Ivona nas vodi na jedan od ljepših otoka. Otok gdje je priroda netaknuta i zadivljujuća, idemo u zemlju gejzira i vulkana, idemo na Island.
Mjesto radnje kazalište Gavella, vrijeme radnje kraj svibnja 2015. godine, sestra i ja, smo se počastile odličnom predstavom Othello – Shakespeare-ovom tragedijom koja priča o licemjerju i ljubomori, aktualnoj i danas, i nažalost za svagda. Kraj je to ove moje kazališne sezone. U miru kazališta zaključujem da me vrijeme nemilosrdno gazi, a da se put na Island bliži, a da Ana i ja osim avionske karte nemamo rezerviran smještaj ni u jednom gradu, a ni plan puta ne postoji. Iz prvog reda kazališta, šaljem sms Ani – da je podsjetim na datum, i činjenicu da moramo početi s rezervacijom smještaja. Potom se opuštam i uživam u predstavi. Predstava me oduševljava, ali istovremeno rastužuje, jer prepoznajem Jagu i u svom životu – no to nije tema putopisa, o tome neki drugi put i na nekom drugom mjestu.
Island je otočna država smještena na sjeverozapadu Europe. Nalazi se na razmeđi euroazijske i američke tektonske ploče. Otok je vulkanskog podrijetla pa je zemljina kora na otoku duplo tanja, zbog čega su erupcije vulkana češće. Moći i nepredvidljivosti prirode svi smo bili svjedoci kad je u travnju 2010. godine eruptirao vulkan Eyjafjallajokull i zaustavio zračni promet nad Europom i Sjevernom Amerikom.
Napokon, je svanuo i taj dan – nedjelja sredinom lipnja i početak Aninog i mog putovanja. Ovog puta nešto ranije nego obično putujem na svoje veliko godišnje putovanje. Letimo do Reyjkjavika uz dva presjedanja. Prva stanica je Munchen, pa Hamburg te kasno noćno slijetanje u Keflavik. Keflavik je gradić smješten na jugozapadnom djelu otoka. Danas je najpoznati po tome jer je tu smještena međunarodna zračna luka – izgrađna četrdesetih godina 20. stoljeća. Slijetili smo oko ponoći i na aerodromu je prilično živo – gužva na svakom koraku. Vidi se da Islandu turizam postaje sve značajnija gospodarska grana. Neke statistike pokazuju da turizam na Islandu raste po godišnjoj stopi od 20%, doduše tome doprinosi i relativno mala baza pa su stope rasta tolike. Ključna godina za islandski turizam bila je 2006. godina, kada je broj turista koji su te godine posjetili Island premašio broj stanovnika.
Prvu noć na islandskom tlu provodimo u hostelu u Keflaviku – tu nema gužve ni u tragovima – ne čudi to – jer smo smješteni u nečem nalik na kontejner. Nakon buđenja, s obzirom da nema gužve, higijenu obavljamo brzo, uz instrukucije na zidu hostela – nazivamo taksi da se vratimo u zračnu luku. Takav nam je plan putovanja – tamo ćemo podići unaprijed rezerviran automobil i zapravo započeti naš krug putovanja po Islandu. U planu nam je obići otok u krug vožnjom po tako zvanom ring road-u, cesti broj 1. Po dolasku na aerodrom Ana dogovora preuzimanje auta, i sve popratne sadržaje vezane za auto uključujući i osiguranje auta od raznih nezgoda – poput primjerice osiguranja vrata auta da ih neodnese vjetar. Nakon sređivanja rent a car papirologije, napokon je došao red za preuzimanje auta na parkiralištu. Auto je Škoda Superb karavan – za mene samo sivi auto. Ani, na prvu ne sjeda činjenica da je auto automatik, ona je navikla na ručno mijenjanje brzina, pa prvo vježbamo vožnju autom po parkingu. Vježba vožnje mi je pokazala važnost pojasa iliti potvrdila da pametni znaju čemu služi pojas. Anino naglo kočenje – na trenutak mi je osiguralo blisko druženje sa šoferšajbom. Osim mijenjanja brzina pojavio se problem i sa zadnjim brisačem koji se nije htio ugasiti- pa sam trčala za rent a car manom – koji nam ga je uspio isključiti. Sve ove nezgodice dogodile su se na parkingu aerodroma, i zaista nikad više tijekom cijelog puta. Ana je izvrsna vozačica s gotovo dvadesetgodišnjim vozačkim iskustvom, kojoj ni ekstremni uvjeti i povremeno ne postojanje ceste, nisu ni u jednom trenutku predstavljali problem. Najveći joj je problem bio držati se propisane brzine vožnje od 90 km/h, pa su nam nerijetko vozači ispred nas žmigali da ih prestignemo.
