Irak – samostalno putovanje – Baghdad, Anbar, Samarra, Tikrit, Mosul, Kurdistan

Godinu dana nakon svog prvog posjeta Iraku 2021. godine neposredno nakon uvođenja viza on arrival programa za državljane odabranih država uključujući i nositelje EU putovnica, prilikom kojeg sam na organiziranoj turi posjetio glavni grad i jug Iraka, odlučio sam se vratiti, te u samostalnoj organizaciji ponovno posjetiti Baghdad i neka donedavno potpuno nepristupačna i slabije posjećena, a od strane stranaca i desetljećima neposjećena područja Iraka.

Napisao: Luka Renić

Iako se osobno ni u jednom trenutku putovanja po Iraku nisam osjećao nesigurno ili nelagodno, ovaj putopis nije preporuka svakome da se upusti u isti itinerar, već izvještaj osobnog iskustva putovanja kroz ova područja. Procjena sigurnosnog rizika i upuštanja u neke od ovih pothvata u samostalnom aranžmanu stvar je osobnog izbora, te uvelike ovisi o osobnom putničkom iskustvu, poznavanju lokalnih prilika, odgovarajućim kontaktima, toleranciji na rizik i mogućnosti sporazumijevanja. Unatoč uvelike poboljšanoj sigurnosnoj situaciji, otvaranju države za strance i ubrzanom razvoju turizma u proteklih godinu dana, samostalno putovanje Irakom,a posebice područjima koja su i dalje izvan dometa „regularnih“ turističkih posjeta donosi određene logističke prepreke i izazove, pa su putničko iskustvo u regiji, detaljno poznavanje lokalnih prilika i politike, lokalni kontakti te prije svega poznavanje jezika faktori koji uvelike olakšavaju ovakav pothvat. Temperature su u središnjem dijelu države tokom našeg posjeta bile ekstremne i u pravilu su se kretale između 42 i 49°C, što nas nije omelo u aktivnostima, ali je svakako korisno uzeti u obzir prilikom izbora doba godine za planiranje putovanja.

Direktno nakon putovanja Kuvajtom i Bahreinom, letom sa Pegasus airlinesom sa presjedanjem u Istanbulu, sa suputnicom sam (oboje nositelji EU putovnica) sletio na aerodrom u Baghdadu oko 2 sata ujutro, pri čemu je procedura dobivanja vize na aerodromu potrajala oko 20 minuta. Cijena vize je 77 USD i može se platiti isključivo u toj valuti. Iako je kretanje Baghdadom vrlo jednostavno i povoljno pomoću uličnih žutih taksija ili aplikacija kao što su Bolt i Careem, aerodromu mogu pristupiti samo posebno licencirani taksiji čija je cijena višestruko viša, te u kasnim noćnim satima nema alternativnog prijevoza od aerodroma do grada. Što se tiče smještaja u Baghdadu, hoteli su uglavnom podijeljeni u dvije kategorije od kojih je jedna skuplji hoteli zapadnog standarda u kojima se noćenje kreće počevši od 100 eura do više stotina eura po noćenju, a koji u pravilu imaju privatni security na ulazu, od kojih neki poput Babylon Rotana i International Palestine nalikuju na neprobojne fortificirane tvrđave sa privatnim checkpointovima na ulazu.

Ulice Baghdada

Druga su kategorija mnogobrojni povoljni „budget“ hoteli nižeg standarda sa bazičnom infrastrukturom, čestim „power cutovima“ i nestancima struje, uklopljeni u centar zbivanja kaotičnih baghdadskih ulica koji pružaju potpuno lokalno iskustvo. Odlučili smo se smjestiti u lokalnom budget hotelu u samom centru zbivanja u neposrednoj blizini trga Tahrir – kaotičnog centra iračke prijestolnice. Beskrajna količina uličnih restorana koji nikad ne zatvaraju svoja vrata, centar svih političkih zbivanja i mnogobrojnih masovnih prosvjeda i okršaja kroz zadnjih nekoliko godina, specijalci u punoj spremi pripravni za intervenciju u bilo koje doba dana i noći, specijalizirane trgovine sa domaćim i stranim žestokim alkoholnim pićima koje tokom dana i noći otvoreno poslužuju klijente servirajući njihove narudžbe u diskretnim crnim plastičnim vrećicama u neposrednoj blizini povijesnih džamija, crkvi i mnogobrojnih kaotičnih tržnica i ulica zagušenih pješacima i automobilima – brojna su različita lica Iraka zbijena i koncentrirana u ovom ekstremno dinamičnom, raznolikom i preplavljujućem dijelu Baghdada.

