Ivan Vuković Vuka već nas je vodio na svoja putovanja i to Južnom Amerikom, a danas nas vodi u Sjevernu Ameriku. Idemo u SAD i to od New Yorka, preko Miamija i Las Vegasa sve do Los Angelesa.

Kao sto i svaki mjesec studeni donese to je manje zracnih linija i pomiri se da avantura dolaska na zeljenu destinaciju ce trajati cca 24 sata. Koristim provjerenu metodu trcanja preko frankfurtskog aerodroma nekih 400 metara s preponama da ne zakasnim na avion za New York. Zatvaraju se vrata aviona i sve je spremno za polazak. Onda moje praznovjerje dolazi do izrazaja. Slusalice na usi i biram uvijek istu glazbu u avionu. Springsteen i Iron Maiden. Morate priznati da avio kompanije imaju odlican glazbeni ukus. Pratim kartu, gledam film, vrijeme uzasno sporo prolazi kad nije nocni let.

Napokon New York i prizemljenje na jedan od gradskih aerodroma – JFK. Kad je aerodrom u Quennsu, a tetka zivi u istom kvartu cini se kao dobitna kombinacija da ne ostanem zatocen u velegradskoj guzvi. Prolazim imigraciju od sale, sportska viza na 10 godina vas oslobadja dodatnih maltretiranja, skeniranja i uzimanja otisaka.

Prvu stvar sto primjetite na cesti je ona koju ste vidjeli u filmovima, a to je zuti taxi. Ponekad mi je to veci simbol grada od Kipa slobode ili Empire State Building. Osjecam puls grada, betonska urbana dzungla kojom mozes hodati satima i kilometrima da te adrenalin drzi. Spustam se u subway i krecem na Times Square. Mjesto koje je najturistickije i lokalci ga izbjegavaju. U uzurbanom ritmu trebalo je donijeti malo nase fjake. Udjes u Starbucks i ne uzmes coffee to go. Sjednes s prijateljima i cakulas. Zaposlenici te gledaju cudno jer rijetko vide opustene ljude koji ne trce nigdje. I tko je vidio raditi od jutra do mraka. Hvala mojim prijateljima na strpljivosti pa sam upoznao sve kvartove od Bronxa do Brooklyna.

Studeni je stvarno studeni u NY. Grad u kojem se sigurno necete diviti gotici i baroku u arhitekturi, ali kad udjete u pojedine muzeje provest cete cijeli dan u njima. A onda kao da netko povuce crtu izmedju urbanog i prirode i udjete u Central Park, pluca grada. A tamo starcic koji prodaje zastave i iz kurioziteta ga pitam ima li hrvatsku zastavu. A taj isti starcic izvadi zastavu i kaze da je rodjen u Rovinju. Svijet je zaista mali.

Bilo je tu neizostavnih djiravanja do Jerseya pa do East River i ostalih znamenitosti. Desetak kilometara setnje dnevno nisam ni osjetio. Tetku sam naravno rijetko i vidio. Americki san je vrsta jave,ako nisi kompetetivan konkurencija ce te pregaziti. Za biti sretni koriste tablete i psihijatre. Tesko sam im objasnio da mi koristimo kafane. Barem je jeftinije od psihijatra.

Zelim se cim prije rijesiti zimske garderobe. Miami je uvijek dobra ideja. Za sve one putnike namjernike najbolji savjet je izbjeci aerodrom MIA zbog guzve i doci u Miami preko aerodroma Fort Lauderdale u blizini. Toplo vrijeme bez vlage. Vjetrovito. Takvo je vrijeme u studenom ovdje. Cista suprotnost od NY. Siroke ceste, prometne guzve i nazvao sam ga velikim selom.

