Nakon Vijetnama u prošlom nastavku vrijeme je da s Juricom i ekipom krenemo prema Laosu i završimo njihovu Indokinesku avanturu.

Laos nećete naći u ponudi gotovo niti jedne turističke agencije. Iskreno, teško bi i zamislio običnog putnika kako se dvadeset i pet sati vozi u trošnom autobusu, pri brzini od maksimalno trideset kilometara na sat. Brže ne ide jer je cijelom dužinom vijugavi makadam, s jedne strane provalija, a s druge neprohodna džungla.

Prije Luang Prabanga, provincijskog gradića u sjevernom Laosu, nismo vidjeli niti jednu betonsku kuću. Samo drvene sa slamnatim kovom, a pred njima tamnoputi ljudi, nerijetko tek u gaćicama.

Jedino što smo, nakon maratonskog puta tražili je bilo spavanje. I onda šok. Nakon obilaska deset, ni po čemu luksuznih soba, shvatimo kako je ta usluga u Luang Prabangu tri puta skuplja nego u Tajlandu.

Očito se tek susreću s turizmom i pokušavaju na brzinu zaraditi, pa im sobe zjape prazne. Srećom nailazimo na jednog koji je spustio cijene na tek pet dolara po glavi i zato ima punu kuću gostiju, uglavnom backpackera.

Nakon okrepljujućeg sna idemo unajmiti motore za obilazak. I onda shvatimo da su i oni preskupi. Ma dali bi mi te novce, ali nas je odbio ugovor u kojem, malim slovima, piše da u slučaju bilo kojeg oštećenja ili gubitka vozila moramo platiti tri tisuće dolara. Zanimljivo. Nastavljamo dalje “tuk-tukom”.

Prva destinacija su tridesetak kilometara udaljeni slapovi Kuang Si. U mome životu jedni od ljepših što sam ih vidio. S vrha brda, visokog preko stotinu metara, teče voda i oblikuje slobodan pad na tri velike i nekoliko malih razina. Voda je ugodna i bistra, te sjaji kao tirkizni biser u srcu džungle. Popeli smo se na sami vrh slapa i uživali u prirodnom bazenu. Još jedan osjećaj koji se ne zaboravlja.

Kako put do snova nekad vodi daleko od svoga doma svjedoči i par iz Irske. Oni su u blizini ovog vodopada napravili jedan od najljepših parkova za stotine vrsta leptira.

Ako je špilja Hang En bila najveća atrakcija putovanja, tada je Luang Prabang zasigurno uzeo titulu grada s najviše zanimljivosti. Tu smo hodali po bambusovim mostovima, obilazili veličanstvene hramove i svjedočili istinskoj jednostavnosti života, kao kada smo promatrali ribara koji je na Mekongu lovio ribu.

Ono što je on, nakon tri sata povlačenja tradicionalne mreže uhvatio, naši ribari bi bacili mačkama. No on je otišao kući s istinskim osmijehom na licu. Luang Prabang je bio pun pogodak.

Sutradan idemo na jahanje slonova uz obalu rijeke. Slon je iz obitelji koja dresira bez uporabe sile, u što smo se uvjerili jer nije imao ožiljaka – poput njegovih rođaka iz Tajlanda – pa smo pristali na to nezaboravno iskustvo. Nakon obilaska sela sa simpatičnom djecom, odlazimo u grad obići i razvikani noćni pazar.

Kao i na sličnim tržnicama po Aziji, tu se može zaista kupiti svašta, ali ovdje smo naišli i na originalni rog azijskog nosoroga, pa je Toni išao obavijestiti policiju. Naravno, nasmijali su mu se u lice i rekli da će poslati patrolu u obilazak. Teško je tražiti pravdu za životinje u zemlji u kojoj i ljudi jedva preživljavaju.

Nevjerojatno je kako vrijeme na putu čarobno prolazi. Istodobno imaš osjećaj da je mjesec dana proletjelo u tren, a opet događaji od jučer izgledaju kao da su bili prije mjesec dana. Bilo kako bilo, eto nas na samome kraju puta u Vientianeu – glavnom gradu Laosa – smještenome na samome jugu, pored granice s Tajlandom.

Kako više nemamo puno vremena, obilazimo monumentalni Buddha park u obližnjem Xiengkuaneu, sa stotinama malih kipova Guatame i jednim od preko trideset metara, a odmah nakon toga jurimo ka Pha That Luangu, zlatnom budističkom hramu iz trećeg stoljeća, koji je važan simbol Laosa.

Naime, nalazi se i na nacionalnoj zastavi i na novčanicama. A opet je dokaz kako ono što je zacrtano ne mora biti i najzanimljivije na putu. Jer kad smo došli pred tu, zaista lijepu građevinu, ona je odmah pala u drugi plan.

Dapače, zaboravili smo je kada smo pred susjednim i skromnim hramom naišli na stotine ljudi koji su slavili Phravet. Ilitiga Buddhin festival. Dokaz kako su putopiscu spontane i ljudske priče uvijek prije statičkih građevina, ma kako one važne bile.

Dakle, taj festival je bio kaos i ljudska košnica s puno kolorita i energije. Živa glazba je pratila natjecanja obitelji i plemena tko će izvesti bolji plesni performans ili donirati hramu više novca na različite načine, od lijepljenja na divovske životinje od kartona, pa do okićenih grana. Djeca su se naguravala po podu za blagoslovljenom rižom koju su stariji bacali, a siromasi su mogli besplatno jesti i piti.

Taman sam snimao prizor gdje djeda simulira udaranje djece vezane konopima, iza kojih je plesala kolona lijepih i tradicionalno obučenih djevojaka, kada ugledam do sebe još jednog Europljanina. Rekao mi je da je došao u Laos samo zbog tog događaja. Lijepo je kada slučajno naiđeš na rijetke događaje. To je čarolija puta.

Slijedio je povratak kući. Kako sam zadnji put obišao većinu Tajlanda – od Chiang Maia, plemena u Mae Khao Tomu, Ayutthaye, Sukhothaija i Lampanga, pa do Bangkoga i Kanchanaburija – tako smo ovaj put tu relaciju prespavali u noćnoj vožnji i našli se na malom i relativno nepoznatom otoku Koh Sametu, na jugoistoku Tajlanda.

Za mene je put završio i preostalo je putovanje kući, gdje ću priču nastaviti kroz foto izložbe, putopise, tribine i montiranje dokumentarnog filma. Toni je i dalje bosonog zaneseno šetao uz obalu i trošio i ono malo kože što mu je na tabanima ostalo. Ležao sam konačno poput pravog turista na prekrasnoj obali i slagao dojmove.

Statistički, u trideset dana smo obišli četiri države, dvanaest gradova, četiri muzeja i četiri nacionalna parka, a iza nas smo ostavili čak 22 651 kilometar, od čega 7 183 kilometra cestovnim i vodenim putem, koristeći čak osam različitih vozila i – naše noge.

Indokina je definitivno mjesto potpuno drugačije od ostalih na planeti. Opasno? Uglavnom ne. Dapače, jedno je od sigurnijih. Vjerojatno mnoge zanima koja je zemlja od ove četiri najbolja?

Pa ovisi što je za vas “najbolje”. Nekome je to logorovanje u prirodi, nekome pak udaranje glavom o šank. Treći bi možda samo odmorili. Različiti su razlozi. Pokušat ću u par rečenica definirati.

– Tajland – Najrazvijenija država u regiji. Prelijepa, ali do zla Boga komercijalna. Dijeli se na putopisni sjever, središnjicu za zabavu i jug za odmor. Monarhija u kojoj ima najviše prelijepih hramova.

– Kambodža – Iako siromašna i unazađena ratom, ova monarhija još ima onaj izvorni i autentični šarm. Osim fantastičnog Angkor Wata, tu se može jeftino živjeti, putovati i zabavljati.

– Vijetnam – Pogođena država. Sa svojom obalom, prirodom, gradovima i različitom klimom – od tropske na jugu pa do hladne na sjeveru – odgovara i putnicima i turistima, kao i onima željnim zabave.

– Laos – Iako komunistička zemlja, kao i Vijetnam, sve više se otvara kapitalu i turistima. Rijetki je posjećuju pa spada pod egzotiku. Raj za avanturiste i ljubitelje prirode, jer je cijela država zapravo jedna velika – džungla.

Rastajao sam se s Tonijem na aerodromu u Zagrebu. Upitao me: “Da li opet putujemo?”

Odgovorio sam, citirajući kolegu Davora Rostuhara: “Naravno. Samo nek’ se kreće…”

Kraj.

Jurica Galić, The Mladichi