Iran – putopis i vodič za samostalno putovanje u kolijevku civilizacije

Premda je na prvu pomisao Iran većini putnika vrlo egzotična, nerijetko i „opasna“ destinacija koju često obilježavaju brojne kontroverze i općenito negativna atmosfera umjetno nastala iz smjera zapadnog svijeta; prava istina daleko je od onoga što medijska propaganda redovito servira.

Napisao: Stipe Jurjević

Iran je svakako jedna od sigurnijih zemalja za turiste te po mom osobnom mišljenju najgostoljubivija zemlja u koju možete otići. Prema indeksu sigurnosti Global Financea, Iran je 77. najsigurnija zemlja na svijetu. Hrvatska je 22. na popisu (Srbija 58.), ali neke od trenutno najpopularnijih destinacija nalaze se iza Irana na popisu, poput Tajlanda, Indonezije, Turske, Tanzanije, Vijetnama, Kambodže, Brazila i dr., dok prema travelriskmap.com ima još bolji rezultat. Iz osobnog te iskustva prijatelja putnika mogu reći kako je sigurniji od zapadnih zemalja poput Engleske, Italije, Francuske i dr.

Time ne želim nikoga obeshrabriti od putovanja u bilo koju od tih zemalja (i meni su neke od njih na listi želja), već samo razbiti predrasude i stereotipe koji vladaju u umovima velikog broja Europljana. Prije svega, Iran nije leglo terorista niti se turistima odrubljuju glave ukoliko im hidžab sklizne s glave, dapače, turistima se mnogo toga tolerira. Isti taj hidžab (marama) danas u Iranu više služi u svrhu modnog izričaja. Žene se najteču u šarenilu boja i opuštenosti nošenja, a iz razgovora s brojnim pojedincima zaključak je kako se neće predugo čekati na ukidanje obveznog nošenja hidžaba. U Iranu mladi do 30 godina starosti čine preko 50% stanovništva. Vlast je svjesna da više ne može u toj mjeri forsirati određene smjernice, a žene svakim danom testiraju granice. Istovremeno obje strane žmire na jedno oko i prave se da ne znaju što se događa. Slično je s alkoholom i drugim zabranjenim stvarima. Ugostiteljski objekti nemaju u ponudi alkohol (izuzev armenskih restorana), ali praktički svako kućanstvo ima alkohol u svoja četiri zida. Druge zabranjene supstance dostupne su na ulici i ponekad će vam iskočiti nekakva ponuda (Iran je domovina hašiša). Također, jedna od češćih zabluda; premda su muslimanske vjeroispovijesti, Iranci nisu Arapi!

To je zemlja u kojoj ćete najčešće čuti slučajne prolaznike koji vam usputno kažu „Welcome to Iran“, a često će vas i priupitati treba li vam pomoć bez da ste istu zatražili.

Intervju nakon svega par dana u Iranu

Osobno mi zanimanje za Iran, odnosno Perziju seže još od doba osnovne škole i literature o Perzijskom carstvu i različitim dinastijama koje su vladale većim dijelom tada poznatog svijeta. Međutim, ideja o samom putovanju nastajala je kroz posljednje dvije godine. Trenutak koji je uvelike presudio bio je susret s Pouyom, Irancem iz Mašhada kojeg sam upoznao prošle godine u Armeniji. Odsjeli smo u istom hotelu i kroz priču uz doručak postali vrlo dobri prijatelji. Od njega sam dobio ponešto općenitih savjeta i smjernica te uvid u stvarno stanje života u Iranu, što mi je uvelike olakšalo planiranje samog putovanja.

Iako su mi solo putovanja vrlo draga te u nekim situacijama čak i poželjna, iskustvo iz jedne ovakve mistične i nepoznate destinacije htio sam podijeliti s još jednom ili više osoba sličnih interesa. Tako mi se na putovanju pridružila Tanja, koja je također htjela posjetiti manje popularnu i gotovo neistraženu zemlju.“Tražim suputnika“, kutak na webu putoholičara, još jednom se pokazao uspješnom metodom pronalaska ljudi koji dijele slične interese i razmišljanja, a uz to dokazuje da prilikom planiranja putovanja ne morate biti ograničeni na neposrednu okolinu i ljude iz svakodnevnog života.

Pripreme pred putovanje obilježile su određene privatne i globalne komplikacije, poput zaoštravanja odnosa u Perzijskom zaljevu, ali na kraju smo se ipak odvažili na putovanje i nismo požalili; baš naprotiv, Iran se pokazao kao izrazito autentično iskustvo koje čovjeka zauvijek obilježi.

Što se tiče samog prijevoza do Irana, postoji više opcija za različite budžete. Ovo ponajviše vrijedi za stanovnike Hrvatske, ali i stanovnike pojedinih susjednih zemalja.

Najjeftinija solucija bio bi let Pegasusom iz Budimpešte za Teheran koji uključuje presjedanje od minimalno 6 sati u Istanbulu. Ukoliko se karte kupuju barem malo unaprijed, cijena bude oko 170-200 eura. Druga opcija je let Wizzairom iz Budimpešte za Baku (Azerbajdžan) za koji cijena povratne karte iznosi od 120-160 eura ovisno o periodu kupovine. Iz Bakua za Teheran može se povratno letjeti za 50-60 eura Buta Airwaysom, a još jeftinija varijanta je bus iz Azerbajdžana u Iran (ako niste previše ograničeni vremenom).

Za 150-250 eura može se letjeti i Ukrainian Airlinesom iz Beča s presjedanjem u Kijevu (layover ovisno o želji može biti od 1,5 h do 20 h).