Baghdad, ulica Republike

Kroz naredna tri dana, unatoč ekstremnim vrućinama tokom dana posjetili smo i iskusili sve što ovaj nevjerojatni grad ima za ponuditi, od veličanstvenog Iračkog nacionalnog muzeja sa brojnim vrijednim artefaktima datirajući iz vremena davnih civilizacija Mezopotamije, preko perioda Omejadskog i Abasidskog kalifata, pa sve do starog povijesnog centra Baghdada i njegovih brojnih tržnica te kaotičnih i bučnih ulica sa nebrojenim uličnim štandovima na kojima su dostupne sve vrste proizvoda od starog željeza, dječjih igračaka, odjeće i obuće do svježe ribe, voća, cijeđenih voćnih sokova i svih vrsta lokalne hrane. Kretanje Baghdadom bilo je vrlo efikasno pomoću lokalnih taksija dostupnih na svakom uglu, a iskustvo je upotpunjeno svakodnevnim uživanjem vrhunske lokalne kuhinje u nekom od brojnih baghdadskih restorana s enormnim porcijama hrane po pristupačnim cijenama, uvijek popraćenih nargilom i cijeđenim voćnim sokovima.

Posebno je iskustvo bilo posjetiti veliko šijitsko svetište u kvartu Kadhimiya sjeverno od Baghdada koje je prilikom mog prošlog posjeta 2021. godine bilo nepristupačno zbog eksplozije koja se nekoliko dana ranije dogodila u neposrednoj blizini svetišta. Iako su ulice i kvart u neposrednoj blizini svetišta u kaotičnom i poluraspadnom stanju te pod intenzivnim građevinskim radovima, unutrašnjost u kojoj nije dopušteno fotografiranje niti unošenje mobilnih uređaja nepojmljivo je blistava, čista, uredna i održavana 24 sata dnevno kao i u ostalim šijitskim svetištima u Iraku.

Poznavanje lokalnog jezika te spontane interakcije s brojnim slojevima iračkog društva u različitim situacijama omogućili su mi neprocjenjiv uvid iz prve ruke u brojna pitanja svakodnevnog života i načina razmišljanja ljudi u ovoj izrazito kompleksnoj državi i društvu obilježenom brojnim podjelama i dugotrajnim sukobima, koje je istovremeno zadržalo nezapamćen i nedodirljiv stupanj gostoprimstva prema posjetiteljima. Brojnim Iračanima na ulici koncept turizma u njihovoj državi i dalje je stran, te su prilikom naših interakcija i razgovora, a zbog jezika i naglaska, u pravilu pretpostavili da dolazim iz Libanona, te da u Iraku boravim poslovno.

Spomenik “Spasimo iračku kulturu”, Baghdad

Kada bih im objasnio da to nije slučaj i da dolazim iz Hrvatske, da sam ovdje turistički te da nemam iračke korijene, nerijetko su ostajali vrlo zbunjeni. Uz pomoć lokalnog prijatelja iz Baghdada imao sam osobitu čast i privilegiju posjetiti džamiju i svetište Abdul Qadir al Gilanija u Baghdadu i vjerojatno kao prvi Europljanin u povijesti prisustvovati večernjim sufijskim obredima u svetištu te upoznati šeika koji sufijsku zajednicu vodi već trideset godina unatoč mnogim pogubnim opasnostima i prijetnjama s kojima se zajednica suočila kroz prethodno desetljeće. Mjesto je obilovalo hodočasnicima iz Indije i Bangladeša koji Baghdad posjećuju na organiziranim hodočašćima upravo kako bi posjetili svetište šeika Gilanija te prisustvovali obredima.

U usporedbi sa mojim prošlogodišnjim posjetom, generalna je atmosfera na ulicama Baghdada bila znatno mirnija, a vojna prisutnost puno slabije izražena, uz mnogo manje tenkova i specijalaca na ulicama te minimalna zatvaranja određenih cesta za promet tijekom noći.

