyoto – carska prijestolnica

Nakon aktualnog, odlazimo u bivši glavni grad. Kyoto je kulturno središte Japana i povijesna prijestolnica. Grad je poznat po gejšama koje možete vidjeti na ulici i hramovima kojima se teško pamte imena. Bitno je manji od Tokija i po veličini je sličan Zagrebu. Od gradskih atrakcija koje smo vidjeli izdvajam budistički hram Kiyomizu-dera s kojeg puca pogled na Kyoto, šintoistički hram Fushimi Inari-taisha, poznat po tisućama torii vrata u nizu (tradicionalnih narančasto-crnih vrata) te četvrt Gion. Kyoto je idealno mjesto za kupiti tradicionalni suvenir obzirom na bogatu ponudu kimona svih veličina, matcha čajeva, lepezi itd.

Osaka – japanski Amsterdam

Budući da su blizu Kyota, odlučili smo se za dnevni izlet u gradove Nara i Osaka. Nara je najpoznatija po Parku jelena u kojemu srne i jeleni slobodno šeću, a ljudi im mogu pristupiti i hraniti ih s posebnim keksima. Naravno da kao pravi turist nisam propustio tu priliku. Najopušteniji, pa samim time i najeuropskiji, od gradova koje smo vidjeli je definitivno Osaka. Grad je ispresijecan kanalima, pun barova i restorana, prošaran street-artom, a na ulici ima dosta mladih. Još da sam osjetio miris marihuane u zraku i zaključio bih da sam u Amsterdamu. Jedini put da mi je netko dobacio za visinu ili da sam vidio uličnog pijanca je bilo u Osaki pa sam pretpostavio da su lokalci malo neposredniji nego u poslovnom Tokiju ili carskom Kyotu. Zbog ograničenog vremena kretali smo se uglavnom po centru. Svidjele su nam se četvrti Amerikamura i Dotonbori gdje fanovi slatkog moraju probati spužvasti, japanski cheesecake koji je putem društvenih mreža stekao kultni status.

Hirošima – grad mira

Budući da je na dva sata vlakom od Kyota, imali smo jedinstvenu priliku posjetiti Hirošimu. Kišovit dan je prigodno pridonio komornoj atmosferi. Na mjestu eksplozije atomske bombe danas je memorijalni park i muzej koji turisti u tišini obilaze, međutim ostatak grada ne živi u prošlosti. Hirošima je danas moderni, zapadnjački grad koji je već godinama u vrhu najpoželjnijih gradova za život u Japanu. Grad je poznat po najvećoj tramvajskoj mreži u Japanu dugoj tek 35km, no to je ipak ništa prema našem ZET-u.

A sad malo o Shinkansenu. Još prije nekoliko godina sam shvatio da su brzi vlakovi moja ljubav pa sam se vožnji vlakom u Japanu posebno veselio. Shinkansen, popularno zvani “bullet train”, sustav je brzih vlakova koji povezuje japanske gradove još od sredine 60-ih godina. Vlakovi postižu brzine do 300km/h, a ovaj u kojem smo se mi vozili dosegnuo je oko 290 km/h (mjerio sam). Sjedala su jako udobna, mogu se nagnuti, čak i ja s 1.97m imam prostora za noge i što je najbolje – u vlaku je tišina i može se fino odspavati. Relaciju Tokyo – Kyoto od 450km vlak prođe za 2,5 sata. I to još nije onaj najbrži jer staje 5-6 puta. Zamislite da se u Zagrebu ukrcate na vlak, pojedete pecivo, popijete kavu, pregledate portale i društvene mreže, ubijete oko na pola sata, probudite se i već ste u Splitu. Udaljenost Kyoto-Osaka, koja je kao Zagreb-Karlovac, prošli smo za 11 minuta. Razmišljam o kvaliteti života s takvim javnim prijevozom.

