U prošlom nastavku Dora nam je ispričala nešto općenito o Indiji, a sada nas vodi u New Delhi.

Piše:  Dora Damjanović  – Dorydoro

Opet nije bilo madraca, ali su barem ovaj put stavili pokrivače preko dasaka koje su činile krevet. Ležala sam na boku i promatrala pipu iz koje kapa voda. To, i stari ventilator na stropu bili su jedini zvukovi u sobi. Vlaga se uvukla kroz svaku rupicu i ispunjavala prostoriju, noseći sa sobom mirise užurbanih indijskih noćnih ulica. Lagano sam disala, namrštila se i krenula bolje promatrati prostoriju. Visoki stropovi, veliki drveni ormar, kutije, prozori s hrđavim metalnim rešetkama i ovaj krevet točno nasred sobe, bez ikakve logike. Ma nema smisla da pokušavam sad zaspati, pomislila sam, kad se za par sati ustajem i idem na aerodrom. Rastegnula sam se i sjela na rub prozora.

Promatrala sam svoju ruku, išaranu kanom, sad već preplanulu i okupanu narančastim svijetlom ulice. Kupila sam kartu za New Delhi. Skoro pa dva mjeseca se krećem jugom i već mi je dosta silne vlage i vrućine te sam sanjarila o odlasku na sjever. Jedino što me kočilo bilo je to što nikog ne poznajem tamo i trebala bih cijelo vrijeme biti sama, što ne želim, iz sigurnosnih razloga. I tako kako to i inače biva, dobila sam poziv iz Beča. Moj prijatelj John me zvao, budući da zna da sam u Indiji, da me obavijesti da on i njegov brat dolaze u New Delhi radi posla, te da se zaletim ako me volja. I tako sam ja završila u ovoj sobi, u Chennaiju, koja je blizu aerodroma, i čekala da dođu ta tri sata ujutro, da mogu zaustaviti neki taksi da me odbaci do aerodroma.

Nisam ponijela laptop, ma nisam ništa ponijela osim par komada robe, fotića i bilježnice. Što manje odgovornosti to bolje, mislila sam. Nisam znala što me sve čeka, mislila sam samo natuknice pisati u bilježnicu pa onda kad se vratim sve napisati na laptop. Nisam niti slutila da će do kraja puta bilježnica skoro pa cijela biti ispisana. Tako da mislim da je najbolje da jednostavno izdvojim redove koje trebam, koji će napraviti portret mog sjevernog puta u potpunosti. Jer ne znam kako započeti, niti kako objasniti sve što se desilo, ni sebi a ni tebi.

Nije mi dugo trebalo da primijetim razliku juga i sjevera na koju su me upozoravali. Čim sam kročila nogom van zračne luke, na tlo New Delhija, krenulo je moje čuđenje.

Umjesto čopora pasa na koje sam navikla na jugu, posvuda su bili “čopori” djece. Od tri pa sve do devet, deset godina, u oderanim prljavim majicama, trčali su prema svakom putniku koji bi izašao iz aerodroma. Nisam znala kako reagirati, u jednom trenutku se desetak njih zaletjelo na mene, potezalo me za odjeću, vikalo i pokazivalo na usta. Zajedno s njima zaletjeli su se vozači taksija, nadglasavajući se i doslovno me moleći da njihov auto odaberem. Samo sam se uhvatila u jednom trenutku kako vičem “No, no!” već dosta naživcirana cijelim neredom, bukom i galamom te sam prešla na drugu stranu ceste.

Zrak je bio osjetno zagađeniji nego na jugu. S maramicom na nosu, zaustavila sam taksi, dala mu adresu hotela te je moj boravak u Delhiju službeno započeo.

„Shree Balaji Chaat Bhandar.“ – rekao je John gledajući zamišljeno u mapu grada na mobitelu. „Pa ne čini mi se blizu, ali s rikšom ne čini se niti daleko. Možda 15ak minuta.“

Tako je sve započelo.

Naime, dan ranije nam je prijatelj iz New Delhija rekao da dok smo tu moramo otići jesti u taj restoran. New Delhi ima dvadesetak milijuna stanovnika. I površinu od 1485 km2. I tri budale koje su se našle u njemu. Uvijek mi odzvanja rečenica od svećenika iz hrama, koji me ugledao dok sam htjela prijeći ogradu u hramu u Villupuramu, da dođem do svetih krava da ih mazim i hranim. „Vi stranci ste baš glupo hrabri. Ali baš glupo. Ne poznajete strah tamo gdje bi trebali. A tamo gdje ne bi ga zamišljate.“

Kako li je samo nevino krenuo taj dan, razmišljam dok tipkam ovo i prstom prelazim preko tintom ispisanih riječi u bilježnici, riječi kojih sam zapisala tu večer, s razmrljanim slovima i rukom koja se trese.

