Ivan nas je već vodio na svoja daleka putovanja, vrijeme je da nas odvede i na domaći kontinent. Proputovat ćemo kroz cijelu Europu i to kroz Ivanov tekst i fotografije.

Ispunjavajući svoje dječačke snove krenuo sam istraživati Europu. Taj kontinent istražujem barem jednom godišnje. Kupite avionsku kartu, na aerodromu pokupite rent a car i krenete u avanturu. Obišao sam većinu dalekih i egzotičnih mjesta na svijetu i sjećam se da sam se kao dijete budio kraj velike karte svijeta, naučio sve glavne gradove svijeta, skupljao globuse i sve brojeve National Geographic te potajno maštao i priželjkivao da ću vidjeti svaki kantun svijeta.

Vidjevši veliki komad svijeta uvijek je teško odgovoriti na pitanje gdje bih se opet vratio. Svaki dio svijeta je priča za sebe i poseban doživljaj, a Europi se uvijek vraćam i opet uvijek iznova istražujem. U svaku europsku državu se vraćam po više puta jer ima tu neka sigurnost i ljepotu. U ovoj maloj Europi s toliko različitosti, na kontinentu kojeg preletiš za nepuna 3 sata.

Europu ne treba planirati, spakiraš se i odeš. I nije važno s čime. Auto, kombi, vlakovi, avioni. Važno je jedino s kime. A možete i solo. Putovanje solo vam i daje neku slobodu, a puno ljudi ćete upoznati takvim načinom putovanja. Samo idite jer život je prekratak i trebate raditi ono što volite. Zamislite da sjedite negdje na Filipinima i do vas sjedne prijatelj i kaže da je dao otkaz i putuje po svijetu jer to mu je dječački san, nazdravimo u to ime i trenutno je u Brazilu.

Putovanje je kao znanje, što više vidiš i naučiš, znaš da ti je ostalo puno toga što nisi naučio i vidio. I shvatiš koliko divnih ljudi ima na svijetu. Gdje otići? Za početak sam išao u turističke gradove, a skupljanjem iskustva sam tražio ono izvorno i sve se više udaljio od turističkih mjesta. Upoznavao lokalce, spavao kod lokalnog stanovništva, po hostelima, sobama, pansionima, hotelima… A ponekad u kombiju i autu, ali nemojte pokušavati jer opet ćete nenaspavani voziti. Auto ili motocikl vam daju slobodu da se tako udaljite i zaustavite gdje god vam se sviđa, a i osjetite zemlju jer zemlju koju posjećujete teško ćete osjetiti u glavnim gradovima i turističkim centrima.

Ako se bavite sportom vidjet ćete dosta svijeta. Sjećam se kad sam kao dijete naslonio čelo na staklo autobusa i promatrao znakove kraj puta tijekom vožnje. Naučiš svako seoce na jadranskoj magistrali i po okolnim državama. Danas me jedino nervira što moje mlađe sportske kolege spavaju tijekom vožnje i ne vide ništa, a što manje vidiš manje i cijeniš gdje živiš.

Pa da krenemo na sve četiri strane svijeta. Idemo prvo na jug. A kako na jug nego s autom. Pokret je u zoru jer one kriminalno loše ceste i usporenu vožnju po Crnoj Gori treba izbjeći prije nego se probude. Jedno 3 sata vožnje i već smo blizu granice s Albanijom. Zemlja orlova i Skenderbega je nešto gdje bi ste se mogli ugodno iznenaditi. Zaprežna kola i najskuplji automobili, barake i trokatnice, a obična cesta je pista. Policija ne kontrolira brzinu, a od dvije trake nekad postanu četiri.

Tirana će sve ugodno iznenaditi, uređen ljepše od pola europskih gradova. Jedini problem ako nemate navigaciju, a mi je nikad nemamo jer imamo mozak i još uvijek znamo čitati znakove je kako izaći iz Tirane jer gotovo da nema oznaka pa se pouzdamo u izviđačke sposobnosti gdje je sunce i gdje je koja strana svijeta. Sasvim pristojna cesta vodi nas kroz unutrašnjost zemlje, izbjegavajte cestu uz more jer im je put i infrastruktura “Neum i Herceg Novi stil”.

Granica s Grčkom i vožnja kroz maslinike prema Dordoni pa dalje prema Peloponezu i Ateni. Imaju i oni svoj pelješki most, ali u Patrasu i taj most zaista postoji te mostarina košta 100 kuna. A koje sličnosti imamo s Grčkom? Cafe barovi su puni, a za sve ostalo ima vremena sutra. Đir Peloponezom bih usporedio s Dalmacijom, sunce, more i prekrasne uvale. Atenu sam zamišljao malo drugačije, kao neki povratak u prošlost, a tamo šporki grad pun grafita. Na atensku akropolu najbolji je pogled sa obližnjih roof top barova. Grčka je još uvijek dužna kao Grčka, ali to ih baš previše ne zabrinjava.

Idemo na istok. Opet ulazimo u zemlje Europske Unije, a po vizuramašsto primjećujemo ne bi to nikad ni rekli ni pomislili, dobrodošli u Bugarsku i Rumunjsku. Vozimo se prema Sofiji praćeni kišom i kao da vas je netko lansirao u osamdesete, a u nekim segmentima i u sedamdesete. Hrana je iznenađujuće dobra i jako jeftina tako da istočnu turu nazivamo i gurmanskom. Ovdje bi i vegani postali mesojedi. Kad komunicirate, a Bugare se može razumjeti kao slavenski narod, kad vam se obraćaju treba imati na umu da kimanje glavom gore-dolje znači ne, a kimanje lijevo-desno znači da pa se lako zbunite. Ili sebe ili sugovornika.

Nakon par dana po Bugarskoj prelazimo Dunav, ponekad skelom, a ponekad i preko mosta, zavisi kakve ste sreće, ulazimo u Rumunjsku. Pokušavamo naći Drakulu i krećemo se ka Transilvaniji i obroncima u magli. Poprilično mistično izgleda i odsjedamo u nekom apartmanu u manjem dvorcu da sve bude u skladu sa pričama. Bukureštom smo isto bili iznenađeni, prostrane avenije, gužva u prometu, stari dio grada i hrpa kabela po stupovima u vijetnamskom stilu. Začuđujuće kako to sve radi u tom čvoru, a ne vjerujem da je lako popravljivo. Iznenadili smo se kad su nam rekli da je ova zemlja jedna od svjetskih najvećih proizvođača vina. Hrana je isto vrhunska kao u Bugarskoj.

Putujući balkanskim zemljama naučio sam se predstavljati kao “kolega” kad me policija zaustavi. Objasnim im da sam iz specijalne policije, a nisam, i svaki put prođem bez kazne iako oni kažnjavaju kad normalno vozite samo da ih podmitite. Iako mi je najdraža policija na Jablanici koju možeš janjetinom podmititi. Kršćanska kultura i tradicija se polako gubi kad krenete još istočnije preko Bospora.

Turska, ta zemlja u današnjem kaosu, nekad moćno carstvo, sjecište kultura i religija. Od one slavenske smirenosti i skrivanja temperamenta do šušura na istanbulskim ulicama i bazaarima. Izbjegavanje gužvi ukrcavanjem na lokalne trajekte, prelaskom mostova, ali ovo je jedan od gradova koji živi 24 sata dnevno. Motorist se zabija u naš auto, ispričava se i nastavlja kao da se ništa nije dogodilo i čudno koliko motora ima po ne baš toliko toplom vremenu. Zamalo sam zaboravio kako je to kad se cjenkaš i kad te vuku za rukav. Dobio sam i kompliment da sam bezobrazan jer krećem sa jako niskom cijenom prilikom cjenkanja poučen afričkim iskustvima. Nisam baš ljubitelj bazaara i suvenira, ako nije nešto autentično. Radije skupljam iskustva i sjećanja nego stvari.

Idemo na sjever. U zimskim mjesecima definitivno mračniji dio Europe. Nisam bio te sreće da mi tamo često sunce sja, ali ljudi su zadovoljni životom tamo. Kako biti zadovoljan kad ideš rano ujutro na posao i vraćaš se kući po mraku?! Zadovoljan si jer ima novac i 2 tjedna godišnjeg odmora. Tko može tako svaka čast, ali ja nisam rođen za takav režim.

I ne tražeći više zrake sunca maknuo sam se s autoceste i vozio mađarskim ravnicama, cestama koje izgledaju kao tračnice jer su ulegnute od kamionskih guma, a opet sam izbjegavao velika čvorišta i velike gradove i nastavljao slovačkim i češkim mjestima. Kad izađete na hladni Baltik slobodno zapjevajte u mom srcu Poljska, u mom srcu mazurka. I jantar naravno. Uvijek sam se pitao zašto Poljaci ljetuju na Jadranu. Na Baltiku je sezona kratka, maksimalno mjesec i pol, a vrijeme nije baš ljetno uspoređujući nas Jadran, a i skuplje je nego na Jadranu i zato dolaze k nama.

Odlazak u Njemačku u adventsko vrijeme me bas veseli. Pomisao na kobasice i kuhano vino. A klizanje ostavljam mlađima. Na drvenim kučicama uvijek zbijamo šale s vječno napetim Njemcima, a velika je mogućnost da vas netko i razumije. Vozimo se zemljama Beneluxa, uživamo u krajoliku, ne borimo se s vjetrenjačama već s pivom koje vas jako brzo ošamuti. Inače jedemo sir s vinom, ali u nuždi može i sa pivom.

Idemo na zapad. Svi ionako žele na zapad jer su bombardirani medijima da sve drugo je manje vrijedno, a jednostavno treba otići na druge strane i sagledati širu sliku. Obično se zaljubite u zemlje koje nisu toliko turisticki eksponirane. Na zapadu ćete se sigurno zaljubiti u jednu Francusku, Italiju i Španjolsku, a ako niste zaljubljive prirode pokušajte se ne zaljubiti primjerice u Portugal ili Irsku. Toliko različite, a tako lijepe. Na zapadu ćete osjetiti miris Mediterana i Atlantika. Negdje ćete shvatiti da nije presa i da se butige otvaraju u 10 ujutro. Negdje ćete shvatiti da je najvažnija gestikulacija rukama.

Na kraju ono što se broji je opuštenost i veselje. I prijatelji. Kucnuo je čas da se malo vratim prijateljima. Jedno kratko vrijeme ću biti doma, a već osjećam da me zovu daljine.

Ivan Vuković Vuka