Čevrta i peta opcija osjetno su skuplje; Turkish Airlines i Qatar Airways iz Zagreba. Ne razlikuju se previše u cijeni, ali Qatar ima kraće presjedanje u Dohi (1,5 h), dok je s Turkishom minimalno presjedanje 6 h u Istanbulu. Doduše, i kod njih se može naći jeftiniji let ukoliko se karte kupuju dosta ranije, ali u našem slučaju, 15-ak dana prije puta cijena za povratni let (ekonomski razred) iznosila je otprilike 450 eura po osobi. Pet sati iz Zagreba do Dohe, pa još dva sata iz Dohe do Teherana.

Međutim, jednom kada kročite na iransku zemlju uvidjeti ćete kako je to jedna od rijetkih destinacija u kojoj ne morate pet puta dnevno ažurirati stanje budžeta. Dapače, gotovo sve što se može kupiti bezobrazno je jeftino. Naravno, postoje iznimke, ali primjerice 1,5 L vode u dućanu košta 1,25 kn. Doduše, voda iz slavine je posve pitka pa ne trebate kupovati flaširanu vodu. 15 kn (2 eura) za tepsiju pizze i 2 Pepsija u fast foodu. 40 kilometara vožnje iranskim Uberom (Snapp) platili smo 9 kn (1,20 eura) Rezervoar benzina napunite za 25-30 kn (otprilike 4 eura). Kilogram lubenice otprilike 40 lipa. Cigarete od 4-5 kuna (70-ak centi) nadalje.

No određene cijene, osobito kada su u pitanju cijene smještaja i usluge turističkih vodiča, variraju ovisno o sezoni. Naime, Iran je najskuplji i najposjećeniji u rano proljeće i ranu jesen, osobito u drugoj polovici ožujka kada se slavi Nowruz, perzijska nova godina. Tada i mnogi Iranci putuju diljem zemlje (Iran je 25 puta veći od Hrvatske), pa se teže pronalazi slobodan smještaj, gužve su na cestama, cijene idu gore itd.

Ljeto je zapravo najmanje popularno razdoblje zbog visokih temperatura, ali igrom slučaja i najjeftiniji period za putovanje. Vrhunski hotel u centru Esfahana, gdje nam je trebalo manje od 5 minuta pješice do drugog najvećeg trga na svijetu (Naqsh-e Jahan) plaćali smo 20 eura po osobi. Pogled iz sobe također je vrijedio svakog centa, pošto s jedne strane puca pogled na trg i jezgru grada, a s druge strane vide se okolne planine i periferija grada. Privatnu sobu s kupaonicom u guesthouseovima u Yazdu i Shirazu plaćali smo 7 eura po osobi, ali u sezoni je cijena bliže 15 eura.

Viza je druga stavka koju morate platiti pored avionskih karata. Cijena i uvjeti variraju od putovnice do putovnice. Primjerice, državljani SAD-a, Kanade i UK-a plaćaju pozamašan iznos i pritom moraju angažirati lokalnu turističku agenciju čiji ih djelatnik cijelo vrijeme putovanja prati u stopu. Australcima je viza najskuplja (oko 150 eura), ali imaju slobodu kretanja.

Za hrvatske državljane cijena vize u vrijeme apliciranja iznosila je 53 eura. Sam proces nije kompliciran; prijavite se preko e-viza sustava i čekate na odgovor 1-3 dana. Ako je odgovor pozitivan, tada s potvrdom odlazite u iransku ambasadu u Zagrebu. Najčešće se nakon toga čeka još nekoliko dana za izradu vize s tim da za to vrijeme putovnica ostaje u ambasadi. To bi značilo još jedan posjet ambasadi, ali u mom slučaju uz malo nagovaranja napravili su je na licu mjesta pošto sam dosta udaljen od Zagreba. Viza, koju također dobijete i na e-mail, nakon toga se isprinta i pokaže na dolasku i odlasku iz Irana. Nikakvi tragovi ne ostaju u putovnici, pošto pečat stavljaju samo na isprintani papir odobrenja vize (nama nisu ni to).

Ako želite izbjeći odlazak u ambasadu, postoji i ta mogućnost (Visa on arrival). Nakon što odobre prijavu kroz e-visa sustav, s tim papirom možete pri slijetanju u Iran otići u imigracijski ured te pričekati izradu vize. Ovisno o broju stranaca i samom redoslijedu čekanja, može se čekati od 20 minuta do 3-4 h. Također, takva viza je i skuplja.

Preporučio bih i adekvatno putno osiguranje za svaki slučaj. Prije puta nailazio sam na priče kako je putno osiguranje obavezno te da ako ga ne posjedujete, morate platiti dodatnih 15 eura na ulasku u zemlju za iransko osiguranje. Međutim, iako smo imali prethodno kupljeno osiguranje, nitko nas ništa nije pitao u vezi toga niti su provjeravali isprintano odobrenje vize. Samo su brzinski prelistali putovnicu, tako da smo u roku 5 sekundi od dolaska do šaltera već službeno zakoračili u Iran, brže nego u povratku u vlastitu zemlju. J

TEHERAN

U iransku prijestolnicu (IKA – Imam Khomeini Airport) stigli smo u ranim jutarnjim satima. Nije nam dugo trebalo da se snađemo, pošto je aerodrom dosta dobro organiziran. Odmah smo obavili najbitniju stavku – kupnju lokalne SIM kartice. Pristup internetu drastično olakšava boravak u Iranu. Za 6 eura dobili smo karticu IranCella uz 6,5 GB mobilnih podataka. Za dvoje ljudi i putovanje od dva tjedna, jedna kartica je sasvim dovoljna za oboje ako se napravi hotspot (nama je do povratnog leta ostalo još 200 MB).

