Ivan Vuković Vuka napravio je turu po Južnoj Americi na koju će nas odvesti tekstom i slikom. Idemo u Brazil, Urugvaj, Čile, Peru i Paragvaj.

Buđenje uz zvuk “cabin crew prepare for landing” i slijetanje u Buenos Aires. Skidanje vindjaka i izlazak na ugodnih 33C. Okvirno smo isplanirali rutu Juznom Amerikom, zasad jedino imamo rezerviran hotel, ali nismo turisti vec putnici. Na aerodromu nam upadaju upozorenja o kriminalu i nelicenciranim vrstama prijevoza do grada pa smo se odlucili za sigurnu opciju transfera do hotela. Americki dolar je ono sto se cijeni u ovoj zemlji. Drzava je u bankrotu po tko zna koji put, a dobijamo sugestiju da mijenjamo dolare na ulici jer u bankama gubimo do 40 % na konverziji.

Cim priđes centru vec se cuju uzvici “cambio, cambio”. Jedini kontinent gdje vam poznavanje engleskog jezika nije bas od neke koristi pa smo prionuli na sporazumijevanje talijansko-spanjolsko-dubrovackim. Buenos Aires je grad koji nazivaju Parizom tog kontinenta. Iako je nama bio slicniji Madridu. A ono sto je najvaznije: tango, Malbec i steak. Posjet boemskoj cetvrti Boca i naravno u nogometnom dresu od Boca Juniors. Tango na svakom kantunu kao i miris steakova. Malbec je naravno vino koje govori samo za sebe. Vrijeme je da krenemo preko zaljeva La Plata u Urugvaj. Napustamo zemlju gdje je malo pivo ono od pola litre, a veliko ono od litre.

Sjedamo na brod i iskrcavamo se u urugvajskom gradu Colonia pa put nastavljamo autobusom za Montevideo. Grad koji podsjeca na europske gradove zbog velikog broja doseljenika i najponosniji su na svojeg bivseg predsjednika Jose Mujicu. Kazu da je nogomet najvaznija sporedna stvar na svijetu. Ovdje svakako jeste. Cak su bili svjetski prvaci dvaput, a imaju manje stanovnika od Hrvatske. Kao sto smo naucili o ovom kontinentu nije bas pretjerano siguran. Necete vidjeti puno ljudi da setaju po ulicama osim u uzem poslovnom centru, zgrade su opasane zastitnim kavezom i cuvari su sveprisutni. Drzali smo oci sirom otvorene i teniske cvrsto zavezane, a trcati jos uvijek mozemo dovoljno brzo.

Vrijeme je za odlazak na aerodrom i let na zapad preko Anda. Dodirujemo chileansko tlo. Upoznajemo glavni grad Santiago i cim smo otvorili kartu grada da se orijentiramo uz chileansku zastavu stoji i hrvatska jer ovo je domovina 400 000 iseljenih Hrvata. Ovdje sigurno nemaju nista protiv izbjeglica. Nismo ostali impresionirani gradom pa smo napravili road trip u Valparaiso jer more nam godi, pogotovo Pacifik. Grad u bojama, umjetnicki i studentski kao jedna velika favela. Naravno i turisticki jer su tu i kruzeri.

Vrijeme je za odlazak u zemlju Inka – Peru. Dobro jutro Cuzco, dobar dan Machu Picchu. Organiziramo kako najlakse stici do izgubljenog grada Inka, promisljamo kako do tamo s motorima, ali se jedino moze prugom. Nismo pozalili osim sto nas je neki Rus gnjavio dok smo se pravili da spavamo. Kisna je sezona,ali imamo srece. Osjecamo se malo grogirano na visinama oko 4000 metara. Da ne patite od visinske bolesti pijte caj. Caj od kokaina. Provodili smo dane u interakciji s lokalcima, imali probleme s laznim dolarima i ucili o Inkama – fascinantno. Posto nismo vegani morali smo kusati i meso od alpace. Naravno nama se sve mesno svidja.

A vrijeme je i za spakirati nase ruksake jer vrijeme je za dugi let u Brazil. Na vodopade Iguacu. Posto je najbolji pogled s brazilske strane izabrali smo Foz do Igaucu. Vodopadi koji su na tromedji Paragvaja, Brazila i Argentine. Nismo mogli odoliti da ne sjednemo na moto taxi i krenemo preko meke granice na rijeci Parana u Paragvaj. Drzava koja izgleda vise kao centralnoafricka, a ne kao juznoamericka. Bez asfalta, do pola dovrsene zgrade i kuce i vjecni kaos u prometu. Shopping meka za Brazilce a po nasem sudu izgleda kao market laznih brandova i stereoida.

A sad. Vrijeme za plazu i sambu. I u susret karnevalu. Letimo za Rio. Temperatura je +40C vec u 9 ujutro, a Brazilci nas tjese da je veljaca jos toplija. Smjestili smo se u dio grada po imenu Lapa, preskacemo beskucnike koji spavaju po kartonima kao i u vecini J. Amerike. Iz policijskih auta vire duge cijevi, a oklopna vozila na ulazima u favele. Glazba i samba na svakom kantunu. Muskarci u ritmu capoeire. Prijatelj lokalac nam objasnjava skole sambe i ritmove. Zapamtili smo jedino sastojke koktela Caipirinhe. Obisli smo i turisticka mjesta poput Corcovada, Copacabane i Maracane. Izgubili smo se u hordi kruzerasa. Kao da smo u nasem Gradu jer Talijani vicu jedni na druge i kod nas a i kod njih. Osnovno znanje spanjolskog nam nije nista pomoglo jer portugalski ne razumijemo niti malo. Sva sreca da meni u restoranu ima slike.

Vrijeme je za vratiti se tamo gdje je najljepse – kuci. Nema mjesta kao doma. Svakim putovanjem puno toga naucimo, cvrsce zagrlimo svoje roditelje i prijatelje na povratku, shvatimo da nam puno toga ne treba da budemo sretni jer nam se cini da oni koji imaju najmanje imaju najveci osmijeh.

Ivan Vuković Vuka