“Glavni motivator za moj posjet Irskoj bile su litice Cliffs of Moher, pa sam u kratko vrijeme (3 dana) odlučila “zagristi” i maleni komad Irske, okusiti i iskusiti što se u to vrijeme stigne i vratiti se živa s litica.” – Ivana

Dublin

Ne znam zašto svi govore da je Dublin dosadan, meni je baš “sjeo”. Ako vam Ryanair nudi iznimno jeftine letove za Dublin, “grijota” je propustiti priliku.
Svojim brojnim mostovima atmosfera grada podsjeća na onu u Ljubljani. Rijeka Liffey dijeli ovaj grad na tradicionalnu podjelu sjever-jug, pri čemu se na sjever gleda kao na radničku klasu na jug kao na imućniju klasu. Posjetila sam Trinity College, čiji su diplomanti bili i Oscar Wilde i Jonathan Swift, a čiji grob se nalazi u St Patrick’s Cathedral koju svakako preporučam da posjetite ako ste ljubitelj gotike. Ili ako niste. 🙂

U gradu ima preko 500 pubova, ali postoji restrikcija za maloljetne. Tu je i pivovara Guinness, uobičajena i omiljena turistička destinacija. Ono što svakako preporučam da posjetite je Leprechaun Museum s interaktivnim izložbama i mini turom gdje ćete naučiti o mitskim stvorenjima Irske te vjerovanjima starih Iraca u vile i vilenjake. Posjetila sam i notorni zatvor iz 1796., Kilmainham Gaol, koji je sada muzej. Dijelovi zatvora podsjećaju na scene iz svima jako poznate i omiljene serije Oz, a The Italian Job se snimao upravo tu. Imali smo vodstvo kroz cijeli zatvor uz pričice o tome što se u kojoj prostoriji dešavalo, vodič je bio iznimno stručan u svom poslu i predočio nam je horor koji se dešavao tamo – kako u ćelijama, tako i po hodnicima gdje su djeca umirala od hladnoće i na mjestima gdje se vršilo smaknuće. Osim što su zatvarali ljude radi krađe korice kruha (prastara knjiga zatvorenika nalazi se u vitrini na ulazu, a razlozi zatvaranja ljudi su apsurdni), zatvor je služio za zatvaranje i smaknuće revolucionara – najčešće pjesnika, boraca za pravdu, raznih vođa itd., stoga Irci baš i nisu ponosni na to. Svakako posjetite!

Museum of Modern Art je interesantan kao i uvijek, ali ni blizu kao londonski ili njujorški.
Što se izlazaka tiče, “uvalili” su mi O’Hara’s Irish Red i shvatila sam da je to najgori Ale koji sam pila. Područje oko Temple Bara i pubovi s live glazbom uvijek su dobar odabir, a ne nedostaje ni fensi barova i klubova. Javni prijevoz odlično je organiziran tako da se nije problem snalaziti, u bilo koje doba dana. Dublin i njegova okolica nude puno više, sama okolica vrvi predivnim pejzažima i plažama pa ako imate više vremena za posjet, preporučam da se koncentrirate na to.

Krenuli smo privatnim busom do Cliffsa. Moram najprije spomenuti kako mi je kul što njeguju svoj jezik, svaki prometni natpis je bilingualan, odnosno na svakoj prometnoj ploči se uz engleski nalazi i irski naziv mjesta. Ali baš na svakoj. Tako sam doznala etimologiju Dublina – naziv vuče korijene iz staroirskog, a znači “crna, mračna bara/ribnjak”. U suvremenom irskom jeziku, grad sada nosi naziv Baile Átha Cliath, a to opet vuče za sobom neko svoje “zašto”, proguglajte. Dakle, uz engleski, i irski je službeni jezik i aktivno se koristi, ali puno manje.
Vožnja od Dublina do Cliffsa trajala je nekih 5 sati uz zaustavljanja, vozač je bio toliko druželjubiv i veseljak da nije uvlačio jezik. Ustvari smo dosta naučili dok smo se vozili, a šarmantno je bilo i cijelo vrijeme slušati irski naglasak. Hrpetina zelenila i ovčica, a trava i pašnjaci su tako neopisivo zeleni, baš nigdje do sada takvo specifično zelenilo ne vidjeh. I ovčice!

