Od futurističkog Seoula i napete granice sa Sjevernom Korejom, preko potresne Hiroshime, neonske Osake i tradicionalnog Kyota, pa sve do Tokija koji izgleda kao da je stigao iz budućnosti – ovo je putopis o Aziji koja vas istovremeno fascinira, šokira i osvaja.
Autor: Goran Sočo –Facebook
Instagram: @goransoco
Seoul – Grad koji nikad ne spava
Sletjeti u Seoul nakon 14 sati leta bilo je kao da sam teleportiran u “Blade Runner”. Ovaj grad je masivan – dom je za više od 10 milijuna ljudi, a povijest mu seže 2000 godina unatrag.
No, ono što vas prvo lupi u glavu nije njegova veličina, već nadrealni miks drevne tradicije i ultra-modernog futurizma. U jednom trenutku gledate u savršeno očuvanu palaču staru stoljećima, a u sljedećem u neboder koji izgleda kao da je upravo sletio iz 22. stoljeća. Među njima je i Lotte World Tower, šesti najviši neboder na svijetu, koji dominira panoramom.
Moja avantura je počela prilično kaotično. Imao sam “sreću” doći u Seoul točno na dan održavanja maratona. Grad je bio blokiran, a ja sam se sa svojim koferom osjećao kao prepreka na stazi. Spas sam pronašao pod zemljom. Seoulski metro je čudo svijeta. Čist je kao suza, nevjerojatno točan, a navigacija je, unatoč pismu koje ne razumijem, jednostavna. Sve funkcionira na Tmoney karticu – jedan “bip” i cijeli grad vam je na dlanu. I dok se vozite, primjećujete prve kulturološke šokove. Svi su zalijepljeni za svoje telefone, ali vlada nevjerojatan red i tišina. Također, postoje tri boje sjedala. Standardna plava, žuta su za starije osobe te roza za trudnice. Fascinantno je gledati kako ta mjesta zjape prazna iako u blizini nema trudnice ni starijih osoba. Ljudima jednostavno ne pada na pamet koristiti sjedala koja nisu namjenjena njima.
Kad padne mrak, Seoul postaje sasvim druga zvijer. Grad eksplodira u milijunima neonskih svjetala. Šetnja ulicama, posebno u četvrtima poput Hongdaea ili Myeongdonga, je futurističko iskustvo par excellence. Sve blješti, zvučnici trešte K-pop hitove, a vi se osjećate kao statist u SF filmu.
Ipak, usred tog tehnološkog ludila, naišao sam na park gdje su stariji Korejci, u potpunoj tišini i s nevjerojatnim fokusom, igrali igru sličnu našoj dami (checkers), potpuno imuni na neone i buku oko sebe. Taj kontrast je Seoul u malom.
A hrana? Ljudi moji, hrana je apsolutno bogovska. No, prije nego što se bacite na uživanje, susretnete se s jednim od najvećih misterija Seoula: nema kanti za smeće na cesti. Ozbiljno, možete hodati kilometrima i nećete naći ni jednu. Prvi instinkt vam je da ćete se ugušiti u otpadu, ali – šok! Ceste su besprijekorno čiste. Ljudi svoje smeće nose kući. To je razina društvene odgovornosti o kojoj mi možemo samo sanjati.
I da, Seoul je, unatoč svom tom sjaju i modernosti, iznenađujuće povoljan. Za cijenu jednog prosječnog obroka u nekoj europskoj metropoli, ovdje se možete gostiti kao kraljevi. To je bio savršen uvod u korejsku avanturu.
FOTOGALERIJA – SEOUL
Južna Koreja – Drugi dio: Od tradicije do DMZ-a
Nakon početnog šoka modernosti, odlučio sam istražiti i drugu stranu Seoula. Unatoč neboderima, grad čuva svoja tradicionalna sela, poput Bukchon Hanoka. Šetnja među tim starim kućama je kao ulazak u vremensku kapsulu. No, ono što me najviše fasciniralo nije bila samo arhitektura, već ljudi.
