Nakon podužeg vremena Vuka putuje ponovo, i to na “hlađenje” u Baltičke zemlje. Što je posjetio, što je doživio, pročitajte u sljedećim redovima.

Pet mjeseci od zadnjeg putovanja u Skandinaviju i osjetio sam nemir. Vrijeme je za pogled na kartu i pravac u malo hladnije i mirnije krajeve. Nema gubljenja vremena, biraju se direktni letovi, a prva od destinacija je Helsinki. Hladni sjever sa temperaturom od 16C i suncem i nije baš toliko hladan. Dok sam putovao po Baltiku bilo je sunčano dok je u Dubrovniku padala kiša. Imao sam sreće.

Helsinki kao grad me se nije previše dojmio. Najteži zadatak je bilo slikati nešto upečatljivo da kažeš sebi da to čak lijepo izgleda. Jedino katedrala malo iskače iz svega toga, ali ni ona ne izgleda bas spektakularno. Ulice su puste iza radnog vremena, sve je tako sterilno, nekako sve izgleda pomalo napušteno i sablasno, a samo buka od tramvaja razbija tu tišinu. Sva sreća da se dugo ne zadržavamo i već idući dan odlazimo preko zaljeva u Estoniju, točnije u Tallinn.

Ukrcavanje na brod za Tallinn je doživljaj jer Finci jedva čekaju ukrcavanje, a sa sobom vuku male karice. Sjetio sam se priča pomoraca da zbog jeftinijeg alkohola idu doslovno jedan dan u kupovinu u Estoniju i vraćaju se s gomilom alkohola. Ništa čudno jer svaka zemlja u okruženju je barem duplo jeftinija od Finske. Trajekt za Estoniju više podsjeća na cruiser nego na naše trajekte. Na njemu sve podređeno tome da ostavite što više novca za vrijeme plovidbe. Ipak sam izabrao sun deck i izležavao se na suncu u dvosatnoj voznji.

Tallinn, toliko lijep u svojoj umjerenosti i jednostavnosti, originalnosti ideja da te lansira među vitezove i srednjovjekovni puk. Grad pod zaštitom Unesco-a, dovoljno prostran da se turisti izgube po svim ulicama i vidikovcima jer odmor od gužve mi je bio najpotrebniji. Art nouveau je tipičan stil koji prevladava ovdje kao i u Rigi koju ću kasnije posjetiti. Istraživanje svih zabačenih kutaka počinje, grad je toliko fotogeničan da mi je aparat stalno u rukama. Nakon dugih šetnji vrijeme je za odmor, a i ovo je zemlja gdje ne možete biti vegeterijanac uz ponudu jelena, sobova i ostalih životinja sa sjevera i na kraju to sve zalijete sa craft pivom, a oni su poznati po tome. Malo sam bio iznenađen da većina ljudi priča Ruski kao i u Latviji. Manjina se ponekad čini kao većina. Povijesno su poprilično zanimljivi da te države Baltika podsjećaju na Balkan. Tko, koga i zašto?!

Brda ni na vidiku, sve ravno ispred mene, a ja na putu za autobusnu stanicu i iduće odredište je Latvija, točnije Riga. Malo više od 4 sata u autobusu, ravnica i malo prometa jer ove dvije zemlje su slabo naseljene ili da definiram da su raseljene zbog recesije. Dolazak u Rigu, tornjevi crkava su mi uvijek orijentir da sam na pravom putu prema starom dijelu grada. Grad je manji nego što sam mislio, između rijeke, kanala i zaljeva. Šetnja popločanim ulicama s jednog kraja na drugi. Riga me neodoljivo podsjeća na Gdanjsk u Poljskoj pa čak i po jantaru koji viri iz svakog izloga. Priznajem da sam se par puta izgubio i dezorijentirao u uskim i nepravilnim ulicicama. I onda sam ga našao. Naseg dragog Orlanda (Rolanda). I oni ga imaju, a knjige su me učile da su svi u sjevernoj Njemačkoj i jedan u Slovačkoj. Zar su i knjige postale nepouzdane kao google i wikipedia?! Dani brzo prolaze, mozak mi se već polako vraća na posao i dva sata leta iz Rige i ponovo sam u Dubrovniku. Sunce se vratilo, a meni je osmijeh na licu jer sam upoznao još jedno novo mjesto.

Nova avantura počinje početkom prosinca. I radujem joj se…

Ivan Vuković Vuka