Nastavljamo putovanje Indokinom. U prvom djelu smo posjetili Kambodžu i tajanstveni Angkor Wat. Što nas čeka dalje pročitajte u nastavku – idemo u Vijetnam.

Vozač se neumoljivo probijao kroz makadam, često i nagađajući pravac ceste koju je skrivao dim prašine. Ništa bolji prizor nije bio niti kada bi se razbistrio pogled. S obje strane se nazirao deveti krug pakla. Neizmjerna bijeda.

Drvene i trošne kućice kao da su dvaput proklete. U doba monsuna su im prijetile poplave, pa su gredama bile podignute od tla, a ljeti ih je sunca palilo do usijanja.

Navečer konačno dolazimo u Phnom Penh, a pred nas staje tamnoputi muškarac, bez oka i u dresu “Chelseae”.

“I am mister Pork!” – reče pridošlica, a nama od smijeha koordinirano izleti ananas iz usta. S tom izjavom nas je kupio i tih nekoliko dana bio službeni vozač, koji nas je često nasmijavao svojim izjavama.

Već istu noć je Toni s domaćim momcima igrao nogomet na prelijepom trgu, gdje se kočoperio kralj Norodom, a ja sam zaneseno snimao monumentalne spomenike.

Kako nam je Phnom Penh bio samo tranzitni grad gdje smo čekali izradu vize za Vijetnam, tako smo slobodno vrijeme iskoristili za obilazak grada.

Ja uvijek prvo obiđem tržnicu, jer ona je ogledalo duše grada. A na ovoj smo imali što vidjeti. Beskrajni labirint tržnice je nudio sve, od gatanja iz karata, pa do kupovine koječega.

Čudili smo se njihovoj bešćutnosti, budući da su s takvom lakoćom ubijali životinje, od kojih je većina živa čekala svoj kraj, a oni su se čudili nama. Jer tuda stranci rijetko ili gotovo nikada ne prolaze.

Obišli smo i muzej genocida – Choenuk Ek – tužni podsjetnik na žrtve Pol Potovih Crvenih Kmera. Sam put je vodio preko jedne siromašne četvrti, gdje se, zbog svog onog smeća na ulici, nije moglo disati bez kirurške maske. Prikladna uvertira za sav onaj užas koji smo vidjeli u tom tužnom zdanju.

Sve one tisuće lubanja u vitrinama i fotografije zlodjela pored njih, kao da su nijemo progovarale o jednoj epohi ludila, gdje su pripadnici jednog naroda umorili gotovo trećinu svojih sunarodnjaka.

Toliko smo bili ganuti viđenim, da nas niti obilazak zaista prelijepog kompleksa hramova – Royal Palacea – nije oraspoložio.

Nakon dva dana Phnom Penha, vozili smo se prema Vijetnamskom Ho Chi Minhu, nekadašnjem Sajgonu, slažući dojmove o Kambodži koju smo napuštali.

Ostao je gorak okus zbog zločina iz nedavne prošlosti, bezosjećanja prema životinjama i bijede, pogotovo kada smo se sjetili da nas je jedno dijete pitalo komad kruha, a opet smo bili oduševljeni njihovom ostavštinom slavne i davne prošlosti, borbom za život i što su nam, na žalost, ti ljubazni ljudi – primjerom svoga života – pomogli da shvatimo koliko je zapravo nama kod kuće dobro, usprkos svemu.

Za raspoloženje se pobrinuo vozač autobusa, pustivši akcioni film s Jackie Chanom u glavnoj ulozi. Ništa neobično, osim što je piskutavo ženski glas bio i jedini u filmi. Kako za glavnog junaka, tako i za okorjele kriminalce. Da, to je Azija.

Najveći grad juga Vijetnama nas je dočekao kao i svaka milijunska metropola Azije.

Oko nas je bilo na tisuće motorista, dućana i ljudi, pa smo imali osjećaj, pogotovo nakon mirne i ruralne Kambodže, da smo se našli u nekoj košnici gdje je bio zrak do te mjere zagađen, da su svi nosili maske na licu.