Plan puta uključivao je nastavak proputovanja i to prvo zaustavljanje na turističkoj meki Islanda tako zvanom Zlatnom krugu. Zlatni krug uključuje nacionalni park Pingvellir, slap Gullfoss te geotermalno aktivnu dolinu s gejzirima. Već u prvim kilometrima vožnje po otoku, okolina oduševljava za razliku od kvaliteta cesti. Prvog dana, označenost cesta nije se pokazala prednošću na Islandu, pa smo se nakon prvog gubljenja, za utjehu počastile ručkom u trgovačkom centru Bonus.
Tko traži taj i nađe put, pa smo se uskoro našle na cesti za dolinu Gejzira, prvu stanicu Zlatnog kruga. Na Islandu je oko 3000 vrućih izvora. Gejzir je prirodni fenomen štrcanja vode i pare iz utrobe zemlje. Po islandskom Gejziru, svi gejziri u svijetu nose ime. Slavni Gejzir, danas zapravo nije aktivan, odnosno bio je aktivan do 1930. godine. No, u neposrednoj blizini nalazi se gejzir Strokkur koji svakih 10-tak minuta vodu i paru izbaci u visini 25 metara. Toj prirodnoj senzaciji i mi svjedočimo uz hrpu turista. Hvatamo pravi kut za snimak, pa pod dojmom nastavljamo dalje do slapa Gulfossa od milja nazvanog Zlatni slap, udaljenog od gejzira desetak kilometara.
Zlatni vodopad tvori moćna rijeka Hvítá koja se obrušava u kanjon kao da propada u zemlju. Prosječna količina vode koja pada preko vodopada je 140 m³/s po ljeti, a 80 m³/s po zimi. Sastoji se od 2 kaskade, gornje manje -11 metara, i donje dublje – 21 metar. Postojali su pokušaji da se vodopad iskoristi za proizvodnju električne energije, no to je na sreću propalo, pa je Gullfoss danas zaštićen i jedna je od najpopularnijih turističkih atrakcija na Islandu.
Tu nas dočekuju ekstremni vremenski uvjeti, u smislu jačine vjetra u zraku. Odmah, postajem svjesna jedne od mogućih najvećih šteta koji nastaju pri rentanju auta, a to je činjenica da vjetar odnese vrata. Uz napor sve snage i maksimalnu koncentraciju na jedvite jade izlazim iz auta. Kažu da nekog jedino razumiješ, kad si u njegovoj koži, odmah mi po silini nanosa vjetra, pada na pamet, Edi Škovrlj – novinar HRT, poznat po svojim javljanjima s Masliničkog mosta – na kojem su najjači udari bure. Vjetar nas nosi, nas dvije koje ne patimo o manjka kilometra, pa brzo završavamo posjet Gulfossu i idemo dalje do Nacionalnog parka Þingvellir.
Park je osnovan 1930.g. i bio je prvi Nacionalni park na Islandu. Pod zaštitom je UNESCO-a od 2008. godine. Tu je 930. godine osnovan najstariji parlament u svijetu Althing – prvi stalni parlament modernog tipa na svijetu. Na ovom povijesnom mjestu je 17. lipnja 1944. godine, Republika Island proglasila neovisnost, a 1994. godine ovdje se proslavila pedeseta obljetnica nezavisnosti države. U sklopu parka nalazi se i kuća za odmor – u kojoj odmara islandski premijer. Tolikom skladu prirodnih ljepota, ne možete odoljeti, i ne možete ne uživati. Nakon, cjelodnevne ture po Zlatnom krugu, vraćamo se u Reyjkjavik na noćenje. Parkiramo u centru grada u garaži, u blizini hostela. I već na prvu grad mi je sjeo, nekako po mjeri mi je. Predosjećam, nastavak užitka i oduševljenja zemljom u kojom boravim. U osmokrevetnu sobu stižemo zadnje, već umorne, s toliko snage da nam jedina želja seže za tuširanjem. Ujutro ustajem, prva, da ne remetim mir u sobi, nakon higijene se spuštam u lobby hostela, koji je uređen u skandinavskom stilu sa backpackerskim motivima, pa uživate biti dio tog interijera. Dok čekam Anu, pišem razglednice, mojim dvjema prijateljicama. Uskoro mi se pridružuje i Ana, pa nastavljamo dalje našu turu po ring roadu.
