Ivona nas je već vodila na svoja putovanja, a ovaj put idemo na put u grad koji ne spava, jedan i jedini – London, grad vrijedan povratka.

Don’t forget your smile, Everything’s Gonna Be Alright

London me za prvog posjeta nije pridobio na svoju stranu, iako sam bila sretna što se nalazi na mojoj ljestvici viđenih gradova. Zato me drugom vizitom očarao i obećala sam si barem još jedan povratak u ovu svjetsku metropolu. Iako je popriličan luksuz vraćati se u već viđeno, jer toliko toga neotkrivenog u svijetu me još uvijek čeka, London je vrijedan povratka.

Ovaj put u London putujem u predblagdansko vrijeme – bio je to melem za oči; grad je okićen do u detalje, sa stilom i s dobro povezanom pričom. U grad stižem preko zračne luke Heathrow. Ulazim u zemlji uz ispunjavanje obrasca za ulazak te hrpu pitanja o svrsi dolaska, smještaju i povratku; na pitanja odgovaram nagluha od slijetanja. Otkada smo u Europskoj uniji, ulazak u zemlju je puno jednostavniji i bez puno suvišnih pitanja. Do hotela stižem metroom.

Nakon južine u Hrvatskoj na kraju studenog, stižem u hladni grad; prvog dana od hladnoće ne osjećam ruke, a lice mi poprima izraze botoks ljepotice alias porculanske lutke. Rukavice nabavljam tek pred kraj boravka u poznatoj trgovini i to uz popust od 30% – hvala prodavačici, rođenoj Zagrepčanki. Doduše, kad je sjela kartica, terećenje računa nije baš dočaralo predmetni popust. U funti je kvaka i sve ovisi o visini tečaja. Shopping groznica se osjeća na svakom koraku i točno se vidi da je kraj godine period trgovanja; nije to samo zapažanje struke nego i stvarnost Londona. Najpoznatije ulice za kupovinu su Oxford street, Regent street i New bond street te nezaobilazni Harrods.

Strateški smještaj u gradu omogućava mi šetnju do većeg broja znamenitosti, ali i dugo sjećanje na bol u nogama od pješačenja. London je glavni grad Engleske i Ujedinjenog Kraljevstva. Ujedinjeno Kraljevstvo je nastalo nizom Zakona o uniji, a čine ga Engleska, Škotska i Wales sa Sjevernom Irskom. U Londonu živi oko 7,4 milijuna stanovnika. Šetnju započinjem u Hyde parku, najvećem gradskom parku koji se proteže na 138 hektara. Odmah se zaustavljam na speakears corneru, no promrzla – nemam što reći, što potvrđuje i moje nacionalno podrijetlo odnosno činjenicu da, kao i moji sunarodnjaci, pričam kad ne treba, ali ne i kad treba. Hyde park dom je mnogih pernatih životinja – od vjeverica, pataka, golubova, labudova do pelikana. Najzanimljivije su mi bile vjeverice koje su skoro pa pitome te jedu orahe iz ruku prolaznika. U parku je obilježena biciklistička staza kojom jure bicikli i na trenutke sam se, uz kočije i konje u kasu, doslovno morala družiti s vjevericama da spasim živu glavu.

U turi šetnje stižem i do Buckinghamske palače koja je službena rezidencija kraljevske obitelji od 19. stoljeća. Proteže se na 80.000 m2, a sagrađena je prije tristotinjak godina za Vojvodu od Buckinghama. Palača je prava turistička meka s hrpom turista koji čekaju smjenu straže te otvaranje središnjih vrata palače. Jedan dio palače za ljetnih mjeseci je otvoren za javnost. Iza palače se nalazi Buckingham Palace Garden, najveći privatni vrt u Londonu, gdje kraljica održava svoje ljetne prijeme.

Nastavljam razgled kod svečane kraljevske konjske straže – horse guards parade koja se upravo postrojava. Osim smjene straže, koja se odvija svakodnevno, ovdje se odvija i Trooping the colour manifestacija kojom se slavi kraljičin rođendan.

Prolazim i pokraj Downing streeta na čijem broju 10 živi britanski premijer; i ove godine je to James Cameron, a za mog prvog posjeta bio je to sada politički umirovljeni Tony Blair. Na važnost ulice ukazuju i ograda i straža, ali i hrpa turista koja fotografira te zatim produži dalje do jednog od londonskih simbola, Big Bena. To je zapravo nadimak velikog zvona unutar sata na sjevernom dijelu Westminsterske palače alias Parlamenta. Nadimak je dobio po stasu političara Sir Benjamina Halla. To je najveći četverostrani sat koji zvoni i treći najviši satni toranj na svijetu.

Britanski parlament – Westminsterska palača ima dva doma odnosno gornji dom, House of Lords, i donji dom, House of Commons. Imponzatno je to zdanje čiji oblik datira iz 19. stoljeća, a sastoji se od 1100 soba, 100 stubišta i oko 5 kilometara hodnika. U neposrednoj blizini Parlamenta, nalazi se i Westministry Abbey, gotička crkva te mjesto krunidbe i pokopa vladara Ujedinjenog Kraljevstva. Doduše, crkva je i grobnica mnogih važnih ličnosti, poput Isaaca Newtona. U 2011. godini, u Abbeyu su se vjenčali princ William i vojvotkinja Kate. Tako mi i William ode s liste poželjnih ženika; doduše, princ Harry je još na tržištu. Neposredna susjedna znamenitost je London eye, izgrađen u povodu milenija, opremljen s 32 kabine; u svaku od njih stane po 25 putnika. Iz kabina se pruža panoramski pogled na grad, a treba oko pola sata za full krug razgleda. Za lijepog vremena, pogled iz oka puca četrdeset kilometara u daljinu.

Pred kraj današnjeg rasporeda, šetnju nastavljam do Trafalgar Square-a, koji je ime dobio u čast bitke kod Trafalgara, sa središnjim Nelsenovom columnom, visokom više od pedeset metara, okruženom četvoricom velikih crnih lavova. U istoimenoj bitci, britanska mornarica je porazila Španjolsku i Francusku, a sve pod vodstvom Nelsona. Na trgu je smještena i Nacionalna Galerija. London je skup grad za naše pojmove, no ima jednu dobru stranu – ulaz u mnoge muzeje je besplatan. I ulaz u Nacionalnu galeriju je slobodan, u njoj je smještena jedna od najboljih slikarskih kolekcija na svijetu. U međuvremenu pričam i na talijanskom, glumim turističkog vodiča obitelji Talijana; zaključili su da sam njihova – o mia Bella Italia.

Šetnja Londonom

Nakon doručka, nabijam si tempo, puno toga u gradu još moram doživjeti i vidjeti. Do svih znamenitosti stižem cipel cugom ili javnim prijevozom – metroom i crvenim doubldeckerom. U metrou je gužva, uvijek, ali brzina je tolika da mi gužva gotovo i ne smeta. S druge strane, vožnja doubledeckerima je bitno sporija verzija prijevoza, no ipak s manje gužve i boljom panoramom. Red veličine Londona pokazuje i 21.000 taksista, vozača cabova, uglavnom crnih. Kako se ne vozim cabovima, lovim svaki slobodan stolac. Netko lovi cabove, a ja slobodna mjesta u javnom prijevozu.

Danas je na redu ispunjavanje davne dječje želje – posjet muzeju Madame Tussuad. Lijep je osjećaj kad čovjek doživi ispunjenje vlastite želje. Londonski muzej ima svoje ogranke u Amsterdamu, Hong Kongu, Las Vegasu i New Yorku. Čekam u redu strpljivo, unatoč vrtoglavoj cijeni, ali, nije mi žao. Sama sam pa si nabijam vlastiti tempo, bez pogleda unazad i sačekivanja. Nemam problema ni s fotkanjem – ima kooperativnih ljudi; ja njih, oni mene – i sve se tako svede na trampu. Slikam se za dugo sjećanje i s BradJolinom, svjetskim političarima, zatim sjedam u cab igračku i napravim turu po londonskoj storiji. Sve je turistički posloženo i na izlazu me dočeka moja fotografija za koju ni ne znam kad je slikana. Uz iskustvo iz Lloret de Mara sa 17 godina, i izvlačenja love za beskorisnu sliku, zahvaljujem se na ponudi i vraćam se u stvarnost. Uglavnom, bila je to za dosta love, primjerena zabava za sjećanje, ali ipak ne za ponavljanje iskustva.

Idem u kozmopolitski okrug Londona, Nottihing hill, poznat po svom karnevalu, ali i tržnici Portabello koja je ime dobila u čast pobjede engleske vojske nad Španjolcima u Porto Bellu, u Meksičkom zaljevu. Danas je Portobello jedna od najpoznatijih tržnica antikvitetima na koju se vikendom slijevaju rijeke ljudi, posebno subotom. Na Portobellu se trguje i hranom te raznim potrepštinama. U neposrednoj blizini, nalazi se i Travel bookshop, knjižara napravljena kao set za snimanje filma nazvanog upravo po ovoj londonskoj četvrti. Lijepa ljubavna priča između Hugh Granta i Julie Roberts, a za koju me vežu posebno lijepa sjećanja jer se premijera filma poklopila s mojim prvim mjesecima (kraj 1999.) stalnog boravka u Zagrebu; gledala sam ga u kinu Patria na Trešnjevci (danas – trgovini). Nakon predaha, vraćam se u žižu kod Picaddilly circusa, najpoznatijeg londonskog raskrižja s prepoznatljivim neonskim reklamnim video zidom na kojem se izmjenjuju reklame Coca cole, TDK-a, Sanya i drugih. Picaddilly Circus je početak shopping ulica u svim smjerovima, s ponudom za sve džepove.

Grad bez kraja

Na redu je posjet istočnom Londonu u kojem su smješteni simboli grada, Tower of London i Tower Bridge. Do istoka stižem metroom, sva u svojem ringišpilu misli, sve dok me na važnost osmijeha uvijek, ne podsjeti vozač metroa, kroz razglas: Don`t forget your smile. Njegova simpatična gesta jako me razveselila, pa sa smajlićem stižem do London Towera -srednjovjekovne tvrđave smještene uz samu Temzu. Tvrđava je prvotno služila kao utvrda, zatvor. U Tornju se čuva kruna kraljice Elizabete II. te kraljevski dragulji. Toranj osiguravaju Yeomen Wardera ili Beefeatera – ovaj drugi naziv čuvari su dobili po goveđem mesu kojeg su jeli u vrijeme kad je takva hrana bila luksuz.

U neposrednoj blizini Towera, smješten je Tower Bridge koji povezuje obale rijeke Temze. Zbog pojačanog prometa u gradu, bilo je potrebno izgraditi još jedan most. No, bilo je potrebno pronaći rješenje koje će i dalje omogućavati prolaz brodovima do pristaništa koja su se nalazila uzvodno. Most čije se platforme mogu podići i propustiti brodove, prilično su revolucionarno rješenje za kraj 19. stoljeća kad je most pušten u promet. Dug je 244 metra, dok je dio između dva tornja duljine 61 metar. Tu je moguće razgledati izložbu koja prikazuje povijest mosta, ali i objašnjava kako on funkcionira. Uz tempo sto na sat, posjećujem i St. Paul’s Cathedral koja je znamenita po svojoj kupoli, jednoj od tri najveće na svijetu, te je prepoznatljiv motiv s mnogih londonskih razglednica. Katedrala je posvećena svetom Pavlu. U kripti katedrale nalazi se i grob Nelsona, onog sa Trafalgar square-a, kao i još jednog nacionalnog heroja, Wellingtona, te grob idejnog arhitekta katedrale, Christophera Wrena. Upravo je Wren projektirao St. Paul nakon velikog požara koji je poharao London 1666. godine i trajao 6 dana.

Na kratko posjećujem i poslovnu četvrt Londona, tzv. City, koja me pratila tijekom cijelog obrazovanja. Doduše, više putem teorije nego praktično; ovdje su: Bank of England, Lloyd’s, London stock exchange, Barclay’s banka. British museum preskačem zbog vremenske stiske pa tako i on ulazi na raspored povratka. Ni ovog puta ne uspijevam pogledati londonski mjuzikl i tako ostvariti svoju davnu želju; preskačem i pamtim, zbog kazališta Dominon, ponajviše. Yes we will rock you, Leicester square!

London je poznat i kao sportski centar svijeta. Upravo je London prvi grad u povijesti Olimpijade u kojem su se moderne olimpijske igre održale tri puta – 1908., 1948. i 2012. godine. Godinu dana nakon Olimpijade bila sam u prigodi upoznati Katherine Grainger, englesku veslačicu za koju dotad nisam bila čula. Držala sam u ruci njenu zlatnu medalju, osvojenu na Olimpijadi u Londonu. Njeno predavanje, put do uspjeha, prožet borbenosti i ne odustajanjem, čak i kad su svi izgledi protiv, očarali su me. Sačekala sam je na kraju predavanja, čestitala i slikala se s njom za sjećanje za zauvijek. Nisam to do tada napravila ni s kim drugim. Doduše, jednom prigodom na pješačkom prijelazu srela sam Blanku Vlašić, i osjetila sam poriv da joj pružim ruku i čestitam na brojnim uspjesima, no nisam se usudila. Sad mi je žao zbog toga. Katherine je višestruka svjetska prvakinja u veslanju te osvajačica četiri medalje na Olimpijadi. Prvi put je na Olimpijadi nastupila 2000. godine u Sydneyu, gdje je osvojila srebrenu medalju. Istaknula je da su joj očekivanja tada bila skromna. No, osvajanjem medalje, apetiti su rasli pa je marljivo vježbala za Olimpijadu u Ateni 2004. godine gdje je ponovno osvojila srebrenu medalju. Iako je to veliki uspjeh, u narodu su očekivanja rasla pa je britanska javnost „samo sa olimpijskim srebrom“ bila razočarana. Nada za osvajanjem zlata je postojala još na Olimpijadi u Pekingu 2008. godine gdje je sve izgledalo savršeno – zlato je gotovo bilo na prsima, no tik do cilja ekipa rivala ih je prestigla i osvojeno je srebro. Opet druga, nikad prva iskakali su naslovi iz novina. Osvojiti srebro na Olimpijadi po treći put, u britanskim je medijima proglašeno gubitkom, a Katherine gubitnicom. Kao da su svi zaboravili da snaga volje, upornost i veliki rad mogu srušiti sve barijere. Iako pod neviđenim pritiskom, Katherine je odlučila nastupiti u rodnoj Britaniji. Kad to nitko nije očekivao, pokazala je svijetu da zna i može kad je najteže. Danas, osim što i dalje vesla, drži motivacijske govore koje je čisti užitak slušati; zaista, iz usta inspirativne djevojke pune duha života, sve zvuči moguće, ako se to duboko i iskreno želi. Doduše, i ja vjerujem u onu; Na kraju će sve biti dobro, ako nije dobro nije kraj.

U Lijepu našu se vraćam taman pred zatvaranje aerodroma, jer se mnogim putnicima život krajem 2010. godine, zbog snježnih nanosa, pretvorio u nastavak naslova Bottonove knjige A Week at airport. Čini mi se da nam je priroda upravo u 2010. godini, vulkanom na Islandu, potresom u Haitu i Pakistanu, poplavama u Australiji te snježnim mećavama diljem Europe i svijeta, željela pokazati svoju moć i potvrditi devizu – Bog oprašta uvijek, čovjek ponekad, ali priroda nikada. I zato, budimo dobri!

Ivona Bačelić Grgić