Mnogi posjetitelji, i domaći i strani, unajmljuju hanbok – predivnu, kolorističnu narodnu nošnju – i šetaju u njoj po selu i palačama. Ta fascinacija vlastitom tradicijom i ponos s kojim je nose je nešto što me duboko dojmilo. Čini se da u Koreji futurizam i tradicija ne samo da koegzistiraju, već se savršeno nadopunjuju.
No, da ne bi sve bilo samo u znaku povijesti, Seoul vas brzo podsjeti na svoju modernu opsesiju: pop kulturu. Do koje mjere su važan društveni faktor će vam možda dočarati sljedeća anegdota.
Naime, u Koreji je obavezan vojni rok u trajanju od 18 mjeseci za svakog mladog muškarca osim u iznimnim situacijama ako ste ostvarili neki veliki uspjeh poput olimpijslih medalja, Nobelovih nagrada… ili ste član K-pop benda BTS. Moram priznati da je moje poznavanje k-pop kulture vrlo ograničeno te nisam mogao pojmiti da se ti korejski backstreet boysi doživljavaju gotovo kao polubožanstva. Tako je u Koreji bio referendum bi li trebalo članove BTS-a osloboditi služenja vojnog roka. I stanovništvo je reklo… da.
Ipak, bend očito ima izvrsnog PR managera pa su klinci na javnoj televiziji rekli da zahvaljuju narodu Koreje, ali da oni, kao pravi patrioti žele služiti svojoj državi.
Trgovine su preplavljene K-pop robom i “kawaii” lutkama koje izgledaju kao maskote za sve i svašta. Ta dječja zaigranost u odraslom svijetu je još jedan zanimljiv sloj korejskog društva.
I naravno, nemoguće je pisati o Koreji, a ne spomenuti K-BBQ. To nije samo obrok, to je ritual. Sjedite za stol s ugrađenim roštiljem, sami pečete meso, režete ga škarama i uživate u eksploziji okusa. To je jedno od onih iskustava koja vas tjeraju da poželite ostati ovdje zauvijek.
Da bih vidio grad u punom sjaju, popeo sam se na jedno od brda u gradu, a Seoul ih ima mnogo, kako bih došao do vidikovca. Pogled odozgo na ocean neonskih svjetala, Lotte toranj koji para nebo i milijune ljudi u pokretu je bio spektakularan. Čak i na toj visini, osjećate pulsiranje grada. To je bio savršen način da se oprostim od Seoula prije odlaska na najnapetije mjesto na planetu.
Posjet DMZ-u (Demilitariziranoj zoni) na granici sa Sjevernom Korejom bio je povratak u surovu realnost. To je zona zamrznutog konflikta, mjesto gdje povijest još uvijek krvari.
Najjezivije iskustvo bilo je spuštanje u jedan od tunela koje je Sjeverna Koreja prokopala ispod granice. Ti tuneli, dugi nekoliko stotina metara te 70-80 metara pod zemljom, visoki jedva metar i pol, su klaustrofobični i vlažni. Na zidovima su vidljiva oštećenja od eksplozija. Dođete do mjesta gdje su dva zida – MDL (Military Demarcation Line), jedan korejski, jedan sjevernokorejski, odvojeni svega nekoliko metara. Gledate u taj mrak i znate da se s druge strane zida nalaze vojnici države s kojom je Južna Koreja još službeno u ratu i shvaćate koliko je krhak mir. Uz zid ćete naći i brojač dana od potpisivanja primirja te je na dan kad sam ja došao do zida brojao 26.443 dana, odnosno nešto više od 73 godine. To je bio potpuni kontrast blještavilu Seoula, ali i neophodan dio slagalice zvane Koreja.
Dalje me put vodi u Japan i Hiroshimu i uz mnoge usputne stanice završava u Tokiju.
