Već dulje vrijeme namjeravam podijeliti svoje prvo iskustvo putvanja preko oglasa Tražim suputnika, ali znate kako to ide kad nastupe fakultetske obaveze i poslije toga ljetna lijenost, pa se onda tek nakon skoro tri mjeseca natjeram na posao. Kako bilo da bilo, nikada nije kasno za dobra iskustva

Napisala: Janja Marijanović

Naime, kada sam u kalendaru vidjela da je za prvi maj produženi vikend, odmah sam znala da ću ga iskoristiti za neko putovanje. Problem je bio u tome što nitko od mojih prijateljica, s kojima inače putujem, nije bio dostupan taj vikend za putovanje, pa sam odlučila probati naći si suputnika na Putoholičarima. Nakon što sam počela pregledavati oglase gdje ljudi traže suputnike, nije mi dugo trebalo da naiđem na oglas od Lucije iz Rijeke koja je tražila nekoga da ide s njom bilo gdje u neke od susjednih zemalja i to baš za produženi vikend za prvi maj.

Odmah sam joj se javila i počele smo dogovarati gdje bi mogle otići i nakon par poruka skužile smo da nijedna od nas nije bila u Grazu, a s obzirom da je jako blizu i ne toliko skupo, odluka je odmah pala. Iako ne preferiram baš upoznavanja preko društvenih mreža, preko par poruka što smo ih ramijenili, skužila sam kako je Lucija normalna cura s kojom dijelim slične interese, te da nema prepreka u realizaciji našeg putovanja. Nakon što smo se upoznale na zagrebačkom autobusnom kolodvoru krenule smo prema Grazu i u putu smo dosta toga saznale jedna od drugoj i uvjerile se kako stvarno dijelimo dosta istih interesa i nismo ni sumnjale kako je pred nama jedna zanimljiva avantura.

Ono što je učinilo ovo putovanje dosta bogatim su mnoga iskustva što smo ih doživjele obje, a pogotovo Lucija koja se prvi put susrela s Couchsurfingom, spavanjem kod nepoznatih ljudi, te random upoznavanje i druženje s lokalcima. Kada smo došli u Graz, bez problema smo pronašli kuću u kojoj su nas naši hostovi dočekali raširenih ruku i veselog osmijeha kao da dočekuju nekog od svoje obitelji, što je i nama odmah učinilo boravak ugodnijim i opuštenijim. Leo i Barbara, naši domaćini, su stariji bračni par koji, unatoč ogromnoj količini posla s kojom se susreću svaki dan (on je kirurg, a ona arhitektica), imaju podosta iskustva s Couchsurfingom i pružanjem smještaja velikom broju putnika iz cijelog svijeta. Tomu smo se i mi uvjerile kada smo na kuhinjskom stolu otvorile bilježnicu čije su stranice bile ispisane riječima zahvale i divnih trenutaka provedenih s Leom i Barbarom, pa smo se naravno i nas dvije pridružile toj zadovoljnoj masi couchsurfera i zahvalile se na svemu što su učinili za nas.

Nakon što smo se smjestile, krenule smo u istraživanje Graza i s obzirom da grad i nije toliko velik u vrlo kratkom vremenu smo ga upoznale. Ono što se nas posebno dojmilo kod grada su te njegove prirodne ljepote, a pogotovo veliki broj parkova gdje ljudi leže, odmaraju, igraju se, sviraju gitaru, neki i uče, ali ono što je najbitnije druže se i u prirodi su. Zahvaljujući našem hostu Leu, koji se ponudio da nas jedan dan provede gradom, saznali smo dosta o povijesti Graza i neke zanimljivosti koje znaju samo lokalci poput njega. Kako smo i same htjele biti u parku i družiti se kao i ostali, preko Couchsurfinga smo našli lokalca i navečer smo se sastali s Florianom, dečkom koji na faksu uči hrvatsko-srpski jezik, pa mu je bio gušt biti s nama i vježbati jezik, koji mu ide jako dobro s obzirom da ga uči tek par godina. I ne samo da je pričao naš jezik, on je uzeo svoju gitaru i počeo svirati i pjevati „Mariju“ od Miladina Šobića, na što sam ja ostala šokirana i iznenađena, jer s obzirom da za tog pjevača jako malo i naših ljudi zna, sigurno nisam očekivala da ga zna i netko tamo iz Austrije.

I tako smo nas dvije završile u parku u Grazu s dečkom iz Graza pričajući naški i pjevajući „Mariju“. No, tu još nije kraj našim avanturama i upoznavanju novih ljudi. Naši domaćini su čak pripremili roštilj povodom prvog maja, na kojemu smo bile nas dvije, te njihova kćerka, njen dečko i pas, što nam je još više učinilo naš boravak kod njih kao kod svoje kuće. Iako ni jedna ni druga na listi želja koje želimo vidjeti u Grazu nismo imale bilo kakav shopping osim kupovanja suvenira i slično, nismo mogle odoliti Primarku, a pogotovo Lucija koja se do tada nikada nije susrela s Primarkom. Tako smo se odmah poslije roštilja uputile u Shopping center Seiersberg i krenula je dvosatna turneja po Primarku odakle smo obje izašle s istom majicom i kratkim hlačama s natpisom iz serije „Prijatelji“, te smo se opet uvjerile u naše iste interese i zaluđenost istom serijom.

Nakon shoppinga opet smo preko Couchsurfinga dogovorile druženje s jednim dečkom koji nas je pozvao kod sebe na roštilj, a kako za prvi maj roštilja nikada nije dosta, nismo mogle odbiti poziv. Idri i dvoje njegovih prijatelja dočekali su nas roštiljajući na balkonu gdje smo proveli sljedećih par sati, pričajući o životnim temama, čime smo se svi na neki čudan način povezali i imala sam osjećaj kao da poznajem sve te ljude cijeli život. Kako bi se oprostile na pravi način od grada, naš zadnji dan u Grazu provele smo izležavajući se u parku gdje nam se pridružio i Idri. Kada je došao trenutak odlaska, pozdravili smo se sa svojim domaćinima i krenuli na autobus, tužne što napuštamo grad koji nam je tako prirastao srcu, ali iznimno sretne što odlazimo bogate s lijepim uspomenama i ponajviše bogate iskustvima koje smo doživjele.

Ovo putovanje će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu, jer je bilo drugačije i izazovnije od svih drugih na kojem sam bila. Drago mi je što sam se odvažila putovati s nekim nepoznatim i savjetovala bih svima koji nemaju s kim putovati, a ne usude se na solo putovanja, neka potraže suputnika na Putoholičarima i steknu nova poznanstva, a tko zna možda budu imali sreće kao i ja, pa nađu prijatelja za cijeli život.