Ivona je dio ljeta provela na Baltiku – i donosi nam priču iz kćeri Baltika – Helsinkija, grada čiji stanovnici oduševljavaju svojom ljubaznošću i otvorenošću i potvrđuju saznanje da ljudi čine bitnu razliku.

Putujem sama, prijateljica će mi se pridružiti sutradan. Prvotna verzija puta uključivala je solo putovanje, no planovi su tu da se mijenjaju. Put započinjem u Zračnoj luci Zagreb. Na putu do Helsinkija, presjedam u Munchenu. Po slijetanju u Helsinki stojim u redu za lost&found prtljagu. Šta je tu je! – razmišljam dok čekam prijavu nedolaska kofera, iako mi nije prvi, ni drugi put, još uvijek je prisutna nevjerica. Službenica me dočekuje s osmijehom i pitanjem svih pitanja „kako se izgovara moje prezime?“. Kad ga izgovorim, ona i kolegice zaključuju da nisu bile ni blizu. Što da na to kažem, osim: Još nisam postala slavna u Finskoj. Informiraju me da mi je kofer ostao u Munchenu – ma da! pomislim. Procedura prijave nedolaska kofera uključuje ispunjavanje niza formulara i opisa prtljage. Nakon popunjavanja papirologije o koferu s aerodroma odlazim laka kao perce – i prvo završavam na izlazu kod taksista – oni nisu opcija pa tražim ured sa info uslugama da lociram mjesto polaska busa.

Iznenađenjima nikad kraja, naime vani kiši, a ja na nogama imam startastice. Vožnja do željezničke stanice traje oko pola sata i cijelo vrijeme nas prati kiša koja lijeva kao iz kabla. Vrhunac kiše je upravo po dolasku na krajnju stanicu, ostajem par minuta u busu i uz pomoć vozača se lociram pa je put do hostela ipak lakši. Smještam se i prepuštam se čari noći – jedine cipele i čarape koje imam su mi mokre – s mislima na kofer tonem u san.

Ljudi su uvijek prije tehnologije – Finci pogotovo

Budim se uz zvuk super glasa Michalea Bublea, jednoj od sucimerica u sobi tako zvoni mobitel. Ustajem, nema tu puno filozofije, nemam ništa pa sam nakon minimalne jutarnje higijene spremna napustiti hostel. Srećom prati me lijepo vrijeme, a čarape su suhe, skoro i startasice. Selim u novi hostel i radim notornu glupost – povjerujem više tehnologiji nego ljudima. Preko google mapa sam s pronašla put i slikovito rečeno, s Glavnog željezničkog kolodvora u Zagrebu do Trga Bana Jelačića išla sam preko Dubrave, i nazad. Brzo sam shvatila da ipak više vjerujem ljudima, posebno Fincima. Osvojili su me na prvu, skoro kao Irci, spremni pomoći, čak i odšetati sa mnom do cilja, u nevjerici sam, ali uskoro shvaćam da su ljubaznost i srdačnost njihov modus operandi. Potvrđujem saznanje da ljudi čine razliku – tog ću postati još svjesnija kako se naše putovanje bude nastavljalo. Nakon lutanja stižem u hostel, čekiram se i smještam – odnosno smještam knjigu budući je ona jedina stvar koju mogu ostaviti u sobi – čisto da „označim sobu kao svoju“.

Helsinki, glavni grad Finske broji oko 600.000 stanovnika, dok je u Finskoj 5,3 milijuna stanovnika. Glede etničkog sastava Finci čine 93% stanovništva dok je u zemlji i oko 6% Šveđana. Helsinki nosi epitet kći Baltika. Grad je smješten u južnom djelu zemlje na obali Finskog zaljeva koji je dio Baltičkog mora. Čini se da je riječ o gradu po mjeri, ali bez tipičnog centra grada nama naviklima na mediteranski tip arhitekture, što nimalo ne umanjuje njegovu sjevernjačku ljepotu. Helsinki je relativno mladi grad osnovan prije 450 godina. Šveđani su svoje carstvo 1155. godine proširili na Finsku i osnovali grad Helsingforsa 1550. godine. Finska je sedam stoljeća bila dio Švedske, od 12. do 19. stoljeća. Moderan grad je nastao 1917. godine kad se Finska osamostalila od Rusije.

Finska je parlamentarna demokracija, a ja svoju šetnju započinjem odmah uz Parlament i nastavljam prema Nacionalnom muzeju. Šetam i do Finlandie zgrade izgrađene 1971. godine, gdje je danas konferencijsko i koncertno središte grada. Vraćam se prema željezničkoj stanici, zaustavljajući se pokraj Muzeja glazbe i Muzeja suvremene umjetnosti. Tu se odmaram uz sun watching, već sam skoro zaboravila avanturu gledanja u nebo u Peruu pod nazivom Zovem se crvena. Vraćam se u hostel, kofer je napokon tu, kao naručen. Netom nakon toga, na putu mi se pridružuje i suputnica – pa krećemo ispočetka.