Spomenik mučenika, Baghdad

Povremena zaustavljanja radi provjera svela su se na nekoliko pitanja, provjeru putovnica i pokoji selfie s vojskom.

S obzirom na ekstremne temperaturne uvjete, grad je u pravilu u punom sjaju oživljavao tek nakon zalaska sunca, kada su ulice postajale zakrčene automobilima i ljudima, restorani puni, glasna iračka glazba dolazila iz svih smjerova, slavna iračka dimljena riba „masgouf“ se pripremala na svakom uglu, a grad je živio punim plućima. Raznolikost baghdadskih noćnih prizora varira od tisuća obitelji šijitskih hodočasnika koje noću posjećuju Kadhimiyu naguravajući se kroz nepojmljivo kaotične gužve, nebrojenih poziva na molitvu sunitskih džamija preko prepunih lokalnih kavana i restorana pa sve do scena suptilnog pretakanja vodke u prazne plastične boce vode uz zadržavanje originalnih etiketa radi neprimijećene konzumacije na ulicama, sve popraćeno povremenim nestancima struje i zvukovima paljenja generatora kroz nekoliko sekundi.

Unutrašnjost svetišta šeika Gilanija, Baghdad

Naravno, nismo propustili posjetiti niti jednu od značajnih gradskih znamenitosti kao što su brojni mostovi preko Tigrisa, spomenik iračkoj kulturi, željezne statue i spomenike s prizorima iz Tisuću i jedne noći baš kao niti „Spomenik mučenika“ u zalazak sunca nakon službenog zatvaranja, nakon kratkog nagovaranja i uljudnog pregovaranja s vojnicima na ulazu.

Nakon avanture u Baghdadu, odlučili smo se uputiti u istraživanje centralnih dijelova Iraka – provincija Anbar i Salah ad Din na putu prema provinciji Niniva i Mosulu, te potom završetku putovanja u Iračkom Kurdistanu. Iako smo razmatrali opciju rent a cara koji je u Baghdadu dostupan po cijeni od 60USD dnevno, odlučili smo angažirati lokalnog vozača s automobilom po cijeni od 100USD dnevno, s obzirom da opcija preuzimanja rentanog auta u Baghdadu i ostavljanja u Erbilu nije bila moguća, a povratak u Baghdad nije odgovarao našim planovima.

Prvi dan s vozačem uputili smo se na izlet u provinciju Anbar, nadajući se posjetiti gradove Falluja i Ramadi te mlinove na Eufratu u gradu Hit, duboko u provinciji Anbar u smjeru sirijske granice. Unatoč brojnim upitima raznim lokalnim kontaktima prije putovanja, nismo uspjeli dobiti definitivan odgovor o mogućnostima ulaska u Hit, s obzirom da je donedavno radi brojnih nedaća i pustošenja koje su ovu provinciju zadesile za vrijeme američkog rata te potom potpune okupacije od strane ISIL-a, koncept ikakve vrste turizma u toj regiji bio potpuno nezamisliv. Prema nekima od naših izvora, za ulazak u Hit bila je potrebna pozivnica nekog od stanovnika koja nam je ponuđena za nekoliko stotina dolara dok je prema drugima mogućnost posjeta ovisila isključivo o dobroj volji službenika koji se nađu na checkpointovima.

Odlučili smo sreću s checkpointovima okušati samostalno, pa smo se u rano jutro kroz pješčanu oluju zaputili iz Baghdada u smjeru Falluje. Nakon prolaska pored danas napuštenog zloglasnog zatvora Abu Ghraib, ulazak u grad prošao je glatko, uz kratki pozdrav vojsci na checkpointu i bez ikakvih pitanja, naravno bez komunikacije na engleskom jeziku. Unatoč strahotama koja je Falluja proživjela kroz prethodna desetljeća, grad je uvelike obnovljen i živ te se velik dio stanovništva vratio nakon pustošenja za vrijeme okupacije ISIL-a. Tragovi rata i stradanja te rupe od metaka na zidovima kuća i dalje su ponegdje vidljivi, no potpuna obnova infrastrukture, gradskih mostova i centralne džamije, baš kao i brojna novogradnja u tijeku ulijevaju nadu u budućnost Falluje i provincije Anbar. Nismo propustili isprobati glavnu gurmansku atrakciju ovog grada, a to je slavni shish kebab u restoranu al Badia radi kojega stanovnici Baghdada znaju potegnuti čak do ovdje. Slobodno smo hodali ulicama i fotografirali, a u nekom trenutku nam je prišao zamaskirani vojnik pod teškim naoružanjem, upitao odakle smo i želimo li njegovu pratnju prilikom boravka u gradu.