Današnji, cilj nam je Hofn – grad na jugoistoku zemlje, udaljen oko 450 kilometara od Reyjkjavika. Bio je to dan naporne vožnje za Anu – uz ekstremne vremenske uvjete i neceste. Ceste po otoku nerijetko uopće ne postoje, zbog činjenice da prevladavju ekstremni vremenski uvjeti, pa ceste često odnesu nanosi vode s ledenjaka. Zbog čestog nestanka ceste, sastav ceste uključuje mješavinu asfalta i pijeska. Na otoku je gotovo 12.000 glečera od kojih je najvećih Vatnajokull koji se proteže na 8.300 km2. Mali broj stanovnika na relativno velikoj površini otoka otkriva i veliki dio neobradive nekultivirane prirode koja zauzima polovicu teritorija Islanda odnosno površinu od 64.538 km2. Kiša i jaki vjetar nas prate tijekom cijelog puta. Krajolici se izmjenjuju od slapova, do faze sumraka – crnog pijeska ostataka vulkana – pa na trenutke imam dojam da smo na Mjesecu. Vrhunac kiše, zatiče nas u gradiću Viku i to na benzinskoj postaji – što i samo po sebi i nije specifičnost, no je ukoliko je riječ o benzinskim postajama u udaljenim lokacijama na Islandu– one su samoposlužnog tipa bez natkrivenog krova. Ana je taj mokri teret hrabro podnijela na svojim leđima – iz toga izašla kao znalac za točenje goriva na Islandu- što je posebna kategorija znanja i vještina.
Nakon punjenja rezervoara nastavljamo dalje – kiša ne odustaje. Pažnju nam zaokuplja most i nanosi leda koji plove – tu stajemo na odmor i odmah nastupi oduševljenje i onaj poznati – sentiment zbog kojeg putujem – Samo za taj osjećaj. Fotografiramo sante leda sa svih strana, i zaboravljamo na kišu. Smijemo se nekoj čudnoj metalnoj konstrukciji, komentirajući kako ne razumijemo modernu umjetnost – pa to namjerno ne fotografiramo. Neznanje nam se obilo o glavu uskoro – već sutra ujutro saznat ćemo da je riječ o ostatku mosta kojeg je nanos leda slomio.
Uz ledene dojmove stižemo u Hofn. Prva stanica nam je sami kraja grada, smijemo se, jer ne možemo dalje osim u more autom. Okrećemo se, i nemamo puno izbora na Islandu nema puno ljudi, pa se zaustavljamo u prvom kafić restoranu – gdje nas ljubazno osoblje usmjerava prema našem prenoćištu. Island se proteže na 103.000 km2 i na tom prostoru skoro duplo većem od Hrvatske, živi svega 325.671 stanovnika, što je prosječno 3 stanovnika na jedan km2. Slijedimo upute, skrećemo s glavne ceste, vozimo makadamom do farme – tu je naš smještaj za večeras. Početnu nevjericu, ublažilo je unutrašnje uređenje i tuširanje.
Ujutro za doručkom smo si otvorile dušu, i napričale se, mir mi je remetio veliki mačak, pa kavu odlučujem popiti u sobi. Zbog islandskog Trival pursuit-a vraćam se u dnevnu sobu – da ga uslikam i pošaljem sestri kao mogući izazov – budući smo prošlo ljeto kao mahnite igrale hrvatsku verziju ove igre. I odjednom mi se čini da haluciniram, pričinja mi se da čujem hrvatski jezik, a nije Anin glas. Okrenem se i zaista žena mi se na hrvatskom obraća, na islandskoj farmi usred ničega. Ispričam joj se što sam je prvo vrijeme ignorirala i počnemo sa zanimljivom priči. Žena je Siska, radi sezonski na Islandu, brat joj se oženio Islanđankom. Priča nam o islandskoj skupući, koje smo i sami postali svjesni. Island spada među najskuplje države na svijetu, i na toj ljestvici zauzima visoko osmo mjesto. Povezano s skupoćom je i jelo u restoranima, pa što se tog iskustva tiče, kompetentnije smo vam pričati o islandskoj trgovačkoj mreži uključujući i benzinske postaje – to smo specijalizirale. Kaže nam da Islanđani svaki dan započinju s gledanjem vremenske prognoze, budući im je to preduvjet sa bilo koji daljnji korak, posebno vožnju. Postoji uzrečica/dosjetka na Islandu vezana za vrijeme – koju su sad iskoristili tako da je otisnu na suvenire – na pitanje kakvo je vrijeme? Islanđani uz smiješak odgovoraju pitaj me za pet minuta – a sve zbog učestalog mijenjanja vremena.
Nakon razgovora ugodnog, idemo prošetati Hofnom. Riječ je o ribarskom gradu, u kojem živi nešto više od 2.000 stanovnika. Tipične je islandske arhitekture, prizemnice šarenih boja. Iz grada puca pogled na najveći ledenjak u Europi Vatnajokull i odavde se organiziraju turističke ture za posjet ledenjaku. Njegov najviši vrh Hvannadalsnukur visok je 2119 metara i za uspon na njega je potrebno 14 sati napornog hoda u navezu uz upotrebu kompletne zimske alpinističke opreme. Mi si iskustvo penjanja nismo priuštili.
Nakon šetnje po gradu, nastavljamo vožnju po istočnoj obali otoka. Istočna obala i krajolik je fascinatan – s crnim plažama, meni najljepši dio otoka, definitivno. Toj ljepoti ne odoljevamo, šetamo crnim plažama i svjedočimo moći i snazi mora, prirode općenito, još jednom.
Danas je 17. lipnja – dan nezavisnosti. Slavi se diljem zemlje, sa središnjom proslavom u glavnom gradu. Prema Ustavu od 17. lipnja 1944. Island je unitarna republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države, imenuje predsjednika vlade, koji ima izvršnu vlast.
Nakon vožnje po istoku, odmaramo se u mjestu Djupivogur. Tu nas zatiče zanimljivo urešen grad – na ulazu u grad žuti dio, po sredini grada narančasto uresen grad te na našem parkingu rozi dio grada. Ne možemo, nikako povezati trobojno uređen grad – sa dječijim motivima. U gradu nema ljudi po cesti, pa praktički nemam nikog pitati. No, ja sam odlučila saznati o čemu je riječi – presrećem gospođu s vrećicom smeća u ruci, ona mi ne može pomoći, jer se ne razumijemo. Bila je to rijetka gospođa, koja ne zna engleski jezik na otoku. Ulazim u neki restoran, prepun turista, ali ne uspijevam uhvatiti osoblje da mi odgovore na moja pitanja, pa izlazim bez odgovora, no želja za objašnjenjem je još jača. I napokon susrećemo neke dječake, koji nam objašnjavaju da je grad podijeljen u te tri boje, žutu, narančastu i rozu i da su na taj način okitili svoj gradić u znak Dana nezavisnosti.
Osim prekrasnhih krajolika, dio islandske panorame su brojni konji i ovce uz cestu. Na otoku je preko 750.000 ovaca, koji su ljeti sastavni dio pejzaža i cesta, jer su na slobodnoj ispaši. Na Islandu je i 80.000 konja, koji su također dio ljetnog pejzaža – na koje su Islanđani jako ponosni. Konji su prelijepi, izdržljivi i otporni, iako stasom neveliki – posebno upozorenje odnosi se na činjenicu da islandske konje ne smijete nazvati ponijem – to je Islanđanima uvreda u rangu one kao da im mamu opsujete. Kaže se you haven`t been to Iceland unless you`ve communed with a friendly horse and look their amazing eyes.
Vožnju nastavljamo do Seyðisfjörðura – riječ je o gradu i općini smještenoj na istoku otoka. Grad je to okružen planinama i samo prije par sat kulisa nam je bilo sunce i more, a sad nam pogled puca na snježne padine i slapove koji teku kroz obronke. Tu živi sedamstotinjak stanovnika. U gradu je smještena trajektna luka. Iz gradića – se organiziraju posjeti kolonijama puffina. Zaštitni znak otoka, kojeg je moguće pronaći kao suvenir na svemu i svačemu su puffini – životinjice koje izgledom neopisivo podsjećaju na pingvine. Puffini na Island dolaze u svibnju, a odlaze u kolovozu, pametne su i zabavne životinje, kažu da su bolji plivači i ronici nego letači.
Nakon razgleda grada, krećemo dalje prema najvećem europskom slapu Dettifossu. Do slapa voze kilometri makadama i na trenutke se ne nazire kraj puta, meni kojoj je jedini zadatak da bude lijepa i pravi društvo vozačici. Tako vam je to, kao i u životu, najteže je uvijek onima koji ne žele raditi – kojima se ne isplati raditi, ti imaju sto briga i problema – tzv. linjevcima, ti imaju mozak poput žvakače gume. Rijetko mi se mozak pretvara u žvakaću gumu, ali na Islandu sam se tako opustila da zaista jest bio veličine čunga-lunge.
Dettifoss je slap visok 45 metara, dok mu je širina oko 100 metara. Snaga slapa kreće se oko 400 m3/s. Slap se nalazi na rijeci Jokulsa, dugoj 206 kilometara, drugoj najvećoj rijeci na Islandu. Moć vode, upravo najviše dolazi do izražaja kroz slapove, a veličina slapa naprosto oduševljava, i ostavlja bez daha.
Pod dojmom ljepote slapa, vozimo se do jezera Myvatan – u njegovoj blizini nam je smještaj. Myvatn je prirodno jezero smješteno u vulkanskom području, u blizini vulkana Krafla. Nastalo je prije 2.300 godina. Primjerice u razdoblju od 1975. do 1984. bilo je čak 9 erupcija. Krajolikom dominiraju vulkanski elementi, uključujući i ukrasne stupove i pseudokratere. Ime jezera (islandski – “mý” (mušica) i “vatn” (jezero); dolazi od velikog broja muha u ljeto. Riječ je o mušicama, koje ne grizu, nego više stvaraju osjećaj neugode i nečistoće.
Vožnju nastavljamo, i zaustavljamo do slapa Gođafossa. Nalazi se na rijeci Skjalfandafljot, na sjeveru Islanda, smješten je na cesti broj 1. Od milja ga nazivaju slapovima Bogova. Naziv je povezan s legendom vezanom uz 1000. godinu i prelazak Islanđana na kršćanstvo nakon bezbošstva. Legenda kaže da je poglavica sve poganske Bogove bacio niz slap, pa otuda naziv za slap.
Noć provodimo u islandskom lancu hotela Edda– smještanom na termalnom izvoru. Riječ je zapravo o školi, koja se u vrijeme sezone pretvori u hotel. Termalni izvor, osjećamo po svuda, miris sumpora osim u nozdrvama nakon pranja zubi osjećam i ustima, pa jutarnje pranje zubi, namjerno, preskačem. Ana mi se ruga, koliko na putu malo čitam, meni knjiškom moljcu, ali to je zaista istina – na putu sam toliko opuštena, sjetite se mozga žvake, pa mi koncentracija za čitanje nije najjača strana. S druge pak strane, ono što mi je osobito privlačno kod Islanđana je da vole i puno čitati. Islanđani čitaju najviše knjiga na svijetu po glavi stanovnika. Svaki deseti Islanđani tijekom svog života napiše knjigu, a stopa pismenosti u zemlji gotovo je 100%. Island je zemlja porijekla pisane sage. Jedno od najistaknutijih mjesta u sveukupnoj nordijskoj staroj i srednjovjekovnoj književnosti zauzimaju sage. Priča mi Ana o pravilima kupanja na islandskim bazenima – ja je slušam sa nevjericom, pa mi priču potkrepljuje uz tekst vodiča.
Društveni život Islanđana najvećim djelom se odvija na bazenima. Na samom Islandu gotovo svako naselje ima bazen zbog već spomenutog geotermalnog bogatstva. Druženja na bazenima su Islanđanima kao većini u Hrvatskoj boravak na špici, rivi, shopping centrima– must do it varijanta. Prije ulaska u bazen nužno se otuširati u zajedničkim tuševima – doduše žene odvojeno od muškaraca. Čitamo da postoje i čuvari čistoće u tuševima – koji nadgledaju tuširanje i u slučaju da niste oprali naznačena mjesta – oni vas mogu na to upozoriti i zabraniti vam ulazak u bazen, ako se odbijete oprati prema uputama. Smijemo se najiskrenije.
Općenito, Islanđani su poprilično otvoreni u percepciji i po pitanju seksualnosti, seksa i golišavosti. Primjerice, sasvim je normalna tema u društvu priča o seksualnom iskustvu i to ne u smislu pohvale osvojenim trijumfom, crticom na ormaru. Dakle, o seksu se priča bez srama i hvale podjednako među ženama i muškarcima. I tu se potvrđuje potpuna ravnopravnost spolova. Zvuči vam poznato teza da je muškarac koji ima puno žena i recki na ormaru frajer, a žena s takvim potrebama je laka i promiskuitetna? Na Islandu takva teza ne vrijedi. Tako zvani one night stand je prihvatljiv društveni standard potvrđen i Maslowljevom piramidom ljudskih potreba. Zanimljiva je bila i jedna marketinška kampanja Icelandaira sa sloganima „Have a one night stand in Reykjavik“ i „Fancy a dirty weekend in Iceland“. Seksualna otvorenost, pretpostavljam, kao posljedicu ima činjenicu da je u državi relativno veliki broj samohranih majki. Po meni, bolje biti sam s djetetom, nego s budalom. S druge strane, zaposlenost žena je jedna od najvećih na svijetu, a zastupljenost žena na fakultetima je oko 60%. Po meni tko se sam financira, može sve što hoće, naravno uvažavajući moralne i društvene norme.
Island, je i ove 2015. godine, peti put za redom na ljestvici svjetskog indeksa mira (Global Peace Index) proglašen najsigurnijom zemljom na svijetu. Zemlja je tu titulu dobila, jer nema vojsku, stopa ubojstva na godišnjoj razini kreće se između 0% – 1,5%, resi je niska stopa kriminala i primjerice policajci nemaju oružja. Zanimljivo je da je Island zemlja koja promovira i prakticira jednakost među ljudima pa nema spolne, seksualne, vjerske ni bilo koje druge segregacije i diskriminacije. O ravnopravnosti spolova svjedoči i činjenica da je upravo Island među prvim zemljama na svijetu 1915. godine uveo pravo glasa ženama, nešto prije njih učinio je to Novi Zeland odnosno Finska. Što se seksualne odnosno homoseksualne ravnopravnosti tiče dovoljno svjedoči činjenica da je islandska premijerka Johanna Sigurdardottir prva premijerka u svijetu koja je otvoreno priznala da je gay.