Svjestan sam da ovdje jedino mogu pjeske po South Beach. A tamo restorani i kavane. Luksuzni auti sto sporije prolaze ispred, turiraju masine dok drugi klicu. Kao da ste u filmu Brzi i zestoki. Bolje i to nego CSI. Tjedan u Miamiu je proletio, nista spektakularno da bih rekao sebi da se moram vratiti ovdje. Zabava je jedina stvar koja je ovdje zagarantirana, ali krecem u jedan grad koji bi i to trebao nadmasiti. Viva Las Vegas. Ispravit cemo gresku u ovom broju 🙂

Dolazak u grad na steroidima. Kad iz nicega napravite grad zabave i vikend u Vegasu je taman mjera. Ostanak duze je opasnost za zdravlje. Ulazimo u hotel New York, New York i za doci do recepcije moras proci kroz kockarnicu. Sve je podredjeno kockanju. Dok se krecemo prema sobi cujemo urlike ljudi dok nismo otkrili da hotel ima roller coaster i to ne vanjski vec unutarnji.

Ljudi koji ostavljaju goleme iznose kockajuci dobijaju besplatne penthouse, apartmane i ostalo. U kockarnice se upuhuje cisti kisik da bi bili sto budniji, a kad udjes u jednu kockarnicu-hotel ne moras ni izaci na Strip vec je sve povezano. Dok kockas, pijes besplatno. I onda se pitate zasto se Hangover snimao ovdje.

Vikend je proletio i steta bi bilo ici avionom u Los Angeles pa smo odlucili autom kroz Mojave pustinju i jednim dijelom uz Route 66. Treba vremena da se naviknete da je dopusteno preticanje sa obje strane, a i kad skrecete desno na semaforu to mozete napraviti i dok je crveno, ako nikome ne oduzimate prednost. Jos nigdje nisam vidio semafor usred kruznog toka kao u Dubrovniku.

Uz malo pustinjske vrucine i iznenadnog pljuska stizemo u Kaliforniju. Grad svjetla je ispred nas – Los Angeles. Grad koji se iz centra proteze na svaku stranu svijeta oko 3 sata voznje. Razumljivo kako ga nisam uspio slikati. Vrijeme je za odspavati, a pokosen sam sa “jet lag” ili ” Vegas lag “. Nisam jos utvrdio dijagnozu.

Budenje uz pogled na jedini otok, Catalina. Djir autom po kvartu, ne mogu pobjeci od Starbucksa i tri nonice ispred mene u redu i instant budenje kad sam cuo korculanski dijalekt. Uzmi muffin i bjezi. Spustio sam se na kalifornijske plaze i krenuo prema Malibu i Santa Monica. Uvijek sam taj Malibu povezivao sa Charlie Sheenom. A tko ne bi zelio biti Charlie barem jedan dan.

Ljudi su ovdje naviknuti voziti preko 100 km na posao i s posla. Ovisi o prometu tako da sam preferirao ceste uz more, a na plazi i uz plazu aktivnosti poput ljudi sto trce, surfaju, igraju odbojku… Objasnili su mi da to nazivaju “kult tijela”.

A sto je ovaj grad bez Holywooda i bulevara? Bas lijepo izgleda na televiziji, ali Holywood Boulevard je jedno od sporkijih i kicastijih mjesta sto sam posjetio. Uz neizostavne suvenirnice s kineskom robom. Ispunio sam zelju. Nasao sam zvijezdu u plocniku s imenom Chuck Norris.

Skoknuli smo i do mjesta gdje se vozi F1, Long Beach. Svi koji se tuda krecu u nocnim satima su uglavnom kriminalci tako da policija nas instruira da ne nastavljamo dalje. Malo dalje ispred nekog puba cujemo “Croatia is the most beautiful country” s cim se u potpunosti slazemo, a gospodin koji je to tvrdio je Hrvat koji zivi u San Pedro. Opet je svijet mali.

Priblizio se dan odlaska. Kufer je spreman. Smijesak na lice. Kako je lijepo imati uspomene. Stvari mozes kupiti, mozes i putovanje, ali trenutke s putovanja ne mozes. Par dana nakon povratka razvijam slike i slazem ih u foto album. Kad malo bolje razmislim foto album je “najvrijednija stvar” sto posjedujem. A sada, planiram novo putovanje. Mexico i Cuba nisu los izbor…

Ivan Vuković Vuka