Srećom smo samo prespavali u hostelu, a već zorom bili u seoskom mini autobusu za nacionalni park Cat Tien. Nevjerojatno koliko tona dodatnih paketa uguraju među putnike.

Nakon pet sati vesele vožnje, dolazimo u malo selo te iznajmljujemo cijelu brvnaru za sebe. Noć prije ekspedicije odmaramo u ležaljkama zaštićenim od komaraca, a u san nas uvodi orkestar tisuća šumskih kukaca i ptica.

Nije sunce još niti objavilo zoru, a mi smo s malim čamcem sjekli rijeku prema drugoj obali. Dvije bicikle i dvadeset kilometara pakla – po makadamskoj cestici punoj kamenja – nas je dovelo do naselja gdje su živjela plemena Chau Ma, Stieng i Tay.

Kratak predah u selu gdje fotografiram tradicionalne kuće od slame, njene žitelje i radove kojima se bave. Kako smo ih zatekli u vezanju bambusovih grana u debele snopove, tako smo im pomogli u radu. Čisto da ih nisam besplatno ometao fotografiranjem.

Što se posjeta etničkom stanovništvu tiče, s najvećom sjetom ću pamtiti upravo kavu koju sam tu popio. Kao osvjedočeni kavofil, često na putovanjima imam problema s nedostatkom tog kofeinskog napitka ili lošim spravljanjem istog, ali sada mogu bez sumnje reći da je ta plemenska, ali brandirana “Ta Lai Coffe” – najbolja kava u mome životu!

Uz božanski napitak smo slušali i pretjerivanje o ogromnom slonu koji je došao na rijeku pored sela i ispuštao iz surle toliko vode da su mještani mislili kako se radi o vodopadu.

Na našu nevjericu su nadodali i priču o čovjeku koji je prošao ispod njega ni ne primijetivši ga. Pozdravili smo se s domaćinima i uputili pješice u džunglu za koju su nas upozoravali da ne idemo bez vodiča.

– “Držat ćemo se ruba rijeke i tako nećemo zalutati.” – rekao je Toni, a onda skupa sa mnom zanijemio kada je zamalo upao u rupu koju je u blatu napravila slonovska noga.

Sve smo više vjerovali priči seljana. Međutim, slon se nije pojavljivao, ali smo zato naišli na mrtve šišmiše, koje je u krošnji stabla ubila neka nespretna zmija. Naišli smo i na majmune, koji su bili glasnici našeg prisustva u šumi. Temperatura je bila oko trideset i pet stupnjeva, ali nepodnošljiva zbog ogromne sparine.

I nismo jedini došli na osvježenje kod jezera. S druge strane plitke vode je stajalo krdo od preko pedeset robusnih i divljih bivola. Zaneseno smo im prišli da ih što bolje fotografiramo, a onda su se oni, u zaštiti mladunčadi, počeli približavati nama. Vjerujete mi, niti malo ugodno iskustvo. Unatoč opasnostima, uživali smo ta tri dana u divljini Cat Tiena. Ali ogromnog slona nismo uspjeli vidjeli.

Vratili smo se u Ho Chi Minh, pa sam obišao budistički hram Jade Pagoda, crkvu Notre Dame i ratni muzej, gdje sam lovio emotivne trenutke, pogotovo Amerikanaca pred fotografijama vijetnamskih žrtava.

Tonija nisam spomenuo jer je u loš trenutak, pred odlazak u najveću atrakciju puta – noćenje u špilji Hang an – dobio crijevnu virozu. A čvrsto smo se držali postulata o termički obrađenoj hrani, voću koje se guli i flaširanoj ili filtriranoj vodi.

Ujutro smo za samo 130 kuna letjeli prema Da Nangu, gradu u središnjem dijelu Vijetnama, udaljenom gotovo 900 kilometara. Iza nas je bilo jedanaest dana i preko 10 600 kilometara, a treća najveća špilja na svijetu nas je čekala…

Jurica Galić, The Mladichi