Danas idemo do Akureyira – nazivaju ga glavnim gradom sjevernog Islanda. Akureyri je grad smješten na sjevernoj obali Islanda. To je sveučilišni centar koji je sa svojih 18.000 stanovnika četvrti grad po veličini na Islandu nakon Reykjavíka, Hafnarfjörðura i Kópavogura. Smješten je blizu artičkog kruga i poznat po ponoćnom suncu. Zbog ugodne klime ljeti temperatura doseže za Island visokih 25 C, pa je grad i turistička meka. Nakon snijega i mušica, stižemo u Akureyi, preokupacija nam postaje parking auta, što je zapravo smiješno. Nužno je za bezbrižan parking u gradu na benzinskim postajama preuzeti kartonski sat, kojeg je potrebno imati i time označiti svoje vrijeme u parkingu- s tim da se parking ne plaća. Ne razumijem smisao, uostalom, ne moram ja sve razumjeti. U gradu nas je dočekalo sunce, prava žiža, i dobra ulična glazba. Ono po čemu je Island svjetski poznat i priznati je i glazba – svjetske zvijezde Björk i Sigur Rós upravo su s ovog otoka. Osim prepoznate garde dobrog zvuka pažnju privlači i mladi glazbenik Ásgeir Trausti, kojeg mi je Ana otkrila. Želeći osvjestiti ono najvažnije u životu, a to je ljubav, pod utjecajem krize i nužnost pozitivnog razmišljanja gradski oci Akureyira dali su svoj doprinos, tako u gradu svaki semafor ima označeno crveno u obliku srca, sa željom da ljude razveseli. Gospodarski zemlja je najvećim djelom orijentirana na ribolov, stočarstvo i posljednjih godina na turizam. Godine 2008. Island je doživio financijski ponor, no danas su školski benchmark kako samostalno izvući zemlju s dna bez pomoći globalnih institucija i njihovih (ne)mjera za rješavanja krize. Doduše, posljedice se i dalje osjete, no vrijedni Islanđani sa stopom radnog aktivnog stanovništva od 80% bitno doprinose prosperitetu svoje zemlje.
Noć u hostelu u osmokrevetnoj sobi je burna, i uglavnom neprospavana. Nakon doručka, vraćamo se i polako zatvaramo naš islandski krug. Idemo u Reyjkjavik. Cesta Akureyri – Reyjkjavik, mjerilo je uspjeha vožnje za domaće vozače, nešto slično kao našim vozačima relacija Zagreb – Split, u smislu sati trajanja vožnje. Što ti kraće treba da stigneš do Reyjkjavika to si bolji vozač.
Prije povrata auta na aerodrom, zaustavit ćemo se u Plavoj laguni. Na Islandu je veliki broj termalnih izvora vode. Primjerice, na Islandu postoji pet velikih geotermalnih elektrana koje proizvode 25% od ukupne električne energije zemlje, opskrbljujući 95% svih zgrada na Islandu svježom toplom vodom. Termalne izvorske vode se nalaze duboko ispod tla i imaju definirane fizikalno-kemijske osobine te specifičan sastav bogat mineralima uz temperaturu od 35 C i 42 C. Najpoznatiji termalni izvor na otoku i u svijetu je Plava laguna. Poznata je zbog ljekovite i zdrave vode koja dokazano pomaže ljudima s kožnim bolestima, naročito u liječenju psorijaze. Temperatura vode je 37 stupnjeva celzija i obogaćena je posebnom vrstom alge. Kupanje u bazenu, dobro je rezervirati unaprijed. Kompleks je moguće i besplatno razgledati – uz odmor i predah u restoranu. Mi iskorištavamo ovu zadnju opciju razgleda, kupanje preskačemo.
Nakon razgleda Lagune, vraćamo auto, i u Reyjkjavik se vraćamo busom – koji nas uz nadoplatu dovozi tik do hostela. Smješteni smo u jednom od najpoznatijih hostela, bivšoj tvornici keksa, čiji interijer oduševljava, skandivski uređen bez greške. Kao smo smještaj rezervirale na preskok, jedan grad Ana, drugi ja i tako redom. Rezervacija ovog hostela bila je u mojoj ingerenciji i onda hop, greška koju je Ana shvatila. Srećom greška se mogla ispraviti, rezervirala sam nam smještaj na krivi dan, preciznije nepotreban smještaj za noć povratka. Bez problema, mijenjam rezervaciju još u Hrvatskoj, mana je da tu zadnju noć nismo zajedno smještene. Nakon dobivanja ključeva, svaka odlazi u svoju šestokrevetnu sobu. Nekako mi nije dobro, kad ugledam visinu kreveta na kat – krevet je metalne konstrukcije i sigurna sam da pad odzgor sa 2 metra ne bi preživjela. Nakon šetnje po gradu, u prizemlju obavljam sve radnje – ja vodopija, prestajem naglo s ispijanjem vode i ne postoji ni teorijska šansa da se po noći u polusnu spuštam s te visine.
