8 dana. 1000 eura (karta, smještaj, džeparac, hrana). Direktni let iz Munchena
Fotke i tekst: Ines Von Gerl
Trenutne restrikcije za putovanje na Maltu možete provjeriti –> OVDJE
Kako ju opisati u 3 riječi? Taxi, piletina, marica. Šalim se naravno. Zemlja koja je puno više od toga, ali te tri stvari vam nude doslovno svake 3 sekunde.
A ostalo: rajske plaže od kojih zastaje dah, savršena klima, more također, ljudi marljivi, ali opušteni, zemlja Bob Marleya, Shaggya i Sean Paula.
Nisam tip osobe koja će otići gdje i svaki drugi Hrvat – Kuba, Bali, Šri Lanka, Maroko i slično.
Nemojte me krivo shvatit – sve su te zemlje sigurno lijepe čim toliko ljudi ide tamo. Ali postoje i bolja mjesta. Mjesta na kojima ćete se ponovo zaljubiti u svijet u kojem živimo. Mjesta na kojima ćete odbaciti materijalno i prihvatiti duhovno. Mjesta u kojima ćete naučit da doma živimo potpuno pogrešno.
Tako me vibracijski put odveo u najopušteniju zemlju na svijetu. Ja koja doma vodim ljubav sa svojim torbicama ovdje postajem hipi koji hoda u badiću i istoj haljini danima, ispija rum i sluša mudre savjete rastafarijanaca. Sektu, religiju, kult – nitko ne zna pod što da ih svrsta. A u tome i jest paradoks. Oni se ne žele svrstavat pod ništa.
Direktan let iz Münchena koji je podosta kasnio, ali zahvaljujući određenim kreditnim karticama vrijeme smo kratili u lounge baru gdje je sve besplatno i u izobilju. Na Jamajci ne postoji javan prijevoz. Nema buseva i sl. Postoje shuttle kombiji i taxiji i funckioniraju savršeno i jednostavno. Recimo idete iz Mobaya (mjesto u koje slijećete avionom) do Negrila (poznata 10 miles beach). Zaustavite shuttle na cesti i kažete mu 250 jam.dolara do Lucia (Lusi se čita). Čim izađete u Lucei zaustavljate drugi shuttle. Kažete mu 200 j.dolara do Negrila ili mjesto gdje ste odsjeli. Ulazite i izlazite kada i gdje poželite. Dakle za udaljenost od 50 ak kilometara i sat vremena vožnje ukupno plaćate 25 kn. Nerijetko će shuttle koji je namijenjen za 8 ljudi nakrcati njih 10 pa ako vam netko sjedne u krilo i vozi se tako – well…that’s Jamaica mon.
Prodavači na plaži su poprilično dosadni. Svake dvije minute će vam uletavat sa nečim, ali samo ljubazno i smireno im kažete No, thank you. Ili budete u moru većinu dana kao mi pa vas nitko ne gnjavi. Nismo čuli o slučajevima pljački po plažama, ali kao i svakoj zemlji – ne ostavljate novčanik na izvolte.
Pripremite puno sitnih američkih i njihovih dolara, lakše se cjenkat. I u prednjem djelu novčanika držite manje iznose jer često glavu zabijaju u novčanik kad plaćate da vide stanje pa vam nude još štošta.
Kod njih su svi trgovci i svi pokušavaju zaradit koji jamajčanski dolar. Čak i slatke bake (njih se posebno pazite koje vas milo pogledaju i kažu da ste izgoreni i da će vas namazat aloom iz vrta i onda vam to sve lijepo naplate 200 kn, a da se niste ni snašli.
Dolazimo u hostel s pričom o baki i aloi koja se desila pet minuta prije nego smo se prijavili u sobu. Vani nas dočekuju Wendy i Petra, skroz otkačene žene srednjih godina koje se, vjerujte mi, bolje zabavljaju u životu nego svi mi mladi u RH. Odmah nas hlade Red stripe pivom i pričaju njihove zgode i nezgode sa otoka. Wendy je baka sa plaže isto dohvatila neki dan sa aloom i naplatila joj 70 kn. John Englez priča kako je šetao plažom i putem pričao sa nekim lokalcem par minuta o životu da bi ga na kraju lokalac pitao “I kako Vam se svidjela tura?” Englez ga zbunjeno gleda. Lokalac mu kaže: “Pa da, moja turistička tura sa Vama. To Vam je 50 kn. ” (ups) Svatko je imao nekakvu takvu sličnu priču tako da je hostelska terasa odjekivala smijehom do kasno u noć.
Treći dan nas u sobi dočekuje pas. Jednostavno se pojavio i bio sa nama neko vrijeme. Veliki smo ljubitelji životinja pa nam nije ni najmanje smetao. Ima strašno puno pasa koji nisu lutalice nego su slobodnjaci kako bi to rekli domaći. Hrani ih i mazi tko stigne.
Kingston smo izbjegli zbog dosta loših priča o njemu, ali i nedostatka vremena tako da nažalost nemam priče iz rodnog grada Bob Marleya. Najviše smo vremena bili u Negrilu u koji bi se vratila odmah da mogu. Jako dobra destinacija za maknut se iz prohladne veljače u Zagrebu.
Večeri smo kratili po lokalnim barovima gdje se može čuti najbolji reggae od domaćih legendi koje pijuckaju rum za šankom i u jednom trenutku ustanu i otpjevaju par pjesama. Sa sjećanjem na predivne tonove koje možete čuti samo na Jamajci – vraćam se u zagrebačku stvarnost sa citatom B.Marleya – Live the life you love. Love the life you live.
Do iduće destinacije – mah mah
Fotogalerija: