“Dugo vremena sam željela posjetiti Moskvu. Moja čežnja bila je slična onoj Čehovljeve Tri sestre. Teško sam samo čitajući o glavnom gradu najveće države na svijetu mogla steći dojam što mogu očekivati.”
U vrijeme mog posjeta, u državu se moglo ući uz turistički voucher koji je izdavao hotel, odnosno mjesto gdje ćete boraviti. Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, u Rusiju se putuje pomoću viza.
U Moskvu letim direktno iz Zagreba, ruskom nacionalnom avio kompanijom. Let traje nešto kraće od tri sata i ne pada mi teško uz red jela i pića, dobre knjige i fotkanja kroz prozor aviona. Uz vremensku razliku od plus dva sata, slijećem u zračnu luku Sheremetyevo. Za ulaz u zemlju nužno je popuniti migracijsku kartu. U Rusiju ulazim samo uz konstataciju graničarke: Zagreb, a ja uz ljupki izraz lica ponavljam grad polaska i ubrzo se nalazim na ruskom tlu. Već sam imala spreman plan u slučaju da ih ne zadovolji razlog mog posjeta – otkriti im istinu: došla sam u Moskvu bogato se udati. Po ulasku u zemlju, nužno se registrirati u roku od 24 sata jer se u protivnom sve komplicira. Registraciju provodi recepcija, ukoliko je smještaj osiguran u hotelu/hostelu, a ako odsjedate kod privatnog/prijateljsko-rodbinskog odsjedanja – sretno s pronalaskom informacija o registraciji.
Moskva je glavni grad Ruske Federacije i broji oko 10,5 milijuna stanovnika sa podmoskovljem oko 17 milijuna. Veličinu zemlje u kojoj boravim zorno prikazuje i šesnaest zemalja s kojom graniči, a to su redom: Norveška, Finska, Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Bjelorusija, Ukrajina, Gruzija, Azerbajdžan, Kazahstan, Mongolija, Kina, DNR Koreja, Japan i SAD. Da je Moskva mnogoljudni grad, o tome jasno svjedoči i prometni kaos na cestama. Čitam informaciju o tome da je u gradu oko 2,6 milijuna automobila. Kako sam za vrijeme boravka u Moskvi većim dijelom orijentirana na cestovni prijevoz, ne ostajem imuna na promet pa ispisujem elaborat o prijevozu.
Iako grad ima široke avenije sa sedam traka u svakom smjeru, sve to ne doprinosi protočnosti na cestama. Prvi dan sam u nevjerici, jer su vozači uz asfaltiranu cestu razvili i alternativni put, što znači da auti do nas voze doslovno po blatu uz ogradu. Uz službene taksiste, svi koji u Moskvi voze – taksiraju. Kod vožnje taksijem, posebno u onim neslužbenim, nužno je unaprijed dogovoriti cijenu jer bi ona u protivnom mogla narasti do neba, posebno ako se nanjuši da ste stranac. Ljudi smo, sve se da dogovoriti, pa i za hrvatske prilike, jeftina vožnja u Moskvi – jednom od najskupljih gradova na svijetu. Za vožnju gradom se potrebno naoružati živcima, jer se na dogovor kasni u satima, ne u minutama.
Moskva je grad kontrasta u kojem, s jedne strane, živi najviše milijardera na svijetu s impresivnim voznim parkom, dok je, s druge strane, na cesti moguće susresti nemali broj Lada i Dacia još iz vremena SSSR-a te veliki broj siromašnih ljudi. Kako sam smještena van centra grada, imam priliku vidjeti i drugu stranu života u Moskvi i opoziciju Crvenom trgu. Na putu do centra, dio vizure grada su drvene kuće izgrađene na trusnim zemljanim temeljima. One su domovi brojnim ruskim obiteljima, s vlagom kao ekstra dodatkom svakom kućanstvu. U isto vrijeme, okolica grada je i veliko gradilište na kojem niče nepregledni niz zgrada, tik uz mondeno skijalište usred ničega, u obliku skakaonice u tubi. Ne mogu se oteti dojmu da je inspiracija za skijalište bio Dubai, a sumnje si potvrđujem kad u blizini skijališta ugledam zgrade/hotel u istom obliku kao i dubajski Burj Arab.
Pod dojmom prometa, napokon stižem i do highlighta svoje moskovske ture, odnosno Krasnaje ploščadi. Oduševio me Crveni trg, onako dječje iskreno, i prožeo me osjećaj sreće jer mi se ostvario još jedan san. Crveni trg jedan je od najpoznatijih trgova, ne samo Moskve i Rusije, nego i svijeta. Uz Kremlj, trg je uvršten na UNESCO-vu listu kulturnih dobara. Trg se prostire na 700 metara te je poprište svih važnih državnih ceremonija/parada. Na trgu je posebno svečano povodom proslave Dana pobjede koji se slavi 9. svibnja sa svečanim vojnim mimohodom. Dan pobjede slavi se kao spomendan na 8. svibnja 1945. godine, kad je Njemačka potpisala kapitulaciju; dan je to pobjede nad nacizmom, dan oslobođenja Europe. Zanimljivo je da je kapitulacija potpisana 8. svibnja u 23 sata, ali se to po moskovskom vremenu dogodilo 9. svibnja.
Meni najdraži dio trga zauzima crkva/katedrala svetog Vasilija Blaženoga, izgrađena sredinom 16. stoljeća u čast pobjede Ivana Groznoga nad Mongolima. Crkva ima devet kupola impresivnih kolorita koje su motiv brojnih razglednica i pozdrava iz Moskve. Navodno je Car dao oslijepiti graditelja kako ne bi mogao izgraditi još jedno ovako zdanje. Ne znam što bi Car danas rekao da vidi crkvu Isusa spasitelja u Sankt Petersburgu i katedralu Aleksandra Nevskog u Tallinu, koje obje neodoljivo podsjećaju na crkvu svetog Vasilija. Uz zidine Kremlja, na trgu se nalazi Lenjinov mauzolej podignut u čast osnivača SSSR-a u kojem je izloženo njegovo balzamirano tijelo. Vladimir Iljič Lenjin je bio ruski revolucionar, teoretičar i vođa komunističkog krila radničkog pokreta. Zanimljivo je da je današnji Sankt Petersburg od 1924. do 1991. godine nosio njegovo ime, zvao se – Lenjingrad. Nasuprot mauzoleju, nalazi se GUM – Glavnyi Universalny Magazin, koji je izgrađen krajem 19. stoljeća i jedan je od najluksuznijih trgovačkih centara na svijetu. GUM-ov eksterijer uljepšava stakleni krov dajući centru dodatne obrise visine. Praktičan savjet vezano za GUM odnosi se na činjenicu da je na drugom katu smješten restoran, u kojem se, za relativno malo love, dobro jede.
Ulazni dio na trg zauzima Povijesni muzej koji je bogata riznica povijesti Rusije do 19. stoljeća. Kolekcija muzeja obuhvaća eksponate iz vremena pretpovijesnih plemena koja su nastanjivala današnju Rusiju do umjetničkih djela neprocjenjive vrijednosti, stečenih od strane pripadnika dinastije Romanov. Ispred muzeja se nalazi konjanički spomenik maršalu Georgiju Žukovu koji je ratificirao sporazum o njemačkoj kapitulaciji 1945. godine te time potvrdio pobjedu saveznika u Drugom svjetskom ratu. Kremlj, kojeg s jedne strane obrubljuje Crveni trg, predstavlja utvrđeni kompleks te je danas političko i administrativno središte Ruske federacije. Prvotno je bio središte Ruskog carstva, a od 1918. godine i središte Sovjetskog saveza. Kremlj uključuje palače, trg, park te obrambeni zid s tornjevima. Uz zidine Kremlja, nalazi se i oltar domovini te vječna vatra koju čuvaju stražari u čast pobjede u II. svjetskom ratu.
U kanalčićima u neposrednoj blizini nalaze se spomenici likovima iz ruskih narodnih priča. Nisam odoljela preskočiti vodeni kanal i prišapnuti ribici svoju želju. Samo da javim ribici – još očekujem ostvarenje želje. Strpljiva sam. Nakon Scale, drugi najpoznatiji teatar u Europi je Bolšoj teatar, kulturni centar baletnih i opernih djela. Teatar se nedavno obnavljao pa je zasjao u još većem sjaju. Izgrađen je u neoklasičnom stilu, a poznat je kao mjesto u kojem je premijerno izvedeno Labuđe jezero. Preko puta teatra, nalazi se i park s velikim spomenikom Marxu. U blizini je još jedan luksuzan centar trgovačke moći poznat kao ZUM.
Jedna od važnijih crkvi ortodoksnih kršćana je Crkva Krista Spasitelja izgrađena devedesetih godina 20. stoljeća na mjestu prvobitne crkve koju je Staljin dao srušiti tridesetih godina, da bi izgradio neboder odnosno kasnije bazen. Prvu crkvu Krista Spasitelja izgradio je Car Aleksandar I. u čast pobjede nad Napoleonom. U središtu grada nalazi se i Puškinov trg sa spomenikom istoimenom ruskom piscu, a koji je danas poznato okupljalište mladih. Osim Puškina, Rusija je domovina svjetski poznatih književnika poput Ljermontova, Gogolja, Turgenjeva, Dostojevskog, Tolstoja, Čehova, Gorkog, Jesenjina, Solženjicina i brojnih drugih.
Moj pokušaj učenja ruskog jezika ipak je poslužio svrsi; u protivnom bi mi kretanje po gradu bilo prilično otežano. Službeno pismo Ruske Federacije je azbuka, odnosno ćirilica koja se razlikuje od one srpske, a koju nisam nikad naučila, što mi nije na diku. U Rusiji je poznavanje ćirilice važno jer je baš sve prevedeno, pa i reklama za McDonald’s. Čitam ruski jako sporo, poput nepripremljenog prvašića, ali ipak čitam. Srećom, metro stanice su prilično udaljene pa imam vremena za čitanje, preciznije, slovkanje i samolociranje. Moskovski metro, osim uloge najvažnijeg prijevoznog sredstva u gradu, ima i turističku funkciju jer su pojedine stanice u centru umjetnička remek djela s kristalnim lusterima, mramornim uresima, mozaicima i brončanim skulpturama. Neke od najljepših stanica su Komsomolska, Majakovska, Kijevska i stanica Slavenski bulevar.
Metro dnevno preveze između 8 i 9 milijuna putnika te je, za razliku od ceste, izrazito brzo prijevozno sredstvo. Zamislite, moskovski metro dnevno preveze dva puta više ljudi nego što je ukupno stanovnika u cijeloj Hrvatskoj. Uz tokijski, metro u Moskvi je najprometniji na svijetu. Prva stanica izgrađena je 1935. godine, a krase ga i najdulje i najdublje pokretne stepnice smještene 200 metara pod zemljom koje osjećam prilikom vožnje s obzirom na izmjene tlaka. Zanimljivo je da moskovski metro ima 325 kilometara pruge, 12 linija i 194 stanica. Nedavni teroristički napadi u Moskvi, uz aerodrom, desili su se i u metrou. Bolesni umovi očito svugdje dišu. Gradom protječe rijeka Moskva, točnije njezini kanali, koje je dao izgraditi Staljin da bi Rusima osigurao grad na rijeci.
Najprepoznatljiviji ruski suvenir su tzv. matrijoške, drvene lutkice koje u svojoj unutrašnjosti sadržavaju set istih oblika različitih veličina. Zapravo, ono što sam zvala babuškom, u Rusiji zovu matrijoškom. Babuška iliti matrijoška, simbol je obitelji odnosno majke koja na svijet donosi novu generaciju. Tradicionalne oblike rumenih djevojaka obučenih u narodne nošnje sve više zamjenjuju najrazličitiji raznobojni motivi. Drugi poznati ruski suvenir odnosno nacionalno piće je votka, s prosječnom razinom alkohola od oko 40%. Upravo u Moskvi nakon dosta vremena pijem votku i naviru mi sjećanja na studentske tulume u kojima je votka, doduše Badelova, tekla stančićem u zagrebačkom naselju Prečko.
Na dan povratka do aerodroma stižem taksijem po unaprijed ugovorenoj tarifi. Avion za Zagreb polijeće prijepodne i uvjerena sam da ću ranijim polaskom izbjeći rush hour, budući da je službeno radno vrijeme u Moskvi od 10 do 18 sati. Zaboravljam devizu Moscow never sleeps. U velikoj sam zabludi. Vožnja je uzbudljiva jer smo velik dio puta u koloni bez kraja, a na trenutke na cesti sa sedam traka u srazu sa ogromnim kamionima – tegljačima i cisternama. Ne želim ni zamisliti što bi bilo da jedan od auta stane; nemam opcije – moram izaći iz Rusije zbog isteka trajanja vouchera, a ne želim u Sibir, tamo ću drugom prigodom.
Na aerodromu me dočekuju pooštrene mjere sigurnosti; već pri ulazu prolazim kroz sigurnosni prolaz. Nakon čekiranja, prolazim i drugu sigurnosnu kontrolu; kao i svi, izuvam se i ulazim u kabinu-skener s rukama podignutima uvis. Nažalost, podsjetnik je to na teroristički napad kad su se dvije žene na aerodromu Domodedevo raznijele bombom i ubile trideset osam, a ranile gotovo dvjesto nedužnih ljudi. Stroge mjere kontrole okusilo je i dijete u redu ispred mene koje je ostalo bez svojeg plastičnog pištolja prilikom ulaska u avion – no guns, viče policajka.
Kao i Čeholjeve sestre Olga, Maša i Irina željela sam otići u Moskvu, te se kao četvrta sestra mogu se poistovjeti sa njima, konkretno sa završnim prizorom kada se sestre zagrljene pitaju u čemu je smisao daljnjeg života. Ili kako bi Alain de Botton rekao: Putovanja rađaju misli. Malo mjesto potiče unutarnje dijaloge više od zrakoplova, broda ili vlaka u kretanju. Postoji gotovo neobična uzajamnost između onoga što nam je pred očima i misli koje imamo u glavi: velike misli ponekad zahtijevaju velike krajolike, nove misli nova mjesta. Razmišljanja okrenuta nama samima, koja bi inače bila sklona izvjesnoj tromosti, sada su potpomognuta protokom krajolika.
P.S. Ukoliko želite pročitati moje ukoričene putopise – knjigu Samo za taj osjećaj – možete naručiti – na mail: ibacelic@gmail.com (knjiga sadrži 13. putopisa – a neki od recezenta knjigu su opisali ovako: Kada u cijelosti pročitate knjigu biti će vam jasno, sve je ostvarivo, ako postoji jaka želja i bez sponzora i bez suputnika i bez novca. Vilma Stojković
Čitajući knjigu poželite odmah uzeti kartu i krenuti na put, nadajući se da ćete barem malo zagrebati po ulicama, pejzažima i avanturama proživljenim na Ivoninim putovanjima. Anamarija Jerković
Kroz humoran način opisuje i one malo manje lijepe sastavne dijelove putovanja, pokazuje neuništivost duha i volju za ostvarivanjem svog cilja. Ana Vuković
Ivona Bačelić Grgić
