Ivan će nas svojom pričom odvesti na putovanje kroz Izrael i Egipat.

Lijepo je to opisao Mark Knopfler iz Dire Straits kad je rekao da živimo na istoj zemlji u potpuno dva različita svijeta. Neka maltretiranje počne.

Ulazak u Izrael nije samo pokazivanje putovnice službeniku da vam udari pečat i možda vas priupita nešto. Svaki turistički dolazak u Svetu zemlju je mogući teroristički napad ili neka vrsta diverzije pa totalni laik može primjetiti njihove tajne agente kako vrebaju na aerodromu da vas zaustave i dobrano ispitaju što radite u njihovoj zemlji i kakvi su vam planovi. Uglavnom ljudi koji su teroristi ili se bave raznim diverzijama vrlo rado će vam odati planove tako da mi nisu sasvim jasni ti agent i njihovo prisustvo na dolaznom terminalu. Bio sam jedan od odabranih za maltretiranje, ali spašen od prijatelja koji je putovao sa mnom jer on ima izraelsku putovnicu, govori hebrejski i bio je jedan od pripadnika njihove vojske.

Jednu stvar koju ne želite iz Izraela je njihov pečat. Fino ih zamolite i dobit ćete naljepnicu na putovnici i kuferu sa bar kodom. Naravno na izlasku iz zemlje je odmah uklonite, ako imate tendenciju putovanja u arapske zemlje.

Krenuli smo odmah prema sjeveru Izraela s vlakom u kojem svi nekoga zovu na mobitel, a 3 je ujutro. Nacija ovisna o gadgetima te ih imaju najviše po glavi stanovnika na svijetu. Smjestili smo se par kilometara uz granicu sa Libanonom. Granica je nešto što ne možete ne primjetiti ovdje, kilometri žice koja ne izgleda niti malo prijateljski. Da nisam znao gdje sam, mislio bih da sam na granici sa Slovenijom. Kako su prijateljski nastrojeni sa svim svojim susjedima možete preskakati žicu, a ako mislite doći u susjedstvo morate otići do Cipra ili Turske jer iz Izraela ne možete ući u Libanon i ostale im “prijateljske” zemlje.

Krenuvši sa sjevera zemlje uputili smo se iz našeg kibuca prema Galilejskom jezeru i Golanskoj visoravni. Ne samo da je zemlja omeđena žicom već i kibuc gdje smo prespavali. Kažu zbog sigurnosti jer meni kibuc izgleda kao tor za stoku. Nema bolje sigurnosti, ako vas netko napadne u vasem toru ili kibucu, a vi nemate gdje pobjeći i još uz to stan nam je imao i jednu sobu kao atomsko sklonište.

Sjever zemlje je uglavnom naseljen raseljenim židovima iz bivseg USSR koji se u ovim okupiranim područjima bave turizmom i uzgojem banana. Upravo tako, područje Golana i Galileje su okupirana područja Sirije i Palestine. Vozimo polupraznom autocestom uz koju se proteže zid jer ne može stalno biti žica tako da lako vidite granicu sa Gazom. Toliko povijesti na jednom mjestu. Krećemo malo prema obali, vozimo čak i kroz arapska sela.

Gradovi poput Haifa, Tel Aviv, Akko ostavljaju bez daha, ali čekao sam na grad poput Jeruzalema. Grad koji vam izaziva trnce, da vam se naježi svaka dlaka na tijelu kad ga ugledate. Sveto mjesto triju religija, mjesto sukoba Arapa, križara, Rimljana, Egipćana, Perzijanaca… Prirodne ljepote i spomenici ovu zemlju čine pravim draguljom za istraživanjem, a ne zaboravite humus. Iznenadili bi se što je jako popularno – sushi.

Ni na odlasku nije bilo lako, dolazak 5 sati prije leta na aerodrom i opet provjere i provjere. Vrijeme za Afriku, četvrti put u Afriku, ali kulturološki Egipat je zemlja koju ne smatram Afrikom kao ni zemlje koje izlaze na afrički dio Mediterana. Jedan dio Egipta pripada Aziji, a to je Sinaj. Utjecaj Arapa na sjeveru kroz povijest se još i danas osjeti tako da Afriku dijelim na sjeverni islamski i južni kršćanski dio.

Pogled na Crveno more u dolasku, stavi prst u more da budeš povezan s cijelim svijetom i tropska temperatura mora. Ronilački centri i koraljni grebeni svugdje oko nas. Ako slučajno pomislite da niste u opasnoj i ratnoj zoni osvrnite se oko sebe i vidjet ćete naoružane ljude i kontrolne puktove po putu. Na izletu do beduinskih sela nad pustinjom su bili MIG-21 u brisućem letu, ali kad je noć pala uživali smo u zvijezdanom nebu, a iz daljine se prolamao glas ruskih turista. U koji god kutak zemlje otišli naići ćete na Ruse.

Kairo je na listi želja pa zašto ne potegnuti 600 kilometara sjeverno preko Sueza kroz pustinju. Vozač je ozbiljno shvatio posao, stisnuo gas da kazaljka nije padala ispod 150 km/h i jedini problem je bila vidljivost ne veća od 10 metara zbog magle. Sva vozila na kontrolnim punktovima se skupljaju i voze u sticenoj koloni zbog sigurnosnih razloga. Što je kolona veća, vi ste automatski veća meta tako da kad smo šetali oko piramida i po nacionalnoj galeriji imali smo oružanu pratnju. Barem da se i mi ponekad osjećamo kao celebrity.

Broj turista se smanjio za cca 90 % i tužno je bilo vidjeti prazne muzeje. Prodavača raznih suvenira ne nedostaje samo je manjak potražnje doveo do toga da možete sve kupiti za 1 dolar, ako ste dovoljno uporni.

Sve se kao i kroz povijest odvija oko doline Nila, trgovina te većina ukupne populacije je tik uz rijeku. Krenuli smo se iz Kaira opet spuštati prema jugu, Luxor nam je sljedeća destinacija, ali njega ćemo ostaviti za sljedeći dan. Povijest nazivaju događajima koji su se zbili minimalno prije 3000 godina. Novija povijest im je nova era, a za njih nije toliko ni bitna pored starog perioda faraona i egipatske slave. Egipat je dar Nila. Bez Nila ovdje ne bi bilo života.

Sabiremo dojmove o piramidama, sfingi – koja je muškog roda, astronomiji, mumijama, gradu mrtvih i opet se držimo one “znam da ništa ne znam.” Pratimo Nil prema jugu, ali on ne prati nas jer teče od juga prema sjeveru, točnije s izvora u Ugandi gdje sam jedno sparno poslijepodne promatrao ekipu kako ide na rafting i pio Nile special u čast najdužoj rijeci svijeta.

Odlazim iz Egipta, civilizacije koja je ostala u prošlosti. Vrijeme je stalo u pustinji i oko Nila. Nekad prvi u svemu, genijalni, a sad miruju. Čekaju povratak u neka davna vremena. Prošlo je doba faraona.

Ivan Vuković Vuka