John, Chris i ja smo sišli ispred hotela. Uskoro smo zaustavili rikšu. Naravno, kad smo mu rekli destinaciju odmah je nabio cijenu točno 10 puta veću nego što bi nekome Indijcu dao.

Johnu i Chrisu se sve to činilo smiješno jeftino, i doista je za Hrvatske standarde, kad ti kaže da će te prevesti negdje za 200 rupija (što je 20 kuna), ne shvaćajući da oni toliko u cijelom jednom danu zarade ako prevoze Indijce. Treba dosta vremena da se prebaci u rupi mindset, da shvatiš kako njihov novac funkcionira i što je skupo a što ne. Jer ti se na prvu sve učini jeftino dok ne shvatiš da s 200 rupija možeš cijeli dan (ručak + večera + piće) živjeti.

Meni, kao i njima, je ovo bio prvi izlet u grad. Uskočili smo u rikšu i pustili da nas vozi. Ulice Delhija nepoznate su mi te teško usporedive s ulicama gradova na jugu – grublje su, divljije čak još više užurbanije i napučenije. I naravno, s još manje pravila.

Uskoro smo se našli na gužvi. Sve što sam pričala o prometu vrijedi i za Delhi ali deset puta jače. Osjetila sam kako me bole pluća od zagađenja, budući da je Delhi jedan od najzagađenijih gradova na svijetu. Maramu koju sam nosila oko vrata sam prebacila preko nosa i tako se kretala ostatak puta. Mada je i to jedva pomoglo. Sjedili smo u gužvi, dok je u nas puhao smog svakog auta, kamiona i motora.

Lagano je i vrućina postala nepodnošljiva te smo donijeli odluku da iskočimo iz rikše i ostatak puta nađemo sami.

Kažu ljudi da čovjek posjeduje nešto zvano instinkt. Zapravo, povezala bih to s rečenicom koju moja baba tako često spominje a to je „Dobar je strah kome ga je Bog dao.“ Nikad nisam razumjela tu rečenicu, upravo suprotno, strah sam uvijek smatrala znakom slabosti, te svaki put kad bi ga osjetila, upravo tu radnju koje se bojim bi i napravila. Ali dobro, čovjek uči dok je živ.

Prvim korakom van rikše, probili smo se kroz gužvu na cesti i izašli na ulicu. I tu je bila gužva neviđena, ali umjesto vozila su je činili ljudi. I tu se javio taj instinkt. Osjećaj, od trbuha do prsa, koji se nije slagao s mojom, našom, odlukom da dalje nastavimo pješke. „Dora, izvadi mapu.“ – nadodao je John. „Naravno! Skrećemo uskoro lijevo, pa ravno, pa ćemo nekog pitati za točan smjer.“- odgovorila sam.

Osjećaj me nije napuštao. Protumačila sam to kao nervozu i živčanost zbog katastrofalnog zraka zbog kojega nisam mogla normalno udahnuti i boli koja mi je preplavila nos, grlo i pluća. Probijali smo se kroz ljude dok su John i Chris gledali mapu. Odjednom smo skrenuli lijevo, u neku manju uličicu ali i dalje jednako ispunjenu ljudima, bukom i mirisima.

Nakon nje u desnu, pa opet ravno. Bilo nam je jasno da nismo na dobrom putu te smo upitali par Indijaca za smjer. Nisu znali engleski, te nas je svaki uputio u drugom smjeru. Ravno, pa lijevo, pa nakon deset minuta desno… Chris me primio za ramena i stavio ispred sebe. „Dora, neka John bude ispred tebe, ja ću biti iza. Najbolje je, sigurnosti radi, da ti budeš u sredini.“, rekao je kroz buku. „Da, i daj mi svoj ruksak da ga nosim.“, nadodao je John.

Primila sam Johna za ruksak i pratila ga, te gledala u pod ispred sebe. Probijali smo se kroz gužve, a meni je nervoza rasla. Bila sam u svojim mislima, vjerojatno sanjarila o Europi, sve dok nisam nešto primijetila. John je usporio, a ja sam malo bolje pogledala pod. Moje sandale bile su u blatu, bolje reći drenaži pomiješanoj s prašinom, i John je stao. Podigla sam pogled, prvo što sam vidjela bila je Johnovo zabrinuto lice dok je prolazio rukom kroz kosu. Stali smo. Čula sam Chrisov „O shit“ iza mene. Osvrnula sam se. „What the…“

Maknula sam naočale s očiju, spustila maramu, namrštila sam se a oči su mi se širom otvorile u nevjerici. Stare razbijene kuće, hrđavi, zatvoreni dućani, „cesta“ prepuna poluživih koza, radnika, pasa i žice, žice posvuda. Nije nam dugo trebalo da shvatimo da smo zalutali u favelu.

John i Chris su se krenuli svađati. Ja sam samo proučavala svijet oko sebe, iako nisam htjela. Ugledala sam prostitutke, u kratkim minicama, visokim štiklama, s toliko šminke da su više na klauna bacale i, po mojoj procjeni, osam godina stare. U kutu malo dalje bio je čopor pasa, i dijete od godinu, dvije među njima, samo, na ulici. Ceste su bile ispunjene ljudima koji vuku drvena kola koja su inače namijenjena za bivole. Ugledala sam dva starca, kako svaki sa svojim konopom vuče kola, te njihova izdeformirana leđa, koja su imala grbu poput deve. Kad su prišli dovoljno blizu, ugledala sam njihova lica. Nisu imali oči. Tek kasnije su mi objasnili da mafija djecu otima, namjerno ih osakate da su ovisni o njima do kraja života te ih pretvore u roblje koje radi za njih.

Mršavi, bolesni ljudi, prljavština, nered posvuda, jad i bijeda. I napetost, koju si mogao rezati nožem. Zrak je mirisao na nesigurnost i krajnju opasnost. Oči su mi bile raširene do krajnje granice, usta otvorena, izraz iskrenog šoka. „Dolazi Dora!“, viknuo je John te me povukao za rame, „Moramo naći izlaz odavde!“, viknuo je živčano. Krenuli smo hodati, grčevito sam se držala za Johnov ruksak a Chris je bio točno iza mene. Pogledala sam sa strane. Imala sam osjećaj kao da sam u filmu, scene oko mene bile su krajnje nerealne, i nikad, ali nikad nisam osjetila tako nesigurno okruženje. Znala sam i ja, a i dečki, da se ikad išta desi nekome u ovim favelama, nitko to nikad ne bi saznao. Toliko daleko od civilizacije, toliko daleko od zakona, pravde, reda i sigurnog života.

Što smo se više probijali činilo nam se da ulazimo dublje u njih. „Ja sam u horor filmu iz kojeg ne mogu izaći“, vrtjelo mi se glavom. Htjela sam vrisnuti, pobjeći, nazvati nekoga da dođe po mene, ali ništa od toga nije bila opcija. Jedino što smo mogli je samo ići naprijed i nadati se da ćemo se probiti na neku ulicu. U tom trenu, čula sam misao u svojoj glavi. Onu misao, koju po meni je najbolje nikad ne čuti u životu; „Što ja tu radim?“

Odjednom shvatila sam puno značenje rečenice onog svećenika. Odjednom, shvatila sam značenje riječi odgovornost. Ali sad nije bilo povratka. Fokusirala sam se na Johnova široka ramena koja mi nisu dopuštala da vidim prizore ispred mene. Bili smo glavna pojava, svi su gledali u nas – tri bijelca zalutala u faveli.

Odjednom, noge su mi postajale slabije. Ruke su krenuli prožimati trnci. Srce mi je skoro izletjelo iz prsa. Dah ubrzan a nepravilan. I strah, koji se širio iz kralježnice po cijelome tijelu. Panika me lagano preuzimala. Krenula sam brojati korake. Pokušala sam se fokusirati na sada i izaći iz straha. Pogledala sam ruke. Tresle su se, iako su se i dalje čvrsto držale za ruksak. Probijali smo se kroz ljude, i osjećali kako nas lagano guta okruženje, kako smo nadvladani, kao da plivamo u živom pijesku grčevito se boreći za dah i za izlazak, zakopavajući se zapravo sve dublje i dublje.

John je zaustavio djevojku te je upitao za smjer. Uputila nas je i činilo se da bi za pola sata trebali biti na ulici. Jedino što smo mogli je vjerovati joj, iako su nas upravo upute Indijaca doveli do ovoga.

Ali eto, ovaj put su bile točne. Uspjeli smo se probiti na ulicu, i dalje divlju i prepunu ali barem sa znakovima civilizacije. I dalje sam se tresla te u pokušaju da se smirim, uzela sam fotić u ruke i krenula fotografirati. Fokusirala bih svu svoju pažnju na taj djetlić slike, taj trenutak kojeg želim uhvatiti te mi je to pomoglo da pobjegnem iz grozne stvarnosti oko mene.

Šutjeli smo. „Idemo samo u neku rikšu da nas vozi doma.“, nadodao je John iscrpljeno i ozbiljno.

Uskočili smo. Preznojeni i iscrpljeni. „Hotel Krishna“, bila je jedina rečenica koju smo razmijenili s vozačem. Opet smo zapeli u gužvama. Skoro pa sat vremena nas je vozio. Chris je gledao na mobitel, John u svojim mislima, a ja mahnito fotografirala sve oko sebe. Šutjeli smo i pokušali procesuirati što nam se desilo, svatko na svoj način.

To je bio zadnji put da smo igdje išli pješke. To je bio zadnji put i za mene da sam igdje kročila nogom umjesto rikšom, čak i po povratku na jug. Kad smo došli u hotel dečki su otišli nešto popiti. Ja sam odlučila ostati u sobi. Nisam ni riječ progovorila ostatak dana, te sam imala osjećaj kao da sam to popodne preživjela ratnu zonu. Nakon tog dana sve se promijenilo. Formirala sam svoje mišljenje o Indiji do kraja, odlučila da neću tu biti do sedmog mjeseca kao što sam planirala nego se vratiti ranije.

Naslonila sam se na prozor i gledala svijet ispod mene. Svijet meni toliko stran, svijet u koji nimalo ne pripadam. Ugledala sam svoj odraz u staklu. Promatrala sam se i, neću lagati, osjetila ipak jednu iskru ponosa kako me lagano ispunjava. Osmjehnula sam se odrazu. „Koja si ti budala“, pomislila sam i otišla spavati.

„Dobar je strah kome ga je dragi Bog dao…“, bravo babo.

“Bog čuva budale!”, i tu si imala pravo.

Sljedeći, i narednih dana strogo smo se držali naših indijskih prijatelja. Kad smo im rekli što nam se desilo, u nevjerici su se smijali i komentirali da glavno da smo preživjeli. Iz jedne krajnosti u drugu, naš prijatelj iz New Delhija – Ejbi, koji je jedan od imućnijih ljudi tamo, pokazao nam je drugu stranu toga grada.

Restorani, klubovi, kafići i sva ostala lijepa mjesta koja su mi tako svakodnevna u Zagrebu a nisam ih vidjela u posljednjih dva mjeseca otkako sam tu. O da Delhi definitivno ima i drugu stranu. Smijali smo se, zabavljali, bilo nam je odlično. Ejbi je bio izvrstan domaćin, kao i ostali ljudi koje smo upoznali tamo, ali opet kad bi se našli na krovu nekog posh kafića, ne bi mogla a da se ne zagledam u daljinu, prisjetim našeg susreta sa favelama, i ne pomislim da tamo negdje, ne tako daleko, ljudi žive u najvećoj bijedi – onako kako nikoji čovjek ne bi smio živjeti u 21.stoljeću. Iz favela do penthausa najskupljeg hotela. Da, to bi bio Delhi.

Tagore prize 2018 – glavni razlog zašto smo se uopće sastali u Delhiju. Zadnji dan otišli smo na dodjelu književnih nagrada, koja se dodjeljivala najboljim i najupečatljivijim piscima za prozu, poeziju i dramu. Diplomati, akademici, umjetnici i razni drugi ljudi iz svih dijelova svijeta okupili su se da svjedoče prvoj Tagore prize, iza koje je ideja nadahnut nove generacije da sanjare više, čitaju više i da se osnuje platforma za svijet mira i za humanitarne poslove.

“Kako bi opisali ovaj naš boravak u Delhiju?”, upitao nas je John dok smo sjedili na aerodromu, svatko čekajući svoj let – oni natrag za Hrvatsku a ja natrag na jug. Šutili smo. “Jedna… velika potrebna avantura.”, nadodala sam, nasmijala se te smo se rastali.

Tri sata leta i ponovno sam bila u Chennaiju. Bolesna, s temperaturom i upalom grla. Zagađeni zrak i ubitačan ritam učinili su svoje. Zaustavila sam taksi i krenula u Pondicherry, gdje me čekala Pooja. Rekla sam joj da želim otići na selo, daleko od ikakve buke, smrada, zagađenja. Želim mir, želim prirodu, želim odmor. Sljedeće jutro me probudila i rekla da se pakiram. Idemo u jedno malo selo, prema središtu Indije. Idemo u džunglu. Ona poznaje jedan stari bračni par koji živi tamo, obiteljski prijatelji, i idemo kod njih. Slegnula sam ramenima, opet ubacila kofer u džip koji nas je vozio i evo, druga avantura je već krenula.

To je bio i razlog mog sporog pisanja članka. Već sam danima tu, u ovoj skromnoj kućici, u malom mjestu kraj grada Kumbakonama, hvatam WiFi, berem banane, papaje i mango, dišem čak i donekle kvalitetan zrak, jašem konja koji je moje jedino prijevozno sredstvo u ovom selu i jedino što mi fali je sloboda da se mogu baciti u more, budući da me ovih trenutnih 41 stupanj lagano rastapaju. Ali, avanture iz džungle su priča za neki drugi post…