FOTOGALERIJA – Južna Koreja – Drugi dio: Od tradicije do DMZ-a
Hiroshima – Grad koji je odbio ostati u mraku
Put u Hiroshimu nije obično turističko razgledavanje; to je više kao hodočašće na mjesto gdje se povijest doslovno rastalila. Prvi susret s A-Bomb Domeom, onom kosturu zgrade koja je nekim čudom ostala stajati dok je sve oko nje isparilo, ostavlja vas bez teksta. Gledate u te cigle i shvaćate da je ovdje u jednoj sekundi 1945. godine vrijeme stalo. Danas je to mjesto nevjerojatnog mira, okruženo parkom gdje teče rijeka Motoyasu, ista ona u koju su ljudi skakali bježeći od topline koja je topila beton.
Ali Hiroshima nije samo spomenik tragediji. Grad je nevjerojatno živ i čist, s onim japanskim osjećajem za red koji graniči s opsesijom. Ono što me najviše iznenadilo je miris hrane koji se širi ulicama – konkretno Okonomiyaki na hirošimski način. Za razliku od ostatka Japana, ovdje sve slažu u slojeve: rezanci, kupus, jaje, meso… Sve se to peče pred vama na ogromnoj vrućoj ploči. Sjedite za šankom, kuhar maše onim lopaticama kao da izvodi operaciju na otvorenom srcu, a vi dobijete obrok koji je toliko zasitan da bi mogao nahraniti manju vojsku.
Nakon sve težine povijesti u Memorijalnom muzeju, gdje vidite predmete poput dječjih bicikala koji izgledaju kao da su od gume, taj topli obrok i ljubaznost lokalaca dođu kao melem na ranu. Japanci ovdje ne nose gorčinu; oni nose poruku mira s takvim dostojanstvom da se zapitate kako bismo mi reagirali da nam se dogodi desetina toga.
Osaka – Gastronomski kaos i neonska groznica
Svega sat i pol vožnje Shinkansenom dijeli vas od Hiroshime do Osake, ali kulturološki, kao da ste promijenili kontinent. Ako je Hiroshima tiha i dostojanstvena, Osaka je onaj glasan, ludi rođak koji vas odmah vuče u birtiju. Čim izađete na stanicu, osjetite tu energiju – ovdje živi preko 19 milijuna ljudi u širem području i svi su, čini se, stalno u pokretu i stalno gladni.
Glavna postaja: Dotonbori. To je vizualni napad na sva osjetila. Ogromni mehanički rakovi koji miču nogama iznad restorana, divovske hobotnice od plastike i neonska svjetla koja su toliko jaka da noć pretvaraju u dan. Tu sam isprobao njihov legendarni Takoyaki – kuglice od tijesta s komadićima hobotnice. Toliko su vruće iznutra da plešete “vrući krumpir” u ustima dok pokušavate ne ispustiti suzu, ali okus je… nevjerojatan. Moto ovog grada je kuidaore, što u prijevodu znači “jedi dok ne bankrotiraš”, i vjerujte mi, ovdje je to vrlo lako izvedivo.
Kad vam dosadi neonski cirkus, tu je Dvorac Osaka. Ta utvrda je monumentalna, okružena ogromnim zidinama i kanalima, a unutra skriva povijest samuraja koja izgleda kao set za vrhunski povijesni film. Ali čak i tamo, u pozadini vidite nebodere koji paraju nebo.
Osaka je taj savršeni sudar – s jedne strane imate drevne kanale i dvorce, a s druge strane blještavilo u noći i osjećate se kao lik iz futurističkog stripa.
Ipak, jednu stvar ne kužim… unatoč činjenici da su u većini stvari u valjda 23. stoljeću, u nekima su stali u 1990 godini. Primjerice, web stranice i aplikacije su im dizajnerski ažururane prije valjda 35 godina i užasno je teško navigirati njima zbog mora teksta, reklama pa do toga da na jako puno mjesta ne primaju kartice i vrhunca da u autobusima imate pravog pravcatog konduktera.
Kažu mi da je to jednostavno njihov stil pa tko sam ja onda da sudim.
FOTOGALERIJA – HIROSHIMA I OSAKA
Kyoto – Grad od tisuću hramova
Ako su Hiroshima i Osaka bili lekcije iz povijesti i modernog kaosa, Kyoto je onaj dio putovanja gdje se osjećate kao da ste ušetali u scenarij povijesnog filma.
Kad izađete iz vlaka u Kyotu, dočeka vas ogromna, futuristička stanica, ali ne dajte se zavarati – to je samo varka. Čim zakoračite par ulica dalje, onih 1,5 milijuna ljudi kao da nestane u labirintu drvenih kućica i vrtova. Kyoto je duša Japana. Ovdje tradicija nije nešto što se čuva u muzeju; ovdje se tradicija živi svaki dan.
Prva postaja: Gion. To je ona četvrt koju ste gledali u filmovima. Uske uličice, drvene fasade i specifična tišina koja vas tjera da pričate šaptom. Imao sam sreće pa sam uspio uloviti pogled na pravu Geishu dok je nestajala iza kliznih vrata nekog ekskluzivnog restorana. Taj prizor traje dvije sekunde, ali osjećaj je kao da ste vidjeli mitsko biće.
Fascinacija narodnom nošnjom ovdje doseže vrhunac – pola grada hoda u unajmljenim kimonima, a vi se samo trudite da ih ne zakačite dok pokušavate snimiti savršenu fotku onih crvenih vrata na Fushimi Inari svetištu. Ima ih na tisuće, idu u beskraj uz brdo, i želite li ih sami za sebe bez gomile turista posjetite ih rano ujutro.
Ali, budimo realni, u Japanu se sve na kraju vrti oko hrane. A u Kyotu postoji jedno kultno mjesto o kojem svi pričaju: Honke Daiichi Asahi. To nije fensi restoran s 3 Michelinove zvjezdice; to je mala, nepretenciozna rupa u zidu blizu kolodvora koja poslužuje ramen još od 1947. godine.
Kad sam došao tamo, red je bio takav da sam se zapitao dijele li besplatno zlato unutra. Ali kad napokon sjednete na onu drvenu klupu i pred vas spuste zdjelu tog tamnog, bogatog shoyu ramena s brdom svježe narezanog mladog luka i tankim fetama svinjetine… sve čekanje se zaboravlja. Juha je toliko moćna da imate osjećaj da vam liječi i one grijehe koje još niste počinili. To je onaj rudimentarni nivo uživanja u hrani o kojem sam pričao – nema filozofije, samo savršen recept koji se ne mijenja desetljećima.
Nakon ramena, trebao mi je zen. Posjetio sam Kinkaku-ji, legendarni Zlatni paviljon. Kad sunce udari u tu fasadu prekrivenu pravim zlatnim listićima, refleksija u jezercu je toliko nestvarna da mislite da je netko pretjerao s Photoshopom u stvarnom životu. Oko vas su savršeno podšišani borovi i onaj bijeli pijesak u zen vrtovima koji redovnici češljaju s takvom preciznošću da vas postane sram što ste uopće nagazili na pločnik.
Kyoto je grad kontrasta koji funkcioniraju. S jedne strane imate te tihe hramove gdje čujete samo kapanje vode, a s druge strane onaj ludi ritam japanske svakodnevice.
Nakon prve etape japanske avanure kroz tri potpuno različita japanska lica, shvatio sam da je Japan zapravo jedan veliki, savršeno uštimani stroj s dušom samuraja. Od tišine Hiroshime, preko neona Osake, do mirisa ramena u Kyotu – ovo je zemlja koja vas natjera da cijenite svaku minutu, jer vlak ionako nikad ne kasni ni sekundu.
FOTOGALERIJA – KYOTO
Fuji – Suzuka – Tokyo
Zadnja stanica japanske odiseje bio je Tokyo, ali put do tamo bio je sve samo ne običan. Na izlasku iz Kyota, morao sam odraditi dvije “obavezne” stavke za svakog ovisnika o adrenalinu i estetici.
Prva je bila Suzuka i utrka Formule 1. Taj zvuk motora koji para zrak dok se bolidi ganjaju po onoj legendarnoj “osmici” je nešto što ne možeš doživjeti preko ekrana. Japan i tehnologija, ruku pod ruku. Odmah nakon toga, potpuni zaokret – Kawaguchiko i treking po Mt. Fujiju. Gledati taj savršeni stožac dok se ogleda u jezeru je trenutak kad shvatiš zašto ga smatraju svetim. Suvremeni inženjering Suzuke i bezvremenski mir Fujija – to je Japan u malom. A onda, ulazak u “Glavni grad svijeta”.
Tokyo – Grad s tisuću lica i nula šansi da se ne izgubite
Tokyo nije grad, to je živući organizam. Ima dva potpuno suprotna lica. Danju je to grad iz bajke, pogotovo ako pogodite Sakuru. Cvat trešnje pretvori sive betonske džungle u ružičaste oblake pod kojima milijuni ljudi sjede, jedu i slave život. Ali kad padne mrak, Tokyo navlači svoju neonsku masku. Ulice postaju set za anime – doslovno. Nije rijetkost vidjeti ljude obučene u kostime svojih omiljenih likova kako najnormalnije idu iz ureda ili u izlazak. To je grad gdje je normalno biti “čudan”.
A kad smo kod čudnog, tu je moja apsolutna fascinacija: automati. Imaju automate za apsolutno sve – od toplog ramena i kave u limenci do kišobrana i, nećete vjerovati, svježih jaja. To je vrhunac društva koje cijeni tvoje vrijeme i tvoju privatnost. Želiš KitKat? Sretno s biranjem, jer Japan ima preko 200 okusa. Od wasabija i sakea do pečenog kukuruza. Svaki grad ima svoj “limitirani” okus, pa potraga za njima postane ozbiljan hobi.
Shinjuku: Najteži “Escape Room” na svijetu
Postoje obične željezničke stanice, a onda postoji Shinjuku. To nije stanica, to je portal u drugu dimenziju. Sa svojih 200 izlaza i nevjerojatnih 3,6 milijuna putnika dnevno, Shinjuku je najteži “escape room” na svijetu. Svaki put kad sam mislio da sam pohvatao mapu, izbio bih na krivu stranu kvarta. Ako želite ispuniti svoj dnevni cilj broja koraka, samo pokušajte naći svoj izlaz unutar stanice.
Čak su i semafori ovdje priča za sebe. Da bi pomogli slabovidnima (ali i nama izgubljenima), semafori “pjevaju”. Postoje dvije vrste zvuka: “piu-piu” koji vam govori da je sigurno ići u smjeru sjever-jug, i “ku-ku” koji označava smjer istok-zapad. Kad to jednom čujete, taj zvuk postane soundtrack vašeg boravka u Tokyu.
Japan se čuva za kraj
Na kraju, kad sjednete i zbrojite dojmove, shvatite jednu stvar: Japan treba čuvati za kasnije, jer nakon njega sva ostala putovanja djeluju malo… “pokvareno”. Nije da je drugdje loše, daleko od toga, ali Japan vam ukaže na to koliko dobro društvo može funkcionirati kad je ljudima zapravo stalo.
Sjetite se samo priče o stanici Kami-Shirataki na Hokkaidu, koju su godinama držali otvorenom samo zbog jedne jedine srednjoškolke, kako bi mogla završiti školovanje. To je Japan. Zemlja gdje se cijeni pojedinac, gdje se poštuje prostor drugoga i gdje se čistoća ne održava kaznama, nego odgojem.
Ovdje sam naučio da se ne treba bojati tehnologije, ali ni zaboraviti tradiciju. Japan je lekcija iz ljudskosti zamotana u neonska svjetla i miris ramena. Sad kad sam ga doživio, ljestvica je podignuta toliko visoko da se bojim da će mi sljedeća destinacija izgledati kao povratak u kameno doba. Ali hej, barem sam probao KitKat od sakea.
Ukoliko je i vas zainteresirala tura poput ove i treba vam pomoć oko organizacije puta ili informacije slobodno mi se obratite putem Facebooka ili Instagrama.
FOTOGALRIJA – TOKYO