Obale Eufrata u Falluji

Ponudu smo pristojno odbili, te zamolili za fotografiju s njim, radi čega je preko walkie talkieja morao nazvati nadređenog, koji mu fotografiranje s nama nije dopustio. S obzirom da su stranci u Falluji daleko od svakodnevne pojave, u ovakvim je situacijama mogućnost komunikacije s vojskom od presudnog značenja s obzirom da bi nemogućnost sporazumijevanja vrlo lako mogla dovesti do sumnje na špijunažu, detencije i brojnih logističkih problema.

Nakon Falluje, posjetili smo obližnji turistički kompleks na obalama jezera Habbaniya, nekadašnji popularni resort sa hotelom i brojnim kompleksima apartmana iz vremena Saddama Husseina.

Iako je resort danas daleko od svojih zlatnih dana, vojnici na ulazu bili su veoma zainteresirani za naš dolazak i postavili brojna pitanja o tome odakle dolazimo, kuda idemo i nosimo li oružje, pa smo za ulazak u napušteni kompleks čak kupili i službene ulaznice. Nakon bizarnog iskustva na plažama resorta, uputili smo se u smjeru Hita kako bi pokušali posjetiti veličanstvene mlinove na Eufratu. Nakon spuštanja sa glavne ceste na ruralnu pustinjsku cestu prema graničnom prijelazu za Siriju, susreli smo nekoliko punih autobusa šijitskih hodočasnika koji su se navodno zaputili prema granici na dug put prema svetištu Sayyidah Zaynab u okolici Damaska, prelazivši na tom putu područja kontrole raznih oružanih skupina na sirijskoj strani granice. Na naše iznenađenje i oduševljenje, u Hit smo uspjeli ući bez zaustavljanja na checkpointu i bez ikakvih pitanja, uz kratki pozdrav vojnicima za koje smo primijetili da u ovoj regiji puno rjeđe zaustavljaju i preispituju automobile sa ženama pokrivene glave na stražnjem sjedalu, što je bio naš adut za olakšani ulazak u Hit.

Mlinovi u Hitu

Prizor predivnih starih mlinova na kristalno čistoj vodi Eufrata duboko unutar regije Anbar i zelenila doline Eufrata, po svojoj ljepoti može konkurirati brojnim slavnim svjetskim destinacijama. Za mene osobno bio je to apsolutni highlight ovog putovanja koji ni jedna fotografija ni videozapis ne mogu odgovarajuće prenijeti, pri čemu smo se osjećali izrazito privilegirano imati ovakvu nevjerojatnu lokaciju u potpunosti za sebe. Nakon posjete citadeli Hita, a potom gradu Ramadi na povratku prema Baghdadu, došlo je vrijeme za oproštaj od Baghdada i ranojutarnji polazak prema sjeveru idući dan.

Prva stanica na putu prema sjeveru bila je Samarra sa svojim veličanstvenim minaretom drevne Velike džamije u Samarri iz 9. stoljeća visokim 52 metra, drevnim palačama i šijitskim svetištem Imama Alija al Hadija i Hassana al Askarija. Iako je Samarra tradicionalno bila sunitski dominantan grad sa važnim šijitskim svetištem u centru koje je više puta napadnuto i bombardirano, nakon brojnih godina sektaških sukoba i obrane grada od ISIL-a koji je prilikom svoje ofenzive 2014 zauzeo predgrađa, danas se čitav grad nalazi pod kontrolom, upravom i zaštitom šijitske milicije Sarayat al Salam („Brigade mira“), a za ulazak u grad potrebno je ostaviti putovnice na glavnom ulaznom checkpointu sve do napuštanja grada. Za posjet palačama potrebna je i pratnja pripadnika milicije, s obzirom da je kompleks palača ujedno i njihova operativna baza. Od milicije smo pokušali ishoditi i odobrenje za posjet drevnom spiralnom minaretu džamije Abu Dulaf, 30ak kilometara sjeverno od Samarre na istočnoj obali Tigrisa, što nažalost nije bilo moguće s obzirom da se ta lokacija nalazi pod upravom središnje vojske i kao takva je izvan područja nadležnosti milicije.