Reykjavik je glavni, a ujedno i najveći grad u državi. Osnovao ga je 870. norveški Viking Arnarson izgradivši farmu, te mu dao ime Reykjavík odnosno “dimni zaljev” po bijeloj pari tj. dimu koji se dizao iz toplih izvora. Smješten je na jugozapadnoj obali otoka, a njegova geografska širina 64°08′ ga čini najsjevernijim svjetskim glavnim gradom jedne suverene države. Reykjavik je na pola zračne linije od Moskve do New Yorka. Najviša i najupečatljivija zgrada u gradu je crkva Hallgrímskirkja, koje je ime dobila po islandskom pjesniku Hallgrímuru Péturssonu. Što se religije tiče na Islandu prevladavaju sa udjelom od 80% luterani, dok je u državi i oko 3% katolika. Island je i nacionalno homogena država, i najvećim djelom prevladaju Islanđani. Ono što je specifično za zemlju je da zapravo nema patrijahata u smislu prezimena, uostalom na Islandu se ljudima obraćate imenom, ako im želite iskazati poštovanje. Dijete rođenjem dobije kao prezime očevo/majčino ime kojem se ovisno da li je riječ o kćeri ili sinu doda sufiks son odnosno dóttir. Dakle, ja bi na Islandu bila Markovakći, pa se sad ne bi morala opravdavati da iako imam dva prezimena nisam udana. Zanimljiva je, što i ne čudi na broj stanovnika, i težnja za očuvanjem identiteta, pa je i davanje imena djeci zapravo zakonom propisano – postoji komisija koja odobrava imena – u smislu da dijete mora nositi islandsko ime koje mu se potvrđuje krštenjem. Gradom dominira i moderna zgrada Harpa, koncertna dvorana i konferencijsko središte države. U središtu grada je i Domkirkjan, riječ je o luteranskoj crkvi i u njoj je po prvi put crkva blagoslovila i pismeno priznala neovisnost Islanda. U ovoj crkvi je prvi put 1874. godine i otpjevana islandska nacionalna himna. Od 1845. godina članovi parlamenta i ministri se skupljaju ovdje na bogoslužje prije nego što počne godišnje zasjedanje. Sun Voyager je skulptura Jon Gunnar-a Árnason-a, smještana na obalama grada. Ljudi je često zamjenjuju sa vikinškim brodom. Sun Voyager je oda suncu, suštinski u ideji autora, sadrži u sebi obećanje, san nade, napredak i slobodu. Zadnje sate na islandskom tlu provodimo na obali – uživajući u zrakama sunca, i uz sjetu, jer ne bi da kraj, ali je. Kasno večernjim letom vraćamo se u Hrvatsku, prvo do Kolna, uz desetsatni layover – pa tek onda u Zagreb. Po slijetanju u Koln – prvi put spavam na klupama aerodroma – koliko sam duga i široka, bez srama, san me obuzeo – nakon kratkotrajne mučnine. U Zagreb sretno slijećemo i sutra u nove radne pobjede u Lijepoj našoj. Zanimljiva je činjenica da je upravo Island prva država koja je priznala Hrvatsku kao samostalnu državu, a odluku za priznanje donijela je još 19. prosinca 1991. Nešto novija činjenica koja povezuje Island i Hrvatsku vezana je za kvalifikacije za svjetsko prvenstvo u nogometu 2014. u Brazilu, kada je Hrvatska (jedva) svladala Island i izborila se za nastup na istom.
Island – ogoljena zemlja, zemlja zelenih brda s kojeg se slijevaju rijeke slapova, jedni od najvećih slapova u Europi, zemlja crnih pustinja, snježnih padina i vrhova – sve su to nezaboravni krajolici koje ću pamtiti za zauvijek.
I za kraj, kako se osjećam, nakon proputovanja po Islandu, najbolje opisuje veliki Meša Selimović: „I to neprestano kruženje, s jednom točkom na zemlji koja određuje smisao tom kretanju, koja ga čini odlaženjem i vraćanjem, a ne lutanjem, značilo je za njega stvarnu ili zamišljenu slobodu, što je svejedno na kraju krajeva.
Bez točke za koju si vezan, ne bi volio ni drugi svijet, ne bi imao kud otići, jer ne bi bio nigdje.”
Iceland, I promise I`ll be back for sure
Ivona Bačelić Grgić