Ono što još svakako preporučujem iskusiti u Japanu su karaoke u njihovim salonima (probali i jako nam se svidjelo) te odlazak u onsen/sento. To je njihova javna kupelj, strogo odijeljena za muškarce i žene, u kojoj moraš biti – gol. Isprva mi je bio mali šok, ali došao sam po iskustvo, pa sam se prepustio, a i znate onu, “when in Rome… “. Nakon 15-20 minuta onsena, toliko ste opušteni da ste spremni za hotelsku sobu i kvalitetan spavanac.

Kad smo već zašli u intimu, ne smijem propustiti spomenuti WC školjke koje kao da su iz budućnosti. Gotovo svaka je opremljena s grijanom daskom, mlaznicom za ispiranje privatnih dijelova (može se koristiti i bez toga), te posebnom “privacy” tipkom koja imitira puštanje vode kako bi kamuflirala neželjene zvukove. Autori su stvarno mislili na sve.

Jedine dvije stvari koje su nam bile malo frustrirajuće tijekom boravka u Japanu su (ne)sporazumijevanje na engleskom te baratanje novcem. Čak i turistički radnici slabo pričaju engleski tako da komunikacija uglavnom nije išla dalje od osnovnih izraza. Ispočetka sam se malo čudio tome obzirom da su visoko razvijena zemlja s obrazovanim ljudima i da imaju američki utjecaj, a onda sam saznao da većinu turista čine domaći, Kinezi ili Korejci, tako da im je drugi jezik uglavnom kineski. Imali smo par “lost in translation” momenata, a najbolji je bio kad smo hotelsku recepcionarku pitali za kratke upute i pravila u onsenu pa nam je dala -adapter za struju. 

Što se tiče novca, u Japanu se plaća yenima i premda negdje primaju kartice, na većini mjesta je uglavnom – cash only. Budući da je 100 jena oko 6kn, to znači da u novčaniku morate imati nekoliko (desetina) tisuća jena. Druga stvar je što Japanci ne zaokružuju iznose i ne primaju napojnice, nego vam vraćaju sav kusur do “u jen” pa okolo hodate s hrpom kovanica i novčanica. S druge strane, svi oni kojima je stresno računati postotke i ostavljati napojnice kao recimo u SAD-u, ovdje neće imati takvih problema. Kad smo već kod plaćanja, Japanci će karticu ili novce svaki put primiti s dvije ruke uz blagi naklon pa sam i ja nesvjesno počeo davati karticu s dvije ruke, dižući taj svakodnevni čin na jedan viši nivo.

Mnogi su me pitali je li Japan skup i odmah ću reći da kao i svugdje ima jeftinijih i skupljih mjesta. Znali smo za 10€ po glavi pojesti sushi ili ramen (tradicionalnu juhu s rezancima, povrćem i mesom – preporuka!), ali smo imali i skupljih obroka. Cijene u supermarketu su normalne i netko tko je “na budžetu” može bez problema izgurati cijeli put. Ipak, za neke stvari se isplati izdvojiti malo više kao npr. za wagyu odrezak (poznatiji kao kobe beef). Garantiram da će ljubitelji mesa će doći na svoje.

Na kraju bih istaknuo da u Japanu mnoge stvari funkcioniraju jer se svi pridržavaju (ne)pisanih pravila. Suprotno SAD-u koji vrvi zabranama, disclaimerima i sl., ovdje takvih natpisa u javnom prostoru gotovo da i nema. Bonton se zna i poštuje i u ophođenju se drže one Konfucijeve “ne čini drugima ono što ne želiš da drugi čine tebi”. U pridržavanju normi oslanjaju se na čast i poštenje i to kao gost u njihovoj zemlji želiš respektirati.

Da sumiram, Japan je zemlja…

…u kojoj možeš ostaviti kišobran i pronaći ćeš ga na istom mjestu

…u kojoj se taksist ispričava kad mu zazvoni mobitel tijekom vožnje

…u kojoj se kontrolor nakloni putnicima svaki put kad ulazi i izlazi iz vagona

…u kojoj će pješaci uvijek pričekati zeleno na semaforu, iako je ulica prazna

…u kojoj ćeš nešto što košta 999 platiti 1000 i dobiti natrag 1

…u koju ću se definitivno vratiti

Napisao: Silvije Pleština

Fotogalerija: