Prošli vikend sam napokon, nakon sto godina kombiniranja i planiranja, otišla posjetiti taj divni talijanski biser – Veneciju. Osim nje, posjetila sam i otoke Burano i Murano koji su me također oduševili, posebno Burano koji je moj Instagram feed obojao u one njegove prepoznatljive, šarene boje.
Kako mi je bilo, što sam vidjela, gdje sam se sve skitala te na kojim lokacijama sam pronašla najukusnije Aperol Spritzere – provjerite u nastavku!
Cijela priča je počela jednog kišnog dana prije nekih 15-ak dana kada sam onako poluprisutno surfala po internetu i naletjela na predivnu, šarenu fotografiju koja mi je odmah zapala za oko na kojoj je pisalo “VENECIJA I OTOCI LAGUNE: Doživite poznatu talijansku ljepoticu u ljetnom ruhu uz posjet Muranu i šarenom Buranu“. Hm, zanimljivo… Čisto onako iz radoznalost, slijedila je provjera kalendara. Subota prazna. What? Dupla provjera – yep, 16.09., subota – ništa, apsolutno ništa. I dečko i ja slobodni, nikakve obaveze na vidiku… Hm, sad je stvar postala još zanimljivija! Opet sam otvorila oglas (inače, s Ponude dana), detaljno ga pročitala i – zaljubila se. 
Hvatam mobitel, zovem dečka, objašnjavam situaciju da vidim jel’ zainteresiran uopće, na što on odgovara oduševljenim “Idemo!”. Vraćam se na ponudu, klik lijevo, klik desno i – voila, izlet uplaćen. Ne moram niti govoriti da u meni više nije bilo ni P od one poluprisutnosti od maloprije već je ona bila zamijenjena nekom energičnom “obožavam život” personom koja je krenula “gutati” sve članke po internetu o Veneciji koje je uspjela naći te je u glavi već imala nekih sto kombinacija što obući, ponijeti i koje ono sve baterije treba staviti puniti. 
3,2,1…kreni!
Polazak je bio u 03:00h ujutro s Autobusnog kolodvora u Zagrebu. Priznajem, u tom trenu je ona energična persona ipak malo smanjila doživljaje jer je vani pljuštala kiša i nisam spavala sekunde, no – i dalje je bila tu, samo na nekih 40%. 
Smjestili smo se u autobus, izvadila sam dekicu, namjestila se u najudobniji položaj moguć i lagano smo krenuli iz kišnog Zagreba. Kroz maglu se sjećam da mi je rečeno da smo, za divno čudo, prešli slovensku granicu bez ikakvog zastoja i pregledavanja dokumenata i sljedeće čega se sjećam su – polja kukuruza. Već smo tada bili debelo u Italiji i svuda oko nas su bila ta velika polja kukuruza koja su mi bila apsolutno fascinantna jer ih inače uvijek povezujem s unutrašnjosti, a sad odjednom tren gledaš u more, a tren u – kukuruze.
Kratko smo stali na odmorištu da se natankamo kofeinima i ostalim supstancama kako bi što svježiji i vedriji započeli našu talijansku avanturu. Par sati nakon, stigli smo do odredišta broj jedan – Punta Sabbioni. Tamo nas je dočekao vaporetto iliti brod s kojim smo krenuli dalje prema otocima lagune. Vaporetto nas je sve skupa koštao 21EUR po osobi (putovali smo s prijevoznikom Marco Polo). To je uključivalo pola sata vožnje do Burana gdje nam je bila prva stanica, zatim pola sata do Murana, ponovno nekakvih pola sata do Venecije i kasnije povratak nazad do Punte Sabbioni.
Šareno čudo zvano Burano
Kao što rekoh, priča je započela Buranom. Radi se o malom otočiću udaljenom oko 7km od Venecije s nekakvih dvije-tri tisuće stanovnika kojeg karakteriziraju njegove prepoznatljive šarene kuće i čipkarstvo.
Odakle ideja šarenih kuća?
Priča ide tako da su davnih vremena ribari s otoka bojali kuće različitim, izražajnim bojama kako bi se lakše vratili doma s ribarenja. Također, različite boje kućâ predstavljaju i razne obitelji. Danas su te divne, šarene tvorevine zaštićene UNESCO-om te su nešto što se zaista treba vidjeti.
Otok je poznat i po crkvi San Martino, sa zvonikom i propovjedaonicom Svete Barbare te Muzejem i školom čipkarstva
Iako nam je padala kiša jedno vrijeme boravka na ovom prekrasnom otočiću, ipak sam uspjela poslikati sve prozore IKADA i zaljubiti se do ušiju. Inače, imam blago opsesivni poremećaj kad su u pitanju prozori i šarene stvari. Možete samo zamisliti moje oduševljenje kada sam na svakom kutku pronalazila savršeni spoj tih svojih “divnih opsesija”.
“Stakleni” otok Murano
Sljedeći na redu je bio Murano. Malo veći od prethodnog, ovaj otok broji oko 5000 stanovnika i najpoznatiji je po proizvodnji stakla.
Murano je došao na glas kao centar proizvodnje stakla, nakon što su preseljene sve radionice za proizvodnju stakla na taj tada udaljeni otok u laguni, jer su do tada izbijali česti neželjeni požari u tadašnjoj pretežno drvenoj Veneciji.
Ubrzo je ceh staklara stekao ugled najcjenjenijih građana na otoku. Od 14. stoljeća, staklari iz Murana su mogli nositi mač (poput plemića), imali su i imunitet od kaznenih progona (također poput plemića), a njihove kćeri mogle su se udavati u najbolje plemićke kuće u Veneciji. S druge pak strane dobili su i neku vrst kazne – nisu smjeli napuštati Murano pod nikakvim uvjetima. Na taj način je Mletačka republika željela zaštititi tajnu proizvodnje stakla, što je u to doba bila izuzetno skupa i cijenjena roba.
Prisustvovali smo prezentaciji izrade stakla gdje je gospodin izradio nevjerojatne oblike bez pola muke. Napravio je konja, divne vaze s vijugavim detaljima… i to sve onako “usputno”, s cigaretom u ustima. Nevjerojatna stavka je ta da se preko 60% urađenih predmeta na kraju dana uništi te se rade ponovno jer izloženi mogu biti samo najbolji od najboljih. Peći se griju na tisuću stupnjeva i rade stalno. Doslovno stalno. Par dana u godini se gase kada idu na provjeru, a ostatak godine rade dan-noć.
Nakon prezentacije smo otišli u njihov dućan u sklopu radionice u kojem su bile izložene stotine predivnih uradaka. Izabrala sam si ogrlicu s decentnim, zlatnim privjeskom od stakla koju sam uspjela dobiti u pola cijene. Nažalost, zabranjeno je bilo fotografiranje izložbenih primjeraka tako da ćete ipak morati otplivati do Murana kako biste vidjeli kako izgleda ta njihova divna, staklena umjetnost.
Jedna druga stavka koja me oduševila na ovom otoku je – tradicionalni Aperol Spritz. Pronašla sam presladak kafić ukrašen cvijećem odmah uz kanal gdje su me poslužili najboljim “špricom” kojeg sam ikad probala. Iskreno, cijela ta priča sa staklom je bila zaista divna i krasna, ali Spritz… meni osobno highlight Murana.
Talijanska ljepotica – Venecija
Posljednja i glavna stanica ovog izleta je bila talijanska ljepotica, “Grad Mostova” te jedna od glavnih prijestolnica Europe – predivna Venecija.
Venecija je glavni je grad istoimene talijanske pokrajine Venecije u talijanskoj regiji Venetu. Iako na papiru broji oko 280.000 stanovnika, s obzirom na visokorazvijen turizam, stalnih stanovnika ima nekakvih 60-ak tisuća. Ostali su ipak napustili grad jer im velika količina turista otežava svakodnevicu.
Venecija i danas izgleda kao u vrijeme svog procvata. U očima mnogih turista, pretvorila se u kameni spomenik koji valja vidjeti. Osobito su privlačni Trg svetog Marka sa svojim 175 metara dugim i raskošnim prostorom gdje se nalazi Bazilika svetog Marka nakićena stupovima i mozaicima, sa 99 metara visokim Campanilom (zvonik). Također, veoma je poznata i Duždeva palača s arkadama zašiljenih lukova, a najintrigantniji od svega je definitivno sistem kanala s gotovo četiri kilometara dugim Canalom Grande što presijeca grad u obliku golemog slova S.
Nakon što smo vidjeli sve te must see stavke, bili smo prepušteni sami sebi. Tu se vrijeme već potpuno popravilo te smo uživali u suncem obasjanim kanalima kojima su plovile prekrasne, “načičkane” gondole. Najzabavniji dio promatranja gondola mi je bila komunikacija između samih gondolijera koja me jako podsjetila na sve moje drage Dalmatince. Lagano veslaju, smiju se, “rugaju” se međusobno jedni s drugima… baš onaj naš dalmatinski “pomalo đir”.
Ako ipak niste spremni izdvojiti cifru od 80-100EUR (zbog koje, komentira mi dečko, gondolijeri i jesu tako opušteni i namiješeni ) za polusatnu uživanciju u gondoli, uvijek ju možete ili iznajmiti s više ljudi (u jednu stane 6 osoba) pa podijeliti račun ili pak izabrati vožnju brodovima koji vas voze sat vremena po cijelom kanalu za mnogo pristupačniju cijenu od 5-10EUR.
Processed with VSCO with a6 preset
Osim gondola koje se nalaze na svakom koraku, isto tako je grad prepun njihovih tradicionalnih karnevalskih maski. Ima ih raznih vrsta, od najjeftinijih kineskih do zaista divnih, ručno rađenih komada za koje ipak treba izdvojiti malo veći iznos.
Najzanimljiviju trgovinu maskama sam slučajno pronašla u jednoj maloj uličici gdje gospođa u izlogu izrađuje maske tako da sa sigurnošću možete znati da su autentične, a sama izrada joj je izvanredna. Svaki detalj je napravljen tako savršeno da se meni, inače totalnom antitalentu po pitanju bilo kakvih crtanja i izrađivanja, zaista čini nestvarno da je to djelo ovako jedne krhke ljudske ruke.
Što se tiče spize, grad je prepun restorana/štandova gdje možete degustirati tradicionalnu talijansku kuhinju. E sad, s obzirom da je oko ovih glavnih znamenitosti najveća gužva, moj prijedlog vam je da poput nas prijeđete Ponte di Rialto (najveći most u gradu) i pronađete neko mjesto za sjesti jer je manja gužva i može se naći odlična hrana/piće po čak i povoljnijim cijenama nego na drugoj strani grada.
Kao što znamo, Talijani i moda idu zajedno ko’ prst i nokat. Cijeli taj dan, kojeg god sam Talijana/Talijanku srela je bila sređena stani-pani. Da se razumijemo, nije stvar nekakve posebne fancy obleke (iako ih je, naravno, bilo i ušminkanih), već samog držanja i vibre. Odišu tim nekakvim posebnim stilom i imam feeling da bi taj narod mogao na sebe staviti vreće od krumpira i da bi opet zračili “tim nečim”.
No, vratimo se mi ipak na onu spomenutu fancy obleku. Naravno da sam morala baciti oko i na taj segment ponude i – ah, ajmo reći da je ta priča završila nekakvom srećodepresijom. U gradu možete pronaći apsolutno sve. Ako je netko došao obaviti kvalitetan shopping, definitivno je došao na pravo mjesto.
Sva velika imena su tu, izlozi prepuni najprestižnijih komada svjetske modne scene koja pomno proučavaju fashionljupci sa svih stana svijeta. Iskreno, mislim da 90% njih nije zapamtilo pola naziva crkvi/trgova i ostalih sudionika kulturne baštine Venecije, no ako ih pitate što je izloženo u Chanelovom izlogu, vjerujem da ćete dobiti veoma detaljan izvještaj.
Nakon par sati šetnje, talijanska priča se lagano počela bližiti kraju. Povratak doma je bio zakazan u 19h te nas je autobus čekao kod Punte Sabbioni. Očekivano, glavninu puta su svi prespavali i u Zagreb smo stigli oko 1,30h gdje nas je ponovno dočekao prolom oblaka. No, u tom trenu mi ništa od toga nije predstavljalo problem jer sam u glavi imala viziju svog divnog, toplog kreveta i kako mu se svakim trenom sve više i više približavam. Dan je bio divan i krasan ali – dug. Zadnjim atomima snage sam sjela u Uber, došla u stan i zaspala ko’ top.
Sutrašnji sam cijeli dan preležala na kauču listajući i uređujući fotke te sabirući opće dojmove gdje sam bila i što sam sve vidjela. Osjećala sam se baš onako “koda sam kopala” ali – it was worth it. Sigurno se ponovno vraćam u ovaj grad, no sljedeći put ipak na malo duži period kako bih ga u potpunosti mogla osjetiti i doživjeti jer ipak nudi puno više od onoga što se može vidjeti u jednom popodnevu.
Sve u svemu, dojam koji je grad ostavio na mene je – čisto oduševljenje. Predivna arhitektura, kanali, gondole, uske male uličice, sve romantično i šareno, prepuno zanimljivih detalja i dizajna… Cijeli dan sam se osjećala kao da sam sjela u vremeplov i otišla par stotina godina unatrag. Jedini minus su naravno velike gužve, iako su one u ovo doba godine zapravo uvelike smanjene. Jednostavno prihvatiš činjenicu da je to takav grad i onda nakon nekog vremena shvatiš da više uopće ne obraćaš pažnju na sve te ljude.
Nadam se da ste uživale u članku i da sam pomogla nekima od vas koji po prvi puta planiraju ovo divno, romantično putovanje. 
Napisala: Marina Mršić