Nakon toga počeli su se pojavljivati različiti ljudi s ponudama za taxi, razmjenu novca i sl., ali najbolje je odbiti takve sugestije i novac razmijeniti primjerice na šalteru IranCella, premda je lošiji tečaj, jer za početak prije dolaska u grad dovoljno je razmijeniti 10 eura pošto će vas službeni taxi do centra grada (oko 1h vožnje) odvesti za 5-7 eura.

Jednom kada ste u gradu, najbolje je otići u neku od mjenjačnica, a većina ih nudi vrlo dobar tečaj. Premda prema službenom tečaju 1 euro vrijedi oko 50,000 riala (iranska valuta), mjenjačnice će vam za 1 euro ponuditi između 140,000 i 150,000 riala. U IranCellu primjerice za 1 euro dobili smo 100,000 riala, za tih 10 eura niste u prevelikom gubitku.

Kao što sam već spomenuo, iranska valuta je Rial, ali u praksi se češće koristi naziv Toman koji ima drugu vrijednost. 150,000 riala iznosi 15,000 tomana (samo se oduzme jedna nula). No, kasnije se pojavila još kraća verzija: 150,000 riala – 15,000 tomana ili jednostavno 15 tomana. Vjerojatno će vas to u početku buniti, pa kada vam prodavač kaže 15,000 tomana, slobodno dodajte na njegov kalkulator još jednu nulu i pitajte je li to ta cijena u rialima.

Tu bih napomenuo kako strane bankovne kartice zbog ekonomskih sankcija u Iranu nemaju nikakvu vrijednost, odnosno ne možete s njih podizati novac niti plaćati njima (osim u nekolicini shopova s tepisima koji imaju bankovne račune u Dubaiju).

Možda se pitate kako smo raspolagali s toliko novca bez naših osobnih kartica iz Hrvatske, pošto u Iranu za 7 eura čovjek postane milijunaš (7 eura – 1,050,000 riala)?! Na svu sreću nismo morali nositi torbe pune novaca čekajući da nas netko opljačka J već smo kupili MahCard, domaću debitnu karticu namijenjenu turistima. Radi se o vrlo jednostavnoj kupnji; prije putovanja prijavite se preko obrasca na web-stranici MahCarda, a oni će vam karticu dostaviti na bilo koju lokaciju u većim iranskim gradovima u vrijeme koje vama odgovara. Cijena iznosi 19 eura, a uključuje izradu i dostavu kartice te punjenje kartice novcem. Prilikom primopredaje kartice predate željeni iznos eura/dolara za razmjenu u riale, a kasnije ju opet možete nadopunjavati po želji. Najbolje je kombinirati gotovinu i Mah Card, pošto je dnevni limit za podizanje gotovine u Iranu dosta nizak, a potrošnju na kartici ionako možete pratiti putem aplikacije. Djelatnici MahCarda vrlo su ljubazni i vrhunski objasne sve funkcije kartice, pa ako procjenite da će vam ostati dosta riala na računu pred odlazak iz zemlje, možete opet kontaktirati MahCard i oni će vam za preostali iznos na kartici ponuditi eure/dolare bez naknade, po istom tečaju kao i kod preuzimanja kartice.

Kao i u svim muslimanskim zemljama, cjenkanje je dobrodošla pojava i u Iranu. Ponekad će prodavači postaviti preveliku početnu cijenu, možda radi gušta cjenkanja, a možda i zato što misle da ste naivni stranac. Pojedinci su tražili 3 eura za kavu ili 4 eura za kilogram marelica, ali takve treba odmah zaobići. Koristan savjet – na traženu cijenu samo recite: „Tahfif“. U najgorem slučaju prodavač će se nasmijati, a možda i ponuditi bolju cijenu. Generalno je pravilo da prilikom svake kupnje prethodno pitate za cijenu, da ne bi došlo do nesporazuma, pošto cijene nigdje nisu istaknute.

Lokalni kafić i druženje s nasmijanim Irancima

Iranci sami po sebi vrlo su društveni, spontani, opušteni i nadasve kulturni ljudi. Naglasio bih i da su mnogi od njih visokoobrazovani, možda čak u većoj mjeri nego na Zapadu. Premda svi imaju pametne telefone, ipak nisu opterećeni njima kao stanovnici zapadnog svijeta (uključujući i nas Hrvate). To se najbolje vidi u večernjim satima kada se svi okupljaju u parkovima ili na trgovima, iza čega stoji velika logistika. Netko se brine za nargilu i žar, netko nosi ogromnu lubenicu, nekome je zadatak pripremiti tepih itd. Tako se druže ne zanemarujući svoje društvo listanjem newsfeeda na facebooku ili sl. „aktivnostima“. Vole goste, pa su tako i nas nebrojeno puta pozvali da im se pridružimo. Iskreno ih je zanimalo tko smo, što smo i odakle smo, zašto smo došli, kako nam je u Iranu i sl. Ponekad bi naišli i na pojedince kojima je cilj kroz fin razgovor prodati određeni proizvod ili uslugu (najčešće vožnja do neke atrakcije), ali takvi su u manjini i može ih se pronaći u bilo kojoj zemlji.

Promet u Teheranu

Teheran kao glavni grad priča je za sebe u odnosu na ostatak zemlje. Prije svega primjećujemo ogroman mravinjak ljudi i automobila. U Teheranu se za vrijeme radnog vremena (do 15 h) nalazi oko 22 milijuna ljudi, a u večernjim satima ta brojka padne na „svega“ 9 milijuna. Tipičan velegrad koji biste mogli slučajno zamijeniti za bilo koju drugu svjetsku metropolu, pošto nudi sve što je i drugdje dostupno, a uz to je i način života bliži Zapadu.

Prvi dan učili smo kako biti pješak u Teheranu, jer za uspješan prelazak ceste možete slobodno zatražiti certifikat u radnoj knjižici kada se vratite kući. Semafori i zebre rijetko se pojavljuju i uglavnom služe za ukras. Prometnih gužvi nema jer se vozači rijetko zaustavljaju i to na prvu djeluje pomalo zastrašujuće, ali kasnije shvatite da svi paze na svakoga te da nisu bezobzirni. Iz tog razloga bilo je čudno zaključiti kako Teheran nije tzv. „beep-beep“ grad kao gradovi primjerice u Indiji ili Bangladešu gdje trube ne prestaju trubiti. Baš naprotiv, u Teheranu se rijetko trubi, nema nervoze i nitko na nikoga ne galami ukoliko mu oduzme prednost i sl.

Golestanska palača

U Teheranu smo doživjeli i prvi primjer iranske gostoljubivosti. Svratili smo u jedan tradicionalni shisha bar s namjerom da popijemo kavu. Međutim, čekanje se odužilo i nakon 20-ak minuta već smo se pitali što je s našom narudžbom. Odjednom se gazda pojavljuje s dvjema kavama; ispričao se što kasni, ali trebalo mu je vremena dok je otišao do drugog kafića po te iste kave, a mogao je jednostavno reći da nemaju kavu u ponudi te da naručimo nešto drugo.

U šetnji gradom upoznali smo i Hassana, koji nam je prišao zaintrigiran pojavom stranaca u Teheranu usred ljeta na laganih 40 Celzijevih stupnjeva. Pošto Iranci vole nogomet, bio je oduševljen kada je čuo da smo iz Hrvatske. Naime, Branko Ivanković ima status ikone u Iranu, a uz to su i svi Iranci navijali za nas na SP-u u Rusiji. Prvih dana nismo ni znali kako se točno izgovara Hrvatska na perzijskom jeziku, ali svi su nas razumjeli kada bi spomenuli Brankovo ime koje otvara sva vrata.

Shisha bar u Teheranu

Tako nas je Hassan odveo u kratku turu po gradu i pokazao nam odličan kafić koji inače nikad ne bismo pronašli te usput odveo u lokalni fast food. Tako smo saznali još neke informacije o Iranu iz prve ruke.

Nadalje, kada smo sjeli u bus koji nas je iz Teherana vozio u Esfahan, bili smo jedini stranci i vozači su nas odmah ponudili čajem (čaj u Iranu možete usporediti s rakijom u hrvatskim domaćinstvima) i cijelim putem vodili brigu o nama. To je bio samo početak…

ESFAHAN

Nakon približno pet i pol sati vožnje stigli smo u Esfahan, treći najveći grad u Iranu (drugi je Mašhad na sjeveroistoku). Nekad jedan od najvećih gradova na svijetu, poznat po čuvenoj perzijsko-islamskoj arhitekturi, svojedobno je dobio nadimak Esfahān nesf-e- jahān ast što u prijevodu znači „Esfahan je pola svijeta“. Za vrijeme vladavine Safavidske dinastije u 16. i 17. stoljeću bio je glavni grad Perzije. Tu ćete pronaći brojne znamenitosti i povijesne građevine, grandiozne bulevare, prekrasno popločane džamije i minarete. U Esfahanu se nalazi i Jolfa, armenska četvrt s katedralom Vank kao najvećom atrakcijom, a vrijedi i prošetati uskim uličicama koje odskaču od tradicionalne iranske arhitekture.

To je ujedno bilo i najudobnijih pet i pol sati vožnje ikad, jer u Iranu pored običnih buseva postoje i VIP busevi kojim smo se mi vozili. Sjedala su podesiva gotovo kao u biznis klasi aviona, ali meni je prostor za noge zbog visine bio najvažnije stavka. Pojedini busevi ispred sjedala imaju i touch screen za slučaj da vam bude dosadno. U cijenu karte uključen je i lunch box u kojem dobijete sok u tetrapaku, kekse, čokoladicu i sl. Sve to za otprilike 3 eura (20 kn).

VIP bus u Iranu

Glavna atrakcija Esfahana svakako je Naqsh-e Jahan, drugi najveći trg na svijetu. Nastao je u namjeri kralja Abasa I. iz safavidske dinastije da tri osnovne komponente moći (kler, trgovina, kraljevska kruna) u Perziji objedini u vlastitom dvorištu; tako je trg omeđen dvjema džamijama, kraljevskom palačom i velikim bazarom u kojem možete pronaći baš sve što vam treba, od hrane preko tepiha sve do nakita.

Trg Naqsh-e Jahan i Šahova džamija

Pored glavnog trga i armenske četvrti, vrijedi posjetiti i brojna druga mjesta. Istaknuo bih palače Chehel Sotoun i Hasht Behesht koje se nalaze usred prekrasnih parkova, kao i dva neizostavna mosta; Si-o-se-pol i Khaju.

Palača Chehel Sotoun

Most Si-o-se-pol noću (nažalost, rijeka presuši ljeti, zakasnili smo 15-ak dana)

U Esfahanu smo se također podružili s Ivanom Đogićem, Hrvatom koji u Iranu živi već gotovo dvije godine. Do kontakta je došlo sasvim slučajno; Ivan je primjetio jedan od mojih komentara na fejsu vezano uz putovanje u Iran i zamolio da mu donesemo Bajaderu koje se zaželio. Na kraju smo obavili razmjenu dobara te Bajaderu zamijenili za iransku deliciju.

Prvotni plan bio nam je provesti dvije noći u Esfahanu, da bismo boravak na koncu produžili na četiri noći. Jednostavno nam je sjeo na prvu i u odnosu na Teheran bio je dosta opušteniji i uz puno više hlada/zelenila.

Druženje s Ivanom i Faribom

Tako se druženje s Ivanom i njegovom suprugom Faribom nastavilo još nekoliko dana tijekom kojih smo upoznali grad kroz njihove oči, a uz to smo doživjeli i tradicionalni iranski ručak u njihovom domaćinstvu.

Ivan se bavi turizmom, pa ukoliko želite personalizirano i organizirano putovanje u ovoj prekrasnoj zemlji, slobodno mu se obratite. Pored engleskog, savršeno govori i farsi (perzijski jezik), a specijalnost su mu ture i druženja s istinskim nomadskim skupinama u Iranu.

YAZD

Džamija Amira Čakmaka, središte društvenih događanja u Yazdu i toranj sa satom, jedan od najstarijih na svijetu

Pošto se prvotni plan za Esfahan promijenio u hodu, tako smo morali prilagođavati i ostatak putovanja. Yazd je bio velika želja od samog početka, ali visoke temperature konstantno su odgađale konačnu odluku o posjeti tom pustinjskom gradu sve do trenutka kada smo se složili da ga ne smijemo propustiti.

Ta se odluka pokazala odličnom iz više razloga, usprkos temperaturama koje su dosezale 44 Celzijeva stupnja. Ženama je teže podnijeti takvu vrućinu zbog hidžaba i rukava do ispod laktova (iako istovremeno štiti od opeklina), ali meni osobno lakše je i tih 44 stupnja s nepostojećom vlagom (do maks. 10 %) nego 32-34 stupnja u Lici s vlagom od 80-90 %.

Iako smo se rastali s Ivanom i Faribom, u busu na putu do Yazda upoznali smo dvoje ljudi iz Francuske (podrijetlom iz Maroka i Libanona) s kojima smo proveli dobar dio ostatka putovanja.

Yazd je po mnogočemu specifičan i potpuno različit od ostatka Irana. Yazd je sjedište zoroastrijske kulture, odnosno zoroastrizma kao službene monoteističke religije u Perziji prije dolaska Islama i arapskih osvajača. Kada su Arapi osvojili Perziju, mnogi zoroastrijanci pobjegli su u Yazd koji je postao sigurno sklonište te su zahvaljujući plaćanju danka uspjeli zadržati i pravo na svoju vjeru. Naravno, danas je Islam dominantna religija u cijelom Iranu, ali još uvijek postoji određeni broj zoroastrijanaca.

Vjetrohvati u Yazdu i karakteristična uska uličica

Specifičan je i po svojoj arhitekturi, ćerpiču, odnosno nepečenoj opeci. Mješavinu gline i vode uz dodatak pijeska i slame ostavili bi se da osuši na suncu i potom gradili nastambe. U Yazdu se mogu vidjeti i tzv. windcatcheri (vjetrohvati), odnosno prastare verzije klima uređaja, građevinski elementi koji su stvarali prirodnu ventilaciju u građevinama. U davna vremena to je bio jedini način odupiranja vrućim ljetnim danima. Određene građevine iz zoroastrijskog doba i danas su čitave, poput hrama vatre Ataš Behram i Tornja tišine (Tower of Silence), kojeg smo i posjetili pošto se nalazi nedaleko od samog grada i za povratnu vožnju Snappom platili smo zanemarivu svotu (manje od 10 kn).

Toranj tišine

Toranj tišine zapravo je kružna, uzdignuta građevina koja je zoroastrijancima služila za ekskarnaciju, odnosno izlaganje tijela upravo preminulih ljudi u sobu (Mordo Zand, u prijevodu „smrt i rođenje“) na vrhu tornja koja je imala otvor kako bi im mogli pristupiti strvinari. U njihovoj religiji zemlja i vatra smatraju se svetim elementima i samim time pokapanje mrtvih u tradicionalne grobove smatralo se grijehom, jer bi se tako onečistila zemlja. Strvinari su poslužili u tu svrhu jer ne raznose svoj plijen naokolo, već se drže na jednom mjestu. Kada bi u rupi ostale samo kosti, njih bi se pokrilo svojevrsnom kiselinom koja bi ih razgradila i jedino tada bi bili sigurni kako je preminula osoba otišla s ovoga svijeta na pravi način. Prvi slučajevi ovakvog obreda zabilježeni su još sredinom petog stoljeća.

Rooftop restoran/kafić

Džamija Amira Čakmaka centralno je mjesto u gradu oko kojeg se vrti dobar dio društvenih događanja. Tu se nalaze dućani te brojni klasični i rooftop barovi/restorani u kojima je neopisiv gušt provoditi vrijeme u večernjim satima.

Zbog sve te ostavštine Yazd je uvršten i na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine.

SHIRAZ

Citadela Karima Kana

Kao grad pjesnika, vina (usprkos činjenici što je Iran od 1979. Islamska republika) i prekrasnih vrtova te rodno mjesto dvojice ponajboljih iranskih pjesnika, Hafiza i Saadija, Shiraz nam je od samog početka bio uključen u sve varijante putovanja. Pored toga, u neposrednoj blizini grada nalaze se i brojna arheološka nalazišta, poput Takht-e Jamshida (na Zapadu poznatiji kao Perzepolis), Anšana, Pasargada i Istahra. Zbog svega navedenog i brojnih kilometara koje smo do tog trenutka prošli (oko 1500 km na relaciji Teheran-Esfahan-Yazd-Shiraz + dodatni izleti), odlučili smo u Shirazu ostati četiri noći.

O popularnosti Hafiza i Saadija govore brojni svakodnevni posjetitelji njihovim grobnicama na samom sjeveru grada (pojedinačni ulaz 2 eura). Doduše, taj dio turističke ponude poprilično je komercijaliziran, pa tako za kavu u kafiću u sklopu parka u kojem se nalazi Hafizova grobnica traže 3-4 eura (iako se može cjenkati, ali očekuju da to strancu nije problem), dok zbirku pjesama na engleskom ne možete kupiti ispod 20 eura.

Hafizova grobnica

Pošto smo došli izvan sezone, za smještaj smo izvukli najbolju moguću cijenu (Tanja je vješta u pregovaranju); 7 eura po osobi za privatnu sobu i privatnu kupaonicu u centru grada.

Uz to smo i za okolne izlete dobili maksimalno povoljnu ponudu od strane menadžera guesthousea u kojem smo odsjeli. Prvo smo imali poludnevni izlet s vozačem do Perzepolisa, Naqsh-e Rostama i Naqsh-e Rajaba, što uključuje oko 1h15min vožnje samo u jednom smjeru + dva i pol sata razgledavanja.

Perzepolis i Naqsh-e Rostam

O Perzepolisu sam maštao od malih nogu i premda je Aleksandar Veliki bio poprilično temeljit u svom destruktivnom naumu kada je prionuo osvajanju Perzijskog carstva, ostalo je dovoljno toga kako bi stekli dojam o važnosti i veličini ovog ceremonijalnog remek djela drevnih perzijskih graditelja.

U drugom dogovorenom izletu tog dana išli smo do slanog jezera Maharloo, poznatijeg kao ružičasto jezero koji također uključuje oko sat vremena vožnje u jednom smjeru + vozač i vodič.

Za sve to (od 9 ujutro do 11 navečer) nas četvero platili smo 40 eura (10 eura po osobi), dok neki privatni vodiči koji se oglašavaju na fejsu i instagramu samo za Perzepolis traže 25 eura po osobi ukoliko se radi o dvije ili više osoba.

Po obilasku jezera, vodič Muhamad (iznad spomenuti menadžer našeg smještaja) nas je odveo u obližnje istoimeno selo gdje smo iz prve ruke svjedočili životu u ruralnom dijelu Irana. Susretljivi ljudi, stabla pistacija koja sežu u nedogled i moćni planinski masiv Zagros (najviši vrh 4359 m, Shiraz je smješten na 1500 mnv) u pozadini koji snabdijeva veći dio Irana pitkom vodom. Tu nas je Muhamad odveo do svoje rodne kuće u kojoj još uvijek živi njegov otac, a cijelim putem u stopu su nas pratila i znatiželjna seoska djeca. Mislili smo da je tu kraj izleta, ali po povratku u grad još smo i večerali s ostatkom njegove obitelji.

Jezero Maharloo i izlet u selo

Sljedećih dana obilazili smo povijesnu jezgru grada te druge poznate znamenitosti poput Vakil Bazaara te džamiju Nasir ol Molk (ružičašta džamija) koja je zapravo možda i jedina lokacija na cijelom putovanju kojom nismo ostali impresionirani, možda zato što je potrebno doći vrlo rano zbog svjetlosti koja se probija kroz obojeno staklo gdje dominira ružičasta boja, a dijelom i zbog mnogobrojnih posjetitelja zbog kojih se ne može steći pravi dojam.

Tada smo se odlučili počastiti i večerom u najskupljem restoranu u gradu; račun s hranom i jednim pićem za oboje iznosio je oko 8 eura. Dakako, bilo je skupljih i jeftinijih opcija, ali ni ovo nismo uspjeli pojesti do kraja, jer su obilne porcije najnormalnija pojava u svim iranskim restoranima.

Kako smo odlučili ostati u Shirazu puna četiri dana pred povratak u Teheran i let kući, morali smo se odlučiti kako ćemo stići do Teherana. Bus je otpao kao opcija zbog prevelike udaljenosti (nepunih tisuću kilometara), pa smo rezervirali domaći let koji je trajao otprilike sat vremena. Cijene variraju od 20-50 eura ovisno o periodu kupovine, ali svakako je u cijenu uključen falafel sendvič, sok i grickalice/čokoladica.

Treba imati na umu da u Teheranu postoje dva velika aerodroma. IKA za međunarodne letove te Mehrabad za domaće letove. Iz Shiraza smo sletjeli na Mehrabad koji je dosta bliže samom gradu, a od tamo smo uzeli Snapp (5 eura) kojim smo se vozili bliže sat vremena do međunarodnog aerodroma. Vrijeme je brže prošlo uz vozača koji nas je iznenadio poznavanjem osnovnih izraza na svim slavenskim jezicima. Uz to čak nije ni Iranac, već Azerbajdžanac koji cijeli svoj život živi u Iranu, gdje se nalazi više Azerbajdžanaca (oko 15 milijuna) nego u njihovoj domovini (10 milijuna).

Demografska i jezična struktura zemlje predstavlja još jedan bitan podatak ovisno o tome koji dio Irana odlučite posjetiti. Iran ima preko 80 milijuna stanovnika, ali nisu svi oni Iranci (Perzijanci), kojih inače ima oko 60% i ponajviše žive u južnoj pokrajini Fars (najveći grad Shiraz).