Idemo do parka Sibelius; nismo se dugo vidjele, ne živimo u istim gradovima, pa imamo puno toga za ispričati jedna drugoj. Sibelius je finski skladatelj klasične glazbe, živio je do sredine 20. stoljeća. Park krasi spomenik sastavljen od stotina čeličnih cijevi, a prikazuje cijevi orgulja. Skladateljevo poprsje nalazi se sa strane spomenika. Fotkamo se, po principu ti mene, ja tebe. Spuštamo se na obalu, no vjetar ozbiljno remeti naše frizure pa nastavljamo dalje.

Proučavajući kartu ranije smo shvatile da ćemo si presjeći put do Olimpijskog stadiona. Nije tajna da nisam sportski tip, no u Helsinkiju ipak idemo do Olimpijskog stadiona, stižemo prvo do nogometnog stadiona. U tijeku je žiža, vidimo hrpu navijača sa navijačkim rekvizitima, policije ni u tragovima – situacija kao kod nas na koncertu klasične glazbe. Pitam jednog od navijača, Što se događa?! – Utakmica Lige prvaka! – saznajem.

Nastavljamo dalje do stadiona, Helsinki je bio domaćin Olimpijskih igara 1952. godine i u povijesti je ostao zapamćen kao najmanji grad domaćin Olimpijade. Doduše, već je i ranije, točnije 1940., Helsinki imenovan domaćinom Olimpijade, ali je ta odgođena zbog II. svjetskog rata. Danas je stadion domaćin brojnih koncerata.

U Finskoj je nacionalni sport Formula 1 i neki od najpoznatijih vozača su Mika Hakkinen i Kimi Raikkonnen. Smijući se i pričajući – u hodu polako tonemo u drugu dimenziju. Pažnju nam nakratko zaustavlja nacionalna opera – primjer prave socijalističke arhitekture – zgrada obložena bijelim pločicama pa bez osobitog dojma nastavljamo dalje. Umor polako čini svoje; ovo je doduše samo uvertira u naše hodalačke sposobnosti. Danima ćemo hodati i hodati i upoznavati do u detalje mjesta u kojima ćemo boraviti. Na putu do hostela zaustavljamo se u dućanu, kupujemo večeru. Nakon večere iz vrećice i tuširanja svijet je jako lijepo mjesto za mene, a krevet još ljepše.

U posjetu okruzima mosta Madison, tvrđava Suomenlinna

Budimo se uz zrake sunca, doduše zubatog. Ali sunce je sunce. Tempo je laganini, možemo sve, ali ne moramo ništa, to nam je moto. Doručak imamo od večere. Kava je u Helsinkiju američka – ja sam navikla na okus takve kave od čestog letanja avionom, više iz kofeinske potrebe nego zadovoljstva, jer su aerodromske cijene kava ipak preskupe, a moj budžet često ograničen. Odlučile smo dan provesti na tvrđavi Suomenlinna smještenom na otočiću u neposrednoj blizini Helsinkija.

Finska je zemlja jezera i otoka. U zemlji je preko 187.888 jezera i 179.584 otoka. Poznajem samo jedno finsko jezero i to Enare/Inare iz križaljki –riječ je o jezeru smještenom u Laponiji – domovini Djeda Mraza. Ne fascinira me fenomen Djeda Mraza u Laponiji, niti Finsku povezujem s djedicom, jer sam odavno shvatila da za mene Djed Mraz ne postoji, možda nisam dobra pa mi zato ne dolazi. Kod mene vrijedi moto nema kruha bez motike ili do svega stižem na puno teži način – tek tada znam da je to pravo.

Put do tržnice u luci kratimo posjetom trgu Senata – usput prolazeći kroz galeriju najskupljih helsinških prodavaonica, vrištećih hotela sa bezbroj zvjezdica u odnosu na naš hostel. Trg Senata jedan je od važnijih gradskih trgova, nazivaju ga još neoklasičnim srcem grada. Izgrađen je u prvoj polovici 19. stoljeća, a projektirao ga je berlinski arhitekt Carl Ludvig Engel koji je zaslužan za arhitekturu Sankt Petersburga. Trg je između ostalog bio poprište snimanja krimića, a tu je smještena i Luteranska katedrala, Palača Vlade te Sveučilišna knjižnica. Trg krasi i kip Cara Alexandera II. postavljenog 1894. godine.

Kako putujem s horoskopskom Vagom, puno važemo pa se nikako ne možemo odlučiti gdje ćemo popit kavicu. Neodlučni često ostaju bez ičega, kao i mi bez kave, pa šetnju nastavljamo do tržnice, mjesta polaska broda prema tvrđavi Suomenlinna. Kupujemo kartu, mi i horda turista. Na ulasku u brod nitko ne kontrolira kartu. Finci su valjda toliko fini da im ne pada napamet švercati se – to sam već uočila vozeći se javnim prijevozom po Helsinkiju. Ne švercamo se, ne pada nam napamet! Lani sam se švercala u Zetu tri dana i dobila nervozu želudca, oči su mi još više narasle – shvatila sam da to nije vrijedno ugrožavanja mog zdravlja –NE! i NE!

Vožnja brodom traje petnaestak minuta. Na Suomenlinnu nam je prva stanica živopisni kafić u roza tonovima smješten u drvenim kućama tipičnim za ovaj otočić. Roza ambijent bio je okidač za opuštanje – idilična atmosfera, mir i spokoj, samo nam je falio Clint Estwood da pomislim da smo ušetali u kadrove filma Mostovi okruga Madision. Sve je bilo filmski, osim finske kave, ali ne može se sve.

Šetnju nastavljamo otočićem koji je od 1991. godine pod Unescovom zaštitom. Riječ je o pomorskoj utvrdi, zvjezdolikog oblika s mnoštvom bastiona. Ovaj zvjezdolik oblik doduše nismo doživjeli, ali valjda je takav iz zraka. Utvrda je izgrađena 1784. godine od strane švedskih kraljeva koji su je gradili da bi se obranili od nadiranja Ruskog Carstva. Nakon osamostaljenja Finske 1917. godina utvrda je pretvorena u zatvor. Godine 1973. vojska napušta utvrdu i od tada otok postaje zaštićeni spomenik kulture. Već smo u kondiciji pa prešetati otok za nas nije neki domet. Vjetar pirka, sunce je ispod oblaka – idealno vrijeme za šetnju i laganini tempo.

Pogled s vrha otoka je fascinantan, čovjek iznova otkriva moć prirode, valova, ljepotu mora – iako nijedno more ne miriše kao naše Jadransko – barem meni. Opuštene smo prilično, časkamo, smijemo se, na trenutke smo ozbiljne kad pričamo o stvarima koje nas muče, i to je život, znamo. Nakon što smo otok svladale, vraćamo se u Helsinki na tržnicu. Nije prevelika, ima dio s pripremljenom hranom, dio sa bobičastem voćem, dio sa suvenirima. Priča mi suputnica kako je čitala da im uspijeva jedino bobičasto voće jer je za ostalo prehladno. Finski specijaliteti su losos i meso soba. Luka je živopisna, ali jedan eksponat Bad Bad boys – ja bi ga nazvala prije Aileinom – pomalo uznemiruje u smislu ružnoće, no možda ja ne shvaćam suvremenu umjetnost.

Pod dojmom, šetnju nastavljamo do pravoslavne katedrale Uspenski; završena je 1868. godine i najveća je pravoslavna crkva u zapadnoj Europi. Zlatne kupole kao i fasada od cigli jasan su prikaz ruskog utjecaja na finsku povijest. Predah uzimamo u Mejku – doduše kako tko! Nakon kratkog odmora – upoznajemo dvije sakralne ljepotice! Crkva Tišine – jedna je od impresivnijih građevina koje sam ikad posjetila. Vanjštinom ima oblik lađe, a unutrašnjost je sva izrađena u drvu – taj mir kad uđete u crkvu pamtite za zauvijek. Riječ je o svojevrsnom projektu i partnerstvu Crkve i Ureda za zdravstvo i socijalnu skrb grada Helsinkija. Crkva je zamišljena kao mjesto mira i susreta, rekla bi možda onog najvažnijeg susreta sa samim sobom. Nudi mogućnost opuštanja i smiraja u središtu najužurbanijeg djela Helsinkija. Koja super ideja – oduševila sam se. U predvorju crkve poslužujem se kavom, a onda šetnju nastavljamo do arhitektonskog čuda – Crkve u kamenu. Ovo čudo projektirala su braća Timo i Tuomo Suomalainen šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Zbog jedinstvenog arhitektonskog izvođenja crkva ima savršenu akustiku, o čemu svjedočimo, jer tijekom posjeta djevojka svira na orguljama – ne možete da vas ne prožmu trnci. Prošetala sam i po krovu crkve, zapravo jedinstvena prigoda da čovjek šeće po krovu crkve – potvrđuje da je riječ o arhitektonskom čudu. U crkvi se nalaze poruke ohrabrenja – na brojnim jezicima, između ostalog na hrvatskom – biramo slučajno, a kažu da ništa nije slučajno, prožeta i iskreno dirnuta izvlačim poruku „Dijete u suzama ima svoje mjesto u očevom naručju“. Na putu do hostela kupujemo suvenire za dugo sjećanje. Sutra je na redu Tallin – biser Baltika iliti po mom Dubrovnik sjevera.

Ivona Bačelić Grgić