Svetište u Samarri

Nakon posjeta Samarri, zaputili smo se u smjeru Tikrita, nekadašnjem snažnom uporištu pristaša Saddama Husseina te lokacijama nekoliko Saddamovih palača koje se danas nalaze u ruševnom stanju. Na putu prema ulasku u Tikrit, prošli smo kraj mjesta al Awja, rodnog sela Saddama Husseina, 13 kilometara južno od Tikrita. Mjesto je djelovalo uvelike napušteno te je ulaz u selo zapečaćen. Prema informacijama koje smo uspjeli dobiti, ulazak je dopušten samo za stanovnike sela, u kojem se nalazio i mauzolej Saddama Husseina koji je sravnjen sa zemljom 2015., za vrijeme rata protiv ISIL-a koji je preuzeo kontrolu nad Tikritom i okolicom.

Ostaci predsjedničke palače u Tikritu

Nakon kraćeg razgovora i nekoliko pitanja na ulaznom checkpointu, uspjeli smo ući u Tikrit te iz prve ruke posvjedočiti posljedicama nedavne teške povijesti. Iako su predsjedničke palače danas ruševne i zapečaćene, a dio grada i dalje leži u ostacima nedavnih stradanja, centar obiluje životom i brojnim restoranima vrlo visokog standarda koji poslužuju lokalne i internacionalne specijalitete. Upravo u Tikritu neočekivano smo platili najskuplji obrok u Iraku, sklonivši se od ekstremne vrućine u klimatiziranom „luksuznom“ restoranu. Iako je Tikrit godinama, ako ne i desetljećima daleko od ikakve vrste komercijalnog turizma, pogledi na veličanstveni Tigris i nekoć luksuzne palače sa centralnog mosta u Tikritu definitivno spadaju među impozantnije prizore koje smo doživjeli u Iraku. Neposredno ispod mosta, nalazi se „Camp Speicher“, danas spomen memorijal mučenicima stradalim na navedenoj lokaciji u masakru počinjenom od strane ISIL-a u Tikritu 12. lipnja 2014. godine, u kojem je ubijeno oko 1700 kadeta iračke vojske i pripadnika šijitskih milicija. Za razliku od brojnih spomen memorijala u sjećanje žrtava ratnih stradanja diljem svijeta, za posjet ovoj lokaciji potrebni su odgovarajući kontakti unutar Tikrita s obzirom da je kompleks strogo čuvan od strane milicija, pa smo stoga spomen memorijal mogli promatrati samo s mosta.

Velika džamija, Mosul

Nakon odlaska iz Tikrita, zaputili smo se direktno u smjeru Mosula, jer je zbog lošeg stanja na cestama na određenim još neobnovljenim dionicama puta sa brojnim rupama i oštećenjima bilo poželjno da u Mosul stignemo prije zalaska sunca. Kao nekadašnji glavni grad dobro poznate zloglasne tvorevine, Mosul je u periodu od nekoliko godina okupacije i prilikom borbi za oslobođenje pretrpio teška stradanja i užase te je velik dio grada u tom periodu u potpunosti uništen. Iako su dionice ceste od Tikrita prema Mosulu obnovljene, velik dio infrastrukture i dalje je oštećen, mostovi srušeni, a ostaci zapaljenih kamiona iračke vojske i dalje leže uz cestu.

Unatoč navedenim prizorima, ni u najluđim snovima nismo mogli zamisliti scene koje će nas dočekati ubrzo nakon našeg dolaska u Mosul. Nakon manjih komplikacija na kaotičnom checkpointu na ulasku u grad koji nalikuje povećem graničnom prijelazu između balkanskih država, po preporuci smo se svojih kontakata smjestili u hotel „Modern palace“ čija unutrašnjost, infrastruktura, kvaliteta soba i usluga definitivno odgovara nazivu hotela.

