Ivana nas vodi u Tajland. Ali na nesvakidašnje putovanje. Zašto baš takav način putovanja i što je radila u Tajlandu pročitajte u nastavku.

Drugačija, luksuzna slika Tajlanda

– Ajmo se bacit u bazen! – rekla je Emma dok smo se romobilom vozile po kvartu u devet sati navečer. Xavi i Ben su se iza nas natjeravali plastičnim pištoljima.

– Ali nemam badić! – kažem ja.
– Nema veze. Samo se baci!

I ja skočim u bazen. Odjedanput pljas! Evo i Xavija i Bena. Emma sjedi na rubu bazena i smije se.
Ja plutam na leđima, gledam u zvijezde i ne vjerujem gdje sam.

Taj trenutak će mi zauvijek ostati urezan u pamćenje. A gdje sam to bila?

U ruralnom dijelu Tajlanda, u neturističkom mjestašcu Banchang, između Pattaye i Rayonga. Naime, kako želim putovati dugoročno, povremeno obavljam volonterske poslove u zamjenu za smještaj i ponekad hranu. Takve avanture me znaju odvesti na mjesta koja inače ne bih posjetila. A i volim ići tamo gdje turisti baš i ne idu. Lokalno, drugačije i jeftinije, moj je moto.

Očekivala sam lijepo, selo i prirodu, ali nisam očekivala da ću biti smještena u luksuznom i ograđenom kvartu, s čuvarima, privatnim bazenom i plažom udaljenom samo 10 minuta. Jeste ikad gledali film Stepfordske supruge ili Kućanice? Tako je izgledao kvart u kojem sam tjedan dana živjela. “Susjedi” su mi bili tajlandski doktori, piloti, vojni činovnici i stranci.
Nakon mjesec dana putovanja i spavanja po hostelima, imala sam vlastitu sobu, a kupaonicu dijelila s drugim volonterom, Španjolcem Xavijem. Na raspolaganju nam je bila cijela kuća; frižider pun hrane i egzotičnog voća, vrt s roštiljem i terasom, biljarski stol i bar, a u dvorištu smo imali i malo jezerce.

Putnici kao učitelji mladog „Indiane Jonesa“
Čim sam stigla, Emma me dočekala s velikim osmijehom. Originalno Škotkinja, zadnjih 20 godina sa suprugom i sinom Benom živi svuda po svijetu. U paketu su i Noodle i Princess (dvije mazne i tigraste mace) te Tommy i Tally (dva mazna psa).

Ben je svih svojih devet godina proveo u Aziji. Vječito bos, zaigran i znatiželjan, podsjeća me na mladog Indianu Jonesa. Pametan i nevjerojatno maštovit, ovaj „mali princ“ živi potpuno drugačije od svojih vršnjaka.

U kući je ogromna karta svijeta kraj koje stoji vrećica s papirićima.
– Zavuci ruku i izvadi papirić – rekao mi je Ben.
Na papiriću je pisalo Kosovo.
– A sad pokaži Kosovo na karti.

Ben ne ide u školu već je podučavan doma jer Emma ne podržava konvencionalni školski odgoj i želi razvijati Benovu kreativnost pa ugošćuje putnike iz cijeloga svijeta jer, tko će mu bolje objasniti kakva je Afrika od osobe koja živi tamo? Ili, zašto eksperimentirati s paellom, kad nam ju može napraviti Španjolac?

Jedna od mojih volonterskih dužnosti bilo je pomoći mu pri učenju. Dok je Xavi osmišljavao matematičke zadatke, ja sam mladog Škota podučavala pisanju i čitanju te hrvatskom jeziku i običajima. Njemu je najdraža bila geografija. Prstom bi prolazio po karti svijeta i otkrivao planine, države, gradove i rijeke.

Oduvijek sam znala da ću otići iz Hrvatske. Da ću jednog dana spakirati ruksak, ostaviti sve iza sebe i krenuti put svijeta. No, da mi je netko rekao da ću na drugom kraju svijeta podučavati 9-godišnjeg Škota, rekla bih mu da je lud! Da je taj netko nadodao da ću tjedan dana živjeti u luksuznom i ograđenom kvartu, da ću zvati vozača za odlazak u grad i vidjeti kako ljudi šeću pse na skuteru, rekla bih – ma nikad!

No, dogodilo se upravo to. Sjedeći znojna, na dan Kineske nove godine ispred hostela Loftel u Kineskoj četvrti u Bangkoku, bez plana, ali sa željom da čim prije pobjegnem iz neboderske džungle, poslala sam poruku Emmi. Pozivnica je stigla neočekivano brzo, ali uz napomenu:

„Ovo je mirno mjesto za one koji vole šetati po plaži i uživati u tišini. Dva psa i dvije mačke u kući“.

Dijete, kuća i životinje na brizi

To je upravo ono što sam željela. Magija puta, o kojoj progovara Davor Rostuhar, napravila je svoje. Za dva dana stigla sam u gradić usred ničega. Banchang. Između Pattaye i Rayonga. Mirisao je po moru. Lokalci i stranci koji žive i rade. Tek pokoji zalutali turist. Mir.

Kad smo Xavi i ja stigli, Emma nam je priopćila da je neće biti sljedeća tri dana.

• Kuća se ne zaključava, frižider vam je pun, a u uputama piše ostalo – rekla je gurajući nam u ruke papir, ignorirajući naše začuđene poglede.

Ostaviti dijete, kućne ljubimce i kuću na odgovornost dvoje putnika koje niti ne poznaješ? Hrabro!

Tjedan dana je prošlo kao u nekom holivudskom filmu. Ranojutarnje šetnje sa psima po plaži. Psi bi skakali u more, a Xavi i ja uranjali stopala u topli pijesak, ne vjerujući gdje smo. Živjeli smo kao kraljevi za nula kuna. Spremanje doručka. Banane s rižom i kokosom? Može! Dodaj mango! Promatrali bi i fotografirali palme te mahali lokalcima, odnosno susjedima. Bio je to neotkriveni, luksuzan Tajland.

Malo znatiželje i karta za neutabanu stazu ponekad su sve što treba da se ljepota pronađe na mjestima od kojih to nikada ne bismo očekivali. Obavljanje posla za drugog znači manje vlastitog slobodnog vremena te se zato malo putnika odlučuje za opciju volontiranja. No ako time dobijem jedinstvenu priliku da zavirim u život lokalaca koji me neće doživljavati kao još jednog turista, već će sa mnom podijeliti svoj dom, hranu, priče i iskustva, vrijedi li?

Moj odgovor znate.

Ivana Hanjš – Stories Behind Travels