Dora se nalazi u Indiji i kroz svoj priče će nam pokušati približiti tu ludu zemlju.
Napisala: Dora Damjanović – Dorydoro
Da započnem cijelu priču, moram se vratiti negdje tamo na kraj veljače, kad sam prvi put zakoračila na tlo.
Moje prvo jutro. Probudila sam se, zbunjena, i par trenutaka mi je trebalo da shvatim gdje sam. Ležala sam na boku i dalje iscrpljena, na krevetu u svojoj sobi. Ispred mene stajao je on. Pogledala sam ga, fotoaparat, na poluraspadnutom stoliću kraj mene, jedini koji je dijelio sa mnom sve viđeno i proživljeno. Moj alat za vječno zarobljavanje trenutaka, detalja vidljivih samo mom oku. Nasmijala sam se. I dalje sam ležala i slušala sam zvukove koji su dolazili kroz razbijeni prozor moje sobe. Pogrešno bi bilo nazvati sobu skromnom. Tražim neku drugu riječ koja bi opisala moj stari seljački tvrdi krevet, razbijena stakla zalijepljena folijom i drveni stol.
Sunce se rađalo na plavo – rozom nebu, zora. Ushas. Sve je bilo poetski, sve je vrištalo životom, svaki detalj je pričao svoju priču, te sam i ja postala dio nje. Kada je čovjek pun, kada njime teče život, sreća i sve ostale boje koje se mogu naći na paleti emocija, onda on to želi davati, dijeliti. Nije mi dugo trebalo da ga se sjetim. Obećala sam da ću mu pisati o dalekoj zemlji, i tako je prvo pismo nastalo.
Nakon njega i drugo pa onda i ovaj blog.
“Nisam ti planirala pisati, barem ne još 10 dana”
Mislila sam, nedjelja će mi biti dan kada ću sjesti u sobu, uzeti papir ili se probati spojiti na Internet, poslati onima kojima trebam pisma ili mailove i to je to. Ali jutros kad sam se probudila shvatila sam da ću teško nositi sve ove boje zaključane u sebi još 10 dana, i da bolje da ih pustim sada ovakve kakve jesu, prvi dojmovi, koji će se s danima, tjednima i mjesecima izmijeniti. I tako sam prvi put od dolaska stavila laptop na stol u mojoj sobi, otvorila word i položila prste na tipkovnicu.
Moja soba nije velika. Imam jedan stari seljački krevet s tvrdim madracem na kojem se neobično dobro spava. Ormar, iz kojeg se širi egzotičan miris i ovaj stol, drveni, na kojem ću čitati i pisati narednih mjeseci. Zidovi su popucali i prekriveni su slikama Sri Aurobinda i slikama Majke. Ima i jedna stara ura, koja kada padne mrak i dalje vjerno kuca i zapravo taj zvuk je jedina stvar koja me podsjeća na dom, Europu, jer sve drugo nema veze s našim životima.
Mislim da ljudi puno pričaju o Indiji. Ali isto tako mislim da je prvi dojam najistinitiji i iskreniji, zato i pišem ovo. Sve što ti kažu i što si čuo, zaboravi. Indija jednostavno jest. Govorili su mi svašta; rekli su mi da ću pobjeći prvi dan i plakati za domom, da ću doživjeti prosvjetljenje i nikad se ne vratiti pa sve do onih koji su rekli da neću ostati zatečena. Svi. Su. Bili. U. Krivu. Čak i ja, koja sam odlučila krenuti na ovaj put bez ikakvih očekivanja ili ludih ideja i zamisli, bila sam u krivu. Svaka pomisao je u krivu. Svaka misao. Zašto? Jer je Indija ono što osjetiš kad ju vidiš. To se riječima ne može sročiti. Čak i kada pokušaš, već ju režeš. Već si u krivu. Nju moraš pomirisati, čuti, osjetiti, vidjeti. Svjedočiti.
Kad sam sletjela u Chennai, stari vozač me pokupio, naborana lica od godina i sunca, prodornih očiju sa žutim bjeloočnicama. Čekala su me 3 sata vožnje do Pondija. Kako vrijeme odmiče, i što više starim, to mi je teže iskazati se riječima. Nikad to od sebe nisam očekivala, budući da sam oduvijek smatrala da su pero i papir glavne crte moga lika. Ali promijenili su oblik, i što sam više odrastala, to sam shvatila da ljudima svoje emocije objašnjavam rukama pa sam to pretočila u crteže koji nisu bili najuspješniji, sve dok me nije našao on – fotoaparat. Bio to Dubai, Chennai, Zagreb, Berlin ili Oslo – sve dok je tu kraj mene osjećam se kao doma. Ne moram pričati, smišljati riječi, fraze i izraze, mogu jednostavno pokazati. Kako to Dora vidi svijet. Postala sam lovac – moj fotoaparat je moja puška a svaki objekt koji mi imalo zagolica maštu moj plijen. Nitko ne umre, a mnogo tog se rodi.
I tako sam ja šutjela. Svaka normalna osoba bi se bojala za svoj život, u tom autu koji samo da se ne raspadne, a vozi preko 100 na sat, na prepunoj cesti na kojoj vlada apsolutna anarhija, bez poštivanja ikojih pravila. Ja sam samo promatrala. Od silne buke i vrve, ja sam samo čula svoj dah.
Da me netko baš natjera da sročim Indiju u rečenicu rekla bih dvije riječi; sirovi život. Indija je – sirova. Svaki prizor koji sam vidjela da sam isti ugledala u Zagrebu bi me šokirao. Ali tu ne, tu je jednostavno tako, tako žive žene, djeca, muškarci, stariji, mlađi, psi, krave i koze. Nije me ispunio strah, nego život.
Trebaju mi čak i veće oči od ovih koje imam da sažmem u njih cijeli prizor i sve slike koje želim ugledati. Ležao je tamo, pas, s crijevima van trbuha. Iznad njega sjedio je u turskom sjedu dugokosi sijedi starac, s bijelo obojanim čelom i crvenom točkom u sredini. Ceste, ako ih tako mogu nazvati, su pune motora, na kojima su i po petero ljudi odjednom. Svi skoro poginu svake minute u tom divljačkom prometu gdje doslovno vozači gaze pješake. Svatko izgleda kao da je upravo izašao iz nekog hrama, bilo muško ili žensko, obojanih lica, šarenih haljina i svaka osoba neovisno gdje je hoda bosa. Sve je iznimno prljavo ali nije, nego jednostavno tako jest. Dok pišem ovo jasno mi je zašto su mi riječi postale pretijesne.
Vozač me doveo do moje kuće, gdje sam uzela jednu sobicu na trećem katu. Imam sobu kakvu imam, kuhinju u kojoj sve moram dva puta još oprat iako je to njima čisto i wc koji nema tuš kabinu nego samo cijev koja ide iz stropa bez tople vode. Nude me raznom hranom – okusi s kojima se susrela nikada nisam, mješavine ljutog i jako slatkog sa dodatkom mlijeka u svaki sastojak, bio to gulaš ili čaj. Ujutro sam ubrala banane i kupila datulje i povrće te odlučila da bolje da sama kuham.
Dijelim kuću s KaramaYogijem, živućim svetcem kojeg su vidjeli samo neki ljudi, cijeli život provodi u svojoj sobi, na prvom katu. Garry živi kat ispod mene, te ga posjećuje svaki dan, on je jedan od rijetkih sa tom privilegijom. Nisam tu došla zbog neke duhovne potrage, već odavno sam odbacila sva učenja, prestala sam čitati spiritualne knjige ili ići na ikakve duhovne aktivnosti, vidjevši kako navodni duhovni vođe koji propovijedaju o uzvišenom putu žive potpuno suprotno od toga. Odbacila sam sve i dobila sebe. Rekla sam – zanima me samo svjetovno, ova Dora, koju vidim, čujem, mirišem i diram. Moja religija i moja duhovnost je život koji ja živim, emocije koje ja osjećam, iskustvo koje ja imam a moj bog – ova manifestacija životne energije, priroda.
Jučer sam pozvala Garryja kod sebe na večeru te smo ubrzo započeli temu duhovnosti. I dalje cijenim taj put, ali ja ne želim imati nikakve veze s njim osim ako to nije moje direktno iskustvo, sva učenja uma odbacujem.
„Garry, would you explain to me what’s the thing with all those pictures of Sri Aurobinido on every inch of the wall in every room?“ – započelo je tako. Nastavilo se tri sata. Slušala sam ga, upijala sam ga. Nisam slutila da je to samo početak, površina, jedne od najdubljih filozofija s kojom sam se susrela.
Iluzija, um, ego, transcendentalna meditacija, ljudi kojima je cilj nešto više, izaći iz svog tijela, nadići um, doživjeti prosvjetljenje, odbaciti materijalno, preći na onostrano, ne osjećati ništa osim vječne ljubavi… Dora – to nije cilj, to nije smisao. Smisao je integrirati duh u tijelo, spojiti nebo i zemlju, biti cjelovit, potpun, autentičan, živjeti sebe, tu, sada, na ovome svijetu, u ovome svijetu, a ne odvojiti se od njega. Osjećati sve, živjeti po najdubljim željama, ne ukloniti ego nego samo naučiti kako se služiti njime da ne bi bilo obrnuto. Cilj je djelovati, živjeti, biti stvaran. To, e pa to Sri govori. On je bio jedan od najvećih i najutjecajnijih duhovnih vođa. Ali je također bio znanstvenik, političar i aktivist. Borio se za ovo svjetovno, za boljitak, za ljudska prava. Pa gdje bi ovaj svijet bio da sve iznimno inteligentne i spiritualne osobe odlijepe i odu negdje i sjede cijeli život i meditiraju samo?
„The big question about the meaning of life are the most important questions of all because the answers (or absence of answers) establish the context for all choices about how to live one’s life.“
Sjedimo, moja prijateljica Shashini i ja. Upoznala sam je prvi dan kad sam sletjela, i bez nje ne bih tu preživjela ma niti sat vremena. Istih smo godina. Pogled mi prelazi preko moje i njezine ruke. Moja koža je svijetla, glatka, bez ijedne mrlje na sebi. Osjećam se nježno, krhko. Shashini ima kožu jaku od sunca, prekrivenu već ispranih crtežima kane. Bose smo – obje. Vidi se da je mojim stopalima ovo neobičan izlet – njihova stopala su istrošena, očvrsnula i potpuno služe svojoj svrsi. Žive život jednih stopala. Ovo mi je već drugi dan da skoro pa po svuda hodam bosa, i vidim da je početak, još se nisam naviknula.
Tu je zaista život surov. Smrt je jasna kao dan i sastavni je dio života – nije tabu. Sve je direktno, svaka emocija ili pogled. Moja bijela persona, nježna i krhka, napokon čuje zov koji ju je tako dugo čekao. Skida cipele i događa se direktan susret prašine, zemlje, prljavštine, čistoće, mirisa, boja, života.
Sutra idem potražiti učitelja yoge i Kalaripayatte. Svaki dan, svako jutro i večer, narednih mjeseci, želim učiti ove vještine. Želim se spojiti sa svojim tijelom. Osjetiti svaki svoj mišić, dah, i sunčevu zraku na svojoj koži. Tu vremena nema i to mi je odmah rečeno – ne znam koji je dan, nemamo vikende, niti se obaziremo na vrijeme. Svi dogovori se ostvaruju odmah. Budi se kad se budi, i nekim čudom svi se probude bez budilice u isto vrijeme.
Do pisanja,