Mosul, zapadna obala

Prilikom boravka u ovom hotelu bilo je vrlo apstraktno podsjetiti se da se nalazimo u Mosulu, a ne u nekoj od bogatih zemalja arapskog zaljeva. Na večer našeg dolaska u Mosul, održavao se posljednji dan „Festivala naslijeđa Mosula“ koji se pokazao kao najupečatljiviji događaj ovog putovanja. Simbolično, kompletni se festival održava u neposrednoj blizini danas uvelike uništene džamije al Nuri u kojoj je nesretnog 4. srpnja 2014. proglašen novi „kalifat“. Džamija te njezin pripadajući minaret, baš kao i okolno područje danas su pod rekonstrukcijom u okviru programa „Revive the spirit of Mosul“ koji provodi UNESCO uz financijsku pomoć Ujedinjenih Arapskih Emirata. Posljednja večer festivala sastojala se od ogromnog koncerta koji se održavao na krovu jedne od kuća u neposrednoj blizini džamije al Nuri, popraćen brojnim izložbama povijesnih artefakata iz različitih perioda povijesti Mosula, narodnih nošnji, pjesama i svih postojećih aspekata kulturnog naslijeđa Mosula. Ubrzo nakon našeg dolaska na festival te spoznaje posjetitelja da su se stranci pojavili na festivalu Mosula, iskustvo je postalo veoma intenzivno s obzirom da su stotine stanovnika, vojnika i svi organizatori htjeli uhvatiti selfie i upoznati se sa strancima. Vlasnik jedne od kuća u kojoj se izložba održavala u potpunoj nam je ekstazi demonstrirao sve izložbene primjerke, darovao novčanice iz vremena Saddama Husseina i oduševljeno pokazivao fotografije svake strane delegacije koja je kroz 20. stoljeće posjetila Mosul, objašnjavajući pritom kako je Mosul grad ljubavi i tolerancije, počevši od primjera njegovog vlastitog braka između muslimana i njegove supruge kršćanke. Cijelo je intenzivno iskustvo kulminiralo u trenutku u kojem je došlo do potpunog zastoja i blokade na ulazu u kuću, gdje su svi htjeli upoznati strance, što je potrajalo do završetka koncerta, ali selfiji i upoznavanja nisu stali sve dok se nismo uspjeli probiti do obližnjeg restorana kako bismo večerali.

Ulice Mosula

Razgled Mosula narednog dana bio je upečatljivo iskustvo. Unatoč strahotama koje je grad pretrpio, trenutno je stanje života u Mosulu srećom drugačije od beskonačnih potpuno opustošenih fotografija koje izbacuje jednostavna Google pretraga. Iako je gradska infrastruktura na zapadnoj obali Tigrisa i dalje većinski uništena ili oštećena, radovi na obnovi starog dijela grada vrlo su intenzivni, pa smo imali mogućnost ući u nekoliko kuća obnovljenih u originalnom stilu. Iako će proći mnogo godina prije nego što Mosul bude u potpunosti obnovljen i mnoge generacije prije nego što rane zacijele, grad je danas, gotovo 5 godina nakon oslobođenja, unatoč i dalje vidljivim oštećenjima i potpunom uništenju brojnih povijesnih znamenitosti na dobrom putu prema oporavku, a gradske su ulice pune života danju i noću.

Pogled na Tigris sa tvrđave u Mosulu

Hodajući noću ulicama Mosula i promatrajući trgove i ulice prepune ljudi, zabave, rekreacije, božićnih ukrasa, pa čak i nekoliko trgovina sa žestokim alkoholom, činilo se gotovo nezamislivim kako je istim mjestima prije samo nekoliko godina vladao brutalan strah i trepet samoproglašenog „kalifata“. Ipak, sekunda je potrebna za podsjetnik na žive utiske nedavne povijesti Mosula. Tako smo prilikom fotografiranja nikad dovršene „Saddamove“ Velike džamije u Mosulu u zalazak sunca, doživjeli gotovo filmsku scenu u kojoj se uslijed spokojne atmosfere zalaska sunca niotkud pojavio kamion sa 6 teško naoružanih specijalaca iračke vojske nalikujući Nineveh SWAT teamu Netflixovog filma „Mosul“, koji su nas u sekundi okružili, zatražili dokumente te nas ispitali o našem boravku u Iraku i Mosulu. Iako je cijeli susret unatoč ozbiljnosti bio vrlo prijateljski i provjera gotova u manje od 5 minuta, jasno je da je Mosul i dalje samo u procesu oporavka ne samo spomenika i građevina, već i čitave društvene zajednice, a da jedan skrivenim pogledima i najmanje sumnjivi korak i dalje može izazvati momentalnu intervenciju pripravnih sigurnosnih snaga.