Oko 16% populacije čine Azerbajdžanci i oni uglavnom žive na sjeverozapadu oko grada Tabriza koji je sam po sebi etnički gotovo 100%-tno azerbajdžanski (čak se dvije sjeverozapadne pokrajine zovu Istočni i Zapadni Azerbajdžan). Kurdi čine 10% stanovništva (najviše uz granicu s Irakom), Luri 6%, Turkmeni 2% itd.

Pored tzv. klasične rute kojom smo se mi kretali, Iran nudi i mnogo drugih mjesta koja vrijedi posjetiti, a praktički podjednako obiluju prirodnim ljepotama, gostoljubivim domaćinima te kulturnim i povijesnim znamenitostima. Prisutna su sva četiri godišnja doba, pa tako dok je u Yazdu temperatura noću 30 ili više stupnjeva, u Tabrizu će vam u isto vrijeme trebati lagana jakna pošto se temperatura spušta na 12-ak stupnjeva. Iran ima Perzijski zaljev i Kaspijsko more/jezero za slučaj da se želite i okupati. Ima i nekoliko prekrasnih pustinja i šuma, kao i visoke vrhove poput Damavanda (5600 m) koji se nalazi oko 70 km od Teherana.

Koliko god u nekim pogledima Iran bio različit od zapadnog svijeta, toliko je i nekakvih sitnica koje su kod nas iskorijenjene u posljednjih dvadesetak godina. Primjerice, sasvim je ok u dućanu dobiti „čunga-lungu“ ukoliko prodavač nema sitniša ili situacija kada je Tanja otišla u lokalni dućan s nedovoljnom količinom novca, pa je ostala dužna za jedno mlijeko jer je prodavač rekao da može donijeti i kasnije, što smo i napravili.

Spomenuo bih i anegdotu vezanu za sljedeću fotografiju; u šetnji Si-o-se-pol mostom primjetili smo roditelje koji su pokušavali nagovoriti dvije curice na zajedničku fotku, no one nisu bile baš od volje. Tanja je priupitala roditelje može li ih ona fotografirati, na što su oni pristali, da bi cure smjesta spremno pozirale.

U samom zaključku samo mogu po tko zna koji put potvrditi onu sada već poznatu izreku: „Jedino su putovanja ta koja se mogu kupiti novcem, a da pritom zauvijek ostaju s tobom“. Ukoliko se odlučite na putovanje u Iran, siguran sam da ćete uživati i doživjeti jedno unikatno iskustvo.

NAJBITNIJI SAVJETI

Kako doći do Irana?

Opcija je mnogo, ali stanovnike Hrvatske i pojedinih okolnih zemalja najviše će zanimati jeftiniji letovi Pegasusom iz Budimpešte preko Istanbula do Teherana ili Ukrainian Airlinesom (UIA) iz Beča preko Kijeva do Teherana. Također Wizzair iz Budimpešte do Bakua (Azerbajdžan), pa iz Bakua direktno u Teheran avionom. Nešto skuplje opcije s polaskom iz Zagreba su Turkish Airlines (presjedanje u Istanbulu) i Qatar Airways kojim smo mi putovali (presjedanje u Dohi).

Novac i MAH Card?

Iranska valuta zove se rial, ali u praksi se češće koristi naziv Toman koji ima drugu vrijednost. 150,000 riala iznosi 15,000 tomana (samo se oduzme jedna nula). No, kasnije se pojavila još kraća verzija: 150,000 riala, odnosno 15,000 tomana ili jednostavno 15 tomana. Vjerojatno će vas to u početku buniti, pa kada vam prodavač kaže 15,000 tomana, slobodno dodajte na njegov kalkulator još jednu nulu i pitajte je li to ta cijena u rialima. U vrijeme našeg putovanja (prva polovica sedmog mjeseca) 1 euro vrijedio je između 140,000 i 150,000 riala (ponegdje čak i 160,000), no u međuvremenu (krajem osmog mjeseca) rial je osnažio, pa se tako za 1 euro dobije oko 125,000 riala. Valuta varira iz dana u dan i na taj način najbolje ju je pratiti. Kako god bilo, Iran je u svakom pogledu izrazito povoljan za putnike.

Pošto zbog sankcija kartice iz drugih zemalja ne funkcioniraju, najbolje je kupiti MAH Card, iransku debitnu karticu namijenjenu turistima. Radi se o vrlo jednostavnoj kupnji; prije putovanja prijavite se preko obrasca na web-stranici MahCarda, a oni će vam karticu dostaviti na bilo koju lokaciju u većim iranskim gradovima u vrijeme koje vama odgovara. Cijena iznosi 19 eura, a uključuje izradu i dostavu kartice te punjenje kartice novcem. Prilikom primopredaje kartice predate željeni iznos eura/dolara za razmjenu u riale, a kasnije ju opet možete nadopunjavati po želji. Najbolje je kombinirati gotovinu i Mah Card, pošto je dnevni limit za podizanje gotovine u Iranu dosta nizak, a potrošnju na kartici ionako možete pratiti putem aplikacije. Djelatnici MahCarda vrlo su ljubazni i vrhunski objasne sve funkcije kartice, pa ako procjenite da će vam ostati dosta riala na računu pred odlazak iz zemlje, možete opet kontaktirati MahCard i oni će vam za preostali iznos na kartici ponuditi eure/dolare bez naknade, po istom tečaju kao i kod preuzimanja kartice.

Internet? VPN? Rezervacije smještaja i sl.?

Glede interneta, najpouzdaniji provider je IranCell. SIM karticu možete kupiti odmah na aerodromu, mi smo dobili 6,5 Gb za 6 eura i napravili hotspot, tako da nam je jedna SIM kartica bila dovoljna za dva tjedna.

Što se tiče rezerviranja smještaja i drugih stavki prije dolaska u Iran, valja napomenuti kako su Booking, Airbnb i sl. web stranice nedostupni u Iranu. 1stquest.com ima solidnu ponudu (uzima i oko 15% provizije), ali ukoliko dolazite u Iran izvan sezone kao mi, dovoljno je rezervirati prvu noć i ostale riješiti u hodu. Guesthouse u kojem smo odsjeli u Yazdu bio je prazan za cijelo vrijeme našeg boravka. Mi smo svaki smještaj plaćali u eurima, tako da nemate brige oko mijenjanja novca.

Bitno je naglasiti i činjenicu kako su usluge poput Facebooka i Youtubea u Iranu blokirane, pa je potrebno koristiti VPN koji to zaobilazi, a ima ih dovoljno besplatnih koji su vrlo učinkoviti (SuperVPN, Psiphon i dr.). Whatsapp, Instagram i neke druge aplikacije normalno funkcioniraju.

Hrana?

Hrana u Iranu i naš omiljeni restoran u Esfahanu

Iako je meni osobno nakon svih dosadašnjih putovanja balkanska hrana još uvijek najbolja i najraznovrsnija, Iranci imaju dobru kuhinju. Najviše se bazira na janjetini, piletini, riži i patlidžanu. Neka od popularnijih jela su: Kebab (janjetina; slično našim ražnjićima), Bademjan (varivo s patlidžanom i rajčicom), Baghali Polo (riža s grahom, biljem, sušenim voćem, orašastim plodovima i sl.), Gormeh Sabzi (varivo na bazi janjetine, graha i začinskog bilja), Tahdig (riža koja se služi kao prilog, a donji sloj se malo zapeče, zbog čega je hrskav i zlatne boje) itd. Također, neizostavni dio gotovo svakog obroka je plata sa sirom i biljem (metvica, bosiljak, korijander, mladi luk i sl.), koja se poslužuje prije bilo kojeg drugog jela i ostaje na stolu (ili podu, ovisno gdje se objeduje) cijelo vrijeme, a u kombinaciji s jednom od bezbroj vrsta kruha dobije se i ukusan sendvič. Devina pljeskavica i gulaš također su se pokazali ukusnima.

Javni prijevoz, vlakovi, letovi unutar države?

VIP busevi pun su pogodak s obzirom na udaljenosti između većih gradova. Cijena otprilike 20 kn za 6 sati vožnje s uključenim lunch boxom. Sjedala udobna i maksimalno podesiva tako da se dugotrajna vožnja ne osjeti u tolikoj mjeri. Dvije kompanije koje mogu preporučiti su Royal Safar i Hamsafar.

Gradski busevi dobro funkcioniraju, ali doista nema potrebe za njima pored vrlo jeftinog Snappa (iranskog Ubera).

Što se tiče letova, povoljni su i učestali. Primjerice, let iz Shiraza do Teherana (inače busom preko 10h vožnje) trajao je oko sat vremena (također smo dobili lunch box), a cijena varira između 20 i 40 eura ovisno kad kupite kartu. Na relaciji Shiraz – Teheran postoje 3-4 leta dnevno, dok primjerice letovi iz Shiraza do Tabriza na krajnjem sjeverozapadu nisu tako česti, svega četiri dana u tjednu. Doduše, Teheran je dobro povezan s većinom gradova na svakodnevnoj bazi pa se uvijek može nešto iskombinirati. Online kupnja je otežana, ali u svakom većem gradu ima više ureda od različitih agencija gdje možete kupiti aviokarte uz zanemarivu proviziju. IranAir je pouzdana aviokompanija.

Vlakove nismo koristili, ali iskustva drugih ljudi su pozitivna. Navodno je vlak Teheran – Mašhad (drugi najveći iranski grad na sjeveroistoku zemlje) vrhunski doživljaj.

Odjeća?

Moram naglasiti kako je za žene nošenje hidžaba u javnosti obavezno (više na samom početku teksta), a muškarci moraju nositi duge hlače. Žene trebaju nositi odjeću koja prekriva obline te rukave ispod laktova (to ne znači nužno vrećastu odjeću), a muškarci obavezno majice s rukavima. U privatnom prostoru ili unutar smještaja žene se mogu opustiti i skinuti maramu, a muškarci čak i obući kratke hlače (koristio sam priliku iako tijekom čitavog putovanja nisam nikoga vidio u kratkim hlačama). Također, pojedine domaće žene čak imaju praksu izostavljanja hidžaba tijekom kretanja unutar svog kvarta, iako to ne bih preporučio strankinjama usprkos povećanoj toleranciji iranskih vlasti (vjerojatno bi vas pristojno zamolili da stavite maramu na glavu).

Jezik i komunikacija?

Kada govorimo o komunikaciji na engleskom jeziku, iako nije idealna, uvijek ćete pronaći nekakav oblik razumijevanja ili nekoga tko dobro govori engleski. Farsi (perzijski) nije najlakši za naučiti, ali korisno je znati nekoliko osnovnih riječi, pojmova i fraza poput:

Salam! = Pozdrav! (Može se reći i Dorood!)

Merci! = Hvala! (Može se reći i Sepas, ali ta je riječ uglavnom poznata starijim generacijama)

Khoobi? = Kako si? (Chetori u formalnijim situacijama)

Lotfan! = Molim!

Bebakshid! = Oprostite!

Khodafez! = Doviđenja!

Preporučio bih i da naučite perzijske brojeve radi lakšeg čitanja cijena u dućanima i općenitih informacija (tel. brojevi i sl.).