The Burren i Doolin

Najprije smo prošli prvi od malih lučkih zaseoka, Ballyvaughan, i preko krškog pejzaža na koji su Irci jako ponosni vozili kroz Burren koji je ujedno i nacionalni park i nalazi se u okrugu County Clare. Moram priznati da mi je bio divan taj krški krajolik jer je ogoljen, dakle kilometri i kilometri ravnog kamena bez drače i sl. Irci su jako ponosni na taj svoj krš, vozač nam je nekoliko puta napomenuo da ni slučajno ne beremo cvijeće ili biljčice na koje naiđemo jer se navodno te vrste nalaze samo tu i nigdje drugdje. Ja provjerih na Wikipediji i istina je. Nisam mu mogla reći “Nis’ ti bio na Velebitu”.
Stižemo u malo ribarsko selo Doolin koje ima ravno 3 puba, ali prava pravcata irska puba iz kojih se navečer čuje glazba jer se selo smatra centrom irske tradicionalne glazbe. Tu sam uzela jedan od specijaliteta dana uz Irish coffee gdje napokon dobiješ pravu stvar i pozamašnu količinu viskija u kavi.
S obzirom na to da je dinastija O’Brien jako dugo vladala okrugom Clare, skoro svaki mještanin tog kraja nosi prezime O’Brien. Ako nije O’Brien, onda je O’Connor.
Usred krša posjetili smo selo Kilfenora i staru, malenu gotičku katedralu iz 12. stoljeća oko koje je groblje i tzv. High Crosses, ogromni križevi s raznim motivima i simbolima. Krećemo dalje i nedugo se zaustavljamo pored ostataka dvorca Leamaneh Castle koji izgleda mrvicu zastrašujuće, a i kojim navodno hara duh crvenokose žene Máire Rúa (Red Mary) iz dinastije O’Brien. Dotična gospođa je navodno na tornju pored dvorca davala vješati svoje sluškinje za kosu ili im odsijecala dojke, a imala je i 25 muževa i većinu ih je sama iz neke razonode pobila. Istovremeno je bila na čelu trupa spremnih za bitku, a kada su joj teško ranjenog muža, Conor O’Briena, doveli s ratišta u dvorac, njene riječi bile su Kakve koristi imam od mrtvog čovjeka?. Taj isti dan ga je pokopala i odmah se zaručila za drugog. Konkretna žena.
Idemo dalje do samostana Corcomroe Abbey, odnosno od onoga što je ostalo od te građevine iz 13. stoljeća, a to su razni ornamenti i veliko groblje. Mjesto je upravo posebno zbog tih bogatih ukrasa i rezbarija atipičnih za to doba. Svakako je zanimljivo vidjeti tog prastarog diva usred zelene livade mira i tišine.

Poulnabrone Dolmen, Dunguaire Castle i Disappearing Lake

Vozimo se dalje do portala/megalitske grobnice Poulnabrone Dolmen koji se nalazi usred specifično stjenovitog krajolika i kojeg ustvari uvijek čuva – jedan policajac. Ima i dobar razlog za to. Ta kamena struktura je još iz neolitika, negdje oko 4200-2900 godina prije Krista. Portal je jednom iz restauratorskih razloga bio “demontiran” i tijekom tog razdoblja pronašli su ostatke dvadesetak odraslih ljudi i šestero djece koji su ritualno pokopani ispod portala, zajedno s osobnim stvarima. Cijeli Burren ima oko 70-ak portala, a enigma je kako su ljudi u to vrijeme mogli ustvari napraviti takvo nešto i namjestiti tako teške stijene od oko 100-150 tona i više. Poulnabrone Dolmen najpoznatiji je i najpopularniji portal od svih. Dolmen bi značio “kameni stol”.
Kako se dalje vozimo busom, kroz prozor vidimo privatne kuće koje u vrtovima imaju mini skulpturice, repliku istoimenog portala, navodno za sreću.

Približavamo se dvorcu Dunguaire Castle, dvorac-toranj iz 16. stoljeća u koji nažalost nismo imali vremena ući, a nudi večere u srednjevjekovnom stilu, mitove i naprosto predivan pogled na jezero oko njega, tzv. Disappearing Lake, jer ga nije bilo kada smo došli, a pri povratku je sve bilo prekriveno vodom. Tlo tog jezera jednostavno potpuno “usisa” vodu u jedno doba dana i onda je vrati natrag.
Ono što mi se još svidjelo su ogromne količine precizno izgrađenog i savršeno kompaktnog, starog suhozida diljem cijelog područja Burrena. I zelene livade, ogromne prezelene livade s ovčicama. 😀

Cliffs of Moher

Iiiii…napokon, stigli smo na Cliffs of Moher, obilazimo ih s gornje strane i imamo sreću (planirala sam to tjednima 😀 ) jer je vrijeme sunčano. Litice se protežu preko pet milja uzduž obale Atlantskog Oceana i maksimalna visina im je 215 metara. Pogled je “breathtaking” i poželite provesti cijeli dan tu. Razni mitovi i priče vezani su i uz to područje. Mnogo ljudi je došlo tu i odlučilo potpuno promijeniti način života i ostati u nekom od obližnjih sela. Tako nam je bar pričao busdriver, a on je pravi Irac i iz okolnog područja. Međutim, čak i ako vas vaš “zen” malo ponese, spomenik poginulim ljudima i turistima vas “prizemlji”. Dijelovi koji su idealni za fotografiranje, a koji bi se mogli odlomiti u ponor ograđeni su kamenim ogradama, ali jako veliki dio čini staza tik uz rub litice i oni najhrabriji mogu njom i prošetati. Nakon što sam vidjela turistički video gdje se ogroman komad litice na području staze u sekundi raspao i pao u ponor, odlučila sam ne izvoditi budalaštine već se pristojno i dosadno fotografirati kao i svaki prosječni turist. Litice je predivno vidjeti od dolje, iz broda, a za to je potrebno krenuti na turu iz Galwaya, po mogućnosti na proljeće ili ljeti. Litice su poznate i u pop kulturi – tamo je, među ostalim, sniman i Harry Potter. Mali toranj O’Brien označava najvišu točku litica i opservatorij, a izgradio ga je Sir Cornellius O’Brien, navodno kako bi impresionirao ženu kojoj se udvarao. Na liticama se dnevno skuplja 30-ak različitih vrsta ptica i preporučam posjet interaktivnoj 3D predstavi u Centru za posjetitelje.
Za kraj je naravno, počela kiša pa je tako i naša tura sretno završila. Back to Dublin.

 Ivana Bojčić