Iako je Irački Kurdistan, posljednja stanica ovog putovanja, u pravilu najjednostavniji i najsigurniji dio Iraka za posjetiti, na putu od Mosula prema nekoliko destinacija u Kurdistanu naišli smo na brojne administrativne poteškoće koje su uvelike produžile predviđeni period vožnje između naših destinacija. Kao svojevrsna država unutar države, sa vlastitim parlamentom, premijerom, predsjednikom, zastavom i vizom, ova autonomna pokrajina predstavlja dosad najveći stupanj realizacije težnje Kurda za vlastitom državom.

Jazidski hramovi, Lalish, Kurdistan

Iako je naša federalna iračka viza pokrivala i područje Kurdistana, logistika se prelaska između federalnog Iraka i Kurdistana pokazala ponešto kompliciranom. Na putu iz Mosula na dnevni izlet u kršćansko selo Al Qosh, a potom idućeg dana prema samostanu Mar Mattai i jazidskim svetim hramovima u mjestu Lalish, više smo puta vraćeni sa checkpointova na direktnim cesticama te upućeni na okolnu cestu te glavni prijelaz kraj Mosulske brane radi obavljanja beskrajnih administrativnih procedura i provjera. S obzirom da se „granica“ Kurdistana nakon brojnih turbulentih razdoblja, sukoba i teritorijalnih promjena u ovoj regiji ne preklapa sa granicama iračkih provincija, ceste između većine lokacija od interesa u okolici Mosula koje se nalaze sa kurdske strane granice uključuju prelaske checkpointova iračke vojske, šijitskih milicija i kurdske Peshmerge. Procedure su prelaska bile komplicirane te su uključivale nekoliko razgovora sa službenicima iračke vojske, dobivanje dozvola za napuštanje federalnog teritorija, te zasebnu proceduru registracije za ulazak u Kurdistan.

Administrativne procedure

Putovanje u okolici Mosula nadalje je bilo otežano energetskom krizom radi koje većina benzinskih postaja gorivo prodaje samo stanovnicima regije s posebnim iskaznicama, što za nas nije bila opcija s obzirom da je auto bio baghdadskih registracija, a naš vozač stanovnik Baghdada. U nekoliko smo se situacija morali snaći kupovinom niskokvalitetnog goriva na cesti, u plastičnim dvolitrenim bocama po višestruko povišenim cijenama. Nakon posjeta samostanima u Kurdistanu, putovanje smo završili danom u Erbilu (kurdski Hewler), glavnom gradu Iračkog Kurdistana. Dan proveden na tržnicama oko citadele Erbila podražaj je za sva osjetila, uz brojne restorane s lokalnim kebabima, kavane, štandove sa začinima te svim vrstama lokalnih proizvoda, odjeće, obuće te nasumičnih kućanskih potrepština poput pipa, umivaonika i auto dijelova, koji se također prodaju u neposrednoj blizini citadele.

Erbil je velika mješavina kultura i jezika gdje se na ulicama i tržnicama istovremeno mogu čuti kurdski i arapski jezik, koji gotovo svo starije stanovništvo govori kao drugi materinji jezik. S druge strane, većina mladih Kurda s kojima smo se susreli nisu govorili arapski jezik. U Erbilu prevladavaju nacionalni simboli i zastave Kurdistana na svakom uglu, no iz našeg je iskustva vladala atmosfera uključivosti te smo upoznali i nekoliko Arapa koji u Erbilu vode svoje restorane i služe se kurdskim jezikom, te primjetili i brojne lokalne turiste i obitelji iz arapskog dijela Iraka. Završetak putovanja u Erbilu bio je savršen odabir radi iskustva kontrasta između kaotičnih prizora baghdadskog života u teškim ljetnim vrućinama naspram ugodnije sjeverne klime i opuštenije atmosfere Kurdistana s jedne strane, baš kao i doživljaja različitosti kulture, jezika i ljudi u dva odvojena područja ove fascinantne države s druge strane.

Iako nažalost ovom putopisu ne mogu priložiti brojne videozapise prizora iz Iraka, zainteresirani ih mogu pronaći u naglascima na mom Instagram profilu –> https://www.instagram.com/renicluka/, dok za bilo koja pitanja i pomoć vezanu za putovanje po Iraku stojim na raspolaganju.

Fotogalerija: